Državo, nestali su ti cijeli kvartovi ljudi, nestali su mali i veliki gradovi ljudi, zar ne vidiš…
Pratim medije, saopštenja, izjave, vijesti, sve od zvaničnih i nezvaničnih kanala komunikacije vlasti, vjerujući da će neko, bilo ko da se oglasi povodom vijesti, poraznog izvještaja, objavljenog 30. oktobra: prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH, u 2017. godini Bosnu i Hercegovinu je napustilo 35.377 osoba, što je od 2013. do oktobra 2017. godine ukupno 151.101 osoba.
Navedeno je kako su najčešći uzroci masovnog iseljavanja kompletnih porodica, naročito mladih, ekonomska kriza, bespravnost, nepoštovanje osnovnih ljudskih prava i politička situacija u BiH.
I ništa. Zloslutni muk koji nama, ponekad malo i naivnima, govori koliko je vlastodršcima svejedno. Možda nisu dobro pročitali, možda im savjetnici nisu prenijeli: više od 150.000 ljudi je za četiri godine otišlo iz BiH! Sigurno ne od vruće pogače, već trbuhom za kruhom, dame i gospodo, drugovi i drugarice iz političkih centara moći.
Ljudi bez izbora
Valjda smo svi oguglali na to, ali evo jednog vapaja, očajničkog, možda ga čujete: Državo, ostaješ bez ljudi! Radno sposobnih, onih koji bi trebali svojim radom doprinostiti tvom razvoju, onih koji bi od svojih plata izdvajali tebi – državo za razne namete! Ako jedna vijest treba da nosi oznaku alarmantno onda je to ova (u moru drugih, pa možda imate preča posla). Ali, zar se stvarno niko od vas ljudi u odijelima koji nam krojite sudbinu svakog dana i svake godine, nije osjetio prozvanim, malo krivim, zabrinutim što su ljudi odlučili oglušiti se o Šantićevu “Ostajte ovdje”. Jer izbora nisu imali, vi ste im ga oduzeli. Dugogodišnji nerad, nepostojanje strategije, osim u slučaju dobro nam znanog urneka – “sad sam ja vlast, na mene je red da se obezbijedim, i pripazim svoje najbliže…”, doveli su nas dovde. Gradovi i sela ostaju bez ljudi, čuješ li državo? Neće imati ko da te finansira! Ni kredite, što ste ih po bijelom svijetu uzimali, da vraća!
Evo ti, državo, malo statistike, ako brojke razumiješ: dakle, da bi zaposlenik dobio neto platu od 1.000 konvertibilnih maraka, ukupan trošak poslodavca na tu platu je 1.736,01 KM (topli obrok i prevoz se ne računaju, jer se radi o posebnim naknadama koje nisu oporezive prema trenutnim zakonima).
Razumiješ li ovaj jezik novca, državo? Shvataš li da je, najprostijom računicom, svaki dan ove godine ovu zemlju napuštalo 118 osoba? Domovinu, koju će njihova djeca upoznavati samo preko priča svojih roditelja. Znaš li državo koliko ljudi u ovom trenutku pakuje kofere, čekajući radnu dozvolu za neku od zemalja zapadne Evrope. Dovoljno – da se bar malo zabrineš. Kao što se brinemo mi koji smo ostali, svaki dan. Pitajući se svaki dan – zašto? Krivimo se što nismo, pa da brinemo neke druge brige, one svojstvene normalnim i razvijenim državama. Pa se opet prenemo i krenemo ispočetka, vjerujući da može i drugačije. Pa nam, državo, opet oduzmeš, po hiljaditi put, vjeru i nadu u bolje sutra.
Tešanj i Goražde
Zašto, državo, ne pitaš gradske oce Tešnja i Goražda, dva jedina grada u BiH u koje se ljudi doseljavaju iz ostatka BiH – koji je recept. Pa ga ne primijeniš? Pitaš li se državo zašto si stvorila sistem u kojem je moguće (skoro u pravilu) funkcionisati, živjeti od svog rada, samo ako si potpisao vjernost nekoj stranci?
Državo! Nestali su ti cijeli kvartovi ljudi, nestali su mali i veliki gradovi ljudi, zar ne vidiš? Je li moguće da, koga god pitamo, to nije “njegova nadležnost”. Dokle ćeš državo prati ruke od svega što bi trebao biti tvoj posao – i kad ćeš državo dati posla ljudima, da pošteno rade zarađuju i plaćaju ti ono što je tvoj dio?
Zašto šutiš državo, kad bi trebala biti najglasnija?
Piše: Mersiha Drinjaković
Izvor: Al Jazeera
