Dopunske škole

Jezik, to smo mi!

banner

Statistike govore da više od dva miliona građana BiH danas ne živi na starim adresama, niti u BiH. Gledajući na ukupan broj stanovnika, to je ogroman broj ljudi koji bi podobro uzdrmao i zemlje sa desetostruko više stanovnika. U ozbiljno uređenim državama ovaj podatak bi bio alarm za opštu uzbunu. Ali, naše vlasti su odavno pokazale svoju (ne)ozbiljnost u odnosu prema građanima i državi. Ljudi i dalje odlaze, a oni, ni prstom ne mrdaju.
Što se tiče onih koji su otišli ili odlaze, u sredinama u kojima danas žive, nije sve “med i mlijeko”. Puno je problema s kojima se svakodnevno susreću. Jezik, kultura, tradicija i druge intelektualne potrebe svakog pojedinca građani BiH i njihova vlast, još uvijek drže “gurnute pod tepih”. Kamo to vodi i kako u takvim uslovima stasaju mlade generacije, nije teško pretpostaviti. Svaku promjenu životne sredine prati mnoštvo problema. Po važnosti i po nužnosti životnih potreba ti problemi su različiti i mogu se podijeliti u dvije grupe. Prva su materijalni uslovi života (stan, posao, prihodi), a druga grupa predstavlja intelektualne potrebe: jezik, kulturu, tradiciju, obrazovanje.
Za migracije je karakteristično da se prilično brzo rješavaju i zadovoljavaju materijalne potrebe pojedinaca i porodice, ali problemi intelektualnih potreba mnogo su složeniji. Većina roditelja dođe do istog zaključka: Neophodno je da njihova djeca pohađaju školu zemlje u kojoj borave, a ne da žive u izolovanim grupama izdvojenim u stranoj sredini. Savremeni mediji ispunjavaju znatan dio slobodnog vremena djece i omladine migranata. U takvoj situaciji veoma je razumno postaviti pitanje, kako sačuvati naslijeđe, kulturu i jezik svog naroda i opstati u stranoj sredini, a istovremeno sačuvati kulturni, jezički, duhovni i svaki drugi identitet. Kako se sačuvati od moguće asimilacije?


Senada Herak-Nuhić, Sindelfingen

„Sačuvati identitet u bilo kojoj stranoj zemlji, znači sačuvati sebe. Ne izgubiti se. Ostati svoj. Onakav kakav jesi i trebaš biti. Orginalan, svoj, a ne tuđi, ne ničiji. Čuvajući svoj identitet, kao prvo mi čuvamo svoj maternji jezik, za koji smo predodređeni, onaj koji nam u krvi leži, u genima zapisan, po kojem smo prepoznatljivi. Onaj jezik koji smo kao prvi slušali još u utrobi svoje majke, na kojem su nam tepali, voljeli nas, uspavljivali i budili, na kojem su nas odgajali i obrazovali. Čuvajući maternji jezik, mi čuvamo i njegujemo svoju kulturu i tradiciju, održavamo veze s najbližima, i ne damo da se prekine neraskidiva veza sa domovinom. Kao što trajno ostajemo vezani za majku i nakon što nam presjeku pupčanu vrpcu po rođenju, tako nas nešto snažno veže i za domovinu, ma koliko daleko otišli, srce nas vraća kući.


Moj angažman u bosanskoj školi je s jedne strane profesionalni, jer sam učiteljica, ona koja je to postala da bi olakšala učenje i podučavanje, i pokazala i dokazala sebi i drugima da to nije tako kao što se nama predstavljalo, ili činilo. A s druge strane to je iz ljubavi i želje da se očuva bosanski jezik ovdje u Njemačkoj. Da ove generacije koje rastu, stasavaju uz svoj maternji, ili jezik majke, jezik svojih predaka, svjesno i ponosno, učeći i sve drugo, ali bez zaboravljanja ili zapostavljanja bosanskog jezika. Uz Savez bosanskih dopunskih škola, ova je moja želja jedino i moguća do sada, jer jedino Savez podstiče i ne da da se sva naša nastojanja u vezi sa očuvanjem bosanskog jezika ovdje u ovoj pokrajini, u Baden-Württenbergu, i šire, ne ugase. Ujedinjeni u Savez dopunskih škola BiH, od maja 2012. godine, sabrali smo sve prije urađeno na ovim prostorima za bosanski jezik, preko GK BiH u Stuttgartu i svih dotadašnjih aktivista, i ujedinjeno krenuli otvarati jednu po jednu dopunsku školu u svakom mogućem mjestu u Njemačkoj, gdje učenje bosanskog jezika još uvijek nije uređeno na neki drugi način.“


Ajdina Bešić, Stuttgart


„Bosancima i Hercegovcima je izgleda sudbina nanijela vječnu borbu spašavanja identiteta. Dužnost nam je sačuvati ono što smo od Boga dobili kao dar. Jezik je dar, domovina je dar, identitet je dar. Mnogo je krvi prosuto i života dato za identitet Bošnjaka. Bili smo direktni učesnici, osjetili smo na vlastitoj koži, u posljednjem ratu. Treba da ostanemo pametni, svjesni i savjesni i da ovaj “rat u miru”- dobijemo. Ne zbog onih koji bi nas rado negirali, već zbog nas samih, ako ne zbog nas, onda, svakako, zbog domovine – za dar koji nismo tražili, a dobili smo ga i odgovorni smo.


Zbog toga gdje god da se nalazimo (fizički i psihički) trebamo pronaći smisao da volimo ono što jesmo, da sačuvamo sebe čuvajući identitet. “Prava domovina je zapravo jezik”, rekao je Humbolt o važnosti maternjeg jezika. Samim očuvanjem maternjeg jezika čuvamo i vezu sa domovinom. Ove dvije veze vuku jedna drugu i potrebno ih je uzajamno podržavati i poticati. To su moji motivi angažovanja u Bosanskoj školi i Savezu bosanskih dopunskih škola.
​Trenutno, konkretno u Bosanskoj školi prvi i najvažniji motiv je probuditi i jačati osjećaj prema domovini kod učenika. Jer kad shvate vrijednost bosanske historije, historije bosanskog jezika, odrastat će u ljude koji se ponose svojim porijeklom i onim što to porijeklo sa sobom nosi i bit će kompetentni taj osjećaj prenijeti na sljedeće generacije. Bilo gdje da se nalazim, kao nastavnica bosanskog jezika i književnosti, želim da prenosim značenje, važnost i vrijednost našeg identiteta. Želim da do svakog Bošnjaka dopre svijest ko je, ustvari, Bošnjak, koji su njegovi principi i načela življenja, želim da zauvijek propagiram čistoću “dobrog Bošnjanina”.“


Nataša Mrkić, Waiblingen

„Iako je pun riječi stranog porijekla, naš bosansko-hrvatsko-srpski jezik je specifičan, moglo bi se reći unikatan. Neke riječi je nemoguće prevesti na druge jezike. Način naše interpretacije i naš akcenat u govoru stranih jezika vrlo je interesantan drugima u dijaspori.

Zato trebamo naš jezik prenijeti i na mlađe generacije. Uključivanje u rad Saveza dopunskih škola Bosne i Hercegovine u dijaspori za mene je značilo puno, a prije svega, pomaganje ovog uspješnog projekta i transfer znanja na mlade, odnosno djecu u dijaspori.“


Fatima Kahrimanović, Rottenburg


„Kao koordinatorici u bosanskoj dopunskoj školi Rottenburg i članici Saveza dopunskih škola BiH, sa sjedištem u Njemačkoj, u Stuttgartu, veoma mi je važno i značajno da što veći broj djece i mladih porijeklom iz BiH uče i sačuvaju svoj jezik a time i svoj identitet, kulturu i tradiciju.

Zaštititi, sačuvati i omogućiti da djeca (buduće generacije) uče maternji (bosanski) jezik treba da bude obaveza svakog bh. građanina u dijaspori. Jezik je ključ za svaki sljedeći korak prema domovini, most među ljudima i nacijama.“

Nastavlja se…..

Piše: Haris Halilović

Related posts

Kosovo: Bošnjačkim učenicima podijeljene čitanke na bosanskom jeziku

BHD Info Desk Administrator

Fondacija Bosana uskoro raspisuje Konkurs za dodjelu stipendija 2020/2021

Editor

Knjiga “Šareni svijet malih zagonetki, priča i pjesma” povezala Srebrenik i Edmonton

Editor

Leave a Comment