Zanimljivosti

Bijeli golub ponovo (ne)leti 431: KAFA NA KRAJU SEZONE

banner

Piše: Sead HambiralovIć

U priču definitivno ulazi i Mirsad Kurtović, vlasnik suvenirnice na tuzlanskim slanim jezerima. Zlatne ruke ima i sa sestrom Mirsadom proizvode suvenire koji ništa ne zaostaju za onima u Makarskoj, Puli, Antaliji ili Majorki. Ako se posloži i nadmašiti sa posebnom kolekcijom koju „niko nema“, aktuelnija ne može biti – nešto najavljeno kao mogućnost u prošloj kolumni.                       

Ako bude štampano dopunjeno izdanje knjige „Panonika, priče sa slanih jezera“, valjaće i njega „metnuti“. Dopala dogodovština ispred suvenirnice, a još interesantnija iz „one“ vojske kada je nemal zaplatio što je bez dozvole uradio Titov portret, inspirisan Jakćevim koji je bio okačen u jednoj učionici subotičke kasarne. Bila „pravila“ oko te rabote- neka sličnost što i ja mlađahan nemal zaplatih kada je na premijeri moga prvog filma i zvorničkoj opštinskoj sali pukla traka baš na „najvećem sinu“… Srećom, obojica smo na kraju dobro prošli i – pride meni prva nagrada na festivalu u Zenici. A golemo je to bilo prvo „ukazivanje“ na tv-u, kada je jedan kanal cijela Juga gledala…

VEDRA PENZIONERSKA: Kad se spomenu penzioneri obično je kuknjava, po više „linija“. Ovaj put vedrina na slanim jezerima- „lokacija“ donji slap, s desna gdje su tuševi. Prolazeći, naćuh nešto „pobezobrazno“. Razlegao se smijeh prisutnih i zastao. Nebi mrsko da zamolim Mirsada Elezovića, Bijeljinca na „privremenom“ životu u Austriji, da ponovi.

–       Bješte žene, evo mene penzionera..! Požuri pojasniti da je ranije išlo „inženjera“… Vau, i gdje bi na kraju trebalo pip-pip.

Zaslužio da ga tako vedrog i „nestašnog“ uslikam. U blizini supruga Regija i kćerka Mersiha. S kim si, takav si – fotos sve govori. A kaže se da je smijeh lijek. Bravo, a moglo u konkurenciju za osmjeh(e) ljeta!

RADOST ISPOD SLAPA: Narednog dana zanimljiv prizor. Međunaslov je mogao i Radost života. Vjerujem da bi se ”stara škola” složila. Prorijedili se tuzlanski ”novinski” – dugo ne viđam Vitu, Zlatka, Jahu i Đuru. Prošle godine, nekako u ovo vrijeme, ode i Sinan…

Gošća iz Obrenovca, Svetlana Ilić, snimala je u vodi Radu Nikolić, poznato ime iz ovdašnjeg javnog miljea, nekadašnju sportašicu i uspješnog biznismena. Koju bije glas da sve što radi ide od ruke, a osmjeh na licu ništa ne može da izbriše. S takvim treba imati posla i nadođe sjećanje na jednog krepkog švedskog starkelju u Örebru, dok sam onomad delao u ÖIC – Kulturalliansa. Bio je čudesno pozitivnog ”ozračja” i jednom velim: ”Znaš šta Arne, otiću u komunu i predložiti da svaki dan prošetaš glavnom ulicom (Drotningatan) i neka gledaju kako da te nagrade…” Ne dade se, preteće seljaja iz Markbakena u Vivala centar gdje sam dobio prelijepi prostor za dječiju galeriju Fredssvampen…

Sve više je mišljenja da su slana jezera i lječilište. Sa puno vedrine kao na ova dva fotosa. Lijevo vesela familija Elezović, desno Rada Nikolić u svome elementu./ S.H.

Neka ”odjava” sezone bude sa fotosom gornjeg slapa, ”vodećoj inspirativnoj destinaciji”. Mnoge sretao, pet priča za knjigu ugajguljeno (Ko to tamo plače, Naočare, Skupljač željeza 2, ”Ukazanje” pored slapa, Mladić koji trči gore dolje), a šta čitam ima ispod zadnjeg fotosa.                                                                                                                                                                                                       

Moglo da je ”čovjek koji traži svjetlo i – hoda bos” (još) u punom kapacitetu i sa tim svojim, strpljivo mic po mic. Onaj plakat još je na ”Kapiji” sa logom GljiveMira, odakle bi trebao Bijeli golub napokon poletjeti! A haman, uz vježbe, slana voda zaljećuje bolnu preponu. ”Upembljen” u ovoj osunčanoj ljepoti i razgaljujućem šumu vode, što podsjeća na nekadašnje drinske Hukove – kao da je na drugoj planeti, a mrakače na sve strane. ”Sveukupno” dobro je, dobro- neka ove slane oaze za tijelo i dušu! ”Na svidanje” do narednog ljeta, a sve između ”bumo vidjeli”. Prvo izbori, šta će biti sa Bosnom, kako će se ove zime..?

Briga na brigu i prijetnje svake vrste. Šta u svemu može pojedinac? Može koliko mogne, pa i to je nešto koliko toliko DaBudeBolje.

S razlogom je Sead Hambiralović „prostudirao“ knjigu Namaste kažem, Enise Alibašić. Za „slične je“, koja na jednom mjestu veli: „Rad na sebi je težak, dugotrajan i samotan posao. Zato mnogi ljudi hrle masama, baveći se drugima i priželjkujući rasterečenje. Nema ga dok ne počistiš teret koji nosiš u sebi, da bi tu naselio mir koji želiš.“

P.S.                                                                                                                                                                                                                             A planovi nakon završetka sezone? Prije dvije godine išlo je premijerno predavanje ”Čovjek koji traži svjetlo”, održano u Kristalnoj dvorani hotela Tuzla, sada novog naziva, Garden. S obzirom da ima dosta ”novosti”- štampana knjiga o slanim jezerima, pa inicijativa o turističko- mirovno i zdravstvenom ”trokutu” Tuzla- Zvornik- Srebrenica, moguća je dopunjena reprizira. Ovih dana dogovara se (i) skandinavska turneja, a ranije je spominjana Slovenija.                        

____________________________________________________________________________________________________

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenja, Moja BiH i šalje na preko 200 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com

Related posts

BBC o bosanskom loncu: Nacionalno bosansko jelo i ujedno metafora za raznoliku populaciju BiH koje naseljavaju Bošnjaci, Srbi i Hrvati

Bijeli golub ponovo (ne)leti15/205: Priča o jednoj razglednici

Editor

Za ljepši i veseliji Stari Grad: Najstarije sarajevska opština spremna za predstojeće praznike i zimsku turističku sezonu

Leave a Comment