Pogledi

Ukrajinska kriza 2023: Da li je „Velika igra“ između Zapada i Kine već započela?

banner

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je nakon sedamnaest mjeseci od ruske vojne invazije na Ukrajinu pripremio analizu „Velike igre“ između Zapada i Kine. Iz opsežne analize „Ukrajinska kriza 2023: Da li je „Velika igra[2]“ između Zapada i Kine već započela?“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove. 

Historičari i stručnjaci za geopolitičke studije obično traže krupne zaokrete, kako bi razumjeli i objasnili zbivanja, koja se dešavaju u svijetu, i vjeruju da će u svakom velikom vojno-političkom događaju pronaći odgovore. Zaokreti u prošlom vijeku bili su niz velikih događaja, a svaki se smatra „prekretnicom“ ka novoj fazi u međunarodnim odnosima. 

Možda su najistaknutiji od svih ovih događaja teroristički napadi 11.septembra 2001.godine na Sjedinjenje Američke Države, koji su predstavljali prvi strani napad u dubinu SAD nakon japanskog napada na Pearl Harbor (američka luka na havajskom otoku Oahu). Zatim su uslijedili ratovi u Afganistanu i Iraku, sa velikim ljudskim gubicima, ali ti događaji nisu utjecali na geopolitičku situaciju u svijetu tokom 21. stoljeća, koja je ostala ista kakvu smo poznavali nakon raspada Sovjetskog Saveza u ranim 90-im godinama 20.vijeka. Odnosno, prevlast Zapadnog pola u donošenju svjetskih odluka, usprkos ruskom i kineskom protivljenju ponekad u određenim pitanjima, ali to je bila ograničena opozicija, kao što se dogodilo u slučaju rata u Iraku. 

Čini se, da je rusko-ukrajinski rat ili „ukrajinska kriza“ događaj, koji u svom najdubljem značenju nosi karakteristiku „prekretnice“ zbog političkih, ekonomskih, diplomatskih i vojnih reperkusija, koje će imati u budućnosti. Nakon što je prošlo skoro 17 mjeseci od izbijanja ovog rata, počele su se pojavljivati ​​neke smjernice, koje bi mogle imati veliki utjecaj na budući tok međunarodnih odnosa. Najvažnije od ovih smjernice su:

  1. Možda najistaknutija činjenica koja je rezultat ovog rata je neuspjeh Zapada da zaustavi Rusiju diplomatskim i vojnim pritiscima, a to se dešava po prvi put, jer se dvije strane nisu direktno sukobile u toku Hladnog rata, kao što se sada dešava u Ukrajini.
  2. Ovaj rat otvorio je put nastanku euroazijskog pola, intenzivnoj rusko-kineskoj koordinaciji te tihom pridruživanju Indije ovom savezu, koji će za nekoliko godina postati centar svijeta, zahvaljujući svom ekonomskom, ljudskom i vojnom potencijalu. Kina će predvoditi ovaj savez, a Peking neće pronaći bolju historijsku priliku od prilike koju joj pruža rusko-ukrajinski rat, da pokaže svijetu svoju stvarnu težinu na međunarodnoj sceni.
  3. Svijet je počeo da otkriva mogućnost globalne ekonomske aktivnosti bez američke valute dolara. Rusija je zajedno sa velikim silama u Aziji, Indiji i Kini, u osnovi pokrenula početak trgovinske razmjene, bazirane na nacionalnim valutama, sa preferencijama da kineski zlatni juan bude podržan zlatom za razliku od dolara. 
  4. Zapad je otkrio stepen opadanja svog utjecaja u svijetu, jer je očekivao, da će zemlje koje se okreću u njegovoj orbiti, ili se vjeruje da su unutar njegove historijske sfere utjecaja, javno osuditi ruski napad na Ukrajinu. Međutim, stav većine afričkih, azijskih i latinoameričkih država sveo se na glasanje u generalnoj skupštini UN o osudi Rusije, što je neobavezujuće protokolarno glasanje, dok su se uzdržavale od jasne osude Rusije, te pozvale na dijalog, pregovore i očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine.

Rusko-ukrajinski rat prekretnica iz unipolarnog u multipolarni svijet

Američki predsjednik Harry S. Truman 1947.godine u svojoj doktrini  definirao je koncept bipolarnog svijeta, kojeg je podijelio na dva dijela, komunistički svijet s jedne strane i liberalni svijet s druge strane[3].

Raspad Sovjetskog Saveza i kraj Hladnog rata doveli su do rušenja bipolarizma, u korist nove, promjenjive i nestabilne situacije, koja bi se mogla nazvati „post-bipolarnim“ svijetom.Prema Bertrandu Badieu[4], francuskom sociologu, Sjedinjene Države, nisu mogle nametnuti svoju hegemoniju zbog brzog razvoja Kine i drugih zemalja svijeta na ekonomskom i vojnom planu, uključujući Rusiju kao nasljednicu Sovjetskog Saveza, koja je ponovo stekla utjecaj u svjetskoj politici. 

Multipolarnost ovdje u osnovi znači SAD, Kina i Rusija. Ali stvarnost dokazuje, da ove zemlje nisu bile u stanju da povuku druge zemlje svijeta oko svoje orbite. Američki rat u Iraku i njegov krajnji neuspjeh u postizanju svojih ciljeva, zatim rat u Afganistanu sa sličnim rezultatima i ponižavajućim povlačenjem, predstavljali su znakove o kraju onoga što su neki stručnjaci nazivali „unipolarnim svijetom“, što je potaknulo Kinu na jačanje svog globalnog utjecaja, posebno sa novim ekonomskim savezima sa Afrikom i centralnom Azijom.

Rezultati ovog rata, pokazuju da SAD, koje su bile na putu da izgube kontrolu nad zapadnom Evropom, pa čak i nad NATO-om, (kada ga je francuski predsjednik Emmanuel Macron nazvao klinički mrtvim[5]), su na putu da sada nameću svoju ekonomsku i vojnu politiku u Evropi. Uspjeli su vrlo brzo vratiti duh i snagu raspadajućem tijelu NATO-a. Transatlantski savez je ojačao, zbog ruske opasnosti, ekonomske (plin) i vojne prijetnje Rusije te mogućnosti upotrebe nuklearnog oružja.

Ono što vidimo sada i nakon svih ovih mjeseci rata, je povratak Amerike koja predstavlja jedan pravi pol, koji posjeduje sva sredstva kontrole i hegemonije, podržan od strane najbogatijih i najmoćnijih zemalja svijeta, poput EU, Japana, Južne Koreje i Australije.

Historijski tok konfrontacije između Washingtona i Pekinga

Peking ne može biti zadovoljan time što je broj dva nakon Washingtona, a Washington ne može prihvatiti da ne bude prvi. Ovom jednačinom, Pierre Grosser[6], francuski historičar međunarodnih odnosa, zaključuje svoju knjigu objavljenu početkom ove godine sa naslovom „Novi hladni rat? Konfrontacija Sjedinjenih Država i Kine“. Ono što Grosser ističe jeste, da je rat u Ukrajini predstavljao neočekivanu priliku koju je Tajvan iskoristio, da podigne nivo borbene spremnosti protiv bilo kakvog sličnog kineskog napada. Kao što je Korejski rat spasio Chiang Kai-Shekov režim na Tajvanu, jer je Trumanova administracija u to vrijeme odlučila zaštititi Tajvan od kineskog napada, tako je ukrajinski rat ponovno spasio Tajvan, tako što su sve manje prijetnje od eventualne kineske agresije.

Tok odnosa između Sjedinjenih Država i Narodne Republike Kine može se podijeliti u tri historijske faze. Neprijateljstvo između 1949. i 1972.godine, zatim približavanje po historijskoj posjeti američkog predsjednika Richarda Nixona[7] Pekingu, do uloge Kine u financijskoj pomoći Zapadu nakon krize 2008.godine. A treća faza je ona u koju smo ušli, počinje od dolaska Xi Jinpinga na vlast u Pekingu 2012.godine. U ovoj fazi Kina je ušla u takmičenje sa Amerikom za globalnu hegemoniju. Američke administracije počele su, da obraćaju pažnju na širenje kineske moći, koja više nije industrijska i komercijalna u svojoj suštini, već se snažno proteže na vojne i tehnološke aspekte. Po dolasku predsjednika Josepha Bidena na vlast januara 2021.godine, američka administracija je počela da formira mrežu novih saveza, koji okružuju Kinu i imaju za cilj, da se suprotstave njenoj rastućoj ulozi i moći u regionu Indijskog i Tihog oceana. Tako je uspostavljen savez AUKUS[8] sa Australijom i Velikom Britanijom, i „Quad[9]“ savez sa Japanom, Australijom i Indijom. 

Tokom protekle dvije decenije, američki dokumenti o nacionalnoj sigurnosti ukazivali su na eskalaciju, te značajne prijetnje od strane Kine, kao i na postojanje daleko manjih prijetnji od Rusije. U dokumentu „Privremeni strateški pravac za strategiju nacionalne sigurnost“[10], koju je izdala Bidenova administracija u martu 2021.godine, Rusija se samo dva puta spominje kao konkurentska sila koja predstavlja izazov za Sjedinjene Države. Dok se u dokumentu Kina spominje čak 15 puta, a sve u okviru potrebne pripreme za suočavanje sa tim prijetnjama, jer je postala jedini konkurent sposoban spojiti ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć, te je izazov za američku politiku.

Najozbiljnije posljedice rusko-ukrajinskog rata su dramatične promjene u strukturi i dinamici globalnih odnosa, što potvrđuju upozorenja američkih sigurnosnih i obavještajnih službi, da Kina i Rusija predstavljaju najveću prijetnju interesima SAD-a, posebno Kina na duži rok, gdje se oblikuje antiamerički i antizapadni savez.

Tokom svog skoro 40-godišnjeg uspona, Kina je izbjegla strateško opkoljavanje umanjujući svoje globalne ambicije i održavajući srdačne odnose sa Sjedinjenim Državama. Ali ova faza je završena otkako je Peking postao agresivniji u južnom kineskom moru i tajvanskom tjesnacu. Sjedinjene Države su napustile konstruktivnu interakciju i vode novu politiku obuzdavanja. Washington je izvršio najveću pomorsku i raketnu ekspanziju u posljednjih 30 godina, uveo je stroge carine na kinesku robu od Drugog svjetskog rata i primijenio najveća ograničenja za strana ulaganja, sve te mjere usmjerene su protiv Pekinga. 

Odgovor kineske politike

Kineska diplomatija primjenjuje starodavne nacionalne mudrosti, da se uspjesi ratova mjere rezultatima. Većina ratova, koji se vode ne odlučuju se na bojnom polju, već za pregovaračkim stolom. 

Sun Tzu, poznati kineski vojnik i strateg prije 2500 godina, dao je savjete i mudrost o „strategiji vođenja rata“ u svojoj čuvenoj knjizi „Umijeće ratovanja“[11] tvrdeći: „Postizanje stotinu pobjeda u stotinu bitaka nije vrhunac vještine, ali vrhunac vještine je pokoriti svog neprijatelja bez borbe“.

Ali najvažniji savjet, koji je dao Sun Tzu i kojeg se kineska diplomatija strogo pridržava odnosi se na ne upadanje u pogrešne procjene, koje uzrokuju gubitke i neuspjeh u postizanju ciljeva rata. „Ako poznajete svoje sposobnosti i sposobnosti svog protivnika, ne plašite se rezultata stotinu bitaka. A ako znate svoje mogućnosti, a niste upoznati sa mogućnostima svog protivnika, onda ćete za svaku pobjedu doživjeti poraz“ smatra Sun Tzu, a njegovi standardi znače, da je vođenje rata neuspjeh odvraćanja.

Historija je prepuna ratova sa katastrofalnim rezultatima, zasnovanim na pogrešnim procjenama, koji su izazvali ogromna razaranja i nisu postigli svoje ciljeve, od arogancije i superiornosti Hitlerovog nacizma i njegovih katastrofalnih pogrešnih procjena u Evropi, posebno otvaranja ruskog fronta, koji je izazvao iscrpljivanje njegovih snaga i njegov konačni poraz. Isto tako porazi Amerike u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku gdje su vođeni najduži ratovi sa velikim materijalnim i ljudskim žrtvama.

Sadašnji odnosi Kine i Rusije

Kina i Rusija nikada nisu definirale prirodu svojih odnosa, koji ih povezuju niti su ikada dvije zemlje slijedile istu komunističku ideologiju, za vrijeme Sovjetskog Saveza, niti nakon njegovog raspada i uspona Vladimira Putina u Rusiji. Tako da njihov savez nije imao ni tvrd ni krhak karakter. Može se uočiti velika i intenzivna konkurencija između Kine i Rusije na različitim nivoima na globalnom tržištu posebno u državama srednje Azije, koje su nekada bile dio Sovjetskog Saveza.

Odnosi dvije strane su partnerski, ali su neuravnoteženi i heterogeni. Dvije zemlje nemaju nikakvu ideološku vezu, postoji zajednička vizija međunarodnih odnosa u pravcu uklanjanja zapadnog utjecaja u svijetu. S druge strane, odnos Pekinga i Moskve nije „brak od interesa“, jer već postoji „mnogo dodirnih tačaka“ između njih. Kina ima donekle sličan pogled kao i Rusija na postojeće tenzije sa Sjedinjenim Državama i sa NATO-om, ali je jasno, da Kina ne vidi Rusiju kao „saveznika“ već samo kao „partnera“.

Rusija i Kina sada nisu u istoj situaciji, zbog podređenog položaja Rusije, koja je izolirana i pod sankcijama Zapada, a sada joj ostaje samo Kina, jer su joj mogućnosti ograničene.

Kina je danas jača od Rusije, a njeni interesi su sveobuhvatniji i raznolikiji. Cilj Pekinga je zadržati razumijevanje s Moskvom na strateškoj razini, suprotstaviti se američkoj moći, bez potrebe da joj pruža potporu na taktičkoj razini, jer Kina ima koristi od pristupa globalnim tržištima, izbjegava sankcije i gradi odnose sa ostalim  zemljama svijeta bez ograničenja.

Podrška Kine Putinu može biti štetna za njenu ekonomiju s obzirom na rusko neprijateljstvo prema Zapadu, dok je Kini i dalje potrebna ekonomska i tehnološka razmjena sa Zapadom. 

Kina je dala do znanja Rusiji, da ulaženje u bilo kakve saveze sa nekim,  ograničavaju njenu slobodu manevriranja u vanjskoj politici, jer zahtijeva neophodne obaveze, zbog kojih može biti prinuđena da vojno intervenira u ratovima, dok u to ne želi biti nikako uključena.

Kina sada, osim što širi svoju moć u istočnoj Aziji, ona se širi na Bliski istok, Afriku i Latinsku Ameriku kroz ekonomske i diplomatske mehanizme.

Kineska politika deeskalacije

Posljednja stvar o kojoj razmišlja Kina je rat sa SAD i napad na Tajvan. Pred njima su lekcije iz sadašnjeg Putinovog rata u Ukrajini, koji je ušao u sedamnaesti mjesec ratovanja bez postizanja strateških uspjeha i pokoravanja Ukrajine, rušenjem ukrajinske vlade te instaliranjem marionetskog režima u Kijevu pod kontrolom Rusije. Kao rezultat ruske vojne invazije Ukrajina se približila Zapadu, povećala se kohezija unutar NATO-a. Predsjednik Putin postao je najbolji promotor Alijanse, a granice NATO-a s Rusijom su se udvostručile sa ulaskom Finske i skorim ulaskom Švedske, nakon što su napustile svoju višedecenijsku vojnu neutralnost. Čak i Švicarska, koja se ponosi svojom vojnom neutralnošću i dalje odbija da se pridruži regionalnim savezima poput EU i NATO-a, učestvuje u uvođenju sankcija Rusiji.

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Peking, 4.juli 2023   

Related posts

Javno pismo Bosanke iz kampa u Siriji vlastima u BiH: Ruke naše djece ne drže oružje, mi smo u logoru

Copo Sejo

Odlazak političke aveti bio bi spas za sve u BiH

Urednik BiH Info Desk

“Mrak – jevanđeljski nacionalizam”: Pogledi i razmišljanja advokata Nikole Balade o uticaju SPC na dešavanja u Crnoj Gori

Editor

Leave a Comment