Književnost

Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore: Ermina Bibić

banner

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje  manjinskih prava predstavljamo vam: Ermina Bibić, rođena je 07. 11. 2001. godine u Rožajama. Završila je OŠ ,,25. maj”, Srednju stručnu školu, smjer elektrotehničar računara. Po završetku srednje škole upisala je Učiteljski fakultet slijedeći tradicije kraja koji je dao zaista puno izuzetnih pedagoga i prosvjetara, smjer razredna nastava. Iako je vrlo mlada, pokazala je svoj odgovoran odnos prema široj društvenoj zajednicie pa je tako između ostalog i član NVO ,,Fidelis”. Takođe je jako aktivna na polju omladinskih organizacija kao što su humanitarne, ekološke i druge. Ljubav prema poeziji razvila je od svoje jedanaeste godine. I tada, još kao dijete, mir je pronalazila u pisanju pjesama. Dobitnica je diplome ,,Luča” i drugih diploma za najboljeg učenika generacije u drugoj i trećoj godini srednje škole. Takođe je dobitnica nagrade ,,30. septembar” za učenika generacije na završnoj godini srednje škole. Kroz srednju školu učestvovala je u raznim školskim projektima, u takmičenju iz engleskog jezika, kao i u obilježavanjima svjetskih i međunarodnih dana.

SJENKE

Sjenke u noći

Crnina, čemer i jad

Trnovit je put do moći

Od ogromne ambicije ostariš mlad

I nije moć ta koja u bolje ljude nas pretvara

Nije ona zaslužna za to što postasmo

U tom procesu čak i one dobre u ohole pretvara

Tim stepenicama kad pođeš da se vratiš je kasno

Svi mi kažu penji se ka vrhu

A ja samo dno nazirem

Kakvu moć ima svrhu,

kad nakon iste sebe prezirem?

Ove mi sjenke o mnogo čemu zbore

Vraćaju me sa pogrešnog puta

O nezasitoj ambiciji svojom tamom govore:

“onaj koji se u neznanju sopstvenom izgubi, taj će covjek

vječno da luta.”

MJESEČINOM OBASJAN

Mjesečinom obasjan mi dolaziš

Nadahnut ljubavlju čistom

Istu mi pod prozor ostavljaš

Činiš me ženom najsrećnijom

Čujem tvoj umilni glas

Kako u momentima nesigurnosti me ojačava

O čovječe, mjesečinom obasjan

Iz dana u dan sve me više očaravaš

Mislila sam da još dugo neću moći da volim

Dok ne vidjeh da postoji čovjek spreman da ljubav mi

pruži

Lažu kad kažu da samo jednom se voli i ljubi

I da ljubav je onda kad se čovjek ponosom služi

U ljubavi za ponos mjesta nema

U to me uvjeri čovjek mjesečinom obasjan

Ostavi mi pod prozor ljubav, šaku zagrljaja

O, čovječe, ti si meni od Boga dar!

OKTOBAR

Starim gradom hodam.

Oktobar je.

Jesen je vec na vratima…

Počinje lišće da žuti,

srce da zebe,

i suti,

da nostalgiju za sobom vuče.

Kišni prozori,

i već uvenulo cvijece

zbore o prošlim ljepotama.

O toplini,

koja do skoro bila je tu.

Bas kao i ovo srce

što u svakom tragu te vidi

pa za njima pojuri.

Iako te polako zaboravljam,

tvoj pogled

tražim i u strančevim očima,

pa kroz mene bura emocija prohuji.

Pokušavam

da ti svaku crtu lica zapamtim,

da ne zaboravim.

Ali, već dugo vremena

glas ti nijesam čula

ni lice vidjela.

Pokušavam,

ali,

zaboravu se oduprijeti ne mogu.

Oktobar je.

Počnimo ispočetka.

SUSRET NESUĐENIH

Sve je tog dana

naslućivalo da ćemo se sresti

Znakovi pored puta

Inicijali tvog imena

I onaj čudni osjećaj u trbuhu

koji mi je nešto govorio

Ceste su poprimile sasvim

drugačiji oblik

I nebo je promijenilo svoju boju

Znala sam

Itekako sam znala

Da je ovaj grad ispunjen

dolaskom tvojim

Sa druge strane ulice

ugledah dobro poznate oči

u čijoj sam se dubini

nekad gubila

i u isti mah

sebe pronalazila

Jos uvijek nestanem u toj dubini

Izgubim se u tom sjaju

Ubrzah korak

toliko da mi se dah kidao

Toliko da ne primijetiš

da te još uvijek osjećam

da te još uvijek slutim

Ubrzah korak,

i bez pozdrava samo produzih

Ti znaš, nesuđena srećo

da se onome sto se završilo

ne sipa so na ranu.

ČUJEM DA …

Čujem da me već dugo ne spominješ.

Iako te oči na pomen mog imena odaju,

pa uz neku malo jaču zasuze.

Kažu da me od onda svuda po svijetu tražiš

bar jednu da na mene liči.

Tražiš moje oči u njima

moj osmijeh,

moju dušu,

ljubav beskrajnu…

Bar nešto moje da u njoj zavoliš.

Ne oblačiš više onaj kaput, kažu.

Čuvaš ga,

eto ako me u prolazu negdje sretneš,

da u meni stara sjećanja probudiš.

I onu davno kupljenju,

iznošenu majicu

čuvaš za uspomenu.

Kažu mi prijatelji naši

da nijesi srećan.

Na tvojim usnama stari osmijeh više ne blista

i oči ne sijaju kao davno nekad.

Kažu mi da od onda pola te nema.

A ne znaju da ni meni nije dobro,

da sam i ja kao i ti ista.

Ćutim, dok slušam.

Pokušavam da tugu svoju skrijem.

Iako u novčaniku još uvijek sliku tvoju držim.

Trudim se da ne izdam sebe

i pokažem žal zbog onog što čujem.

Lažu te, znaj.

Nijesam ni ja srećna.

Related posts

OSVRT NA ZBIRKU KRATKIH PRIČA “DAN POSLIJE” – KEMALA MUSIĆA

Editor

OCU

Editor

OSVRT NA KNJIGU: ,,ISTORIJSKI SPISI I DOKUMANETA KAO DOKAZ SUŽIVOTA U CRNOJ GORI OD 1912-1945”

Editor

Leave a Comment