BiH dijaspora

Bijeli golub ponovo (ne) leti 452: HERSTAD S PRVE RAZUMIO

banner

Piše: Sead HambiralovIć

”Izričem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji (u mome ”slučaju” Norveškoj i Švedskoj, op.a.) i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu (Leirviku, Bergenu i Örebru). Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilačkim namjerama. Od ostalog će se valjda znati i sami sačuvati.

SLIČNOST                                                                                                                                    

A zahvalan sam im jer sam u njima proučio medicinu, logiku, filozofiju, stilistiku i nekoliko magijskih vještina (samo je u Skandinaviji mogao nastati i razviti projekat GljivaMira, uraditi nove slike, napisati tri knjige i dramu ”Varfor gråter solen” (temelj specijalnog mirovnog programa i kruna – potpisivanje diploma švedskoj djeci), a dobri Krister poučio jednu ”laganu” magijsku vještinu. I jer u njima spoznadoh korist vješte laske, utisak dobro proračunate razmetljivosti, slabost i nepostojanost načela koja ljudi propovijedaju a ne pridržavaju ih se, snagu novca, tvrdocu batine, mekotu gajtana, svu ljepotu žene, rajska naselja hašišovog dima i sve strahote gladovanja koje se sprda s obzirima kad potegne da se podmiri (kod mene ponešto- da, ponešto- ne, od Kaimije (i) veći protivnik pušenja i ”hašišovog dima”).

Hvala tim zemljama i tim gradovima jer sam se u njima dovoljno naoružao za život u Bosni. Toliko dobro da ću je moći voljeti a da mi se ona ne naruga, pomoći joj a da me ne popljuje, prekorjeti je, a da mi se ne osveti.

Vraćam se kući (poema ”Povratak” u knjizi Novo sunce, S.H.) nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina straćenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađavanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguce žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašcćem, bez čega nema sveca. Ove nesrećnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra resuli i učutali ili iz straha od ludila pobjegli.
Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.
Svrnem u Jedrene svom starom dobrom učitelju Muslihedinu Užičaninu da ga poljubim u ruku i čujem njegov poslednji savjet.

Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, već sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad ću da idem u Bosnu, diže desnu obrvu i u kratkovide oči iz sebe natopi brigu i tihu srdžbu.
“U Bosnu? Šta ćeš ti po Bosni?”
“Da pomognem, da liječim, da podučavam, da podržim…”
“Hm! Znaš li ti šta je Bosna?” (…)

Link cijele priče Derviša Sušiće: K A I M I J A – Forum Klix.ba

TAMO JE POTREBNIJE                                                                                                             

 Ali Harry Herstad nije moj učitelj u Bergenu. Bio je gradonačelnik dva  grada i na nekoliko visokih pozicija na Zapadnoj obali Norveške. Te 95. godine fylkesrodman (premijer u slobodnom prevodu). Pozvao da saopšti važnu vijest.

”… Ali, iz glave nije mi izlazio Mirovni ugovor. Neko stišano ushićenje nosilo me i sve navodilo da nešto trebam učiniti. Dan prije, dok sam slike postavljao, stigli su novinar i fotoreporter iz ”BT”. Te kompozicije fotosa  ne bih se sjetio. Da stanem nogom na basamak merdevina, sa jednom slikom u ruci, a pozadina već postavljeni dio izložbe. Sada je u salu bahnula te-ve ekipa. Da nešto kažem o Sporazumu, šetaću po sali, zastajati pored slika, neku malo popraviti, kao ukosila se… Na mome jeziku pričao bih i šetao ako treba i pet dana, ali njima ne treba mnogo, znam koliko i šta treba, vjerovatno bih i ja nekome tako – čovječe, mir je potpisan, ko se tome ne bi radovao!!!

Tu se nije imalo šta odlučivati. Vrijeme je bilo da krenem.

Ima jedno posebno stanje kad se stane pred bijelo platno koje mami. Ili kad se u ”olimpiju”  uvuče prazan papir, a sad samo klikne i ukaže svjetlina koja čeka. Sve to i još deset puta više smotalo mi se u glavi, duši, svakom djeliću tijela, na tom četrnaestom spratu, odakle je pucao pogled na luku i ”Bryggen”. U Herstadovom kabinetu vodio se važan razgovor.

– Bergen je za četiri godine evropski grad kulture (i turizma) … –  uvodio je Herstad i predosjećao sam u kojem će smjeru. – Mislim da će se tvoj ”Sopp for fred” (GljivaMira, op.a.)  dobro uklopiti.

Ova vijest prošla mi je kroz glavu i tijelo kao kroz najobičniji provodnik. Kao gola informacija koja je imala veze sa mnom, pošto sam pozvan u ovaj lijepi kabinet, pun svjetla i ugodnosti za onoga koji tu stalno boravi, ali i za svakog gosta. Nema kože, nema svega onoga što treba da iskaže moć. Ovdje je moć jednostavnost, gdje su dominirale pastelne boje i miris drveta.

Šutio sam. Neko bi možda uskliknuo od sreće. Ili odglumio već nešto.

Herstad me fiksirao pravo u oči.

– Šta kažeš na to?

Šutio sam i dalje.

– Hvala lijepo – čuo sam svoj glas. – Ali, mojoj domovini je mnogo potrebnije!

Herstad klimnu glavom. Ustade i krenu prema prozoru. Stajao je neko vrijeme sa rukama u džepovima, cupkajući lijevom nogom. Onda se naglo okrenu, priđe i potapša me po ramenu.

– U pravu si, tamo je potrebnije…

(Roman „Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)

NORVEŠKE RELACIJE. Fotos 1 iznad naslova kolumne: nakon pogroma Zvornika Sead Hambiralović je utočište prvo našao u Leirviku na otoku Stord, gdje se nakon tri mjeseca koliko toliko opravio od ratne traume i nastavio svoj umjetnički i mirovni angažman. Među brojnim posjetiocima njegovog improvizovanog ateljea je bio i Harry Herstad sa vrijednim božičnim poklonom, kompjuterom; Fotos 2: nakon odluke o povratku u Bosnu, oproštaj od prijatelja u Leirviku (Herstad sa flašom šljivovice iz Tuzle, desila anegdota koja je objavljena u pomenutoj knjizi; Fotos 3: oproštaj u UN association Bergen

POBRATIM IZ PROŠLOSTI                                                                                                                                          

Priču Kaimija svako u dijaspori treba pročitati. A moj roman i ne mora. Haman je tih 524 strane popuno. Taman koliko ih je izistinski pročitalo. Mnogo dirnula dva telefonska poziva u sitne sate, nakon sklapanja korica. Jedan sa suzama iz Örebra, jedan iz Zvornika- hvala i neka to ostane samo moje. I da ne zaboravim: svaka čast Vili – tri puta isčitala. Ono „pomagale kada su i odmagale“ prostudirala sa svih strana. Hehe, poručila da knjigu skoro zna napamet!

Oko sličnosti i da imam „pobratima iz prošlosti“, nema potrebe ništa dodavati. Niti porediti ko je bolje – gore „prošao“. Niti spominjati nanizane gorčine i prevare. Lijepo je Selim šapnuo da „pripazim“ – nisam i tako ispadne kad srce „ponese“. A odmahnuo da se ganjam po sudovima što su neki predlagali. Ma daaaj – nisam zato dolazio u Bosnu..!

U vezi objave:

Tako to rade Norvežani – Moja BiH – Oslobođenje

Tako to rade Slovenci, Fb  stranica GljivaMira – serijal DaBudeBolje i grupa BIH DIJASPORA INFODESK

_________                                                                                                                              

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobođenja, Moja BiH i šalje na preko 200 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com

Related posts

Pedagogija dokumentarca: Iako rođena Zagrepčanka, Beširević je ostala vezana za BiH, zemlju njezinog porijekla

Editor

Hamza Merzić: Razgovori za posao u Google DeepMindu u Londonu su trajali tri i po mjeseca

KO JE BOSANKA KOJA JE ZALUDJELA HOLLYWOOD? Prirodnom ljepotom mami uzdahe, a uloge je dobivala samo u hororima

Editor

Leave a Comment