Govor zemlje moje

Srbija: Đaci na bosanskom jeziku ne uče o genocidu u Srebrenici

Učenik osmog razreda u osnovnoj školi “Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Pazaru ni ove godine na časovima historije neće slušati o genocidu u Srebrenici jer inicijative koje su do sada pokrenute da se u nastavni program na bosanskom jeziku uvrste i lekcije o genocidu nisu naišle na razumijevanje institucija u Beogradu.

Prema riječima Mirze Hajdinovića, sekretara Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV), najvišeg predstavničkog tijela Bošnjaka u Srbiji sa sjedištem na jugozapadu zemlje u Novom Pazaru, BNV je predlagao to nadležnima više puta.

– I tražit ćemo i insistirati da (genocid) Srebrenica bude sastavnih dio nastavnih planova i programa za nastavu, ne samo na bosanskom jeziku, već da bude sastavni dio i obrazovanja na srpskom jeziku, jeziku većinskog naroda – rekao je Hajdinović za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Za sada, dodao je, to nije naišlo na razumijevanje nadležnih za obrazovanje u Srbiji.

– Ovaj zločin je danas jedan od najviše izučavanih događaja u savremenoj historiji zbog načina njegovog sprovođenja, velikog broja žrtava, te posljedica koje je imao na život kako Bošnjaka, tako i svih građana Evrope, a i šire – rekao je Hajdinović za RSE.

Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je 2007. godine da je zločin koje su snage bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića počinile u Srebrenici u ljeto 1995. godine bio genocid, u kom je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka.

Jedan od osnovnih ciljeva uvođenja nastave na bosanskom jeziku bio je da djeca bošnjačke nacionalnosti, osim upoznavanja sa književnim, likovnim i muzičkim stvaralaštvom, na časovima historije izučavaju nastavne sadržaje koji na adekvatan i na činjenicama zasnovan način govore o određenim historijskim događajima, koji su od posebnog značaja za ovu nacionalnu manjinu u Srbiji.

Od 2004. godine bošnjačka deca u Srbiji imaju mogućnost da pohađaju časove bosanskog jezika, a od 2013. godine uvedena je kompletna nastava na ovom jeziku u nekoliko gradova u Sandžaku, regiji na jugozapadu Srbije.

Posljednji podaci pokazuju da nastavu na bosanskom jeziku pohađa više od 17.000 učenika u 39 obrazovno-vaspitnih ustanova u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i Prijepolju.

Mirza Hajdinović je rekao da su BNV, bošnjačke organizacije i institucije, kao i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima širom Srbije već dva puta tražili od Narodne Skupštine da proglase 11. juli – Danom sjećanja na srebreničke žrtve na teritoriji Srbije.

– Međutim, ta rezolucija stoji u aktima Skupštine i očekujemo da se u Srbiji stvori klima koja će omogućiti da se jedna takva rezolucija donese u parlamentu i na taj način se otvore mnoga pitanja koja će dovesti do trajnog mira i suživota na ovim prostorima – istakao je Hajdinović.

On je ocijenio i da bi takav čin započeo proces suočavanja sa prošlošću u Srbiji, koji, kako je rekao, nikada nije adekvatno započet, te time omogućio da se otvori dijalog o pomirenju između naroda i država bivše Jugoslavije.

Bošnjačko nacionalno vijeće je još 2005. godine 11. juli proglasilo Danom sjećanja, odnosno nacionalnim praznikom Bošnjaka u Srbiji, koji se obilježava kao sjećanje na sve bošnjačke žrtve tokom historije.

Nevladina organizacija koja se bavi tranzicionom pravdom, Fond za humanitarno pravo, je u septembru ove godine objavila publikaciju “Prijedlog praktične politike: Ratovi 1990-ih u nastavi historije” u kojoj se navodi i da udžbenici historije u Srbiji ne obrađuju ratne zločine i sudski utvrđene činjenice u postupcima vođenim pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i domaćim sudovima na objektivan način.

Kako se dodaje, autori udžbenika ne koriste bogate i javno dostupne arhive suda kada pišu o ratovima iz devedesetih godina, a ratni zločini počinjeni tokom 1990-ih u udžbenicima su prikazani “površno i pristrasno, uz selektivno biranje informacija koje će prikazati srpsku naciju kao jedinu i najveću žrtvu oružanih sukoba. U isto vrijeme, udžbenici uglavnom zanemaruju stradanja drugih etničkih grupa i odgovornost pripadnika srpskih snaga za njihova stradanja”.

U publikaciji se navodi i da je rat u Bosni i Hercegovini najmanje prisutan u udžbenicima i da se u njima posvećuje malo pažnje ratnim zločinima počinjenim tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Kako se navodi, o tim ratnim zločinima se govori uopšteno, a neki udžbenici navode nekoliko mesta na kojima su počinjeni ratni zločini, ali bez pojedinosti o žrtvama i njihovoj etničkoj pripadnosti, počiniocima i pravnim definicijama tih zločina.

U publikaciji se navodi i historijat udžbenika istorije u Srbiji, pa je tako onaj, objavljen 1993. godine, dok su još trajali ratovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, u Srbiji bio u upotrebi sve do 2002. godine, nakon čega je uslijedilo nekoliko novih izdanja.

Kako se objašnjava, prije nego što je tržište udžbenika 2010. godine otvoreno i za privatne izdavače, postojao je po jedan udžbenik historije za svaki razred, u izdanju javnog izdavačkog preduzeća.

Izvor: RSE

Related posts

Nisam Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski

Editor

VKBI pokreće inicijativu o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik

Editor

Učenici i roditelji iz Liplja stupaju u štrajk: Ne prihvataju naziv “jezik bošnjačkog naroda”

Urednik BiH Info Desk

Leave a Comment