Piše: Sead Hambiralović
(Nastavak feljtona TRI KNJIGE I „ON“)
Da me gradončelink „primo“ izbio bi „problem“ ako bi se postavila kamera njegove TV. S razlogom ne za početak! Isto ako bi se zainteresovale ostale televizije.
Za razliku od Sidranove i Sarajlićeve knjige, moja je imala važnije od „lika i djela“, išla je rečenica. Prva je u Tuzli „zabranjena“, usudio se jedino prodavati Šimo Ešić i njegova „Bosanska riječ“, a druga sa tužnim ishodom: nekoliko mjeseci po izlasku iz štampe Fadil je preminuo. Korona je lako savladala već načeto srce…
(…)
„Nešto se iščistilo nakon besane noći. Pokušavao sam razumjeti. Svako je svoju muku imao. Pa i Garo. Ipak, mogao sam biti zadovoljan. Zbog pune dvorane u Mejdanu, zbog punog Pozorišta, pa i ta mogućnost oko Pinge počela mi se činiti svjetlijom. Prije nego što sam krenuo, Bešli (lijevo na fotosu, op.a.) sam još jednom otišao.
– Malo mi je nezgodno…
– Kaži, kaži…
– Jedan ovakav trebaće se negdje smjestiti… – zastao sam. – Ništa posebno. Ako bi se našlo neko potkrovlje.
Cijenio sam da će to ići lakše. Vidio sam se jedino u udešenom i ugniježdenom potkrovlju. Izvan svega i svake običnosti. Zlaja i Jovica su daleko, ima Samir, pa ćemo oko enterijera.
Bešla je klimnuo.
– Naravno, naravno…– ponovio je. – Idi sekretaru, neka to riješi!
Đasko se obradovao kad me ugledao. Više puta sam osjetio njegovu želju da se sretnemo. Jednom se nakratko dogodilo kada mi je poklonio knjigu.
Bio je u punoj snazi. To su one prelomne godine za zaokruživanje i dokazivanje. Poslije je dolazila ravnina, kod nekog duža, kod nekog kraća, gdje se još može korigovati i eventualno poentirati. Potom pad, brži, sporiji i – zaborav.
Njegova vrata su bila preko puta glavnih. Pred njima se nije čekalo. Kroz ona nasuprot po cijeli dan su defilovale delegacije, ambasadori, kamermani… Ili oni kojima su ta vrata ostala još jedina nada.
Vrata lijevo, vrata desno. Svi putevi vodili su desno. Je li mu vremenom počinjalo smetati, a morao se smiješiti? Pozavidio i pomislio da je bolji?
Pročitao sam knjigu. Visoka pozicija nosila je i druge mogućnosti. Nije to ništa novo. Pa i sekretar pisac… I zvučna imena sa mišljenjima, prikazima, kao garant ozbiljnosti djela. I pitanje bi li se tako sjatili da je neko drugi.
Dopala mi se jedna scena i to sam mu rekao. Njegovo ozbiljno lice razvuklo se u jedva primjetan smiješak. I otišli od razloga moga dolaska. Mogu li mu pomoći nešto? Želio je dalje, više. Pa i jesam zato ovdje. Da gradim, da spajam i pomognem ako mogu. Ali, čast njegovom značaju, ne bih da budem kurir. Izdiktirao sam šta će napisati i neka knjigu pošalje poštom.
Ostali smo dugo. Tako je kada se priča raširi. I ne stiže se o tom ”mome potkrovlju”. Dvoumio sam da podsjećam. Znači – molim. To ne. I tako je ostalo.
Možeš dati, ali ništa ne traži. Zaborave. Ne sjete se. Pretekne važnije. I, ko je povratnik da očekuje neku svoju bitnost? Meni se oko toga potkrovlja pričinilo. I zato sam spomenuo. Bolje da nisam.
Nešto ovdje nije u redu. Iskušenje li je, strpljenja treba. Pa dobro, biću strpljiv. I razmisliti kako dalje. („Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)
(Nastavlja u ponedeljak)
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 90 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
