Zanimljivosti

Sarajlija Boris Trapara, arhitekt sa Sorbonne: Spreman sam udobne kuće praviti u Sarajevu

banner

Veliki interes javnosti i medija izazvala je izložba „Industrijalizacija u toku“ nedavno postavljena u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a koja će od 11. septembra biti postavljena i u Mostaru. Dio kreativnog tima stručnjaka iz oblasti istraživanja i interpretacije baštine naše zemlje, bio je i Sarajlija Boris Trapara. Rođen i odrastao u Sarajevu, gdje je završio osnovno, srednjoškolsko i visoko obrazovanje. Diplomirao i magistrirao je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Kao stipendist Vlade Francuske, doktorirao je iz oblasti historije arhitekture na INALCO institutu, Sorbonne Paris Cité Univerzitetu.
Tokom školovanja učestvovao je na međunarodnim takmičenjima inovatora na kojima je osvojio devet zlatnih, srebrenih i bronzanih medalja u polju tehničkog stvaralaštva u: Banjoj Luci, Moskvi, Ženevi, Parizu, Budimpešti, Seoulu i Zagrebu. Objavio je više od 50 stručnih i naučnih radova u domaćim i međunarodnim publikacijama; časopisima, knjigama i na internet portalima. Kao gost predavač prezentirao je kulturno-historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine na arhitektonskim fakultetima u Stockholmu, Upsali, Gotlandu, Rigi, Beču i Parizu.

Boris Trapara je aktivni član Asocijacije arhitekata u BiH, NK ICOMOS u BiH, Asocijacije inovatora u BiH, i organizator i domaćin Prvog seminara o bosanskohercegovačkoj baštini na INALCO institutu, Sorbonne Paris Cité Univerzitetu.

Borisova impresivna biografija ispisana za svega 32 godine života nije promijenila njegove životne navike. Želja mu je da usavršavanje nastavi u Francuskoj, ali arhitekturi Bosne i Hercegovine uvijek će se iznova vraćati. Za “Azru” govori o uspjehu, obrazovanju, svojim planovim, željama, važnosti kulturno-historijske baštine, njenog očuvanja, izgradnji Sarajeva.

Kako ste se zainteresirali za arhitekturu? Je li to već poznata matrica “s roditelja na djecu” ili je Vaš put bio drugačiji?

– Arhitektura je postala predmet mog svakodnevnog interesovanja već u desetoj godini, kada sam u osnovnoj školi na predmetu Tehničko obrazovanje prvi put vidio u knjigama čudesne građevine svijeta. U mojoj porodici, prije mene, niko se nije bavio arhitekturom u profesionalnom smislu, pa je prva znanja o arhitekturi, kao o tehničkoj nauci na mene prenijela nastavnica Gordana Šarenac-Avlijaš. Vjerujem da je ona među prvima prepoznala u meni senzibilitet ka mjerilu, proporcijama, prostoru, prema skladnom – lijepom i korisnom. I danas čuvam sveske s ovog predmeta, iz petog razreda osnovne škole. Crteži u njima me uvijek vrate u taj bezbrižni period, ali me uvijek i podsjete da su marljivošću i stalnim radom na sebi dječački snovi ostvarivi.

Odnos prema životnom zanimanju i odabir tog zanimanja je za mene predstavljao prirodan tok razvoja mojih interesovanja. Poprilično jasne želje i stavovi jednog desetogodišnjaka o vlastitoj budućnosti nisu ostavljale mjesta sumnjama da će arhitektura u svim svojim oblicima biti sastavni dio mog života. Iz ove pozicije mogu da konstatujem da je istraživanje arhitekture sa većim, ili manjim insteresom za njene pojedine oblasti počelo već u osnovnoj školi i da to istraživanje traje sve do danas. Za mene, to je jedna od najjačih i najljepših veza koje sam ostvario u životu.
Arhitektura Sarajeva za Vas je oduvijek bila posebno inspirativna?

– Kroz gimnazijsko obrazovanje interes za arhitekturu je rastao, a posebno za historiju arhitekture, jer su me u djetinjstvu oduševljavale stambeno-poslovne palače austrougarskog perioda u Sarajevu, što će kasnije postati i tema mog doktorskog istraživanja. Sve slobodno vrijeme koristio sam da čitam i istražujem što više arhitekturu austrougarskog perioda, a kasnije sam počeo crtati idejne projekte porodičnih vila iz tog vremena. To mi je pružilo mogućnost da na najbolji način istražim karakteristike stilova koji su korišteni u gradnji u austrougarskom periodu.

Već u gimnaziji sam izlagao svoje idejne projekte iz arhitekture na takmičenjima mladih inovatora, što je bio svojevrstan presedan, jer sam ja crtao uglavnom vile iz austrougarskog perioda, koje nisu bile inovativne nego „dokumentarne“ prirode, pa bi pitanje: „Borise, šta je to inovativno u tvojim radovima?“ često ostalo bez odgovora. Ali, radovi skoro nikada nisu ostali bez nagrada. U manje od godinu osvojio sam 12 zlatnih, srebrenih i bronzanih medalja na takmičenjima inovatora iz oblasti tehničkog stvaralaštva, i to redom u: Banjoj Luci, Moskvi, Ženevi, Parizu, Budimpešti, Seulu i Zagrebu. Osvajanjem srebrene medalje na svjetskom takmičenju inovatora u Seulu, Bosna i Hercegovina je tada zabilježila i najveći međunarodni uspjeh na polju inovatorstva u posljednjih 15 godina, za šta sam dobio i posebno priznanje Asocijacije inovatora u BiH. Nagrada mi je uručena za idejni projekt „Udobne kuće“. Tada nisam imao nikakvo formalno obrazovanje iz oblasti arhitekture. Danas, kada ga imam, spreman sam takve kuće praviti u Sarajevu. Ako me neko pozove, rado ću svoje ideje pretvoriti u stvarnost.

Upis na studij arhitekture nekako se činio prirodnim nastavkom?

– Da, i tada sam prvi put sa stručnog aspekta mogao čuti više o svim drugim oblastima arhitekture, ući u slojevitost arhitekture i otkriti sve lijepe strane ovog životnog poziva. Ipak, istorija arhitekture i zaštita kulturno-istorijskog naslijeđa ostali su moja dominantna preokupacija. Prvi put sreo sam ljude po interesovanjima slične sebi i imao čast slušati predavanja od velikih profesora poput Nedžada Kurte i Sabire Husedžinović s kojom sam kasnije radio na leksikonu bosanskohercegovačkog graditeljstva.

Profesorica Sabira Husedžinović preminula je 31. decembra 2015. godine, što je nenadoknadiv gubitak za bosanskohercegovačku akademsku zajednicu. Bila je jedan od najboljih poznavalaca osmanske arhitekture i uopšte istorije arhitekture na prostoru bivše Jugoslavije, a posebno banjalučkih džamija i cjelokupne baštine Banje Luke. Njen odlazak sam shvatio kao lični gubitak, ali i gubitak cjeloživotnog učitelja od kojeg sam naučio mnogo o odnosu prema baštini Bosne i Hercegovine i uopšte baštini cijelog svijeta. Ove godine je, nakon mnogo uloženog truda i marljivog rada izašao iz štamparije „Dobre knjige“ spomenuti leksikon naziva „Graditeljstvo Bosne i Hercegovine kroz stoljeća.“ Ova knjiga je na više od 1.000 stranica predstavila najvrjednije primjere graditeljstva u našoj zemlji, kroz tekst, tehničke i slobodnoručne crteže.
Danas, kada ste vlasnik titule doktora nauka prestižnog Univerziteta Sorbonna u Francuskoj, kako ocjenjujete odnos prema kulturno-historijskom naslijeđu u BiH? Brinemo li dovoljno o onome što su nam u amanet ostavile prethodne generacije?

– Kakav je odnos prema kulturno-istorijskom naslijeđu u Bosni i Hercegovini, svjedočili smo tokom posljednjeg rata 1992/95. godine, kada je, prema zvaničnim podacima, potpuno srušeno ili djelomično oštećeno više od 2000 spomenika kulture. Naslijeđe je često korišteno kao instrument ratovanja sa ciljem brisanja identiteta određenog naroda. Gubici na svim stranama su nesagledivi i obeshrabujuće nas navode na uvijek aktuelna pitanja humanosti i odnosa čovjeka prema čovjeku. Nažalost, veliki broj spomenika srušenih u ratu ni 25 godina nakon završetka rata nije obnovljen, a sada je sasvim izvjesno da neće ni biti, čime su trajno izgubljene vrijednosti određenih ambijenata i čime je nanijeta velika šteta cjelokupnoj svjetskoj baštini. Svijetli primjeri djelovanja vladinog i nevladinog sektora u Bosni i Hercegovini, te malobrojnih nezavisnih pojedinaca su usamljene punktualne intervencije, koje su značajne, ali nedovoljne da bi se stanje u baštini značajnije popravilo.

Danas se bavite istraživanjem naše baštine. U kom pravcu idu Vaša istraživanja?

– Istraživati kulturno-istorijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine je dug i naporan put koji zahtijeva poseban odnos prema arhitekturi i istoriji arhitekture, prema prirodnom i izgrađenom okruženju, prema nauci i konačno prema vlastitoj ličnosti i karakteru. Baština je stil života, dio karaktera, dio ličnosti i vrlo često prevazilazi okvire radnog vremena i radnog mjesta. Zaljubljenici u kulturno-istorijsko naslijeđe, koji su često usko uključeni u rad s kulturno-istorijskim naslijeđem, doživljavaju naslijeđe kao dio ličnosti i svakodnevice, opšte prisutnu temu razgovora i interesovanja na profesionalnom i privatnom planu. I upravo zbog toga rad na istraživanju kulturno-istorijskog naslijeđa nikada ne prestaje; kulturno-istorijsko naslijeđe se diše, uživa, voli, s naslijeđem se budi i naslijeđe se sanja tokom čitavog životnog vijeka pojedinca koji ga osjeća kao sastavni dio svoje ličnosti.

Odlasci u Pariz, osim rada i istraživanja, bili su prilika da upoznate sve ljepote ovog grada. Koliko i na koji način Vas je promijenio “grad svjetlosti”?

– Studij u Parizu, na jednom od najboljih svjetskih univerziteta je na mene utjecao dosta motivirajuće. Počeo sam više da radim na sebi, više uživam u svakom trenutku dana i shvatam da su mogućnosti za rad i lični razvoj neograničene. Pariz je nevjerovatan grad za koji ne bi bilo dovoljno ni nekoliko decenija da se upozna u pravom smislu, a ne nekoliko dana ili sedmica. Boravak u tom gradu mi je omogućio da s istraživanjem arhitekture i kulturno-istorijskog naslijeđa spojim svoj najveći hobi – putovanja. U proteklih desetak godina sam posjetio gotovo sve Evropske zemlje, a ta putovanja su se posebno intenzivirala tokom boravka u Parizu, koji je vozovima i jeftinim letovima odlično povezan s ostatkom Evrope.
Dakle, uz arhitekturu putovanja su Vaša velika strast?

– Cilj svakog putovanja na koje sam išao je bio da nešto novo naučim. Zemlje pamtim po stvarima koje sam naučio, ali ne samo kada je riječ o arhitekturi i naslijeđu tih zemalja, nego i o ličnim stavovima i svemu što sam na tim putovanjima prošao, a utjecalo je na moj karakter i na to kakva sam osoba danas. Ogromnim bogatstvom smatram što sam u većini evropskih zemalja kroz posjete tim zemljama, ili kroz njihove posjete Bosni i Hercegovini, uspio izgraditi čitavu mrežu prijateljskih kontakata. Koliko god se radujem svakom novom putovanju, radost je još veća kada imam priliku nekoga od svojih prijatelja ugostiti u Sarajevu i pokazati mu svoj rodni grad i svoju zemlju. Vrlo često čujem da im ta posjeta potpuno promijeni nabolje utisak o našoj zemlji i uvijek se i trudim da našu zemlju stranim gostima, a i kada sam ja njihov gost, predstavim na najbolji mogući način.

Tek su Vam 32 godine. Šta dalje, gdje se vidite u narednih desetak godina?

– Angažovan sam u domaćoj fondaciji Kulturno naslijeđe bez granica BiH (CHwB BiH) na projektu kreiranja putujuće multimedijalne izložbe „Industrijalizacija u toku.“ Kao član istraživačkog i uredničkog tima, već godinu smo radili na produkciji ove interaktivne i sadržajne izložbe o industrijskom razvoju naše zemlje u kontekstu Evrope i svijeta. Izložba je 18. augusta postavljena na plato Historijskog muzeja BiH i dostupna je svima za posjete, a nakon otvorenja u Sarajevu gostovat će u Mostaru, Banjoj Luci i krajem oktobra u Zenici. Na izložbi je radio multidisciplinarni tim stručnjaka i meni je bila čast što sam imao priliku istraživati naslijeđe naše zemlje i raditi na ovakvoj izložbi za koju smo do sada dobili samo pohvale od posjetilaca.

Vjerujem da u Bosni i Hercegovini postoji mnogo zanimljivih i inspirativnih primjera iz naše baštine, koji su nedovoljno istraženi i nedovoljno prezentovani široj javnosti. Ti primjeri materijalne i nematerijalne kulture govore o ravnopravnom učešću naše zemlje u kulturnim krugovima tokom različitih istorijskih perioda i oni zaslužuju punu pažnju i promociju putem medija. Jedan od budućih projekata kojim se planiram baviti jeste svakako promocija pozitivnih vrijednosti naše baštine putem medija, a ako se sve bude odvijalo kako je planirano, uskoro ćemo imati priliku vidjeti jedan malo drugačiji TV format predstavljanja kulturno-istorijskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Koncept je već spreman, u pregovorima sam s producentima i TV kućama.

Imam mnogo planova za period koji slijedi i osjećam da je sve do sada bila priprema za nove poslove i projekte koje planiram ostvariti u Francuskoj i Bosni i Hercegovini. Često me pitaju za mišljenje u vezi s odlaskom mladih iz naše zemlje. Nakon odbrane doktorata u Francuskoj vratio sam se u Sarajevo, jer sam imao odličnu poslovnu priliku kroz koju sam mogao da profesionalno doprinesem zaštiti i promociji naše baštine iz jednog istorijskog perioda. Ako se slična prilika u polju zaštite baštine pruži u nekoj drugoj zemlji, vrlo rado ću je prihvatiti. Važno mi je da je posao koji radim povezan s kulturno-istorijskim spomenicima, a gdje se oni nalaze je na drugom mjestu, kao olakšavajuća ili ponekad otežavajuća okolnost. Nekad mi se čini da se samo kod nas tako veliki akcent stavlja na pitanje odlaska, jer i u drugim evropskim zemljama mladi često putuju radi boljih poslovnih prilika. Ipak, zbog vezanosti za zemlju, porodicu i prijatelje, rekao bih, vrijedi otići samo ako su uslovi koje dobijamo bar dva puta bolji od onih koje imamo u svojoj zemlji.

Piše: Mirela Kukan / Azra

Related posts

Najvažnije ljudske emocije: SRAM I STID

Editor

KAKO TO RADE KOMŠIJE: SVEČANO OTVORENA DEVETA KONFERENCIJA SRPSKE MEDICINSKE DIJASPORE

BHD Info Desk Administrator

BBC o bosanskom loncu: Nacionalno bosansko jelo i ujedno metafora za raznoliku populaciju BiH koje naseljavaju Bošnjaci, Srbi i Hrvati

Leave a Comment