Zanimljivosti

Bijeli golub ponovo (ne)leti 512: ”NEKI NOVI GRAD” I SJENE DVA DJEDA

banner

Piše: Sead Hambiralović

Naslov je davnog filma snimljenog nekoliko godina pred rat gdje bager ruši dio centra Zvornika. Prvi kadrovi kako je ”zašao” redom teškom viljuškom od krovova radnjica s početka korza. Bez daha snimao i snimao svjestan važnog događaja- ”pisanje” neke nove istorije drevnog grada.

Narednih dana ukazala se ogromna razvalina skoro do kuće Puškarevića. Nastavio da snimam i snimam. Prizor je bio nestvaran: bager je izgledao sve manji i manji na tom ogromnom prostoru, i sve dužom i dužom izvučenom viljuškom odvaljivao grumenje zemlje osvajajući prostor za buduću robnu kuću…

ZA STRUKU: Nije se dopala ushićenost nekih iz tadašnje vlasti da će se na temeljima starog podići novi Zvornik..! A toliko “vizionarska” da je delegacija zadžabe išla u Beograd da se žali što će se graditi Krečana na drugoj obali, tačno naspram- par stotina metara od centra! I zato sam onako mlađahan na onom ”intelektualnom skupu” u Kasini da Zvornik ima sjajnu razglednicu kada se pogleda izdaleka, ali kad se ”zađe” druga je priča. Slinčno danas kada se zađe definitivno je za struku u najširem. Ostadoše mi makar one dvije- tri stare staze kao utjeha neka kada vikendom dolazim i – majkina Tuzla.

”Neki novi grad” je dobio prvu nagradu na Festivalu amaterskog filma Bosne i Hercegovine. Završavao ”optimističkim” kadrovima kozlučke plantaže cvijeća Osmana Bektaševića ”ušnjiranim” sa balkonima novih zgrada. Propadoše socijalizam, samoupravljanje, država, a najgore stradaše toliki ljudi. Film je tokom rata ”sklonjen” vjerovatno zbog ”žive slike” onih kojih više nema…

. . . . .

Zadnjih godina nemal krenulo je redom rušenje Beksuje i centra. A nikad zaboraviti početak kada je zbrisana kuća Mulabdića. Zanijemio – od krova počelo.

Crepljike zacvokotaše listom

i sručiše se k’o srča;

onda podmuklo uperi niže,

viljušku zari kao da je u meso

– ljusnuše zidovi jedan po jedan… 

  (Poema Medina kuća, S.H)

Nisam imao duše za fotose. Pogotovo kada je bagerista kao u normalnosti svakoj, savršeno miran, zastao da zapali cigaretu.

Kada sam u Švedskoj pročitao Medi Mulabdiću, nije zapalio cigaretu- nijem je ustao, tiho izašao u hodnik i nekon nekog vremena suznih očiju vratio…

Dalje ne treba, a taj telefonski poziv nije uznemirio. Nisam bio zato da se razgovora u zadimljenoj kafani – može na Mejdanu pored Drine. Ukazao se mlađi čovjek, markantne pojave- investitor je. Nakon protokolarnog s početka odmah prešli na stvar: Jesam li zainteresovan prodati kuću? U proteklih dvije decenije bar stotinu pitalo ili da iznajmim prvi sprat.

Pretpostavio sam, sutradan doznao- gradila bi se zgrada! Razgovor se mogao završiti za minut, ali uvijek mi godi šetnja obalom, sretati nove, kao Igora sa malešnim sinom Stefanom i ušlo u priču. Susret po ”mjeri” moje znatiželje- otvorili šire teme, produžili sve do nekadašnjih Hukova. Naravno NE, a ostavio mogućnost da se eventualno na neki način ”uključi” oko jedne druge, mnogo važnije ”investicije”. Ako mu je zanimljivo neka porazgovara gdje treba. I, lijepo rastali.                                                                                                                   

Nije se više javio.

MUHAREM DO HADŽIAVDAGE

Pošteno, i na neki način koliko toliko ispravljam višedecenijsko oko omjera emocije naspram dva djeda- sa majkine i očeve strane. Ni jednog nisam upamtio, a spominjao ”relacije” Zvornik- Tuzla, očevih 51 i  majkinih 49 posto. Ljetos ”primjedba” od Halide da sam trebao namiriti bar 60 posto na očevu stranu. Dobrica moja- ruku na srce je zbog svega kako se borila za sinove, nakon ranog očevog odlaska, baš zaslužila!  A, vjerujem, ni On – ”svetionik” moj, ne bi imao ništa protiv!

Muhrem Kunosić je bio državni činovnik u katastru tuzlanske opštine sa ocem Selima Bešlagića. Bio je odličan učenik Građanske škole pa ga je iz Dobrnje doveo u Hendek i usvojio tetak Zeir – efendija. Kad se oženio nenom Zehrom, Fazličkom ljepoticom iz one vile na Golom Brijegu, sa natpisom iznad balkona, u kojoj sada žive unuci i praunuci, dobio je na poklon kuću od tetka i zapoćeo ugodni građanski život. Na današnjem mjestu nekadašnjeg hotela Tuzla podigao je vikendicu na sprat. Na donjem je bila štala sa kravom, a sve do Jale plodna zemlja na kojoj su i lubenice uspijevale. Taj idilični prizor često vrtio u glavi i kako sa kćerkama biciklima dolaze na imanje.

Pokosi neki virus u 44 godini kada sa vratio iz Sarajeva sa službenog puta. Nedaleko od Mosta sa kipovima je pokopan. Kada se gradila zgrada ”Higijene” je ekshumiran i premješten na gornji dio mezarja, ali mjestu se gubi svaki trag…(?!). Ostale tri kćerke, najmlađa rođena nakon 40 dana. Za sekvencu je nekog filma i gdje je nena odigrala nešto nezabilježeno pozitivno i dan danas u familiji prepričava. Pa spomenuti najstariju, moju dobricu sa zadatkom da pere i pegla bijele očeve košulje.To su one pegle sa žarom, a i ona kada je zadjevojčila znala se lijepo urediti. Iskreno ”da je najbolja drugarica Nađa Mujezinovička bila ljepša, ali je ona bila interesantnija…”

Bio je vrstan lovac (to mu jedino ”zamjeram”) sa trofejima povješanim po zidovima donjeg i gornjeg sprata kuće u Hendeku, koje ”raznesoše” fudbaleri zvorničke ”Drine” koji su doputovali na karaseriji kamiona na majkine ”svatove”. Takav običaj bio da se iz kuće mlade nešto uzme za ”uspomenu”…

Hadžiavdaga Hambiralović i Muharem Kunosić. Fotos uz naslov preuzet sa portala Zvornik u srcu- Drina u venama

DJED I UNUK NA PRIJEKOM SUDU: A oko djeda Hadžiavdage je mnogo dramatičnije. Ušlo u knjige i sa posvetom moje prve: ”Djeda Avdu nisam zapamtio, ali su mi priče o njemu i njegovim splavarima ostale u trajnom sjećanju”. U Bergenu fotos pokazao moćnom Harry Herstadu. Bio je izenađen (?!) , klimnuo, ali nije ništa rekao. E pa, mogao se na strogom licu pročitati ž i v o t  graničara- kao dječaka zapalo protjerivanje – on iz Užica do Drine, a ovaj unuk ”dobacio” čak do Sjevernog mora….

Vele da je bio mnogo vrijedan i snažan- od ništa steće 6 kuća, tri prodavnice, zemlja u Karakaju, Vidakovoj Njivi i Vratolomcu, nekoliko lađi, Drinka…, a posebno godilo uhu da je za svoje splavare plaćao ”doprinose”- dobijeli penzije a najduže primao Jusuf Avdispahić koji je sa kćerkom Hadžirom ”vodio knjige”.  A opisano o žandarima, prijekom sudu u Kasini i ko je sa ”glavnog mjesta” uzviknuo kada je prepoznao– da ga puste smesta- devetom kolenu ako šta usfali, njemu će da odgovara…!” Dobro se dobrom vraća, uzalud tragao za potomcima bogatuna Kovačevića iz Bajine Bašte…

Eh, koicidencije- u zadnjem ratu zapade prijeki sud i unuka. Pustiše – biće da je i zbog oca, i zbog djeda, pa i zbog njegovog unuka lično. A geni su čudo nad čudima. Osjećam da me najviše ima u njegovom liku, očevom osmjehu i finesama -”poklopilo” što Tirke u kameru ispriča oko ”Okinih”(nadimak zbog naočara) ”motivacionih” savjeta igračima ”Drine” pred utakmicu. I kako ga je ”otkrio” na plaži kamufliranog majicom preko glave a pred svaku dva dana zabrana kupanja. Hehe, ne pitah kako je išlo oko ”onog” u krevetu, gdje nije bilo šanse za kontrolu i moglo pod na ”ličnu odgovornost”. Majka je zasebno. Tvrde, a ne mislim da na nju najviše sličim, i od nje ponešto pokupio. Čije su neke ”crte” kao u djeda Muharema-  boja očiju kao nene Zehre i slične sudbine kako su rano ostale bez muževa. A pod sveukupnu sličnost sa ”pobratimom iz prošlosti” čemu je najviše doprinijeo Derviš Sušić sa pričom Kaimija

. . . .

Od svog tolikog imetka ostade kuća ”tri brata” pod jednim krovom na zvorničkom ”Dedinju” što skoro ljutito preimenova onaj ružni naziv Tomina supruga Rada, prve komšije. A opisano kako je kamera zaštopala kada sam nakon Dejtoona  prvi put došao –  pokušao snimiti njegovo počivalište u Donjoj Kazanbašći. Znao sam da se ljuti šta se desilo sa Zvornikom i kako je olako ”rasfućkan” toliki imetak. Dozvoli kada sam nanovo došao. Ko veli, jedini ga redovno obilazim.

Razumjeti i investitora – biznis je biznis, a ono mnogo dublje i bolno, vjerujem da je primijetio na licima mnogih u Beksuji i centru koji su stavljali potpis na ugovor. Već je najavljeno šta je plan, a za fotos dva djeda u zlatnom okviru već je određeno  najpogodnije mjesto. I ovo reči – pred rat tri kćerke prodale su kuću u tuzlanskom Hendeku i dodatni razlog da djed Muharem ”preseli” kod unuka u najkomšijskiju ulicu. Nikako kao muhadžer- do djeda Hadžiavdage i s ponosom obojicu pokazivati.

U vezi prvi dio kolumne:: Bijeli golub ponovo (ne) leti 494: EVO GA U NAJKOMŠIJSKIJOJ ULICI

______________

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Postavlja se na Fb stranici Gljiva Mira, a prenose: Fb grupa BIH DIJASPORA INFODESK ili portal BHDINFODESK. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com ili dabudebolje@gmail.com

Related posts

Bijeli golub ponovo (ne)leti 406: TEST KOD MIRSADE

BHD Info Desk Administrator

Bijeli golub ponovo (ne)leti15/205: Priča o jednoj razglednici

Editor

Bijeli golub ponovo (ne)leti 369: „MATORE KONJCE U KAMP..!“

Editor

Leave a Comment