došli na pomisao da je upravo štilo te sjekire, koju tako čvrsto držite, napravila žena – kovrdžave tamne kose sa crvenim lakom na noktima? Jeste li ikada čuli za Draganu Stojinić – proizvođačicu štila?
Dragana ne živi u centru grada. Nema tržne centre u blizini i njena djeca moraju pješačiti kilometrima do škole. Živi u malom selu nadomak Prijedora, a da biste došli do njene kuće, morate kilometrima pješačiti ili voziti makadamom. No, nije to nikakvo čudo. Nije Dragana jedina žena koja živi na selu, ali vjerovatno jeste jedina u Bosni i Hercegovini koja se bavi proizvodnjom štila – drvenih držalica za alatke.
Ovim poslom Dragana se počela baviti kada je ostala bez ičega. Ona i muž bili su nezaposleni, a istovremeno roditelji dvoje djece.
“Nisam željela odustati. Ranije sam se bavila uzgojem malina i krastavaca, ali nisam uspjela. Posao je propao, ja ostala neisplaćena, kreditno zadužena, a cijela porodica bez ikakvih primanja. Morali smo smisliti nešto novo. Drvo je bilo jedino što nam je preostalo i rizikovali smo”, priča Dragana.
Bilo je teško. Nisu imali sav potrebni alat i mašine, proizvodnja je išla sporo, ali nisu odustajali. Znali su raditi po cijeli dan i noć kako bi naručenu robu isporučili na vrijeme. Rade svi. Sin pomaže u obradi drveta, kćerka u pakovanju, a Dragana sa mužem radi i najteže poslove. Od iscrpljenosti je znala ostajati i bez svijesti, ali je ustajala i nastavljala.
Otkud to da žena pravi držalice za alatke?
Dragana se svakodnevno susreće s pitanjem kako to da se ona bavi ovim poslom, ali, kako kaže, ne boji se nikakvog posla. Njena jedina želja bila je da svojoj porodici osigura dostojanstven život i da budu sigurniji, jer se i njen muž teže povrijedio dok je iz šume dovlačio drvo jer nisu imali alat.
Tražila je priliku da od ovog porodičnog posla napravi biznis i vidjela je u apliciranju za dodjelu sredstava iz USAID-ovog Fonda za podršku u razvoju biznisa marginaliziranih grupa žena i Grada Prijedora. Dobila je novac za kupovinu alata koji je značio veću i sigurniju proizvodnju, ali i bolji život.
Registrovali su biznis, osposobili radionicu i povećali proizvodnju, jer bolji uslovi značili su i bolje poslovanje. Ove godine Dragana je u svojoj radionici proizvela više od 7.000 štila za motike, lopate, sjekire, krampe, a uskoro bi mogla postati i izvoznica. Želi kupiti kamion i početi sa proizvodnjom i za druga tržišta.
“Još uvijek radimo mnogo, ali je i dosta lakše. Sada nam treba manje vremena za izradu, a i proizvodi su puno kvalitetniji. Vjerujem da će se trud isplatiti i da ćemo uspjeti razviti biznis koji će u budućnosti naš sin preuzeti”, kaže Dragana.
Posla ima, ali nakon ove podrške nema straha od povreda i neuspjelih proizvoda. Dragana sada ima prihode kojim je zadovoljna, ali ima i nadu da će biti još bolje.
Prešla je put od priučene proizvođačice do potencijalne izvoznice štila za alatke i mnogima pokazala kolika je snaga žena.
U udaljenom selu, zaboravljena od mnogih i bez pravih prilika, Dragana se odlučila boriti i kako sama kaže, bitku je dobila. Sada još samo čeka da štila sa njenim potpisom dospiju i u duge zemlje i da porodični biznis, u koji je utkano toliko snage, ljubavi i odricanja, preuzme neko od njene djece.
Dragana je jedna od stotinu žena kojoj su USAID-ov Program podrške marginaliziranim grupama i devet lokalnih uprava omogućili da pokrenu i razvijaju vlastiti biznis. Biznis koji im prvenstveno osigurava egzistenciju, samostalnost, ali i vraća vjeru u bolje sutra.
