Ujutro i popodne rado prošetam preko Banje. Najviše godi bos plavim rubom drugog slanog jezera. Onda bijelim rubom trećeg do zadnjeg gdje otplivam svoje. Pod obavezno nakratko se uspnem na gornji slap koji je moje favorit mjesto. Odozgo „prostudiram“ neke dijelove panorame i nakon što se počastim besplatnom slanom masažom- haj doma. Ako s kim ne zastanem- sat, ne više od dva.
Za Banju vežu lijepa sjećanja još od dječačkih dana. Nema više zoološkog vrta i bazena-ima drugo, lijepo zaokruženo sa Panonikom. Sveukupno projektovano i urađeno majstorski. Ono što izgleda „onako“- ili je zbog manjka para ili nedostatka ideja.
Već dvije godine (in)direktno zaokupljen turizmom & ekologijom i kako narod funkcioniše u ovim (ne)vremenima. Srećem razne-(ne)zadovoljne, zaposlene, besposlene & penzionere, dijasporu, one s više ili manje tetovaža i svakojake druge. Fali nama ljudskog razgovora i osmijeha- ponešto zabilježim, kao ustrebat će.
Zarana, iznad prvog jezera, zanimljiv prizor. Ponijelo me da priđem i upitam:
“Oprostite, da niste majka i sin…?“
„Da, da…“
Kao uvod da i ja „brinem“ o majci. Predstavim se i-ostao bez teksta koga sam sreo: Anđelku, „gazi“ 92. i Nebojšu, suprugu i sina akademskog slikara, prof. Miloša Lisoneka. Nebojša je Engleskoj, ostat će nekoliko mjeseci…
DVA SAVJETA: I, evo dijela priče. Onomad u Zvorniku započeo ciklus „Kraj Zelene rijeke-na Zelenoj rijeci“. Dovršio u prostranom i svijetlom ateljeu prof. Lisoneka koji se nalazio na nekadašnjoj Pedagoškoj akademiji. Haman najviše koristio. Profesora samo jednom zatekao za štafelajem kada je dovršavao neki portret. Kabinet do ateljea i blagonaklono je pratio moj rad. Posebno imponovalo kada je dovodio kolege da pogledaju dokle sam stigao.
Jednom dao sugestiju da obratim pažnju na „dubinu“ i „gamu“ slike. Dovoljno od vrsnog pedagoga i „akceptirao“ za sva vremena. Posebno godilo: dopali mu se neki „potezi“ i kako sam „riješio“ nebo na „Drinki“ i „Vaseru“.
Ušlo u anegdotu i knjigu vezano za prof. Milisava Simića koji je pred punim amfiteatrom obećao da će otići kod „predsjednika da se pomogne mladom umjetniku“. Nema više ni jednog ni drugog; ni Blagoja Erića koji je rasprodao kompletnu prvu izložbu postavljenu u Kasini, ni Ilijaza Šišića- „davao“ lajsne za ramove, ni Ibrahima Hadžiavdića. Bio je šef staklorezačke radnje što se nalazila naspram Uzeirove slastičarne i s osmijehom posuđivao specijalnu testeru. A nema ni Odd Sande koji je u univerzitetskoj radionici udesio ramove za izložbu u Norveškoj…- naklon njihovim sjenama.
KOMŠIJE SAČUVALE SLIKE: Novine pisale o slici što je otkupila Pedagoška akademija. Ratnih godina dobila „noge“. Čudno kako je neopaženo iznijeta jer je bila velikog formata, 240×122 cm. Nalazila se u kabinetu dekana Hasanovića, koji je u međuvremenu otišao u penziju. Dio spomenutog ciklusa je sa svim ostalim opljačkan. Ove dvije „preživjele“ rat- komšije, Velinka i Ratko Popović, sačuvali. I, evo Drinke i Vasera ponovo u Tuzli-„žive“, a samo nekoliko stotina metara od ateljea u kojem su nastale prije 43 godine. Ko bi rekao da su toliko „nabrale“- izgledaju kao nove.
P.S.
Naredni utorak o turističkim (ne)mogućnostima Zvornika.
(Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira su nastavak serijala Pod uzgred budi rečeno koji je završen kolumnom 205. Paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK i portal BHDINFODESK, a 34 šalje na mejl adrese).
Piše: Sead Hambiralović
