Regija

SANDŽAK U RUKOPISU JEDNOG CETINJANINA

„U Sandžaku imam prijatelje koji bi mi poznali rukopis i da im pošaljem nepotpisano pismo. Upravo njima dugujem da se potpišem ispod riječi koju bih ponovio i pred čovjekom kojem je najteže da je čuje.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

Draga braćo i prijatelji Bošnjaci, dragi Crnogorci, Srbi, Albanci i svi drugi kojima je Sandžak na srcu, prošao je Sandžak kroz mnoge istorijske bure, lomove i iskušenja, noseći u sebi i sa sobom ono što ni u jedan iseljenički zavežljaj nije moglo stati. Pomislim na Bihorca kojemu se daleko od kuće rodila kćerka. Dao joj je ime svoje majke. Sad, kad predveče zovne dijete da uđe, kroz otvoren prozor neđe u svijetu opet se čuje ime jedne Bihorke. Jednoga dana djevojčica će ga upitati po kome je dobila ime. I moraće taj čovjek, makar bio škrt na riječima, da joj ispriča čitav jedan Bihor.

Sa Cetinja mislim i na visoke snjegove Pešteri. Zamišljam jutro poslije mećave. Put i livada poravnali se, čovjek stavio hljeb pod kaput i prvi zaprtio prema kući u kojoj starica živi sama. Kad najzad otvori vrata, ona ga pita je li mu se mati oporavila. Eto šta bih volio čuti na svečanoj akademiji povodom Dana Sandžaka. Kako je on znao da njoj treba hljeba i kako je ona, tako zavijana, znala da mu je mati bolesna. Oboma bih dao riječ. Radeći na monografiji Koracima vječnosti o Zaimu Azemoviću, čitao sam poslanicu koju je šejh Muhamed Užičanin 1748. godine uputio beogradskom paši. U njoj šejh prenosi i riječi pisma koje je sam primio. Paša ga poučava pristojnosti, podsjeća ga na granice preko kojih čovjek njegova položaja ne bi trebalo da pređe. A onda dolazi ono što ta uglađenost znači za jednu porodicu. Valja im ostaviti kuću i preseliti se u Bosnu. Čitajući, zadržao sam se upravo na toj udaljenosti između dva čovjeka. Jedan može uljudno dovršiti pismo i poći za svojim poslovima. Drugi mora ukućanima kazati da se sele. 

Foto: mockups-design.com

Zaim je Užičaninu posvetio pjesmu „Sluga siromašnih“. Obraća mu se prisno, u drugom licu, kao da među njima nema dva vijeka i kao da prognani čovjek još može podići glavu kad mu neko pomene Užice.

„Na progonstvo iz Užica osudiše

i dušu smišljahu da ti uzmu

kao da je ona poklon njihov.“

Njihov. Pokušao sam pročitati strofu bez te posljednje riječi. Ostane nevolja jednoga čovjeka, dovoljno bolna sama po sebi. Kad vratim riječ na njeno mjesto, ukaže se i lice onoga koji je sebi prisvojio pravo da drugome odmjerava dušu. Knjige mu mogu spaliti. Iz grada ga mogu istjerati. Ali otkud im pomisao da su mu dali i ono u njemu što se pobunilo dok je gledao kako strada sirotinja? U monografiji sam zapisao riječima iza kojih i danas stojim. „Kada vlastodršci više nemaju argumente, pribjegavaju optužbama.“ Tada onaj koji je prvi progovorio o nepravdi mora da dokazuje kakav je čovjek, dok o učinjenoj nepravdi više niko ništa ne pita. A koliko radosti stane u taj isti Sandžak. 

„Eh, moj Sandžaku, da mi je jednom stati na vrh Pešteri i po imenu dozvati sve tvoje rasute po svijetu. Kad bi mi se odazvali, morao bih noćiti tu đe stojim, sve dok i posljednjeg ne čujem.“

Da mi je sad s Cetinja krenuti za tim vezom. Najprije bih u Bihor, da pogledam šta to vezilja toliko dugo drži na krilu. Na đerđefu bijelo platno, na platnu tri ljiljana. Dva već procvjetala, a trećemu ostala nedovršena latica. Tu bih počinuo. Neka put pričeka dok vidim koju će boju žena provući kroz iglene uši. Za ponekim sam cvijetom u planini hodao satima da ga zateknem u cvatu. Mogu, vala, sačekati i ovaj. Odatle bih na Pešter, u visoke snjegove što do pola prozora narastu. Na starom hrastu kraj puta soko skupio krila. Koliko bih ga dugo gledao, toliko bi i on mene, pa bih mu u bilježnici ostavio mjesta koliko i sebi. Dalje, put Hajle, podigao bih oči za orlom. Široko zaokružio ponad grebena i već mu se drugo lice planine ukazalo, a meni još valja zaobići svaku planinu i pronaći kud se može preko snijega. Blago meni, pomislih, koliko mi još ostaje pješke. Kad bih uveče otvorio bilježnicu, našlo bi se u njoj i sokolovo mirovanje i orlov krug nad Hajlom. Na prvom listu ostala bi ona tri bihorska ljiljana. Samo bih posljednji red ostavio prazan. Kad me opet put nanese u Bihor, pružio bih pero ženi koja je dovršila onu laticu. Neka se i ona potpiše. Ja sam ovaj put prevalio u mislima, a ona me za jednu jedinu nit provela kroz cio Sandžak.

Draga braćo, nek vam je hairli.

Related posts

Samir Agović o Danu opštine Petnjica

Urednik BiH Info Desk

Liječio crnu magiju: Bosanac “skidao uroke” u Hrvatskoj pa oštetio tri osobe za oko 36.000 KM

Editor

Eldin Feratović pripada onoj generaciji mladih Plavljanja koji su se posvetili svom rodnom kraju

Editor

Leave a Comment