Naime, Bosna i Hercegovina u 2024. godini bilježi jedan od svojih najcrnjih bilansa kada je riječ o nasilju nad ženama. Dvanaest žena izgubilo je život, ubijene su od ruke muškaraca koji su najčešće bili njihovi partneri. Ovaj broj je brutalni podsjetnik na prisustvo rodnozasnovanog nasilja u našem društvu i alarm da se hitno nešto poduzme.
U svijetu se 25. novembar obilježava kao Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Danas nije 25. novembar, ali jeste počela nova godina, vrijeme kada svi nešto promišljamo, zamišljamo, odlučujemo, te ovako ćemo u novoj godini, te onako ćemo: smršat ću, trenirat ću, hranit ću se zdravije, reći ću šefu šta ga spada da se oslobodim stresa…
Ima odluka i pored ovih ličnih koje bismo trebali donijeti kao zajednica.
Naime, Bosna i Hercegovina u 2024. godini bilježi jedan od svojih najcrnjih bilansa kada je riječ o nasilju nad ženama. Dvanaest žena izgubilo je život, ubijene su od ruke muškaraca koji su najčešće bili njihovi partneri. Ovaj broj je brutalni podsjetnik na prisustvo rodnozasnovanog nasilja u našem društvu i alarm da se hitno nešto poduzme.
Statistika je hladna, ona je broj, ali ono što moramo znati jeste činjenica da se iza svakog broja krije priča, žena s imenom, porodica u boli, i zajednica koja trpi posljedice. Imena Amre Kahrimanović, Selme Baluković, Halide Mujedinović, Mileve Andrić, Amele Čičkušić, Nermine Ravlić, Anđelke Markić, Nadire Sahačić, Hazime Osmanhafizović, Ines Žmiro, Dijane Koljić i Slađane Milošević moraju nas iznova, poput šamara, podsjećati da su to bile stvarne žene, osobe sa svojim životima, željama, nadama, planovima. Žene koje su voljele, stvarale, bile nečije majke, sestre, prijateljice ili kćerke.
Njihovi životi su nasilno prekinuti, oduzeti im, ostavljajući za sobom šok, tugu i nepopravljivu prazninu.
Femicid je najekstremniji oblik nasilja nad ženama i nije pojava koja se dešava izolovano. On proističe iz duboko ukorijenjenih rodnih stereotipa, patrijarhalnih normi i nedostatka institucionalne reakcije na nasilje nad ženama. U mnogim slučajevima, žrtve su ranije prijavljivale nasilje, ali su institucije zakazale u njihovoj zaštiti.
Bosanskohercegovačko društvo se suočava s problemima nedostatka edukacije o rodnoj ravnopravnosti, slabim pravnim sankcijama za nasilnike, te stigmatizacijom žrtava koje se odluče prijaviti nasilje. Ovi faktori zajednički doprinose atmosferi u kojoj se nasilje može dogoditi i ponavljati.
Slučajevi femicida često otkrivaju ozbiljne propuste u radu institucija i nedostatak koordinacije između njih, te skupa s neadekvatnim zakonodavnim okvirom čine da su žrtve prečesto prepuštene same sebi. Kazne za počinioce obično su preblage ili neadekvatne, i na taj način šalje se poruka da nasilje nad ženama nije društveni problem koji ima prioritet.
Kako bi se zaustavila ova crna statistika nužna je korjenita društvena promjena. Za početak bismo mogli uvesti programe o rodnoj ravnopravnosti i nenasilju u obrazovni sistem, poraditi na zakonima koji će jasno definisati i strogo sankcionisati femicid, iznaći rješenje da se obezbijedi više sigurnih kuća i savjetovališta žrtvama nasilja, ispuniti sve preduslove za bolji rad policije, sudova i socijalnih službi kako bi žrtve nasilja dobile adekvatnu zaštitu. Uz sve to nikad ne prestati podizati svijest o femicidu kroz javni medijski prostor.
Imena Amre, Selme, Halide, Mileve, Amele, Nermine, Anđelke, Nadire, Hazime, Ines, Dijane i Slađane ne smiju biti zaboravljena. Tragične sudbine ovih žena moraju biti poziv na buđenje za cijelo društvo. Svaka žena na ovome svijetu ima pravo na život bez straha i nasilja.
Borba protiv femicida nije samo borba za žene. To je borba za pravednije, sigurnije i humanije društvo za sve nas.
