Jedan po jedan padaju Bosansko-Hercegovački privredni giganti. Da li je došao red i na Mostarski Aluminij, pitaju se mnogi zabrinuti građani Bosne i Hercegovine? Takav ishod ne bi iznenadio skoro nikog u BiH, jer su pljačkaška privatizacija, kriminal i korupcija, kojoj je s naporom dugo odoljevao ovaj privredni div, već uzeli crni danak od ove države, veći nego kuga u najakutnijem njenom vremenu. Od velikih predratnih bh giganata ostaju samo ruševine, koje nadlijeću lešinari.
Kako po svemu izgleda, situacija u Aluminiju je više političko nego ekonomsko pitanje, koje se u konačnici svodi na to ko će da plati ceh za nerad, javašluk, pljačku, korupciju i kriminal, koji su ovaj bh gigant doveli na rub propasti?
Aluminij je politički problem
Aluminij je, za razliku od nekih drugih bivših Jugoslovenskih giganata, više politički nego poslovni problem, jer ga mnogi najodgovorniji političari, tretiraju kao ratni plijen R Hrvatske, kao što se na Rs gleda kao na ratni plijen Srbije. Srbija i Hrvatska su uvijek bile tu kada od BiH treba nešto uzeti, a nema ih nigdje kada treba nešto dati, osim ako to nije od svima dobro znanog njihovog strateškog interesa
O sudbini Aluminija raspravljalo se ovih dana i u Komšićevom DF, koji očekuje očitovanje R Hrvatske po tom pitanju, koja u Aluminiju ima vlasnički dio 12%. Po mišljenjima koja dolaze iz DF jedini način da se Aluminij spasi od propasti je da se onemogući HDZ-u da odlučuje o Aluminiju, već da pusti Vladi FBiH da riješi problem radnika i donese rješenje o budućnosti kombinata. Za čelnike Komšićevog DF mostarski Aluminij je i prva žrtva HDZ-ove blokade federalnih institucija BiH. Ako Čovićevi menadžeri nastave voditi javna preduzeća u BiH na red će doći EP, Eronet i drugi.
Aluminij je n-ta tačka otimačine
Mostarski Aluminij je za mnoge građane BiH n-ta tačka bespoštedne otimačine, koju Hrvatska kontinuirano provodi nad imovinom bh preduzeća, građana i države od prvog dana agresije na BiH sve do danas. Državi su oteli čak i pristup otvorenom moru, a od firmi i građana prisvojili sve što su posjedovali na području Hrvatske, a što se moglo prisvojiti. I sada sve dublje guraju nos u naše tanjite i ruku u naše džepove.
Po mišljenju mnogih Aluminij je bio sjedište kriminala i mehanizam za finansiranje UZP, iz kojeg su crpili i regenerirali svoju političku moć jastrebovi HDZ Čović i Ljubić i drugi. Pravo je čudo da je Aluminij do sada preživio tako bespoštednu pljačku i da je u njemu ostalo još nešto vrijednosti i zdravog potencijala.
Ne može se i ne smije zaboraviti da je tokom agresije na BiH Aluminij bio prisvojen od strane Hrvatske i orjentisan u pravcu da bude samo kombinat hrvatskih radnika, u kojem je radilo 450 Hrvata, a ni jedan Bošnjak niti Srbin, iako su Bošnjaci do rata bili zastupljeni u velikom broju. Smije li se zaboraviti da je na ulaznoj kapiji kombinata stajao transparent na kome je pisalo: “Srbima i psima ulaz zabranjen”, a nakon toga “Srbima, psima i Bošnjacima ulaz zabranjen”? Okupatori, uzurpatori, mafijaši i nacionalisti, okupljeni u HDZ-i, osporavali su pravo na vlasništvo nad imovinom kombinata i zabranili pristup kombinatu državnim organima BiH, od maja 1993. sve do maja 2013.g. Istina, u tome im je išao na ruku i podanički odnos bošnjačkih učesnika u vlasti, koji su pravili kompromise na štetu države BiH i dopuštali da imovina kombinata bude bespoštedno pljačkana.
Nije daleko od istine da i manipulacije sa strujom, koji neki zovu “strujni udar”, imaju za cilj uspostavu pune dominacije nad imovinom kombinata.
Po procjeni Antikorupcijske mreže”Account”, o kojoj i sada pišu mediji, kombinat je još od 2014.g. na osnovu više elemenata svrstan u 10 najvećih privatizacijskih pljački u BiH. Vrijednost kompanije svedena je sa 1,4 milijarde njemačkih maraka na svega 155 miliona eura, a vlasnici dionica postali su pretežno Hrvati. Vlada FBIH ušla je u preduzeće tek 2013. godine, kada i SIPA na poziv dioničara, iako je njen udio u vlasništvu 44%. Indikativan je slučaj TLM – Tvornice lakih metala iz Šibenika, koja je 1997. godine kreditirala Aluminij sa 4,4 miliona eura, a na osnovu toga u toku mandata Mije Brajkovića dato joj je 12% vlasničkog udjela.
Alarmantni su bili i rezultati Revizorske kluće KPMG, koju je angažovala Vlada FBiH, koja je uz niz negativnih ekonomskih parametara utvrdila da dugovi kompanije iznose 500 miliona KM. Jedini spas za kompaniju KPMG je vidio u privatizaciji.
Po najnovijoj priči, koja se širi ovih dana, Aluminij d.d. Mostar se našao u raljama između politike i koalicionih partnera, između dva bloka, švicarske “Glencore” i i arapskog “Emirates Global Aluminium”. Švajcarci čine konzorcij u kojem se već nalaze dvije hercegovačke i jedna zagrebačka firma, što je na neki način preferira.
Agonija Aluminija
Mostarski privredni div je na koljenima. Već duže vrijeme je pred slomom, očekuje i traži pomoć vlade FBiH i vlade R Hrvatske. Sa više strana apeluje se na vlade FBiH i R Hrvatske, najveće pojedinačne suvlasnike kombinata, da pomognu kako bi se kombinat spasio, podigao na noge, nastavio sa proizvodnjom i sačuvao 900 zaposlenih radnika. I klubovi hrvatskih zastunika u oba doma federalnog parlamenta pozvali su vladu FBiH da pomogne opstanak Aluminija, ne pominjući Vladu Hrvatske, koja u kompaniji ima 12% svog udjela.
Od generalnog direktora Aluminija Dražena Pandže ovih dana sitže upozorenje da bi kompanija mogla prestati sa radom zbog enormnog proizvodnog gubitka i problema u opskrbi sa strujom i sirovinama. To bi se već i dogodilo prvih dana jula ove godine, da švicarski konzorcij “Glecure” nije uplatio dotok elektične energije za još 4 dana, odnosno do ponedeljka. Hoće li vještačko disanje pomoći i održati bolesnika u životu trebalo bi se znati 8. Jula o.g.
Tokom zadnjih godinu dana gubitak kompanije povećan je za 22 miliona eura i iznosi 180 miliona eura, a gubitci vode kombinat do tačke sa koje nema povratka. Isticanjem da je gavni problem kompanije visoka cijena električne energije, a niska cijena aluminija, guraju se pod tepih drugi poznati razlozi i problemi, uz koje se javlja i jedan dodatni, carina na proizvode aluminija koje su uvele SAD.
Izlaz iz nagomilanih teškoća pokušan je preko konzorcija predvođenog švicarskom “Glencore”, koji je uz diobu opreme i imovine Aluminija predložio formiranje nove tvrtke, koja bi zadržala sve radnike i nastavila s radom, ali uz novu nižu cijenu struje, koja bi se formirala dogovorom.
Nezadovoljni i zabrinuti radnici Aluminija izašli su na ulice, zapriječili odvijanje saobraćaja i traže od vlade FBiH, koja je sa 44% najveći pojedinačni suvlasnik u kapitalu, da pomogne u otklanjanju teškoća sukladno ugovoru potpisanom 2013. godine. Tim ugovorom Vlada FBiH se obavezala pomoći Aluminiju, ako dođe do promjene cijena ulaznih sirovina i metala zbog burzovnih poremećaja, subvencioniranjem cijene električne energije, što se u zadnje vrijeme dogodilo. Kompanija trenutno duguje dobavljačima 200 milijuna eura, a dug za struju narastao je na 140 milijuna eura.
Potsjećamo da je Vlada FBiH još u četvrtak, 4. Jula, odbacila zahtjev da osigura opskrbu kombinata po subvencioniranim cijenama električne energije, navodeći da nema ovlasti niti želi zbog spašavanja jedne tvrtke drugu tjerati u gubitke, u konkretnom slučaju Elektroprivredu Herceg- Bosne.
Iz biografije mostarskog Aluminija
Mostarski Aluminij nastao je 1977.godine spajanjem mostarske Tvornice glinice i Rudnika boksita, bio najveći proizvođač aluminija u bivšoj Jugoslaviji i treći najveći izvoznik iz BiH. Tokom agresije na BiH 1992-1995 kombinat je pretrpio velika oštećenja, koja su nakon rata sanirana. Ratna šteta je procjenjena na 140 milijuna eura. Naravno, i tu ratnu štetu su platili građani BiH, jer su oba agresora na BiH, i Srbija i Hrvatska, uz pomoć Međunarodne zajednice do sada izbjegle obeštetiti državu i građane BiH za štetu pričinjenu tokom agresije. Sa punim kapacitetom proizvodnja u Aluminiju ponovno je nastavljena 1999.g.
Aluminij d.d. je i danas dioničko društvo u kojem Vlada FBiH ima 44% kapitala, mali dioničari (radnici) 44% i 12% Vlada R Hrvatske. Kombinat zapošljava 900 radnika i ostvaruje godišnji izvoz od 200 milijuna eura. Kakvoća i čistoća mostarskog aluminija je među najboljim u svijetu.
Tokom 2002.g. uvedena je nova tehnologija proizvodnje i osavremenjeni pogoni Aluminija, čime je smanjena potrošnja struje i omogućeno povećanje proizvodnje za oko 30%. Prema nekim podacima, do rata je u kombinatu radilo 3.400 radnika i proizvodilo 92.000 tona metala godišnje, a nakon osavremenjavanja 820 radnika proizvodilo je 130.000 tona primarnog aluminija. U avgustu 2006. godine ugrađene su nove vibro-prese, izmjenjena anodna peć, unapređen sistem upravljanja, što je nastavljeno i 2011.g. ugradnjom novog sistema za identificiranje i praćenje anoda i anodnih šipki njemačkog “Outoteca” ARTS, čime je povećan obim proizvodnje, poboljšana kakvoća proizvoda i poboljšana zaštita okoliša. Značajna sredstva su uložena za poboljšanje procesa u elektrolizi i ljevaonici, radi smanjenja štetnih plinova. Upravi kombinata je bilo jasno da svi uspješniji proizvođaći aluminija u svijetu rentabilnost poslovanja zasnivaju na proizvodima od aluminijuma u višim fazama prerade. Zato je
cilj uprave bio osposobiti pogone za više faze prerade u kojima bi se proizvodili poluproizvodi i proizvodi za automobilsku, brodsku, zrakoplovnu, elektroenergetsku i prehrambenu industriju.
U ranijem periodu radu Aluminija pogodovala jeftina struja koju su u početku dobivali od HEP-a, a kasnije od Elektroprivrede, što je ova preduzeća gurnulo u dubiozu. Po mišljenjima mnogih, tada zarađeni profit Aluminij nije ulagao u razvoj, u proizvode finalne prerade, već se trošio na sve i svašta. A onda je pala cijena sirovom aluminiju i došlo do povećanja cijene električne energije, dok se zadržala neprirodna cijena ulaznih sirovina, što je kombinat gurnulo u gubitke i drastično povećalo dug.
Danas Vlada FBiH ima 44% udjela u kombinatu, ali ne smije se zaboraviti da je državni kapital u Aluminiju bio 1,500 miliona KM, a pljačkom sveden na svega 300 miliona KM.
Aluminij je i danas jedan od najvećih proizvođača i izvoznika aluminija u regiji. U 2016.g. ostvario je izvoz 106.500 tona aluminija. Dohodak kombinata 2017.g. iznosio je 249 miliona eura, a vrijednost izvoza 171 milijon eura. Gubitak Aluminija u 2018.g. Iznosio je 74 miliona KM.
Duži niz godina globalni partneri Aluminija su: Venture Coke Company USA, Glencore International AG Švicarska , Debis International trading Gmbh, Daimler-Chrysler, Hydro ASA Norveška, Fiat Italija i TLM Šibenik Hrvatska.
Moguća rješenja za spas Aluminija
U traženju rješenja za nagomilane probleme Aluminija, došlo se do zaključka da su moguća samo dva rješenja: naći strateškog partnera ili stečaj. Kao strateški partner još od 2007. godine pominje se švicarski “Glencore”, kojeg je predložio bivši direktor kombinata Mijo Brajković.
Ključni uslovi za opstanak i oporavak Aluminija, uz vezanje za stateškog parnera, su obezbjeđenje jeftinije električne energije i otpis značajnog dijela nagomilanog duga. Do jeftinije struje se pokušavalo i dalje pokušava doći kroz garancije Vlade FBiH, što ide teško, jer ako se rad Aluminija pokrene na bazi jeftine struje, to će biti na teret građana.
A do svega ovoga, više nego tržišna kolebanja, doveli su diskriminacija, korupcija, nepotizam, politička neodgovornost i kriminal nesagledivih razmjera, za koji niko nije odgovarao.
Aluminij posljednje atome snage koristi za opstanak, kako bi 900 radnika koje sada zapošljava sačuvali svoja radna mjesta. Nakon što je “Glencore” osigurao sredstva za kupnju struje i sirovina za 4 dana, nastavak poslovanja Aluminija uslovljen je smanjenjem duga i formiranjem povoljnije cijene struje, koju bi dogovorom postigli zainteresirani i odgovorni političari i privrednici.
Ko je kriv za stanje u Aluminiju?
Po svemu sudeći za stanje u Aluminiju niko nije kriv, jer za preduzeća u državnom vlasništvu niko ne odgovara, iako se u njima neogovorno upravlja. Svi peru ruke vodom iz korupcijskog bokala. Umjesto da se utvrdi odgovornost i identifikuju krivci, lakše je bilo krivicu podijeliti po vlasničkom udjelu. Tako je FBiH kriva 44%, jer je u kompaniji od 2013-te, a nije spriječila niti zaustavila negativne procese i tendencije. Radnici su odgovorni 44%, a na Vladu R Hrvatske otpada 12% odgovornosti. Iz toga proizilazi zaključak da su svi krivi i da niko nije kriv, što znači da će stečene privilegije od rada ostati privatizirane i personalizirane a štete i gubitci će bitio socijalizirani bez ičije odgovornosti. A to faktički znači da će štete morati sanirati poreski obveznici i građani.
Današnji dan, subota 6. Jula 2019. trebao je biti kraj Aluminija, ali se preživljavanje, uz vještačko disanja, nastavlja borbom između dva bloka za preuzimanje mostarske kompanije. Najgore od svega bi bilo da se lažni oporavak mostarskog diva upakuje u strateški kriminal, a ne u zdravo spasonosno i obećavajuće partnerstvo.
Po posljednjim dostupnim informacijama, Vlada FBiH vodi pregovore sa konzorcijem koji predvodi švicarski “Glencore”, koji traži od FBiH da omogući napajanje kompanije strujom u trajanju od 6 mjeseci po cijeni 50 eura po megavatu. Uz “Glencore”, ovih dana svoj interes za uključivanje u Aluminij najavile su još dvije kompanije: jedna iz Saudijske Arabije, a druga je EGA iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
U BiH se nastavlja grčevita borba za spas još jednog giganta. U uslovima u kojima danas egzistira BiH i njena privreda, propast Aluminija, njegov krah, bio bi teško nadoknadiv gubitak.
Hercegovački gigant je u samrtničkom ropcu. I za njega, kao za sviju nas, nada posljedna umire.
Burlington, 6. Jula 2019 Zijad Bećirević
