REFERENDUMOM PROTIV ŠUTNJE
Otvoreno pismo
Predsjedništvu BiH
Političkoj poziciji
Političkoj opoziciji
Vladinim i nevladinim organizacijama
Borcima koji su se borili za BiH
Patriotama gdje god bili
Ovoga vremena kada naša draga i napaćena Bosna i Hercegovina liči na živog mrtvaca, kada su se lešinari svih vrsta, vanjski i unutrašnji, okomili na moju i tvoju BiH, kada je kristalno jasno da je žele prvo osakatiti, a onda dotući – SVI ŠUTE. Šute prvenstveno oni koje smo izabrali da se bore političkim umijećem za svoju državu, one koji su se zakleli na to, ali zakletvu zaboraviše onoga časa kada je izgovoriše. One kojima odgovara da šute jer šutnju debelo naplaćuju što javno, što tajno.
E takvi su kao svoju babovinu dali Sutorinu ne trepnuvši, baš kao što je Djuro Pucar Blaži Jovanoviću u toku večere popklonio taj drugi izlaz na more – bez gruntovničkih papira.
Galopirajući napadi sa istoka naše države, sa zapada, i iz unutra, ne prestaju – svaki novi dan novi nasrtaj – ne bi li žrtva zvana BiH klonula i prekinula hiljadugodišnji kontinuitet i ne bi li od nekada moćne kraljevine u tadašnjoj Evropi isparila i ostala nam u sjećanju. Može li tako? Dakle, oni ne šute oni su vrlo glasni ili kako bi se reklo glasno – najglasnije.
Ko ne šuti?
Sa Hrvatskom, tek se sada vidi, mnogo toga nije riješeno, granica prije svega. Ta ista Hrvatska na sličan, necivilziran način podgrijava spor oko morskog razgraničenja sa Slovenijom, čiji predsjednik odgađja susret s hrvatskom predsjednicom Kolindom Kitarović, poručujući da kada budu spremni da poštuju odluke medjunarodne arbitraže – susret će biti održan. Zar to nije ista matrica, gdje Hrvatska igra na istu kartu pokazujući zube i tvrdeći da će Pelješki most biti izgradjen, ni jednoga časa ne spominjući da ga želi graditi na morskim vodama koje pripadaju BiH, ne spominjući gabarite mosta za nesmetanu plovidbu svih vrsta brodova do bh obale, uz to tvrdećii da ugovor Tudjman-Izetbegović ne žele priznati i u tom sklopu Mali i Veliki Školj. Slično kao sa Slovenijom!
Sračunat dio toga je i podanički odlazak aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Dragana Čovića Kolindi, pompezno slikanje i izjave – Hrvati u BiH nisu jednakopravni, ali Pelješki most će se graditi. Taj isti Čović glasa na nedavnim izborima u Hrvatskoj, i radi za braću po vjeri u Hrvatskoj, sa vječitom europejskom poštapalicom – ja sam optimist. Njemu se nadodaje ,njegov’ ministar finansija Bevanda pismom Evropskoj zajednici. Čović najavljivanu vruću jesen već je probao sa svojim pobratimom po destrukciji Dodikom, odbacivši Deklaraciju o Pelješkom mostu i zakonski prijedlog koji bi zabranjivao negiranje genocida i ratnih zločina. Taj čin ima fašisoidnu pozadinu i govori da bi oni čiji su predstavnici punili haške pritvorne jedinice, sutra pravili zločine u još većem broju i na još gnusniji način. Europejac, koji dobi i nagradu za to, jaše na čelu kolone, duboko svjestan da svojom politikom tjera i svoj puk iz svojih domova, približavajući se procentu bh katolika koji ‘obezbjedjuje’ naziv manjine. Borba za jednakopravnost nije ništa drugo do teror manjine nad većinom. Od 1995.godine glas bh katolika (bh Hrvata) vrijedi nekoliko puta više od glasova drugih konstitutivnih naroda u BiH (taj recidiv je iz prošlog sistema). Kako u BiH nema pravih lidera, ni Čović kod Hrvata to nije, ali je osoba koja je pod sumnjivim okolnostima obrisala svoj kriminalni back ground, osoba koja skreće tok rijeke pokazujući silu, osoba koja zna da su od 1995 godine i na federalnom i državnom nivou ključne ministarske fotelje obnašali oni za koje se kaže da su Hrvati (pravda, finansije, sudstvo), osoba koja želi javno negirati da su ‘njegovi’ predstavnici puno ravnopravniji od drugih, nećemo reći od najbrojnijih. Pa on je izmislio Karamatića koji malo, malo odašilje otrov i zagovara haos, ako ne prodje izborni zakon po mjeri Hrvata. Pa gdje to ima u svijetu, da se van parlamentarnih klupa tako nešto traži i da su nosioci toga oni koji sebe nazivaju europejcima. A pravi Evropljani, Evropska zajednica na nas sve gleda kao gladijatore u areni, čekajući da jedan narod nestane, slično kao i 1992-1995.godine.
Jer, po Kolindi taj narod radikalizira islam (nova riječ za pravopisce) i taj narod sa svojih 10.000 terorista prijeti Evropi. Obrnimo stvari, taj isti narod je najviše stradao i od onih autohtonih Srba i Hrvata, a pogotovo od onih koji sebe nazivaju Srbima i Hrvatima,katolicima i pravoslavcima koji su rodjeni su i žive u BiH.
Istočni komšija/susjed radi po istoj matrici, vjerovatno i udruženim snagama. Novi predsjednik Srbije dolazi u Sarajevo uz nevidjene mjere bezbjednosti, da se ne bi ponovila ‘naštimana’ Srebrenica, i izjavljuje da je Srbija otvoreni prijatelj BiH. Samo par dana poslije, pod skute mu dolazi Mile Dodik, njegov eksponent i zmija u bosanskim njedrima, i u Beogradu izjavljuje da će Srbija jednoga dana zaogrnuti i pod svoje skute staviti i RS. Ne sliči li odlazak Čovića Kitarovićki u Zagreb, Dodikovom odlasku Vučiću u Bograd? Taj vrli prijatelj, koji je isto tako prijatelj Rusije, prijatelj Zapada, prijatelj mnogima, se ne ogradi ni jednog časa od izjave onoga koji je u RS uništio bankarski sistem (milioni su isparili), koji samo zahvaljujući svojoj policiji i sudstvu u kojima sjede njegovi ljudi, još nije tamo gdje se pravda istjeruje. Takve potrčke sa kriminalnim dosijeima štiti i Beograd i Zagreb, a to za sebe govori, ili po onoj narodnoj – munafik sebi nadje munafika, a pošten poštena. Ima li se šta više reći?
Pa naravno da ima. Nije Vučić došao da popije kahvu na Baščaršiji, došao je on da politički prevesla one koji mu još javno nisu rekli da će sve biti po njegovom, kao što su to već izjavili Mile i Dragan. Došao je onaj koji sebe želi promovirati u predsjednika svih Srba u svijetu, da čopne još štogod granice, da zabašuri činjenicu da su hidroelektrane na bosanskoj strani a proizvode struju za Srbiju, da zabašuri potopljene površine onih nad kojima genocid bi. E, pa Vučiću što je previše, previše je. Želiš svojim neiskrenim metodama, zapravo direktnim uplitanjem u unutrašnja prava država u regionu glumiti mirotvorca, šaljući ,vozove mira’, istrajavajući na baštini svojih političkih prethodnika koji su za sobom ostavili krvave tragove. Pa ne može tako dalje!
Ko šuti i referendum?
Ostade onaj treći za koga se vrlo često kaže da je lider Bošnjaka – Izetbegović. On nam ništa ne kazuje šta se to javno i tajno dogovarao sa vukom od Vučića, i ne pomišljajući da mora tražiti saveznike u patriotama BiH, koji još nisu pomrli. Njemu se ne smije više ponoviti Sutorina, ne smije se više ponoviti obnova tužbe za genocid protiv Srbije (unaprijed smišljena da propadne), ne smije se to ponoviti na Pelješkom mostu, na davanju bh teritorija Srbiji – toga više neće biti! Žašto? Jednostavno zato što pojedinac može svoju zemlju davati kome hoće, ali davanje državne zemlje kao vlastite svojine – to je već izdaja, kao ustavna kategorija. Izjave čitane izmedju redaka govore da je Bakiru važnija Stranka od države, a očigledno je da je prva stranka u Bošnjaka vrlo često u ulozi zaštitnika kriminogenih osoba, da je ovoj stranci karakterističan nepotizam (supruge, zetovi, familija), unutarstranačka netrpeljivost…. Pa neprirodna koalicija sa SBB i lična javna vrlo neukusna politička prepucavanja na liniji Izetbegović-Radončić, što dovodi do bavljenja samim sobom, a država kao temelj svega – odumire. Odumire od nebrige onih kojima su usta puna države. Ne znamo samo koje!
Sudstvo, kao najvažniji stub svake organizovane države u modernom svijetu je pojam koji utiče svojom pravnom regulativom da društvo funkcionira na najbolji mogući način. Takvo sudstvo u mojoj i tvojoj Bosni i Hercegovini zasada je na marginama zbivanja onih koji sebe nazivaju liderima, jer oni u sudstvu imaju svoje pione koji degradiraju pravo kao nauku, degradiraju pravdu, dozvoljavaju aprthejd, samovlašće, kriminal, izdaju. Po ovom pitanju ni jedan od tih vodja, koji vedre i oblače duže od dvije decenije, nije čist i debelo su odgovorni za stanje (ne)pravde, izmedju ostalog.
Iza svega, samo dijelom pobrojanog, mora da stoji narod i to isključivo izjašnjavajući se na – referendumu. Ni gradnja magistralnog puta Sarajevo-Beograd nije ničija svojina i za to treba narod da se pita. Narod pita a treba da mu se odgovori – zašto će proći cijeli četvorogodišnji mandat a da se ne uradi ni jedan kilometar puta na koridoru C5?
Narod se pita je li lijeva koalicija u Federaciji BiH ima zadatak da neutrališe SDA, jer i oni su bili na vlasti i pokazali su da im se ne može vjerovati. Nama ne trebaju sukobi političkih stranaka, nama trebaju stranke koje će brinuti o državi! Nama ne treba nacionalizam koji sve više naginje fašizmu, naglašeniji nego u vrijeme Miloševića i Tudjmana i njihove politike prema BiH, koja je nastavljena po istom kalupu.
Predsjedništvo šuti na blamažu njenog predsjedavajućeg, koji je o trošku države, na East Riveru govorio o tome kako bh Hrvati nisu jednakoporavni i da novi izborni zakon ima da bude! Šute ostala dva člana. Šuti i opozicija i na Miloradove i Draganove parole (čitaj: ratne pokliče), šute vladine i nevladine organizacije, ni borci se nisu udruženo oglasili protiv jastrebova iz vana i unutra, patriotskog fronta prktično i nema, ….Što Valentin Inzko šuti, što šuti Evropa čekajući rasplet kroz vjerovatnu konferenciju o Bosni da nametne novi Dejton, što šuti sav demokratski svijet – nije nam više ni čudo. Naučii smo da čitamo izmedju redova. Ali, oni koji su ustavno odgovorni da brinu o državi BiH, ne smiju raditi joj o glavi, ne smiju za to biti preplaćeni, jer nisu dobili političke mandate da izdaju rodjenu zemlju. Za to se odgovara!
U tom sklopu šutnje ni Islamska zajednica u Bosni i Hercgovini ne može biti amnestirana i ne može se pohvaliti da čini ono što bi trebala da čini, kao dio probosanskog fronta. Zrelost i ove institucije mora biti iznad činjenice da na svom Saboru nije uspjela ni dnevni red utvrditi, a kamoli donositi važne odluke u zaštiti državnih interesa. Brojni delegati iz svijeta i države dodjoše i vratiše se nakon 2-3 sata, neobavljena posla i o trošku – naroda, koga se opet ništa ne pita.
Osporavana dijaspora!
Dijaspora? To su oni koje nazivaju vrlo često pogrdnim imenima i samo vole ako za sobom siju dolare i eure pri dolasku i odlasku, kojima se pokušava oduzeti pravo da brinu o rodjenoj zemlji!!! Mi koji brinemo i o svojim porodicama i o Zajednici bh organizacija u Australiji , dio smo toga izmještenog dijela BiH, i koji ćemo znati izgraditi se u faktor institucionalnog odlučivanja – mi nećemo da šutimo. Jer, šutnja nije za pravedno ljudsko biće. Šutnja je podanički atribut, a mi nećemo da budemo ničiji podanici. Autralijska unija bh asocijacija (AUBHA) diže glas protiv šutnje i protiv oih koji razaraju biće – naše domaje, stare Bosene, zemlje naših čestitih predaka, koji su od postanka bili meta osvajača i onih koji i sada u varljivom miru ostaju ratnici i pokušavaju dovršiti ono što agresijom nisu.
Istovremeno, nudimo jedan prijedlog za izborni, tačnije zakonski model australijske vlade – da niko ne može obnašati političke ovlasti ako ima pasoš još jedne zemlje. U Australiji, uredjenoj zemlji, sa bezbroj etničkih zajednica, patriotizam ima najveću cijenu, na ponos svih njenih gradjana.
Mi gradjani BiH udruženi putem naših organizacija u AUBHA i ovaj puta se oglašavamo i zahtijevamo da se referendum o važnim državnim pitanjima koristi svaki puta, kao instrument široke demokratije, sada pogotovo pred izazovima koje nam serviraju komšije/susjedi , a Predsjedništvo da polaže račun nekome, tačnije da služi narodima BiH, a ne bošnjačkom, hrvatskom ili srpskom narodu. (Čović je u UN bio predsjednik bh Hrvata). Ako referndum ne bude prihvaćen kao mjera za državničko odlučivanje, ako se ne formira Patriotski blok, ako se bude i dalje šutilo od strane onih koji bi trebalo da su najglasniji (probosanski blok) – Bosna će šutke pasti, a oni koji sa fakultetskim diplomama šute i odoše na zapad, zaključiće da nisu kao akademska zajednica ništa učinili da mijenjaju katastrofalno (ne)funkcionisanje naše domovine, koja će nas vječito proklinjati što joj ne poklonismo makar malo pažnje.
Zemlja stećaka, nekada snažna Kreljevina Bosna, zemlja koju sada nazivaju džennetom ovozemaljskim, zemlja osporavajućih piramida, zemlja sa svim uslovima za dobar život – neće nam nikada oprostiti našu šutnju.
Safet Alispahić, koordinator AUBHA
