“Dobro radimo, dobro zarađujemo i nikako ne mislimo ići igdje vani. Kada bi nam sada dali radne vize i ne znam kakve ponude, ne bismo odavde otišli. Nije riječ samo o patriotizmu i ljubavi prema domovini, čega uopće ne nedostaje, već o tome da ovu zaradu, a da budem svoj gazda, ne mogu naći ni u Njemačkoj niti bilo gdje drugo”
Munib Jusupović rodio se 1982. godine u Podžeplju, u općini Han-Pijesak. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu išao je u školu u Podžeplju, a vrijeme tokom agresije provodi u Žepi. Nakon pada Žepe, prešao je u Zenicu, odakle seli u Ilijaš, gdje završava osnovnu školu, a zatim upisuje i Mješovitu srednju školu. S majkom i babom vraća se u Podžeplje 2001. godine.
Žepački prostor podijeljen je u dvije općine – dio je pripao Rogatici, a dio Han-Pijesku. Munib kaže da je Žepa podijeljena na dvije općine upravo kako bi se Bošnjaci u ovom dijelu Bosne podijelili i razjedinili. Jusupovići su bili prvi povratnici u cijeloj ovoj regiji. Munibov otac te je 2001. godine zimovao u Podžeplju sam, a u proljeće, kada su napravili kuću i kada su uveli struju, povratak je već bio održiv. Tada su se i drugi počeli vraćati u sve dijelove Žepe.
Munib je po struci profesionalni vozač, vozio je u špediciji, kao i u “Centrotransu”, ali nikad nije napuštao Podžeplje, uvijek je bio vezan za ovaj kraj. Svu zaradu ulagao je u poljoprivredu na svom imanju. Oženio se 2012. godine. Njegova je supruga medicinska sestra. Imaju dvoje djece.
ZARADI PA ULOŽI U MODERNIZACIJU
“Poljoprivreda je jako dobar posao, pogotovo ko uspije da se makar malo modernizira i izgradi potrebne objekte. Trenutno imam približno 300 dunuma svoje zemlje, a imam i oko 1.000 dunuma u zakupu. Intenzivno se već petnaestak godina bavimo poljoprivredom od koje izvlačimo novac koji zatim ponovo ulažemo u poljoprivredu. Hvala Bogu, uspjeli smo dobro i da ulažemo i da radimo. Živimo više nego lijepo od našeg rada. Imamo dobru zaradu i, što se tiče nas, nemamo nikakvih problema ni s prodajom niti s bilo čim drugim. Trenutno smo se bazirali na kurbane. Napravili smo savremenu klaonicu s hladnjačom. Imamo pedesetak krava i 150 ovaca. Mada ovaj broj varira, jer se mi ne bavimo isključivo uzgojem stoke, već i trgovinom i preprodajom, kao i uslužnim poslovima, klanjem sitne i krupne stoke”, kaže Jusupović, te dodaje da su zbog klimatskih uvjeta u Podžeplju fokusirani na stočarstvo, jer od zemljoradnje u ovom kraju uspijeva vrlo malo kultura.
“Radimo koševinu i sijemo krompir, ali to je zanemarivo za naše područje. Ljeti stočarstvo baziramo na ispašama, a zimi u štalama; nema tu mnogo razmišljanja. Zime nekad znaju biti veoma oštre, nekad blage, ali kada se dobro pripremite, nema problema. Iako se nalazimo na nadmorskoj visini od 1.200 metara, zimi je održavanje puteva i čišćenje snijega jako dobro organizirano. Dobro je što nam je put proglašen regionalnim, tako da, nakon što padne snijeg, sve bude očišćeno u roku od 24 sata. Nekada se desi da budu intenzivne padavine pet ili šest dana, pa ovdje sve bude zatrpano i okovano snijegom. Ali navikli smo mi na to i znamo da uspjeh leži u dobroj pripremi za takvu zimu.”
Poslovima na imanju bave se Munib, njegovi supruga, otac i majka. U ljetnoj sezoni angažiraju radnike, pa onda uzajamno, jedni drugima, s mašinama obavljaju poslove. “Imam pet momaka koji su izuzetno vrijedni, dobro rade i pomažemo se u svemu što treba. Dobro radimo, dobro zarađujemo i nikako ne mislimo ići igdje vani. Kada bi nam sada dali radne vize i ne znam kakve ponude, ne bismo odavde otišli. Nije riječ samo o patriotizmu i ljubavi prema domovini, čega uopće ne nedostaje, već o tome da ovu zaradu, a da budem svoj gazda, ne mogu naći ni u Njemačkoj niti bilo gdje drugo. Vidite, sva zahvala pripada dragom Bogu i mom babi, koji se čitav život bavio tim i nikad nije popustio. Čim se 2001. godine vratio, odmah je kupio pet-šest krava i volove. U početku nismo prodavali, već smo namnožavali. Kad sam i ja malo stao na noge, onda smo krenuli da radimo naveliko. Zarada od jedne ili dvije krave više nas nije zanimala, išli smo u veću zaradu kako bismo uložili u mašine, u mehanizaciju i objekte. Proteklih deset godina uložio sam u objekte i mašine više od 300 hiljada maraka, od novca koji je proizveden upravo tu, na ovoj zemlji”, kaže Jusupović.
Iako su mu nudili dobre uvjete da mu djeca pohađaju školu u Han-Pijesku, zbog nemogućnosti da ondje uče bosanski jezik, kao i da pohađaju islamsku vjeronauku, odlučili su se nastaviti školovanje u Sarajevu.
“A znate i sami, ženska su to djeca. Ide to nekako od prvog do petog razreda, ali dalje, zaista, više nije moglo. Mada mi nemamo nikakvih konfliktnih situacija ovdje, niti ikakvih problema, ali planiramo da naša djeca nakon osnovne škole upišu medresu, stoga škola u Han-Pijesku nije dobra odskočna daska i nije mjesto gdje će stjecati temeljno znanje koje će im biti kasnije potrebno za medresu. Sve me razumijete.”
ČOBANA MANJKA, ALI IMA ČOBANICA
Munib objašnjava da se stočarstvo uči svaki dan, te da se iskustva stječu i posjetama drugim farmama. “Iz tih posjeta uvidio sam da su naši tradicionalno stočarstvo i poljoprivreda zaostali. Od babe sam se naučio raditi, to mi je bilo najvažnije. A što se tiče drugih stvari, tu je više prisutno iskustvo. Od Novog Sada do Bjelovara, Italije, Francuske, vidjelo se i puta, i postrojenja, i svega ostalog. Moj đedo, rahmetli, volio je kazati da treba obići onoga ko dobro radi, ali i onoga ko radi loše, pa od toga što se vidi izvući šta ko hoće. A ima i ona kategorija ljudi koji mogu, a neće, takvi su nam najgori. Oni jednostavno neće ništa da rade. Na teritoriji Žepe imate deset momaka koji mogu brdo prevrnuti, a neće. Neće čak ni ovce da čuvaju, a onda su im krivi i država i Islamska zajednica, svi su im krivi. Eh, to je naš glavni problem”, opominje Jusupović, te dodaje kako je u svojoj karijeri vrlo rijetko učio na vlastitim greškama.
“Nisam pravio velike fule da bih poslije stvarao velike gubitke. A u stočarstvu raditi a ne izgubiti, to nije moguće, živina je u pitanju. Ne možete nikada predvidjeti šta se sve može desiti. Ali može se dobro planirati. Recimo, 2015. godine smo imali problem s ‘plavim jezikom’. To nam je namjenski pušteno kao proba, došlo je na komarcima s crnogorske granice. Zarazili su komarce kako bi ispitali vrste lijekova i vakcina na stoci. Čim je to ispitano, nestalo je ‘plavog jezika’. To je bio pomor za dio stoke. Ja sam imao 12-13 uginuća sitne stoke, ali nije to bilo strašno kao kod nekih drugih kod kojih su stradala i čitava stada, pogotovo u kraju oko Rudog, Čajniča, Goražda i Foče. Eto, nekako je komarac sva ta brda preletio i došao čak i do nas. Imamo veterinarsku stanicu u Han-Pijesku koja nam radi papire, mada smo se u svemu dosta ispraksirali, pa nam na telenju i za određene terapije uopće više i ne treba veterinar. Nabavljamo lijekove i sve radimo sami.”
U poljoprivredi, kaže Jusupović, svaka je faza i svako godišnje doba različito. Ljeti, kada dolazi koševina, sa sabaha se pije kahva i nema više spavanja. Istjeraju stoku koja već nije na paši, zatim se kosi dok ne padne mrak. Kosi se mašinama, sve je mehanizirano. S druge strane, u zimskom periodu za četiri ili pet sati završi se sav posao. S proljećem počinje novi ciklus, s jeseni završava, a kada se taj godišnji sistem uhoda, više nema velikih oscilacija i otprilike se može pretpostaviti šta slijedi.
Od novih tehnologija koje uveliko olakšavaju posao poljoprivrednicima Munib izdvaja tzv. čobanice. To su električni uređaji kojima se zagradi određeni dio prostora koji onda čuva stoku da ne izađe. “Čobanice su jedan od najjeftinijih, a najkorisnijih uređaja koje možete naći na farmi. Struja je akumulatorska, 12 volti, jedna žica za krupnu stoku, dvije za sitnu, postavi se na određenu visinu da se ne može ni provući niti preskočiti. Kada je neko goveče ili bravče samo jednom dohvati, neće više nikad, sigurno. Stoka nauči na ovu čobanicu do te mjere da poslije više ne morate ni upaliti struju, samo zategnete žicu i oni je više i ne pokušavaju preći. Na desetak dunuma zemlje možete sve ograditi za dva sata, to je nevjerovatan izum.”
PLANOVI ZA UZGOJ NOVIH PASMINA
Poljoprivreda u Bosni i Hercegovini zaostaje za cijelim svijetom kada je riječ o mehanizaciji i tehnologiji. Jusupović tvrdi da za ovo postoji sasvim dobar i opravdan razlog. “Nemamo mi terena Posavine i Semberije kako bismo uvozili mehanizaciju njihovog ranga. Nama je ova naša klasična mehanizacija, presa, grablje, traktor, kosačica, sasvim dovoljna za rad. Ali, ja uvodim neke novine kako bih preusmjerio radnu snagu i postigao što veću efikasnost. Recimo, ne odvajam teladi od krava da ne doje. Ono sisa otprilike pet mjeseci i onda se odvaja i ide u prodaju. To nam je upola olakšalo posao jer nemamo potrebe za mlijekom. Nas mlijeko trenutno ne zanima, samo tov, a kada tele doji, oko njega ima mnogo manje posla. Radili smo i s otkupom mlijeka, što je zaista teško išlo. Dobra je para na mlijeku, ali to sve skupa teško ide. Treba više radnika, odmah treba malo više i čistoće, nije to baš tako jednostavno. Radili smo mlijeko dvije godine, sve dok supruga nije otišla u Sarajevo, a onda smo to batalili. Sada smo isključivo bazirani na uzgoju i proizvodnji mesa. S tim nemamo problema. Kada je riječ o kurbanima, morat ćemo poraditi na marketingu. Ta ibadetska obaveza već prelazi u neku kritičnu fazu, jer malo je ljudi koji će ispoštovati vjerska pravila, ispravnost stoke koja ide u kurbane, a nakon toga i ostale dogovore. Mi se baziramo na tome da poštujemo sve šerijatske propise vezane za kurbane. Ove smo godine prodali više od 150 kurbana, koje smo završili u svojoj klaonici, dostavili na adrese ili podijelili, sve prema željama.”
Kada je riječ o planiranju i o budućim projektima, Munib kaže da ima namjeru promijeniti vrstu i rasu stoke koju uzgaja. Intenzivno traga za rasom goveda salers, kao i limuzin. U ovome mu dodatno otežava to što je u Bosni i Hercegovini dosta teško dobiti potrebne papire kako bi se ove rase uvezle. Naglašava da ovoj stoci odgovara klima koja vlada iznad 1.000 metara nadmorske visine, te da su obje rase ovih goveda isključivo mesne, tovne, a nisu mliječne.
“Planirao sam ih uvesti iz Francuske, možda jedan dio iz Italije, mada sam prave rase jedino uspio pronaći u Francuskoj, odakle one i potječu. A da li ćemo uspjeti s državom izaći na kraj i izganjati papirologiju, to je glavno pitanje. Mada, optimističan sam, jer smo do sada uspjeli sve što smo naumili, pa ćemo i u ovome, ako Bog da, samo treba biti uporan. Vidite, 2015. godine bili smo prvi koji smo nabavili vitemberg ovce. To je do tada bilo nezamislivo za ovaj teren jer se svi drže te naše standardne ovce, bosančice, ali kada uporedite prirast naše bosančice i vitemberga, vrlo brzo uvidite da morate držati skoro naše tri bosančice kako bi mogle parirati jednoj vitemberg ovci. To su mesne rase koje imaju izuzetno dobar napredak, one su upravo po tome i poznate. To su ovce od 60 ili 70 kilograma koje ojanje janje od pet kilograma. Ne biste to vjerovali. Nakon što nabavimo planirane vrste goveda, to će biti vrh naše poljoprivrede u istočnoj Bosni”, ponosno tvrdi Jusupović.
Mišljenja je da su brojne generacije uveliko obataljene poslijeratnim penzijama i humanitarnim organizacijama. “Svako se naučio da mu neko nešto džaba uradi, i da mu drugi sve organizira, i da pomogne, i šta god treba. Rijetki su primjeri da su ljudi zapeli, ustrajavali i uspjeli živjeti od svog rada. Što se tiče Han-Pijeska kao općine i mog Podžeplja, perspektive itekako ima. Posla ima napretek, a sva sela ostadoše prazna. Ne samo naša bošnjačka, već isto tako i srpska. A za nas koji hoćemo da radimo to je i bolje. Ja bih im svima dao vize i samo neka idu, jer onda ostaje više prostora i za mene i za sve one koji hoće da rade. Moj godišnji obrt je oko 150 hiljada maraka. Iz toga neka imam 30 posto zarade, ja sam prezadovoljan. Vi to nađite u Njemačkoj ili Americi ako možete. Ako Bog da, ove godine, kada prestanem s ulaganjem u opremu i mehanizaciju, imat ću obrt preko života.”
Stav/Edib Kadić
