Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Daleko od svog rodnog Plavsko-gusinjskog kraja u SAD-u je u Njujorku na drugu obalu vječnosti prešla je jedna od značajnih bošnjačkih inteketualki koje je njen rodni kraj iznjedrio. Daleko od svoje rodne grude sa sobobom je nosila tu posebnu inteletkualnu nit i misao koja se kroz njenu poeziju ali i njen književni rad rad stalno prožimala kao kao jedno od najdragocjenjih svjedočanstva poezije. Svojim književnim, pjesničkim i esejistički radovima jako je doprinosila savremenoj književnosti Bošnjakinja kako bi popunila je značajne praznine u literaturi i doprinijela boljem razumevanju uloge Bošnjakinja u savremnom društvu i kultorološkim i društvenim tokovima i fenomenima. Pripada je onim hrabrim heroinama koje su bile protiv politike rata na prostorima Zapadnog Balkana a koji je ostavio trajne posljedice na sve Bošnjake. Često je skrećala pažnju ,,savremenim političkim elitama“ na značaj i ulogu žena u društvu koje nije prihvatalo žene takvih promišljanja. Ismetu je krasila njena odlučnost, stručnost, harizmatičnost i sposobnost. Pripadale je onim heroinama koje su u svemu bile prve. Kroz svoju poeziju stapala je epohe, periode i istorijske događaje koji su na njenu ličnost ostavljale dubok trag.
Bila je žena koja je trčala sa vukovima na ovom našem nemirnom Balkanu. Zato je njena poezija najistinski fluid u kome su sažeta najemocionalna stanja. Pisala je poeziju koja razvija kritički duh i u fokus čitaoca stavlja razmišljanje naših životnih sudbina, kako individualnih tako i kolektivnih, u konnstantnom međuodnosu i uzajamnoj zapitanosti o trenutku i vremenu u kome postojimo. Bila je književnica koja se društveno i odgovorno suprostavljala svakom obliku društvene nepravde. Pred sobom je uvijek imala humanističku viziju Crne Gore i borbe za Bošnjake i druge manjebrojne narode. Zapravo bila je itekao svjesna da Crna Gora pripada svima nama podjednako i da u njoj moramo izgraditi jaki multivjerski sklad i suživot bez mržnje i progona. Izgubili smo blistavu i neponovljivu heroinu čija je vizija savremene Crne Gore ali i Evrope bila u najvećem duihu istinskih vrijednosti i humanikstičkih pogleda na svijet. Njen prometejski duh će i dalje sijati kroz njeno stvaralaštavo a posebno kroz poeziju ali i brojne prijateljstva sa svima nama čije je živote obilježila na ovom dunjaluku-svijetu. Aura hrabrosti, tolerancije, ali i kritike kojom je pokazivala svoju lucidnost u borbi protiv bilo kog oblika nacionalizma, šovinizma, fašizma, klerikalizma ili degradacije predstavljala je njen lični svetionik ali i jednu kompletnu ličnost koja je izgrađena ispod samih Prokletija koje su nam dale neke od najznačajnih imena književnosti u Crnoj Gori. Ismeta R, Krcić još dugo ćemo pamtiti kao ženu koje nije podlegla dogmama ni zabludama. Vjerovala je u moderne, demokratske, evropske a iznad svega prosvjetiteljsko-pedagoške ideje pa iako je društvo kome je pripadala trpjelo ,,poraze“ a ona vjerovala u nove pobjede i posebnu emancipaciju Bošnjaka i Bošnjakinja. Posjetiću na jedan citat koji bi najljepše išao uz ličnost Ismete R. Krcić. Alija Izetbegović jednom je lijepo zapisao: ,,Hrabrost bosanske žene, njena snaga i ponos, bile su jedan od odlučujućih činilaca u borbi Bosne i naroda za opstanak.“ Vjerujem iskreno da kao i svaka značajna pjesnikinja Ismeta bi voljela da se od nje oprostimo uz njene stihove koji su je činili posebnom.
Ismeta R. Krcić rođena je 1961. godine u Plavu. Osnovnu školu i gimnaziju je završila u Plavu. Studirala je jugoslovensku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Prištini. Poeziju je pisala još od gimnazijskih dana, a objavljivala je u omladinskim i studentskim listovima od početka studiranja. Učestvovala je na više književnih konkursa i književnih smotri. Zastupljena je u zajedničkoj zbirci pjesama ,,Kredom po umu“. Bila je član je Udruženja zavičajnih pisaca Plava i edicije ,,Slika-pojam“ Udruženja pisaca Sandžaka. ,,Prsti ogledala“ je njena prva samostalna zbirka poezije. Uvrštena je u dvije panorame pjesništva Bošnjakinja, Crne Gore: ,,Lirski zinet“ i ,,Lirska Hedija“
STRAH OD NEVIDLJIVIH OKOVA
Tijelo moje postaje vatra
gore okovi i verige
svega što nije dostiglo
vrhunac dana
osjećam strah
da li ću ipak progovoriti
kroz ugljevlje
u životu
sama sa sobom
strepnja steže obruče
u meni strči želja
da pobijedim
smrt tijela
da li je i gubitak duše.
ODLAZAK BILO GDJE
Život svjedoči
prave ljubavi nema
/ima u pjesmi/
ne zna niko
šta ja hoću
da li je ovaj život
toliko bitan
da ga osmišljavamo
ljubav je putovati
bilo gdje
O, NEMIRU
Caruje u srcu
hrani se pogledima
u svakom trenu
neraskidiv je osjećaj
s bolima
očevici dolaze
da nas nemirom
ponesu u ponor
za laž
za maske
za pustoš
da li je srce čisto
kada se pita
O SAMOUBISTVU
Odvedite me negdje daleko
da posljednji put posmatram
beskrajna polja žita
jer žitom se ljudi i ptice hrane
kad me odvedete
pustite me da plačem
i pustite
da se moji jecaju
stope sa zlatnom šumom
tišine
poslije ću vodenim očima
gledati u nebo
i sita se udaviti
u vlastitim smijehu
smatrajući taj čin
za viteški.
OD RANE RANI
Ralje nam ogradiše ranu
prije susreta sa nicanjem
dok nam padahu
likovi kojih se ne sjećamo
u jedan dan
biti i čuvati
