Godine 1941 u Kragujevcu, srcu Šumadije i Srbije, njemački fašisti iz odmazde strijeljaše, kako su nas učili u školi 7000 muškaraca i djece. Desanka Maksimović napisa poemu koju smo svi napamet znali. Nas hiljade ako ne i stotine hiljada, pripadnici kako se to onda govorilo svih naroda i narodnosti, posjećivali smo Šumarice i poklanjali se sjenama nevinih žrtava.
I nije bilo niti jednog jedinog čovjeka koji je veličao tog njemačkog fašistu i monstruma koji je naredio odmazdu. Niti jedan ubica, tiranin, psihopata diljem svijeta nije držao njegovu sliku ili njegov lik tetovirao na svom tijelu. Nisu se pojavljivali grafiti i transparenti po zgradama i mostovima. Po njemu se ne zovu ulice i ustanove ni u Njemačkoj niti igdje u svijetu, nema tog kluba ciji navijači nose njegove slike i skandiraju njegovo ime. Nema tog bolesnog uma koji ga zato sto je pripadnik njegovog naroda, sto je to radio za tzv. ciljeve svog naroda, što je pripadnik iste religije, tražio i izjavljivao da on na bilo koji način treba biti poštovan.
Nema tog lidera najekstremnijih stranaka na svijetu koji je našao trun opravdanja za taj grozan čin, a kamo li da predsjednik ili član predsjedništva neke države traži njegovu rehabilitaciju. I nikome ne pade na pamet da traži da se proceduriraju oni koji su pucali na njemačke okupatore i “izazvali” odmazdu.
NEMOJTE BRE MERITI RAZLIČITIM ARŠINOM, PROKLETO JE!
Zlatan Medarić
