Glumac bh. porijekla Damir Avdić igra u jednom od najboljih njemačkih teatara i sanja o angažmanu u nekom od bh. pozorišta.
Hladno berlinsko zimsko veče. Pred pozorištem „Schaubühne“, na čuvenom bulevaru Kurfürstendamm, me po dogovoru čeka Damir Avdić. Ne znamo se, ali se prepoznajemo, iako u to vrijeme, pred večernju predstavu više potencijalnih „Damira” stoji pred vratima jednog od najomiljenijih teatara njemačkog glavnog grada. Mladić srednjeg rasta u džinsu i zimskoj jakni drži telefon u ruci, upravo me htio nazvati da kaže da stoji pred ulazom. Vodi me kroz labirinte pozorišta do vrata svoje garderobe, pokazuje mi usput gdje su garderobe poznatijih kolega, poput trenutno veoma tražene njemačke glumice Nine Hoss. Uvijek kad dolazi na posao, kaže, čudi se, kako je on, mladi nepoznati glumac iz zapadnonjemačke provincije dobio angažman upravo u „Schaubühne.” Intendant ovog pozorišta, Thomas Ostermeier, važi u Njemačkoj za jednog od najuglednijih njemačkih pozorišnih režisera, a njegov ansambl nastupa na brojnim festivalima širom svijeta.
Dijete „Gastarbeitera“ iz Orahova kod Bosanske Gradiške postalo glumcem sasvim slučajno
Damir je, priča mi, rođen 1990. godine u Bochumu kao dijete „gastarbeitera porijeklom iz BiH”. Pitam ga odakle tačno potiču roditelji.“Iz Orahove“, odgovara kao iz topa. Na moje pitanje gdje je Orahova, njegovo spontano čuđenje, bez iole glume. „Ne znate gdje je Orahova“? Stvarno nisam znala do te večeri da je to malo mjesto u blizini Bosanske Gradiške, koje Damir Avdić svake godine posjećuje i voli kao malo koje drugo mjesto na svijetu. Obožava jednostavnost i toplinu tamošnjih ljudi, objašnjava, ona mu nedostaje u Njemačkoj, u Bochumu, jednako kao u Berlinu. Roditelji su se nanovo vratili u Bosnu, majka se raduje svakom njegovom uspjehu, sakuplja teatarske kritike i ponosno ih pokazuje rodbini i prijateljima. Mada roditelji, priča ovaj 27-godišnjak, nisu bili oduševljeni kad im je saopštio da će studirati glumu. „Od glume se ne može živjeti”, bio je jedan od komentara, no kad su došli prvi angažmani i kad je kao glumac zaradio novac za prvu stanarinu ,pomirili su se sa njegovom odlukom’. Nije im, dodaje sa smješkom, zamjerio, jer je i sam bio istog mišljenja, barem do svoje 17 godine. Do tog vremena je htio „učiti nešto tehničko”, dok ga jedna od nastavnica nije vidjela kako glumi mađioničara i predložila mu da se upiše na glumu. Poslije četiri godine studiranja na Folkwang univerzitetu umjetnosti u Bochumu, dobija prvi angažman u tamošnjem teatru „Schauspielhaus”, gdje ostaje do 2016. godine.
Dolazak u Berlin neočekivan kao i sve drugo u životu
U Berlin je Damir Avdić došao prije dvije godine, na poziv režisera Mariusa von Mayenburga, koji ga je kao glumca upoznao na daskama teatra „Schauspielhaus” u Bochumu i angažovao ga za svoj pozorišni komad „Familiengeschäfte”. Marius von Mayenburg je jedan od režisera „Schaubühne”, Damir trenutno glumi u njegovom komadu „Peng”, ali i u predstavama „Hamlet” i „Profesor Bernhardi”, koje je režirao Thomas Ostermeier, te u predstavi „Lenin”, kontroverznog reditelja švajcarskog porijekla Mila Raua, koju je Rau režirao povodom obilježavanja 100 godina oktobarske revolucije. Mladi glumac bosanskog porijekla u ovom komadu igra Staljina. Ova uloga je za njega bila veliki izazov. „Teško je igrati jednu istorijsku ličnost koja je postojala“, smatra Damir i priča kako je mjesecima čitao sve knjige koje je našao o sovjetskom diktatoru, kako bi se bolje uživio u ovaj lik. Na sceni djeluje uvjerljivo, što potvrđuju reakcije publike.
Prijatelji iz BiH pune mu “emocionalne baterije”
Pred predstavu Damir Avdić ne govori rado bosanski, boji se da na sceni ne počne govoriti njemački sa bosanskim akcentom. Prilikom boravka u Sarajevu obavezno ide u pozorište, šokiran je, kaže, svojim emocionalnim reakcijama, nekad je toliko dirnut da plače, što mu se u njemačkim teatrima rijetko događa. Omiljeni bosanski pozorišni režiseri su mu, ističe Haris Pašović i Dino Mustafić. Haris Pašović je bio i jedan od domaćina ansambla „Schaubühne“ prilikom njegovog boravka na MESS-u u oktobru 2015. godine, kada se njemački teatar tamošnjoj publici predstavio komadom „The Forbidden Zone“. Ima i dosta prijatelja u Bosni i Hercegovini, a i u Berlinu njeguje kontakte sa „zemljacima, uvijek kad ima vremena provodi vrijeme s njima, što mu „puni emocionalne baterije” „Da li njegovo vrijeme kao glumca tek dolazi“? Nada se tome, a najljepše iznenađenje bi bilo kad bi dobio mogućnost da igra u nekoj od bh. predstava. O tome, dodaje kroz smijeh, sanja i na bosanskom i na njemačkom.
Begzada Kilian DW
