Gdje su tu su i teško ih je sastavit. Bošnjaci, narod koji je slobodu platio najskupljom mogućom cijenom – životima i krvlju svojih najboljih sinova i kćeri. A onda je došlo vrijeme da politika valorizuje rezultate te slobodarske borbe. Umjesto da prati cilj za koji su ginula najbolja djeca tog naroda, Bošnjaci su se samoinicijativno uz svesrdnu podršku sa strane razbili u paramparčad.
Politika jedinstva u očuvanju slobode i izgradnji Bosne i Hercegovine, kao nezavisne, uređene evropske države lapila je kako su godine prolazile. Danas su Bošnjaci najugroženiji evropski narod. Unutrašnja nesloga i vanjski utjecaj razbio je politički kod koji je držao Bošnjake u vremenu oružane borbe za opstanak i naroda i države.
Danas, tridesetak godina poslije taj narod je kao razbijena vojska kojoj prijeti nestanak. Pluralizacija, koja se neminovno morala desiti u postratnom vremenu dovela je Bošnjake u poziciju da djelovanje većeg dijela njihovih društveno – političkih predstavnika ide u korist politikama koje rade na pretvaranju bošnjačkog naroda u poslušnu skupinu.
I tačno je da se na tome mnogo radilo iz različitih centara moći. Tačno je da Bošnjaci u mnogome smetaju jer su većinski muslimani, ali najtačnije je da su Bošnjaci danas na rubu političkog opstanka jer nikada unutar svog političkog koda nisu izdefinisali ciljeve od kojih niko ko ih predstavlja neće smjeti odstupati. Zato danas, imamo situaciju da je opasnije na pozicijama unutar institucija imati povodljivog, pohlepnog ili iz nekog drugog razloga naopako okrenutog Bošnjaka, nego bilo kojeg separatistu ili sljedbenika UZP politika.
S kraja devedesetih unutar bošnjačkog naroda počele su se rađati političke snage koje su se na prvi pogled utrkivale ko će više štititi Bosnu i Bošnjake. Danas Bošnjaci imaju stranaka ko neke mnogo veće države od Bosne i Hercegovine. I danas se te stranke u političkom životu predstavljaju kao zaštitnici države i Bošnjaka, ali njihovo djelovanje pokazuje suštu suprotnosti.
Krenemo li unazad, prvi dokaz nudi nam se u izboru glavnog tužioca Bosne i Hercegovine. Njegovo ime u ovom kontekstu posve je nebitno, njegovo dosadašnje djelovanje u potpunosti oslikava nedostatak strategije Bošnjaka da zaustave sile koju Bosnu žele dijeliti. Jer, ne može se zdravorazumski objasniti zašto Bošnjaci unutar pravosuđa podržaše zaštitnika vođe separatista, realizatora Putin – Vučić planova o BiH. Dobro upućeni u pravosuđe kažu i dokazuju da je novi glavni državni tužilac zapravo pravosudni oklop Milorada Dodika.
Ti dobro upućeni ističu da se ne može pričati ni o kadrovskom kvalitetu izabranog Milanka Kajganića. Šta je onda bio interes tih Bošnjaka da ga izaberu dok on podiže optužnice pisane u Beogradu i ko zna gdje još, dok skriva i prikriva sve silne prijave zbog negiranja genocida, kriminal politika koje su ga “napravile”…
Odgovor na ovo pitanje je odgovor na mnoga druga pitanja. Kao što je pitanje zašto je to do jučerašnjim političkim istomišljenicima danas lakše ići u partnerski odnos s onima koji već 32 godine rade na razbijanju BiH. Dobro, razišlli su se oko nekih stvari, ali zar ne postoje ključne tačke oko kojih se mogu okupiti. Svim tim antibosanskim i antibošnjačkim silama olakšano je djelovanje jer je iz daljine vidljivo da probosanske i probošnjačke snage nemaju apsolutno nikakvu političku strategiju. Primjerice, kada je Hrvatima u BiH iz Zagreba nametnut osjećaj o ugroženosti po automatizmu se desilo političko grupisanje. Bošnjacima je teško objasniti zašto su ugroženi, još teže zašto im je potrebno to grupisanje.
Zbog toga i jesu u situaciji da kontinuirano reaguju na ono što im se nameće ili forsira. Reakcije dolaze spontano, na Schmidta, Dodika, Čovića, Plenkovića, Vučića. A svi napadi dolaze simultano i vrlo dobro isplanirano. Bošnjaci ne mogu imati planirnao djelovanje, jer potpuno je očito da se bar tri lidera ne mogu okupiti oko određene ideje, pitaja, a kamo li da se za ključne politike i izazove kreira zajednička strategija.
Zato i imamo situaciju da na jedan od najopasnijih izazova s kojima se u poslijeratnom periodu suočavaju Bošnjaci mora suočavati narod, umjesto lidera koje su birali i intelektualaca od kojih očekuju konkretne prijedloge i reakcije.
Tako može još malo. Ubrzo Bošnjake čeka raskrsnica iz koje će morati birati jedan put. Uđu li u tu raskrsnicu nepripremljeni i razjedinjeni, izgledna je opcija da će izabrati put nestanka!
Jer, narod koji nema plan kuda da ide, ići će tamo gdje mu kažu ili ga usmjere. U slučaju Bošnjaka to je put Kurda i Palestinaca. Drugi put teško je vidljiv!
Piše: Rasim Belko / Bošnjaci nemaju plan kuda ići, ići će tamo gdje im kažu – dokazuje to imenovanje Kajganića! (nap.ba)
