I dok mnogi u Bosni i Hercegovini nastoje iz nje otići na Zapad (i odlaze), maestro Sead Siočić, profesor, docent kulture i umjetnosti, istaknuti dirigent i stvaralac je prije nešto više od godinu dana (u septembru 2019.) odlučio zahvaliti se na gostoprimstvu Nizozemskoj, u kojoj je živio i stvarao 27 godina i vratiti se u domovinu.
BOGATA BIOGRAFIJA
Sead Siočić je rođen 06. maja 1958. godine u Živinicama. Kao devetogodišnjak je postao član orkestra “Konjuh” Živinice. Osnovnu školu završio je u Živinicama, srednju muzičku u Tuzli, a Muzičku akademiju na Univerzitetu Sarajevo, odjeljenje u Tuzli 1980. godine. Godine 1991. stekao je diplomu dirigenta hora i orekestra u Zagrebu. Od 1978. do 1992. godine radio je kao nastavnik, profesor u Živinicama, Lukavcu, Tuzli i Tesliću. U ovom periodu obavljao je i poslove dirigenta orkestara i horova u Lukavcu i Tesliću. Sa ovim horovima i orkestrima učestvovao je na raznim takmičenjima i smotrama, osvajao najveće nagrade i priznanja, te s njima nastupao širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Mađarske i Italije.
1990. godine osnovao je privatnu muzičku školu “Maestro” u Tesliću. Od oktobra 1992. godine je živio sa porodicom u Nizozemskoj. 1995. godine diplomirao je na konzervatoriju (ArtEZ Conservatorium) Zwolle – Nizozemska, gdje stiče zvanje docenta. 2007. godine diplomira na ArtEz Zwolle i stiče zvanje docent kulture i umjetnosti. Od 1995. član je udruženja dirigenata Nizozemske. Sa preko 30 horova i preko 15 orkestara u mnogim gradovima širom Nizozemske, komponovao je i aranžirao kompozicije za horove i orkestre i radio kao gost dirigent, docent, predavač. Maestro Siočić je organizovao veliki broj seminara, radionica za učenje pjevanja sevdalinke i populariziranje bosanskohercegovačke kulture i umjetnosti, organizovano i uspostavio saradnju i veliki broj gostovanja, razmjene orkestara, horova, škola i univerziteta Bosne i Hercegovine i Nizozemske. Učestvovao je u osnivanju i bio predavač u Bosanskoj dopunskoj školi u Arnhemu i obavljao dužnosti predsjednika bh. udruženja na nivou Nizozemske. Član je Udruženja nauke i kulture Nizozemske. Preko 20 godina član, učesnik i savjetnik komisije za obilježavanje 11. jula u Den Haagu, u povodu genocida nad Bošnjacima. Član je sportskih i humanitarnih organizacija i komisije za unapređenje obrazovanja na nivou Nizozemske.
Vi ste u muzici, u umjetnosti od dječačkih dana. Otkud ta ljubav?
– Kao dječak gledao sam orkestre, slušao muziku i često sam pratio duvački orkestar u Živinicama i poželio sam da budem njihov član. U to vrijeme u Živinicama su bili popularni tamburaški i duvački orkestar. Ja sam izabrao duvački orkestar. Tako sam vrlo brzo, uz stručno rukovodstvo dirigenta Klenovšek Roberta naučio da sviram trubu i još neke druge instrumente, te sa devet godina postao član orkestra u Živinicama. Jednom prilikom mi je dirigent rekao da bih ja mogao jednog dana da ga zamijenim kao dirigent jer sam po njegovom mišljenju imao dara za taj posao. Tako sam na inicijativu dirigenta Klenovšeka upisao srednju muzičku školu, kasnije Muzičku akademiju i dalje se usavršavao i stekao između ostalog diplome profesora i dirigenta orkestra i hora. Tako je počela moja umjetnička karijera.
ŽIVINICE, TESLIĆ, NIZOZEMSKA – ŽIVINICE!
Kao i mnogi građani BiH i Vi ste, nakon velikog uspjeha u domovini, morali u svijet. Gdje ste sve boravili i kako Vam je bilo u tim tuđim zemljama i gradovima?
– U vrijeme agresije na našu zemlju živio sam i radio u Tesliću. U oktobru 1992. uspio sam sa porodicom, uz Božiju pomoć da teškom mukom izađem iz Teslića i dođem u Nizozemsku. Tu sam i ostao do svog povratka u Bosnu. U Nizozemskoj sam živio u nekoliko gradova: Witeveen, Harlem, ´t Harde, Elburg i na kraju najduže u Arnhemu. U početku je bilo veoma teško. S jedne strane užasna situacija u našoj zemlji bila mi je neprestano u mislima. Sa druge strane našli smo se u nepoznatoj sredini u momentu kad sam izgubio povjerenje u ljude, tako da je bio problem kako dalje. Ali borba za preživljavanje i pomoć onima koji su ostali u Bosni dala mi je snagu da se počnem boriti za opstanak u toj novoj sredini. Zahvaljujući dobrim ljudima koje smo upoznali u izbjegličkim kampovima, uspio sam da dođem u kontakt sa orkestrima i horovima. Zahvaljujući muzici brzo sam stekao poznanstva širom Nizozemske.
U Nizozemskoj ste se dobro snašli?
– Nije bilo baš lahko. U početku nisam mogao zvanično ništa da radim nego samo kao volonter jer tadašnja vlada nije dozvoljavala da radimo. Tako sam samo kao volonter mogao da radim kao dirigent. Uz Božiju pomoć i uz pomoć članova hora, sa kojim sam tada volonterski radio, uspio sam da dobijem dozvolu da upišem konzervatorij u Zwollu. Na taj način sam mogao da dobijem njihovu diplomu i zvanično radim za platu. Po završetku studija stekao sam zvanje docenta. Uz veliku pomoć kolega sa konzervatorija dobio sam brzo više ponuda da radim kao docent i dirigent horova i orkestara. Tad im je bilo veoma interesantno da je jedan Bosanac ditigent pa su željeli da imaju jednog takvog. Trud i rad je urodio plodom. Nakon dirigovanja mnogim horovima i orkestrima postao sam priznat i tražen kao dirigent i predavač. Umjetnost, sport i kultura su najbrži i najlakši način da steknete puno poznanika i da učestvujete u raznim humanitarnim, kulturnim, sportskim i naučnim događanjima. Na taj način sam uspio da uspostavim puno kontakata, organizujem saradnje na raznim nivoima širom Nizozemske i Bosne i Hercegovine.
U vrijeme kad mnogi napuštaju domovinu, Vi ste se vratili. Šta je bilo presudno u toj odluci i šta i gdje sada radite?
– Kao što pjesnik kaže: Svuda se sunce rađa, lijepa svaka je zemlja, kao što je Bosna i Hercegovina moja, na svijetu ljepše nema. Nigdje tako k’o u Bosni nema. Svoja zemlja, svoji ljudi, svoj jezik a svega u Bosni, od rijeka, planina, mora, jezera… pa teško je opisati. Jest da su nam uzeli mnogo toga, srušili, osiromašili nas ali nam nisu mogli uzeti dušu. Dosta sam radio u Nizozemskoj a sad želim da svoje znanje i iskustvo iskoristim u Bosni. Želim da nastavim sa uspostavljanjem i održavanjem saradnje između obrazovnih, naučnih, sportskih, kulturnih, turističkih institucija Bosne i Nizozemske. Da omogućim našim stručnjacima da svoja znanja prenesu i van naše domovine te da razmjenom iskustva doprinesu razvoju naše domovine i da pokažu koliko vrijede. Da dovedem u Bosnu ljude koji žele da vide, uživaju i uče o našoj lijepoj zemlji. A sebi sam ispunio želju koja je uvijek bila prisutna – da svakodnevno gledam ljepote ove zemlje koje su mi proteklih godina toliko nedostajale.
Dok ste bili u Nizozemskoj, mnogo ste radili na kulturnom povezivanju Nizozemske i BiH. Koliko je važna kulturna saradnja BiH sa drugim zemljama?
– Kultura je veoma važan segment svake zemlje. Ja sam imao tu priliku da reprezentujem našu kulturu i umjetnost tamo gdje sam živio. Uspostavio sam saradnju i razmjenu s nekoliko škola, KUD-ova, univerziteta, sportskih organizacija. Dovodio u Nizozemsku naše ljude a vodio u Bosnu horove, orkestre, dirigente i predavače. Na taj način stvorena su velika prijateljstva, pružila se prilika da se razmjenjuju znanje i iskusvo. To je i bio moj cilj jer upoznavanje drugih ljudi, njihove kulture i običaja donosi bolje razumijevanje, saradnju i napredak kako za pojedince, tako i za cijele zajednice.
Vaša posebna ljubav je sevdalinka. Mnogo radite da se sačuva to bosansko blago?
– Sevdalinka je naš dijamant koji bi mnoge zemlje željele da imaju. Sevdah ne samo da je ljubav (mnoge vrste ljubavi) nego je i historija Bosne i Hercegovine. U svakoj sevdalinci je jedna posebna priča o ljudima, mjestu, vremenu, događaju. Blago koje mnogi prisvajaju, kradu, mijenjaju tekstove kako njima odgovara i prisvajaju kao svoje a mi u Bosni ne znamo dovoljno da to cijenimo. Krajnje je vrijeme da spoznamo značaj i vrijednost takvog blaga koje imamo. Sretan sam što sam imao priliku da to blago prezentujem i da naučim mnoge Nizozemce da pjevaju sevdalinke i na taj način upoznaju Bosnu i Hercegovinu. Na taj način su mnogi poželjeli i došli da posjete našu zemlju, obiđu mjesta koja su opjevana u sevdalinkama i upoznaju nešto za njih novo. Zato trebaju svi koji su u mogućnosti dati svoj doprinos aktivnostima da se Sevdah uvrsti na listu UNESCO-a, kao zaštićenog svjetskog kulturnog blaga. U tome nam i vi u dijaspori možete mnogo pomoći. Kako? U zemljama gdje živite i radite možete da promovišete, prevodite sevdalinke na jezike zemalja gdje živite, da pjevate i govorite o ljepoti sevdaha i onog opjevanog u njemu.
Šta biste posebno poručili građanima BiH u dijaspori?
– Gdje god bili i šta god radili, nemojte zaboraviti ko ste i odakle ste. Samo je jedna domovina, u svakoj drugoj si stranac. Nauči jezik, obrazuj se, respektuj ljude i zakone zemlje u kojoj živiš, ali ostani svoj. Nauči svoju djecu maternji jezik, dat ćeš im neizmjerno bogatstvo za cijeli život. Za naše drage Bosance i Hercegovce koji žive u Bosni i Hercegovini, a žele da idu u drugu zemlju – prvo se pripremite, naučite jezik zemlje u koju idete, radite na tome da se usavršavate u svojoj struci, skupljajte znanje i iskustvo gdje god da ste i pokušajte ga prenijeti u svoju domovinu. Ne zaboravite, ne možete zaraditi para koliko ih možete potrošiti. Rahatluk se ne može novcem platiti.
Haris Halilović
