Ovaj tekst posvećujem mojoj Hatemini, r. Mirsadi i Omeru Karabegović, r. Ahmedu Hatipoviću, r. Edhemu Alijagiću, r. Mehmedu Bećireviću, …dragim osobama koje nisu više među nama, a učinile su toliko toga da naš život ispune ljubavlju, srećom, zadovoljstvom i svoja imena i djela učine nezabor
Prvo naše Virsko proljeće 1987.
Uspomene su to koje nikad ne blijede,
od događaja iz kojih su nastale sada još više vrijede,
jer događaj se desi i više ne traje,
al’ iz sebe zdrave izdanke daje,
životna sreća u njima ostaje.
Svi koji su bilo kad, bilo gdje i ma koliko dugo kampirali slažu se u jednom: bili su to najuzbudljiviji a možda i najsretniji dani njihova života. Sa njima svima dijelim to osjećanje i nosim ga u sebi svih ovih godina. Draž i ljepota koju osjetimo u planiranju, dogovaranju, pripremanju, očekivanju, putovanju…nas raduje, uzbudi i opčinjava, a boravak u prirodi oslobađa monotonije, učmalosti, strepnji i nemira, stresnog života, neodgodivih obaveza…Postiže se harmonija duše i tijela, skladna poput dopadljiva odijela.
Kampovanje
Kampovati smo počeli sa šatorom uz obale rijeke Une, u šumama Kozare, uz potoke Mlječanicu i Moštanicu, uz planinska jezera i na obalama našeg plavog Jadranskog mora. U njemu sam otkrio izazov i iskušenje. Priroda mi je vraćala mir, ispunjavala me zadovoljstvom i omogućila da otkrijem neki do tada nepoznati unutarnji dio sebe. Tada smo mogli svugdje krenuti, gdje god je prikladno stati, zanoćiti, naložiti logorsku vatru, i nije bilo požara, a naša srca su radosno treperila.
A danas šumski požari sve češće gutaju ogromna šumska prostranstva i čitava naselja, iako je kampiranje dozvoljeno samo u registriranim kampovima.
Svake godine dane godišnjeg odmora u trajanju od deset do petnaest dana provodili smo na Jadranu s prijateljima Karabegovićima, Hatipovićima a povremeno su nam se priduživali i drugi. Prvih godina za kampovanje smo koristili šatore, kupljene na Zagrebačkom sajmištu od Mađara, a kasnijih godina smo dolazili sa kamp- kućama skopske firme “Treska”, kupljenim u Leskovcu. Kampirali smo skoro uvijek na istom mjestu, u privatnom kampu u naselju Duče Vavlje, udaljenom 2 km od centra grada Omiša. Kao stalne goste, uvijek su nas čekala pripremljena najljepšta mjesta u kampu, koja je s gazdom ugovarao naš prijatelj Omer Karabegović. Onaj ko nije nikad kampirao, ne može ni zamisliti kakav je to užitak. Boravak pod šatorom bio je prvo veliko iskušenje i nezaboravan izazov, ali boravak u kamp kući, uz veći stupanj sigurnosti od nevremena, bio je nešto vrhunsko. Lično mislim da sam u kamp kući proveo najljepše dane moga života. Poseban užitak bio je kada kiša dobuje po krovu i krupne kapi kiše udaraju u prozore. Ah, dobra stara vremena!
U gepeku moga auta, Renaut 4, uvijek sam imao stol i stolice, suncobran, plinsku bocu, mali gusani roštilj, pribor za kafu, servis za ručavanje od tvrde plastike, nekoliko konzervi, mlijeko u prahu. Ako smo odlučili provesti vikend u prirodi dovoljno je bilo kupiti kruh i meso za ćevape i mogli smo krenuti.
Pri odlasku na more išli smo pravcem : Bosanska Dubica – Prijedor – Banja Luka – Mrkonjić Grad – Jajce – Donji Vakuf – Bugojno – Kupres – Šuica- Livno – Aržano- Cista Provo – Šestanovac – Omiš, do Ivanovog kampa u kojem sada dominira Vila Ivanišević. Kamp nije bio veliki, imao je mjesta za najviše 20-tak kampera. Smješten je bio na blagoj uzvišici iznad magistrale, omeđen betonskim zidom, sa kojeg se pružao divan pogled na magistralu i preko nje na morsko plavetnilo. Prostor do zida služio je za parkiranje automobila. Jedan dio prostora, koji se nalazio u podnožju, do ulaza u kamp, korišten je za baštu u kojoj je sađeno povrće, koje se moralo skinuti prije nego dođu prvi turisti, jer je i taj prostor korišten za kampere. Cijeli taj prostor bio je, ustvari, maslinjak, u čijem vrhu je bila kuća, ispod nje u podnožju s ljeve strane ljetna kuhinja, a s desne dvorišni wc i manji objekat s grilom. U kući je živio vlasnik kampa, sa suprugom i dva sina. U špicu sezone vlasnik je turistima iznajmljivao i dio svoga stana, pa je spavao u kombiju, koji se nalazio na ulazu u kamp. Iz kombija je imao pregled ko ulazi a ko izlazi, pa je služio i kao kontrolni punkt. Odmah do kampa bilo je Zeničko odmaralište, sa smještajnim kapacitetima, upravnim dijelom, kuhinjom, ljetnom baštom i pozornicom na kojoj su svakoi veče svirali muzičari i izvođen zabavni program. U Zeničkom odmaralištu su dane odmora provodili radnici Željezare Zenica sa svojim porodicama. Gostima našeg kampa bilo je dozvoljeno koristiti sve vrste usluga koje su Zeničani pružali svojim gostima, uključujući i ishranu po veoma povoljnim cijenama. Iako smo pjesme emitovane preko razgladsa mogli čuti i u našem kampu, rado smo Zeničanima odlazili u komšiluk družiti se, slušati muziku, nešto popiti, uživati u zabavnom programu i zaplesati. Zenički kamp je bio Božiji dar za našu djecu, jer su se tamo mogli prko cijelog dana, pa dok ne pođu na spavanje, igrati i družiti, bez našeg nadzora. Muzički program je završavan u deset naveče i tada je nastajala tišina, koja je opijala. Nedaleko od kampa bilo je Leskovačkio odmaralište. Kada u Zeničkom nema nekog programa ili se djeca zasite bližeg okoliša, odlazili su s nama ili sami u Leskovačko, gdje su uslovi boravka i nivo zabave bili približno isti.
Dok smo kampovali sa šatorima postavljali smo ih na uzvišenje jedan do drugog, ali dovoljno daleko da niko nikom nije smetao. Od šatora se pružao širok pogled na magistralu, a preko nje je bila duga i široka pješčana plaža sa kristalno čistom plavkastom vodom našeg Jadrana. Ispred šatora, pod tendom, koja je bila nad ulazom, imali smo pokretni stol sa 4 stolice i suncobran. Tu smo držali i plinsko kuhalo. Na vanjskoj strani šatora, zaklonjenoj od sunca, bila je viseća stalaža u kojoj smo držali osnovne namirnice, kafenjake i plastično posuđe. Sve je bilo na dohvat ruke. U predsoblju šatora, s jedne strane smo držali obuću, metlu, a s druge namirnice i odjeću. Iz predsoblja se ulazilo u sobu u kojoj je na podu bio namješten širok ležaj od spužve debele preko 25 cm, sa debelim najlonom ispod, na kojoj se moglo smjestiti tri do četiri osobe. Ulaz u sobu bio je ukrašen božurom. Do te sobe, odvojena zastorom, bila je manja, dječija. Ambijent kakav se samo poželjeti može. Kad legnete na spužvu, kao da ste opčinjeni.
Dok sjedite za stolom ili se krećete pored šatora pred vama je plaža kao na dlanu. Dovoljno je mahnuti rukom, ako želimo na nešto upozoriti ili pozvati našu djecu koja se slobodno mogu igrati na pijesku i kupati u moru, bez ikakava rizika. Uz obalu je voda bila plića, što je olakšavalo ulaz u vodu i pogodovalo slabijim plivačima. Obično se događalo da ja odem na kupanje ujutro, a moja Hatemina ostane pripremati kafu ili ćaj. Kad je spremno, samo podigne ruku i ja sam za minut dva kraj nje, da zajedno uživamo u jutarnjem suncu, koje do nas dopire kroz krošnje maslina. Nedaleko od nas su Omer i Mrsada, a iznad njih Ahmed i Seka. Izmijenimo jutarnje pozdrave, upitamo za zdravlje i obično začinimo s nekom šalom, koja je produkt prethodnog dana ili te noći.
Nismo mi kampovali samo na moru. Već s proljeća ja i Omer smo s našim familijama, obično vikendom, odlazili na obale Une s kaurske strane, ložili vatru na pješčanim riječnim sprudovima i dugo u noć uživali u tihom žuboru riječnih valova. Za Prvi maj smo više puta odlazili u Moštanicu i kampovali na obali rječice Moštanice, nedaleko od istoimenog manastira. Jedne godine puna tri dana je padao snijeg i bilo veoma hladno, a mi ostajali uporni u odluci da provedemo majske praznike u prirodi. A kad smo se vratili kući, naši zabrinuti ukućani i komšije dočakali su nas kao da se vraćamo sa sjevernog pola. Oni nisu znali da smo cijelo vrijeme, dok smo bili u Moštanici, ložili logorsku vatru i uz nju se grijali.
I naše putovanje na more bilo je zabavno i odvijalo se kao poseban ritual. Polazili smo rano s jutra, obično između 4 i 5 sati. Omer je vozio Vizu, a ja i Ahmed Renaut 4. Gepek, treger gepek na krovu auta i zadnja sjedišta auta bili su premali da prime sve što smo morali nositi. Obavezni dio putnog tovara bili su: šator, stol i stolice, suncobran, posuđe, debele spužve, pokrivači, plinsko kuhalo, odjeća i obuća, lične stvari. I sjedišta u autu su bila prepuna stvari, tako da djeci i nama nije bilo slobodnog mjesta da pomjerimo nogu. Nakon pola pređena puta odsjedali smo nekad u Jajcu pored Plivskog jezera ili pored Hotela Jajce, a nekad u Mrkonjić Gradu na obalama jezera Balkana. Mada smo pretežno kampovali u Duću kod Omiša, u dolasku ili tokom boravka odlazili smo posjetiti Split, Šibenik, Karlobag, išli na Sinjsku alku…
Izviđać
Jedne godine, kao i obično, krenuli smo rano. Samo ja i Omer sa svojim familijama. Prenoćili smo na slobodnom platou ispred hotela Jajce u Jacu,a u prvom dijelu dana otišli na Plivski vodopad, prošetali centrom grada i krenuli ka moru. U naš kamp u Duče Vavlje smo stigli u kasno popodne, gdje nas je dočekao raspoložen domaćin i osigurano mjesto. Po uobičajenom redu, Omer je prvi odabrao sebi mjesto i počeo postavljati šator, koji je koristio već nekoliko godina. Ja i Hatemina smo mu pomagali i čekali da on završi, pa da mi montiramo svoj šator. Nije mu išlo. Odbijao je svaki savjet i vodio posao po svom, ponavljajući više puta da je on bio izviđač, i da u ovom ima veliko iskustvo. Noć se bližila, a tamni kišni oblaci prijeteće su se skupljali iznad nas. I mi smo postali nestrpljivi, jer smo se plašili da će nas uhvatiti kiša prije nego se ulogorimo. Nakon više neuspješnih pokušaja da postavi konstrukciju, Omer je morao posao prepustiti sinu Almiru, koji mu je do tada davao sugestije, koje on nije slušao. Kratko vrijeme uz našu asistenciju Almir je brzo montirao šator, a Mirsada počela iz auta unositi stvari. Ja i Hatemina smo krenuli postaviti svoj šator, na mjestu koje nam je pripalo. Uz manje teškoće uspjeli smo šator brzo postaviti, unijeti stvari iz auta i pripremiti sve za noćenje. Djeca su bila umorna a i mi, jer putovanje traje preko 7 sati. Samo što smo sjeli da večeramo hranu koju smo za put ponijeli, Omer me pozvao da popijemo i zamezimo. Na more je uvijek nosio svoju rakiju, koju je sam pekao. Nikad nije pio preko dana, a za akšamluk je volio popiti nekoliko čašica, ali nikad više od 2 dcl. Nazdravili smo jedan drugom sretni i zadovoljni što smo se smjestili i što je putovanje sretno završilo bez ikakvih teškoća. Uskoro je počelo grmiti, zapuhao jak vjetar, a crni zloslutni oblaci prijeteće se nadvili iznad nas. Nismo na to gledali ravnodušno, ali nismo bili ni zabrinuti. Mirsada je zabrinuto gledala u nebo, a moja Hatemina je smjestila djecu da spavaju i sama se počela pripremati da legne. Jak pljusak počeo je dobovati po šatoru, a vjetar na nas nanositi kišu, pa smo se morali dublje povući u šator. Iz minuta u minut pljusak je bio sve jači, a kratko po tom voda je počela ulaziti u šator i podlijevati pod spužve na kojima smo ja i Omer sjedili. Vode je bilo toliko da se u šator slivala kao potočić. Pozvao sam ih da pređemo u moj šator, jer nam je Hatemina javila da je kod nas sve suho. Uskoro je u Omerovom šatoru bilo toliko vode da se nije moglo tu boraviti. A kiša je i dalje neumoljivo padala. Kad je naš gazda Ivan vidio šta se događa, pozvao nas je da svi pređemo u njegovu ljetnju kuhinju i u njoj prenoćimo. U prvo vrijeme nismo pristali, a kako se nevrijeme nije smirivalo, već bilo sve jače, zahvalno smo prihvatili ponudu. Kad se nevrijeme smirilo i kiša stala, izašli smo da vidimo u kakvom stanju su naši šatori. Na veliko iznenađenje, moj šator je bio potpuno suh, a Omer je svoj morao srušiti i razmontirati, a narednog dana sušiti mokru opremu. Tek tada smo otkrili zašto je moj šator odolio nevremenu, a njegov doživio havariju. Sa velikim izviđačkim iskustvom Omer nije vidio da je svoj šator postavio baš ispod kućnog oluka, pa se sva voda koja se slivala s krova kroz oluk slivala u njihov šator. Sve što je u njemu ostalo bilo je namočito vodom, mos mokro. Godinama poslije, sjećajući se ovog događaja, šalili smo se na Omerov račun, ponavljajući njegove riječi, šta se vas to tiče, znam ja kako se to radi “bio sam ja izviđač!”
Diskvalifikacija
U Zeničkom odmaralištu skoro svakog dana priređivane su sportske i kulturne manifestacije. Na plaži se takmičilo u plivanju, skoku u dalj, u vis, trklalo se na 50 ili 100 metara i igrale utakmice u malom fudbalu. Posebno su atraktivne bile trke u plivanju. Nastupi i takmičenja su bili dozvoljeni svima koji su pokazali volju i afinitet.Tako smo ja, Omer i moj rođak Mehmed Bećirević, koji se te godine našao s nama, uzeli učešće u trci u plivanju na 100 metara. Za pobjednike trke predviđene su i određene nagrade. U uzbidljivoj trci, u kojoj smo imali podršku naših žena, naše djece, ali i nekih drugih koji su prisustvovali trci, Omer je osvojio prvo, Mehmed drugo, a ja treće mjesto. Dodjela nagrada najavljena je za naveče, u kulturnom programu. Bilo je uzbudljivo slušati mlade recitatore, pjesnike i pjevače, koji su nastupili u kulturnom dijelu programa. Kada je počela dodjela nagrada pobjednicima trke u plivanju na 100 metara, Omer je izašao na pozornicu i za osvojeno prvo mjesto dobio veliku čokoladu, Mehmedova nagrada za drugo mjesto bila je približno iste vrijednosti. A kad sam se ja pojavio pred voditeljem programa, očekujući nagradu za osvojeno treće mjesto, voditelj je uz šeretski osmijeh rekao da sam ja diskvalifikovan, jer sam dio staze plivao a dio hodao, što je bilo i istina, jer je na dijelu etape bila plitka voda, pa mi je bilo brže hodati nego plivati. Naravno, svi smo se slatko nasmijali. Omerovu i Mehmedovu čokoladu pojela su naša djeca, a mi smo nastavili sjedeljku u još vedrijem raspoloženju.
Dževdina flaša
Te godine zajedno smo kampovali ja, Omer i Ahmed sa našim porodicama. Šatori su bili na istim mjestima, koja smo uvijek koristili. Nedaleko od naših šatora u dvorišnom zidanom objektu bio je mokri čvor, sa nekoliko wc čučavca i slavina za pranje, iznad kojih su bila ogledala. Tu su se žene umivale i dotjerivale, a mi brijali. Ponekad se događalo da zbog suše ili slabog napajanja nema vode u dvorišnom objektu, pa smo je morali donositi sa udaljenijeg mjesta. To je otežavalo održavanje higijene pri odlasku u Wc. Iz tog razloga, nedaleko od šatora, imali smo plastičnu flašu, koju smo uvijek držali punu vode, i koristili je pri vršenju nužde. Flašu smo nakon upotrebe uvijek ponovno punili i ostavljali na isto mjesto. Jednoga dana, iza podne, kada je bilo neizdrživo vruće, došli su nam u posjetu Dževad Karabegović, Omerov brat i njegova žena Dinka. Dok su prešli put od autobuske stanice, koja je bila ispred kampa, ugrijali su se, samo što nisu proključali. Prilazeći nama Dževdo je primjetio flašu punu vode, zgrabio je i halapljivo počeo piti. Kroz dva tri cuga popio je preko polovinu flaše. Svi mi koji smo im krenuli u susret, bili smo zatečeni i nismo stigli da bilo šta kažemo da ga zaustavimo, a on je flašu već podobro ispraznio.
“Nemoj Dževdo to piti, to je zahodska flaša!”, povikali smo u glas i grohotom se počeli smijati. Naravno, i Dževdo se smijao. Tokom njihova posjeta, i više puta kasnije, šalili smo se na Dževdin račun. I ovaj put, dok ovo pišem, vragolasti osmijeh krasi moje lice. Od te godine, svaki put kad je neko od nas koristio flašu pri odlasku u zahod, tu flašu je zvao “Dževdina flaša”.
Bombaš
Prilikom kampovanja svi smo sami pripremali hranu. Muški su obično kupovali namirnice, a žene pripremale jala. Za kuhanje smo koristili plinska kuhala od oko 2 kg. plina. Za 15 dana boravka se uglavnom potroše dva punjenja. Kada se potroši plin moralo se ići puniti u Split. Da izbjegne tu neugodnost Ahmed je nabavio veću plinsku bocu od 12, 5 kila. Moj, Omerov i Ahmetov šator bili su na uzbrdici, a u podnožju, neposredno do magistrale, kampovali su neki stranci. U toku pripreme ručka Ahmedovoj ženi Seki se zapalila plinska boca. Svi smo više puta doživjeli da nam se boca zapali, jer su ventili bili osiguravani gumicama, koje se brzo potroše. I ovaj put ne bi to bilo tako šokantno, da se nije radilo o velikoj boci, koja bi u slučaju eksplozije mogla ne samo napraviti ogromnu štetu, već ugroziti živote. Kad se boca zapalila, svi smo bili ispred svojih šatora, a Ahmed je bio najbliži, pa je na Sekin vrisak pritrčao, uhvatio vrelu bocu golom rukom i poklušao je baciti na slobodno tlo u podnožju, ali je boca pala samo metar dva dalje i nastavila goriti. Ahmed je ponovno pritrčao, podigao je i bacio, ali je boca pala na šajbu od Škode, koja je bila parkirana pored jednog od šatora, odbila se i ostala metar i po dalje od ulaza u kamp. Za čas se na uzbrdici skupila grupa kampera, sa zabrinutošću gledali kako plamen šiklja iz boce i čekali šta će se dalje dogoditi. Svi smo bili uspaničeni, ne znajući šta da radimo. Par minuta kasnije iz grupe se izdvojio jedan nizak krupan čovjek i uskoro se vratio sa lopatom punom pijeska. Prišao je bliže boci, istresao pijesak na bocu i plamen se ugasio. Svima je laknulo. Bili smo radosni, ali i iznenađeni jednostavnim načinom na koji je taj čovjek riješio ozbiljan gorući problem. Naravno, Ahmed mu se prvi prišao zahvaliti. Ljudi koji su promatrali požar po tom su se razišli, a mi smo bili iznenađeni da vlasnik Škode, koji je spavao u šatoru, nije čuo kad je boca pala na njegovo auto, niti na bilo koji način reagovao. Očito je bio veoma umoran. Tom prilikom sam saznao da boca nikad ne eksplodira dok je puna, eksplodira kad se potpuno isprazni.
Sretan što se sve tako dobro završilo, Ahmed je otišao da se zahvali strancu, a kad je ovaj vidio o čemu se radi uhvatio se za glavu. Spor je okončan time što su on i Ahmed morali otići u Omiš da spor regulišu u prisustvu policije. Ipak sve se sretno završilo, a Ahmed je od tada dobio nadimak Bombaš.
Vruće krofne
Svakoga dana, više puta na dan, našom plažom su prolazili mladići sa pletenim drvenim korpama, pokrivenim krpom, uzvikujući “Vruće krofne! “Vruće krofne!” Sva naša djeca su ih rado jela i čim se prodavci pojave, djeca nas obladaju da im krofne kupimo. Nisu bile baš ni jeftine. Ja ih nisam volio, jer su bile puno masne, a čule se na ulje. Ali su ih rado jeli i stariji, naročito u vrijeme doručka ili u zamjenu za ručak. Često puta prodavci su ranije neprodane krofne podgrijavali i ponovno donosi, ali to djeci nije smetalo da ih šmekaju. Nije smetalo djeci, ali jeste nama, da pare dajemo za lošu robu. Omer mi jednom reče, “Sad ću ja njih da iskušam”. Čim se pred nama pojavio mladić sa korpom, Omer mu priđe i reče: “Nisam dobar sa stomakom, lakše podnosim stariju hranu neko frišku. Imaš li možda stajihih krofni za mene?” Mladić ga pogleda, otkri korpu i reče: “Evo, ove su od tri dana!” Od tada smo uvijek sa smiješkom dočekivali i ispraćali prodavače krofni.
Mazačka
Nakon jutarnje kahve i doručka, odlazio sam s djecom na plažu, gdje smo provodili veći dio dana. Oko 11 prije podne Hatemina me pokretom ruke zvala na drugu kahvu. Kafendisali smo, pratili kako voziola prolaze magistralom, šta djeca rade na plaži i sejrili. Kada popijemo kahvu, Hatemina nastavlja pripremati ručak, a ja se vratim među djecu. Kupali smo se, takmičili se u skoku u dalj, u vis i troskoku. Igrali smo i lopte. Omer je bio omladinski prvak BiH u petoboju, pa je za mene bio izazov nadmašiti ga u bilo kojoj disciplini. Bio sam dobar u skoku u vis, u trci na 50 ili 100 m. Naravno s nama su se takmičila i naša djeca, a ponekad se uključivali i drugi kupači. Iako je naš kamp bio samo preko ceste, a šator svega stotinjak metara od plaže, skoro uvijek sam sa sobom nosio vodu, kruh i neke namaze, koje su djeca rado jela kao užinu. Sva se djeca poredaju u red, a ja režem i mažem šnitu po šnitu, a djeca isplakana vodom u slast pojedu. Neka staju po drugi put u red, da dobiju repate. Po tome su mene zvali Ziko “mazačka”. Bio sam sretan da mogu djeci pružiti taj mali koristan užitak. I sada kad sretnem Omerovog Almira i Almu, Ahmedovu djecu – Merimu, Erminu ili Mehmeda, čujem Mehmedovu Sanelu i Kanitu, Fehkine Amira i Advana, sada odrasle ljude koji imaju svoje porodice, u meni ožive draga sjećanja, kojima je i moja mazačka davala neku posebnu draž.
Italijan
Jednog predvečerja vratili smo se s plaže i stajali pored zida iznad magistrale. Ja, Omer, Ahmed…razgovarali i pratili saobraćaj, koji je u to doba bio življi. Toga dana bilo je prohladno i vjetrovito. Iza podneva je vjetar pojačao, a tada je i dobro zapuhalo. Upravo kada smo se namjeravali razići i vratiti u svoje šatore, pedesetak metara od obale vidjeli smo čamac i čovjeka u čamcu, koji je pod naglim udarom vjetra pao u more, a čamac se prevrnuo i po površini mora počeli ploviti različiti predmeti koji su bili u čamcu. Čovjek se počeo boriti s valovima, koji su pod udarom vjetra bili sve veći, i postojala je opasnost da mu valovi odnesu sve upremu. Bez imalo dvoumljenja svukao sam majicu, pretrčao magistralu, skočio u more, doplivao do čamca i počeo sakupljati stvari koje su plivale po vodi. Čovjek me gledao zabrinutim pogledom. Meni i njemu trebalo je desetak minuta da pokupimo i iznesemo do obale sve predmete. Bio sam začuđen i iznenađen što niko osim mene nije pritekao čovjeku u pomoć. Kad smo izvukli čamac i u njega ponovno složili svu opremu, očekivao sam da mi se čovjek barem zahvali, ako ne i nečim nagradi. Otišao je bez pozdrava i riječi hvale, što me veoma začudilo i razočaralo. Na njegovom licu nije bilo ni ljubaznog smiješka. Kasnije mi je gazda Ivan rekao da je to neki Italijan i da se vjerovatno pobojao da mu ja neću uzeti nešto od njegove opreme.
Polarna noć
Kad sam se odlučio kupiti kamp kuću nisam ni znao u kojoj će mjeri uticati na moj život. Stajala je u avliji preko zime, a već s proljeća nas budila iz zimskog sna. Prvih proljetnih mjeseci koristili su je moj komšija Ilijaz Horozović i njegovi prijatelji, koji su živjeli u Banja Luci, kada su dolazili ribariti na Unu i Savu.
Kampovanje na moru rodilo je u meni ideju da na obali Jadrana kupimo komad zemlje, makar toliko veliki da se na njemu može kampovati. Za neku gradnju niti smo imali para, niti je nam je to bila želja. Ipak, od sudbine se ne može pobjeći. Prilikom jedne posjete prijatelju, koji je imao vikendicu na otoku Viru kod Zadra, saznali smo da se na drugoj strani otoka jeftino prodaju placevi, da se spriječi izgradnja nuklearke. To sam ispričao Omeru i nekim našim Dubičanima i već te jeseni ja i nekoliko njih postali smo vlasnici zemljišnih parcela na samoj obali otoka, prema otoku Pagu. Bilo je to kamenito područje, potpuno golo, bez i jednog drveta. Mislio sam tada da tu ni jedno drvo nikad nije raslo niti će rasti, zbog udara vjetra i velike količine soli. Imao se osjećaj kao da ste na mjesecu. Ali taj komad zemlje nisam kupio da gradim na njemu, već da kampujem. I već tog ljeta ja i moja Hatemina došli smo s djecom. Ni puta, ni vode, ni struje…Omer i Mirsada nisu htjeli, jer je bilo potpuno neuslovno, a bojali se i zmija, pa su kampovali negdje kod Šibenika. Dane i noći, koje smo taj put proveli u kamp kući na mjesečevoj goleti ostale su zauvijek u sjećanju, kao čarobne i nezamjenjive. Bio je to život iz bajke. Dani su bili lijepi i sunčani, sa blagim povjetarcem, a noći pune srebrene sjajne mjesečine, koja je bila tako jaka, tako očaravajuća, da smo je upijali i tijelom i dušom. Do četiri – pet ujutro bilo je tako vidno, da se pri mjesečini mogla udjenuti igla.
Naprosto nismo mogli ići na spavanje, jer se u kućici vidjelo kao u sred dana. Bile su to Jadranske polarne noći, koje više nikad nismo imali ni doživjeli. Znao sam da ih u Skandinaviji – Švedskoj, Norveškoj… zovu polarne ili bijele noći, ali ovo je bilo polarno čudo. A upravo u jednoj od tih čarobnih noći, u sitne po-ponoćne sate, trgnuo nas je iz zanosa nama poznati zvižduk i pred nama se pojaviše naši vjerni prijatelji Edhem i Ankica Alijagić s djecom. Našem oduševljenju nije bilo kraja. Najdraži susret koji smo mogli poželjeti. Prešli su dug put i došli da kao stare komšije i vjerni prijatelji s nama podijele našu radost, ko i svaki put kada je za to bilo razloga. Cijelu noć smo presjedjeli na mjesečini udišući topli i meki morski zrak i gledajući kako se pali i gasi svjetlost na Paškom svetioniku. I već sutradan, kad su otišli, s njima su otišle i polarne noći. Ni oni ni ja nismo tada vjerovali da će već te jeseni na toj goleti početi da niče vikendica, koju smo odlučili zvati Vila HATI.
Jazavac
Jednog petka popodne, početkom ljeta, vratio sam se s posla. Moja Hatemina je još bila na poslu. Nazvao sam je i rekao da idemo sa kam- kućom provesti vikend u Moštanici. Moštanica je zadnjih godina popularno dubičko izletište u planini Kozari, pored istoimenog manastira i istoimene planinske rječice Moštanice, udaljeno od grada 12 km. U trouglu između Manastira, koji potiče iz 1579.godine, rječice Moštanice i šumskog pojasa je široki prostor sa igralištem i betonskim stolovima i klupama, na kojima se jede, pije i slavi. U neposrednoj blizini Manastira je groblje, a do njega odvojena, kao na stijeni, grobnica poznatog srpskog ustanika Petra Pecije Petrovića, koji je poginuo 1875. u Bosansko-hercegovačkom ustanku protiv Turaka.
U Moštanicu smo ja i moja Hatemina stigli u rano predvečerje. Djeca nisu željela ići, pa su ostala s mojom majkom. Naši prijatelji Omer, Fehko, Ahmed .. bili su zauzeti, pa smo ovaj put bili sami. Kamp-kuću smo postavili uz sami potok, tako da su nam veseli brzaci pjevali neku posebnu melodiju, kakva se može čiti samo tu. Večerali smo prije nego je pao sumrak i namjestili se za spavanje nešto ranije nego obično. Pred sobom smo imali sutra cijeli dan, a ako poželimo i nedelju. U neko doba noći, iz sna me probudio čudan šum. Istovremeno se probudila i Hatemina. Podigli smo se osluškujući u sjedeći položaj, nastojeći doći do saznanja šta se događa. Imao smo dojam da se neko šunja oko naše kampprikolice, što u toj divljini ne bi bilo neko iznenađenje. Nisam se plašio duhova, iako je groblje bilo nedaleko do nas, ali od živih se moglo svašta očekivati. Strah me sve više obuzimao. Nisam smio ni da se pomjerim. Hatemina je bila u istom položaju, sa pogledom prema prozoru. Pokušao sam samo koji cm pomjeriti zavjesu na prozoru, kako bi vidio vani, ali sam se plašio da će nas nesmotreni šum otkriti, što je naravno bila besmislica, jer ako je neko vani sa lošom namjerom, taj nas već ima u šaci. Kroz prozorsku zavjesu prodirala je slaba mjesečina. Zarobljeni strahom sjedili smo i strepili. Kako i ne bi, kad sa sobom nismo imali ni poštena noža da se odbranimo, ako bi bili napadnuti. U tom stravičnom tajcu iz potoka se začulo prodorno Njaaaahhhhhhhh…Njaaaahhhhh… Njanjanjanja….U meni se već stvorila predstava, da je neko nekog oborio u potok i da ga kolje, a on njakanjem daje posljednje znake života. Ponovilo se to kroz dvadesetak sekundi, koje su nam se činile kao vječnost…I opet je zavladala jeziva tišina…Mogli smo samo očekivati da neznanac svakog trenutka sa nožem u ruci krene na nas. Ali se ništa nije dogodilo. Čuo se samo žubor potoka.. I opet se oglasilo ono jezivo Njaaaaahhahhahh…Čekali smo i osluškivali upirući pogled u tamu. Strah se u nama polako stišavao…Osluškivali smo, osluškilvali i ništa se više nije događalo. Ne znam ni kako ni kada me opet savladao san. Probudili smo se ujutro sretni što je sve tako dobro prošlo. Nismo sebi mogli dati odgovor šta se to deševalo oko nas. Kući smo se vratili u subotnje popodne, mnogo ranije nego smo predviđali. Kad sam prvog radnog dana naredne nedelje svojim radnim kolegama pričao šta nam se dogodilo, jedan od mojih radnih kolega Petar Bijelić riješio je našu zagonetku i dao mi uvjerljiv odgovor. Bio je to jazavac, koji pušta takve neartikulisane glasove, kada nešto nosi. Kad sam to ispričao mojoj Hatemini, zadovoljno se nasmiješila i upitala kad ćemo opet u Moštanicu?
Nad ponorom
Te godine krenuli smo prema Omišu samo ja i Omer s našim Familijama. Ahmed je imao radne obaveze. Ni Fehko nije mogao. Kad smo došli do Jajca već je bilo popodne, pa smo odlučili da tu prenoćimo. Parkirali smo nedaleko od Hotela Jajce, naložili vatru, roštiljali, pjevali i igrali kozaračko oko vatre. Više puta smo otpjevali omiljene Mirsadine pjesme “Ne klepeći nanulama”…”Mila majko, šalji me na vodu”… I moja Hatemina je solo otpjevala “Ko pokida sa grla đerdane, ko ti prosu biser i merđane…?”…Dok je pjevala, vladao je muk, svi smo je pažljivo slušali. Našim glasovima bi samo pokvarili. Znala je s tom pjesmom dirnuti sebe i sviju koji je slušaju. Upravo kad smo namjeravali krenuti na spavanje, iznenada nam se pridružio Ahmed sa svojom familijom. Nije mogao odoliti izazovu pa je na svoj način regulisao radnu obavezu i požurio za nama. Tako smo narednog dana u pojačanom sastavu zarana krenuli prema Jadranu. Mada smo usput kraće odmarali, odmah iza podne smo izašli na Jadransku magistralu i nastavili vožnju prema Omišu. Omer je vozio na čelu kravana i nakon izvjesnog vremena zaustavio se na širokom platou, dajući i nama znak da se zaustavimo. Izašli smo iz auta da protegnemo noge. Pred nama se ukazalo nepregledno morsko plavetnilo, ukrašeno purpurnim rumenilom koje je nestajao u beskraju. Stajali smo na visokim obalama, koje su u dubini udarali morski valovi i pjenili se od siline udara.Tako očaravajuću ljepotu sažetu u ogromnim razmjerima širine, dubine i daljine, nismo mogli ni zamisliti. Bilo je to i strašno i izazovno gledati, jer tik ispod nas bio je stotinjak metara duboki ambis. Na samom dnu ambisa, samo nekoliko metara od kamenite obale vidjelo se malo ostrvce, ne veće od desetak metara. Nikog od nas nije trebalo nagovarati, da krenemo uzanom stazom, koja se spuštala niz vosoku obalu. Trebalo nam je manje od desetak minuta da se nađemo na kamenitoj zaravni, idealnoj za sunčanje i kupanje. Ostrvce koje je već bilo privuklo našu pažnju, bilo je svega desetak merata od obale. Vratili smo se po opremu za odmor i kupanje i u tom idiličnom ambijentu proveli nekoliko sati. Mođžda bi ostali i duže, ali se iznenada počelo oblačiti i duvati veoma jak vjetar. Pošto su naše kamp kuće bile svega desetak metara od kraja ambisa, moglo se lako dogoditi da ih jak vjetar prevrne i gurne u provaliju. Moja kamp kuća je bila najbliža ivici, pa kako je vjetar postajao sve jači, odlučio sam da je pomjerim ka središtu platoa. Uskoro je vjetar postao toliko jak da se nismo usudili dalje voziti, jer su naša vozila sa visokim tovarima na krovu auta, mogla postati lak plijen malo jačem vjetru. Uskoro se smračilo, a vjetar počeo tako jako duvati, da sam morao stajati u kamp kući uz vrata i držati ih čvrsto, da ih vjetar ne otrgne. U sličnoj poziciji su se našli Omer i Ahmed. Svi smo bili u jezivom strahu. Bojali smo se da bi popodnevni užitak mogli skupo platiti, ne daj bože i našim životima. Sati su prolazili, a ja sam stajao i držao vrata boreći se sa stalnim silovitim naletima vjetra. Kućica se ljuljala pod udarima vjetra, koji je prijeteći fijukao. Niko nije ni pomišljao da spava. Ponor je bio ispod nas i u našoj duši. Trajalo je to satima. Prošla je ponoć, a vjetar bio sve jači i jači. Dovikivali smo se i pitali jedni druge da li je sve u redu. Vrata kamp kućice niko nije smio otvoriti, jer ih ne bi mogao više zatvoriti. Brojao sam minute i sate. Pogledao sam u sat. Jedan je iza ponoći. Prošla i dva. Nikad do tada nisam bio duže i na težem stražarskom mjestu. Negdje oko pola tri vjetar je oslabio i učinilo se da će stati. Spustio sam, se na ležaj kraj Hatemine.
Zaspali smo. Ne znam da li sam pošteno oči i zatvorio, a kroz prozor kućice zapljusnula nas je neobično jaka svjetlost. Mislio sam da sanjam. Razmaknuo sam zavjesu i preko magistrale ugledao zapanjujući prizor. Šuma je sva bila u plamenu, a uz otsjaj plamena mogle su se prepoznati ljudske figure u urnebesnom pokretu. Zaključio sam da ljudi gase požar. Nije to bilo ni blizu, ali ni daleko od nas. Svi smo se razbudili i u paničnom strahu se pitali, nosi li vjetar požar na nas ili smo pak dovoljno daleko i da nas ne može zahvatiti. Dugo smo sjedili priljubljeni uz prozor. Umor je učinio svoje. Kad smo se probudili ujutro, još uvijek je bilo malo vjetrovito, ali blaže i s nagovještajima da bi mogao stati. Omer se odlučio da nastavi put. Ahmed je čekao na mene. Bio sam još u strahu. Nisam imao hrabrosti da vozim. Tek oko podne mogli smo odahnuti. Ni vjetra ni vatre. Strah se topio u sunčanom danu. I mi smo krenuli prema Omišu, a strašna misao i naši pogledi ostali su dugo na ivici bezdana, nad ponorom, koji nam je najljepše životne trenutke pretvorio u pakao. Znao sam da više nikad nećemo stati na ovaj plato i više nikad plivati do onog malog đavoljeg otočića.
Na njih uspomene nikad ne blijede
Kampovanje je radost užitka, užitak radosti. Za mene bilo izlet u život. Ideš da dohvatiš ono što ti je na dohvat ruke, a nisi se ranije sjetio da ti to pripada i da ti tu imaš svoje mjesto. Ko nije nikad proveo dan u prirodi i makar dan i noć pod šatorom, lišio je sebe posebnih zadovoljstava, koje se ničim ne kupuju niti igdje prodaju.
Uživali smo te male radosti, koje su nam pružali nebo i sunce, otkrivali i skrivali oblaci, vodili nas putanjom zvijezda, kroz pomrčinu tragom mjesečine, da osluškujemo šum vjetra u krošnjama drveća, slušamo crkut i pratimo let ptica, da hodimo zemljom do njenih obala i gazimo pijesak do vodotoka i pješčanih sprudova, sve dotle dok nam misli ne odlutaju u žuboru vode i nestanu u talasima vremena, u kojima život ostavlja naše neizbrisive tragove.
A na svakom tom tragu su Oni, u svakom su dodiru Oni, u svakoj radosti su Oni…Oni su dio mojih osmijeha, mojih koraka, odlazaka i povrataka.. Sa njima sam tragao za mjesečinom, sa njima su se krojili snovi i rađala jutra…Nema ih više, ali i sada ih osjećam, ta priroda na njih odiše…
Nema moje Hatemine, moje Mirsade, mog Omera, mog Ahmeda, mog Ede, mog Mehmeda… Svi oni su u nekom mezaru, tipuju i čekaju na mene. Jer svi su bili toliko moji i ja njihov, da se to ne može nikad zaboraviti. Ostali su u meni kao pogled u nebo, iz kojeg se sve rađa i nastaje, pod kojim sve živi, i sa kojim sve nestaje. Samo uspomene ostaju.
Uspomene su to koje nikad ne blijede, od događaja iz kojih su nastale sada još više vrijede, jer događaj se desi i više ne traje, al’ iz sebe zdrave izdanke daje, u kojima nam životna sreća ostaje.
Ako ikad opet budem išao kampovati, svi vi ćete za to znati, jer ću vam selam nazvati i rahmet predati.
Burlington, 5. Aprila 2019 Zijad Bećirević
