BiH

Bijeli golub ponovo (ne)leti 325: „IMAM PETLJU“

Piše: Sead Hambiralović

Nastavak feljtona TRI KNJIGE I „ON“ (3)

(Ovu objavu posvećujem kolegi Sinanu Aliću, dugogodišnjem direktoru i uredniku „Fronta slobode“, pokretaču jedne od prvih alternativnih televizija u BiH – TV Studio FS-3; zadnju deceniju ipo osnivač i predsjednik Fondacije Istina Pravda Pomirenje. Posebno se istakao u slučaju Ilije Jurišića kojeg je godinama proganjalo srbijansko pravosuđe.
Za serijal tekstova „Pravo na (ne)odgovornost“ nagrađen je godišnjom nagradom Udruženja novinara BiH za 1989. godinu).

(…)

„Nije prošlo mnogo a Lana je napisala još jednu knjigu. Naslov ”Imam petlju” nije mi se u početku dopao. Onda sam shvatio da ciljana poruka i ne može drukčije. To me jako zanimalo, ali kako objasniti zašto me dolje više “nema”? (u Tuzli, op.a) Uz sočnu psovku, pljusnuo je val njenog gnjeva:

– A ja sam ispunila tvoju želju! – zastala je uzeti daha. – I da znaš, bolesna sam (u Zvornik , op.a.) krenula da posetim tvoju majku i pesmu pred komšijama pročitam!

Bio sam satjeran uz zid.

– Dobro, doći ću… – obećam. – Ali, sjediću u zadnjem redu.

– Bićeš u prvom redu! – dočeka.

Odšutio sam, što je značilo da prihvatam. Na koncu, zašto se kriti? Od koga? Zbog grada? Đaske?

Sada je on glavni.

Nisam se iznenadio. Povremeno sam pratio. Njegovo je bio da nastavi gdje je Bešla stao. I dogradi nešto svoje. Kada se dio sistema, onda ne treba puno. Samo usmjeriti, naviti. Ali, njegove i moja fontana nisu isto. Na prvi pogled, sve se to dojmilo, ali kada sam se zamislio – bilo je nečega višak. (Na Brčanskoj dvije fontane ni sto koraka razdaljine!) A bilo prečeg. I nisam se iznenadio šta će mu se prikačiti. Ovdje pakosti nikada nije dosta. Prognozirao sam ”Fontana”, ispalo je šire – ”Fontanolog”.

Dopao mi se obnovljeni trg i – opet fontana! (veća nego u Bergenu i Örebru, op.a.) Samo, trebalo je računati da ”naj, naj, naj…” može tamo gdje i ostalo prati. Zbrojati prosjake, firme koje ne rade i zapitati se nešto. Ali, nije to ništa novo. Ni ovdje i šire. Za ujednačenost nije se znalo.

Zadesio sam se u podne na osunčanom trgu. Najavljen je direktan prenos. Lijepa djevojka sa violinom vježbala je na pločniku. Dvoumio sam se hoću li doći. Rado bih pogledao tu scenu sa djevojkom obasjanom reflektorima i čuo zvuk violine. A Đasko sigurno neće omašiti (opet to nešto naše prošlo, zaostalo i nikako zaboravi). I za mnogo manje povode njegova je bila obavezna. Pogotovo što se trg mogao računati kao kruna, trijumf grada i njega na čelu.

Odustao sam kada su se u sumrak počeli navlačiti tamni oblaci. Mislio sam na Đasku. I da ne bih bio na njegovom mjestu. Znam kako je to. Bio je to njegov dan D, a kiša samo što nije pljuhnula. Kod mene je bilo drukčije. Jednom je kiša danima rominjala, ali, kada je trebalo, ujutro stala. U podne, kao dar za moju dušu – sunce je granulo! Druge godine izbio je problem s vjetrom. Tako je uvijek na otvorenom, svejedno je li to Stadspark ili Đaskin trg. I kad se činilo da će vjetar još na generalnoj probi polomiti moje bijele golubove, popustio i sasvim stao kada je počelo glavno. Mogao sam odahnuti. Poslije je nastavio ”lakši” program i kada mi je i bilo i nije bilo svejedno što je vjetar ponovo zapuhao. Žao mi je jedino što mi polomi dva goluba, ali ostade jedan…

Imao je ”petlju” i Sinan Alić, pa sam ga ”metnuo” u kolumnu od
1.marta (SINAN  STAVLJA, ONI SKIDAJU). Zgodno uklopila
 
njegova rezignirana rečenica na početku feljtona „da samo prolaze gradonačelnikove ideje!“. Pošto me s razlogom „nema“ u javnom životu Tuzle, o aktuelnostima obavještava Duška Rebić. Prošle godine dva puta prenijela jesam li zainteresovan da budem urednik kantonalnih novina i da ću dobro zaradjivat..? Davno je išlo o tome da ja nisam iz Skandinavije dolazio da „zaradjujem“.
 Neki dan javlja da je od korone preminuo Sinan! I ona zatečena, bila „odsječena“ zbog problema na kompjuteru, a htjela nazvati da „napanjka“ Jasenka koga je vidjela kako brzo vozi biciklo… O Nebesa, kako se krune ponajbolji. Na ispraćaju ispoštovana posljednja zelja i uz pljusak pustena pjesma Besame mucho…Foto: S.H.

Već na Kazanbašči, i prve godine, i druge godine i treće godine, nebo se plavilo i bez oblačka. Iznad moje fontane Sunce, a iznad Đaskine nebo se otvorilo. Gore nije moglo, samo što je počelo…

Kad se postigne, kad se dostigne, vjerovatno su i pitanja nadolazila. Ali, ovaj grad je imao svoju granicu, pa one iznutra, pa one sa strane. Za onoga koji je prema veličini žurio, to ako ne ublaži, navije u isti smjer, teška je muka. Koliko god se dobrog napravilo, uvijek se traži falinka, omalovaži, podapne. Bio je na propuhu svakom, pa ti gradi, uljepšaji, a za to vrijeme budno motri na svaku grešku.

Za razliku od Bešle, koji je bio prirodan, u kome su se osjećali mirisi ”Bristola”, bašte pored ”Ekspresa”, Jale i bazena na Banji (Samo još da su imali rijeku… Meni su zavidjeli, baš tako – zavidjeli, pa dječija zadirkivanja u Hendeku ili na Golom brijegu kod Mirse i Bahrije i ono ”Zvorničani repati, kad li ćete krepati?”, a ja njima: ”Tuzlaci, bardaci!”), Đasko je bio sušta suprotnost. Nekako uvošten, utegnute kože, ozbiljan, preozbljan, bez osmijeha. Šta je bilo ispod, moglo se nagađati. Možda zato što su sada njegova vrata glavna. Ili što sve to nije jednostavno kako mu se na prvi pogled činilo. Ili, što će mu sve to?! Mogao je još dugo u zavjetrini. Ali, kako ovaku šansu propustiti? I jednog dana biti uokviren među onima na opštinskom zidu. To se pamti, to ostaje.

U tim okvirima.

Ponekad bi se sreli. Prvi je pozdravljao.

– Dobar dan.

– Dobar dan.

I ništa više.
I tako godinama.

Često sam se pitao je li u njemu izvan tog običnog pozdrava pristojnosti bilo nešto više. Je li se zapitao, kad bi me ugledao, da je između nas ostalo nešto nezavršeno. Makar iskreno pojašnjenje. Bilo bi dovoljno. Ili, što je za mene bilo manje važno: Kako se završilo sa onim pismom koje je poslao? Zbog toga sam na izložbama ili promocijama, koje je obično otvarao, izbjegavao biti blizu. Smatrao sam da taj naš razgovor , nikako nije trebao biti slučajan i usput (“Bijeli cvijet iznad puta”, S.H.).

(Nastavlja u četvrtak)

­­­­­­­­­­­­­­­P.S.

Prijateljstvo koje je ušlo u priču. Dr. Svetlana Broz bila je gost Hambiralovićevog projekta GljivaMira i ÖIC Kulturaliansen na turneji po više švedskih gradova. Nakon što je u Örebru, na svečanoj ceremoniji Škole za dječije ambasadore mira, „Unuka“ podijelila diplome, uveče topao susret sa Bosancima i promocijom njene prve knjige „Dobri ljudi u vremenu zla“ (detalj na fotosu). Potom predavanje za švedsku publiku i posjeta bosanskih udruženja u Norrkoping, Malmö, Växsjo, Göteborg…


Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 90 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com

Related posts

Komšić i Džaferović: Zajednička čestitka građanima BiH u povodu Dana državnosti BiH

Urednik BiH Info Desk

Predmet Dženan Memić: Krivična prijava protiv više od 40 lica, na broju jedan je Dalida Burzić

BHD Info Desk Administrator

Turbe sedam braće na Bistriku: Ovo je priča o sarajevskoj legendi

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment