Odlazak u Međunarodnu ljetnu školu u Edinburgh postao je utočište od rata za Almiru. Uz pomoć Škota pronašla je svoj novi dom, a svojim trudom i zalaganjem postigla zavidan uspjeh
Almira Delibegović Broome rođena je Tuzlanka sa adresom u Škotskoj. Jedna je od neslužbenih ambasadorica Bosne i Hercegovine u svijetu, ali i jedina Bosanka koja se može pohvaliti titulom kraljevske zastupnice u Velikoj Britaniji. Danas je ‘Queen’s Counsel’ u najpoznatijoj advokatskoj komori za komercijalno pravo u Edinburghu, a ovo je njena priča…
Neki čudan san
Svoj rodni grad napustila je odlaskom na studij u Sarajevo, gdje je bila redovna studentica engleskog jezika i književnosti, a vanredna prava.
– Na trećoj godini anglistike, a nekoliko mjeseci prije rata, dobila sam stipendiju od British Council-a za Međunarodnu ljetnu školu škotskih Univerziteta u Edinburgh-u. Tek kada sam izlazila iz Tuzle u julu 1992., kao dodatni putnik u ambulantnim kolima, vidjela sam koliko je mjesta pusto i kuća spaljeno, prisjeća se Almira.
Bijegom od rata i dolaskom u Edinburgh osjećala se kao u čudnom snu.
– Živjelo se kao što smo mi u BiH živjeli prije rata – svijet hoda ulicama, studenti uče, dvije divne Slovenke koje sam srela kupuju poklone za djecu i prijatelje u Sloveniji, a ja ne mogu dobiti porodicu telefonom jer linije ne rade i brinem se jer čujem da je Hrvatska zatvorila granice prema BiH, priča nam naša sagovornica.
Međutim, Škoti su bili divni i obzirni prema Almiri, te joj omogućili studij na Pravnom fakultet u Edinburgu i smještaj u studentskom domu. U svoj toj osami i tuzi, spoznaja da oko sebe ima toliko divnih ljudi, ističe ona, činila je veoma sretnom.
Nezahvalne okolnosti i jaka volja Almiru su potakle da svu snagu usmjeri ka profesionalnom usavršavanju. Zahvaljujući nevjerovatnoj predanosti fakultetskim obavezama i ostvarenom uspjehu, dozvoljeno joj je da preskoči drugu i upiše treću godinu.
– Znala sam da je situacija u BiH loša i nisam imala vremena ili novca da odugovlačim studije. Svaka ocjena nosila je određeni broj poena, a moje ocjene su bile toliko dobre, da sam ja u jednoj godini dobila više poena nego što mnogi dobiju u dvije. Zahvaljujući tome, ali i potvrdi o položenim ispitima sa Pravnog fakulteta u Sarajevu, upisala sam treću, a onda i četvrtu, finalnu, godinu. Diplomirala sam sa “prvom klasom”, što je velika stvar u Britaniji, kaže Delibegović Broome.
Ja vjerujem u BiH
Završetkom postdiplomskog studija, radila je u Singapuru, a potom upisala i završila master studij na Harvardu u Americi. Svoju profesionalnu karijeru odlučila je nastaviti u Velikoj Britaniji, ali ove akademske godine gostujući je znanstvenik na svom bivšem fakultetu.
– Projekt zbog kojeg sam se vratila na Harvard je “Bosna i Hercegovina – budućnost”. Za mene je to životni projekt, a ne nešto što se odradi za nekoliko mjeseci. Ja vjerujem u BiH. Došla sam na Harvard da gledam BiH kroz oči Amerikanaca i, kako stoji u stihu poznatog škotskog pjesnika Roberta Burns-a, da nas “vidim onako kako nas drugi vide”, ističe Almira.
Međutim, svoj najveći poslovni uspjeh ostvarila je početkom 2017. godine, kada je stekla status kraljevske zastupnice, najveći status koji advokat u Velikoj Britaniji može imati.
– Imenovanje se vrši na prijedlog vlade, ali na osnovu stručnosti, reputaciji u pravnoj profesiji, vrsti i broju teških slučajeva koje je osoba uradila. Potom kraljica potpiše ‘kraljevski nalog’ imenujući Queen’s Counsel. Imenovanje je ‘pečat’ kvaliteta – osoba je vrhunska u svojoj profesiji. Proces imenovanja se i formalno završi pečatom – kraljica izdaje dokument koji se zove ‘letters patent’, kojim ona svoje podanike obavještava o imenovanju neke osobu u Queen’s Counsel, a na dokumentu na vrpci visi veliki kraljevski crveni otisak ili pečat u vosku. Nas nekada kolokvijalno zovu ‘svila’ jer imamo pravo nositi togu od čiste svile, objašnjava naša sagovornica.
Bosansko ime, britansko prezime
Edinburgh je relativno mali glavni grad poznat po pravnoj profesiji i po finansijama, u kojem Almira, s obzirom na svoju poslovnu funkciju, poznaje mnogo ljudi, a svi oni znanju da je Almira iz BiH.
– Nadam se da me to čini neslužbenim kulturnim ambasadorom BiH. Isto važi i za moju djecu koja, sa bosanskim imenima a britanskim prezimenom, uvijek zaintrigiraju ljude koje sretnu, pa je to obično dobar početak priče o porijeklu njihove majke i o tome kako oni vole otići u prelijepu BiH, priča nam Almira.
Od poslovnih obaveza odmara se uz svoju porodicu u njihovom domu.
– Volim kuhati, a moja djeca najviše vole kada im za doručak spremim uštipke. Međutim, najčešće bosansko jelo u našoj kući – zahvaljujući mojoj divnoj tetki iz Gračanice, koja nam svake godine napravi tarhanu da ponesemo u Škotsku – je tarhana supa. Veoma je lako napraviti, što je perfektno za mame koje rade. Ona mi uvijek donese miris djetinjstva. A sevdah… E njemu nema konkurencije, uz osmijeh ističe naša sagovornica.
U blizini njenog doma ne postoji udruženje koje okuplja Bosance i Hercegovce. Međutim, dolaskom u Cambridge, Massachusetts pridružila se veoma uspješnoj bh. organizaciji o kojoj smo vam već pisali.
– New England Friends of Bosnia-Herzegovina je veoma aktivno udruženje puno predivnih ljudi, energije i ideja. Oni vode i školu našeg jezika, koju moj mlađi sin sada pohađa, a ove Nove godine i on je bio dio podjele paketića, i naravno, bio je oduševljen, kaže Delibegović Broome.
Almira sa svojom porodicom domovinu posjećuje jednom ili dva puta godišnje, a povratkom iz SAD-a potrudiće se, ističe ona, da to čine češće.
– Ja najviše čeznem za društvom svojih roditelja. Vrijeme leti, uvijek se bojim da ću ostati željna njihovih zagrljaja. Kada dođemo, najviše uživam u onoj prvoj kafi s mamom i tatom, uz osmijeh govori Almira.
“E, vidiš da hoću!”
U Bosni ljudi često imaju pesimističan odnos prema životu, ističe Almira i kaže kako je to jedna stvar koju bi voljela promijeniti. Za MojaBiH.ba prisjetila se jedne zanimljive priče o svom ocu…
– Prije 20-tak godina, kantica je upala u tatin bunar i on je pokušavao izvaditi. Prolazio je jedan komšija, zastao i gledao oca. Pa mu kaže: “E, nećeš ti tu kantu nikada izvući”. Moj otac šuti i i dalje pokušava. Prođe dobrih 40-tak minuta, a komšija i dalje promatra. Izvadi konačno otac kantu, okrenu se komšiji i kaže: “E, vidiš da hoću”. Mi se tako sada u porodici našalimo, kada god je neko negativan, mi na to: “E, nećeš ti tu kantu nikada izvući”, priča nam Almira.
Teško je gledati nepravdu i brinuti se za budućnost svoje djece, smatra Almira, ali dodaje i da nije lako tek tako otići i živjeti “vani”. Zbog toga ima poruku za sve oni koji o ovome razmišljaju…
– Nije lako odgajati djecu bez ičije pomoći, u malo kasnijim godinama pronaći prijatelje ili započeti novu karijeru. Sačuvajte ljubav za BiH i ne dozvolite da je gorčina istopi! Ukoliko se odlučite otići iz BiH, ostanite u u kontaktu s domovinom i promijenite ono što ne valja – izlaskom na glasanje, kandidovanjem na izborima, ali i pozitivnim odnosom prema životu svakodnevno. Možemo birati zemlju u kojoj živimo, ali samo je jedna ona u kojoj smo se rodili, ističe naša sagovornica.
“Drugi način gledanja na sve to, bez namjere da trivijaliziram problem emigracije, je kao ono što Šemso u Našoj Maloj Klinici kaže: ‘Naš Bosanaca ima malo, al’ smo zato dobro raspoređeni.'”
Piše: Ema Stupar/Moja BiH
BHDINFODESK
