Zaboravljanjem, neučenjem te na kraju gubitkom jezika, gubi se neminovno identitet, a s tim i osjećaj pripadnosti jednom narodu
Izvan granica Bosne i Hercegovine, daleko od svojih rodnih krajeva, od Hrvatske do Australije, danas živi više od dva miliona njenih građana i građanki. Mladi, posebno djeca, izloženi su asimilaciji u strana društva. Kako se tome oduprijeti i zbog čega je važno da u tuđim svjetovima sačuvamo svoj jezik, identitet i veze sa domovinom, pitali smo istaknute bosanskohercegovačke aktiviste u dijaspori.
KUDA ODLAZE NAŠA DJECA?
Dr. Enisa Bukvić, Rim (Italija)
Radeći na procesu transformacije sopstvenog identiteta i pišući knjigu o toj temi, shvatila sam koliko je značajno da u dijaspori sačuvamo svoj maternji jezik i veze sa domovinom. Ova dva elementa daju nam mogućnost da ostanemo ili postanemo uravnotežene osobe i sigurni sami u sebe. U obrnutom slučaju, nastaje problem vezan za identitet koji stvara velike komplikacije u odnosu sa samim sobom i sa drugima. Ko ne njeguje svoj jezik, kulturu, odnos sa članovima porodice u domovini, obično ne drži ni do samoga sebe.
Prof. dr. Mirela Čokić Džinić, Friedrichshafen (Njemačka)
Postojanje jezika i kulture koju moramo njegovati ima velikog značaja za opstanak i prepoznatljivost nacije kojoj pripadamo. Bosnu i Hercegovinu gdje god da kročimo, u srcu moramo da nosimo i takva zdanja koja našoj domovini historijski i kulturološki pripadaju specijalno u inozemstvu moramo da čuvamo, te prenosimo s koljena na koljeno, odnosno iz generacije u generaciju. Dok je bosanskog jezika i kulture, dotle je bosanstva, tradicije i opstanka naše nacije. Prema mom mišljenju, gore navedeno moramo konstantno njegovati, biti međusobno povezani, potom se više kao narod pomagati, solidarisati, razumijevati, te imati viziju za budućnost.
Alma Maglić, književnica, Hillerod (Danska)
Gdje god da kreneš ponesi svoje korijene sa sobom, ni jedna ruža ne raste bez njih, niko smo i ništa ako iščeznemo, domovina je druga majka…
Muhamed Aganović, član rukovodstva Saveza DŠ BiH, Stuttgart (Njemačka)
Maternji jezik je jedan od najvažnijih stubova identiteta jednog naroda i, naravno, svakog pojedinca. Zaboravljanjem, neučenjem te na kraju gubitkom jezika, gubi se neminovno identitet, a s tim i osjećaj pripadnosti jednom narodu. Naše mlade i nadolazeće generacije su u velikoj opasnosti da se utope u strana društva i definitivno asimiliraju, u svakom pogledu. Svaki pojedinac treba da da svoj doprinos očuvanju maternjeg jezika, a institucije države, odnosno matične domovine, imaju posebnu odgovornost pri rješavanju ovog vitalnog pitanja za sve nas koji živimo i radimo izvan granica domovine. Najbolji primjer kako sačuvati maternji jezik su Dopunske škole BiH koje rade i djeluju u sklopu Saveza dopunskih škola BiH u Njemačkoj. Ostvarili smo velike rezultate, ali, nažalost, bez podrške institucija BiH. Postoji velika potreba da država Bosna i Hercegovina institucijalno, što prije, dok još nismo izgubili mlade generacije, riješi pitanje dopunskog obrazovanja djece svojih građana/ki u dijaspori na maternjem jeziku.
Zijad Šehić, programer, Aalen (Njemačka), predsjednik KUD-a Čardak 2012 e.V. Schwäbisch Gmünd
Maternji jezik je najvažniji dio identiteta. Poznavanjem maternjeg jezika djeca razvijaju svoju ličnu nacionalnu pripadnost. Veliki utjecaj u dijaspori imaju porodica, bosanske dopunske škole i različite kulturne i vjerske zajednice. Kao predsjednik kulturno-umjetničkog društva, svakodnevno se susrećem s našom djecom i omladinom. I tvrdim da se od najmlađeg do najstarijeg svi emotivno i familijarno vežu za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Jedno je poznato, mi možemo izaći iz Bosne i Hercegovine, ali Bosna i Hercegovina ne može izaći iz nas.
Zijad Šehić
Maternji jezik u dijaspori: Hoćemo li biti kao Sefardi u Sarajevu i Bošnjaci u Albaniji?
Ukoliko se jezik ne njeguje na adekvatan način, on odlazi u sjenu, ali ne samo on nego i mi zajedno s njim
Prof. Azra Hodžić-Kadić, predavačica na Centru za jezike pri Univerzitetu u Beču, naučna saradnica na Fridrich-Schiller Univerzitetu u Jeni (Njemačka), Beč (Austrija)
– Što više izučavam jezik, sve više postajem svjesna njegove vrijednosti. Jezik nije samo komunikacijska vještina, on je odrednica našeg postojanja, naše posebnosti i jedinstvenosti i zapravo značka u višemilionskim gradovima. Treća generacija je trenutno na ispitu da li će sačuvati svoj identitet ili uploviti u masu već asimiliranih manjina diljem svijeta. Laički je reći da se jezik samo čuva u porodičnom okruženju. Iako je to vodeći faktor, on se povremeno gubi ukoliko nema drugih spona kao što su povezivanje sa ljudima koji gaje iste vrijednosti u svim javnim dostupnim institucijama (škole, fakulteti, udruženja, religiozne ustanove te domovinskim autohtonim nadležnim organima). Ukoliko se jezik ne njeguje na adekvatan način, on odlazi u sjenu, ali ne samo on nego i mi zajedno s njim. Onda će se o našoj dijaspori za koje deseteljeće pričati kao o posljednjim Sefardima u Sarajevu, Bošnjacima u Albaniji, gradišćanskim Hrvatima u Austriji itd. Onda će dijaspora postati samo broj, stopljena sa većinskim stanovništvom u zemljama prijema. Da se ovo ne bi desilo, potrebno je hitno buđenje nadležnih vlasti i pomoć svim dobrovoljnim pojedincima na terenu. Bez ove spone koja podrazumijeva strukturalnu, finansijsku, pedagošku i metodičku podršku, odrodit ćemo se prvo sami od sebe, pa, onda, od domovine. Krik.
Dr. Ferid Kugić, liječnik, Weiden (Njemačka)
– Maternji jezik je lična karta svakog pojedinca. Naše prve izgovorene riječi kojih se ne sjećamo ali su duboko urezane u našu svijest, pričinjavale su ogromnu radost našim roditeljima. Dobro, ili bolje rečeno, perfektno poznavanje naternjeg jezika, izražajna moć na maternjem jeziku, olakšava nam uveliko učenje nekog stranog jezika i sporazumijevanje na drugim jezicima. I to je ogromno bogatstvo svake ličnosti. Mlade generacije iz naše domovine BiH, koliko bile geografski daleko, ostat će još generacijama u duhovnoj vezi sa domovinom. Čovjek koji se nađe u nekoj zemlji gdje razumije i govori jezik tog područja, osjeća slobodu, ali i ljubav prema tim ljudima i tom kraju. Učiti i usavršavati svoj maternji jezik, u našem slučaju bosanski, imperativ je svim roditeljima i svim naraštajima porijeklom iz BiH. Mogućnost učenja maternjeg jezika nije samo zadatak i obaveza već i dragi poklon/dar koji trebamo objeručke s velikom zahvalnošću primiti.
Anela Čindrak, umjetnica, Beč (Austrija)
– Jezik je naše blago i identitet nas i naše djece. Jezik je istovremeno put i putovanje, prošlost, sadašnjost i budućnost. Iako se mi u dijaspori možemo pohvaliti bilingualnošću ili čak višejezičnošću, naš jezik je, ipak, ugrožen. Sada već dolazi treća generacija i mi od njih ne možemo očekivati da oni bosanski ili bilo koji drugi jezik s našeg govornog područja doživljavaju kao maternji jezik. Veliku ulogu u očuvanju jezika u dijaspori igraju dopunske škole, udruženja, KUD-ovi, pa i džemati. Ali roditelji su ti koji odlučuju, da li će to biti jedan od prioriteta i da li će svom djetetu prenijeti osjećaj patriotizma. Neki to ne žele. Kao prosvjetni radnik i nastavnik harmonike, mogu sa sigurnošću da tvrdim da kroz muziku djeca u dijaspori puno brže i lakše uče jezik pa čak i neke arhaizme. Ako dodamo na učenje jezika i učenje instrumenta, zamislite koliko to utječe na razvijanje kognitivnih sposobnosti, spojili ste lijepo i korisno. U našem KUD-u “Bošnjaci Beč” fokus je na sviranju sevdalinki na harmonici, a tekstovi sevdalinki su, svakako, puni starinskih riječi i nose toplinu prošlih doba, pa i neki drugi način i stil izražavanja. Ujedno su prozor u jezik i običaje naših predaka.
Karakterističnost našeg jezika je policentričnost ali i prisustvo turcizama, germanizama, arabizama, u zavisnosti od predjela nekad i italijanskih, mađarskih pozajmljenica. Jezik je živ, on se stalno mijenja i kreće, a imam osjećaj nekako sad najbrže. Ja već desetak godina ne živim u Crnoj Gori i svaki put kad odem kući ili kad gledam TV čujem promjene i neke nove fraze, termine, neku “novu govornu modu”. Mislim da je naš jezik osim u dijaspori ugrožen i u domovini. Ja se trudim da održim jezik i da pričam onako kako se priča tamo odakle ja dolazim. Ja sam za to da se sačuvaju dijalekti i odbrane od unifikacije i centralizacije, ali to ne znači i da sam protiv književnog jezika. Karakterističan primjer je dijaspora iz mog kraja: Bijelog Polja, Petnjice, Rožaja, koja živi u Luksemburgu. Oni su zadržali arhaičnost i autetničnost jezika kakav je bio prije pedesetak godina. Ponekad kad slušam Turke i Arape čujem neku riječ koju je koristila moja rahmetli bika i shvatim da te riječi nisam čula od kad je ona umrla, nekih petanaestak godina. Te riječi me kao mašina za putovanje kroz vrijeme vrate u djetinjstvo. Nama je naš jezik, dakle, naš amanet.
Na maternjem jeziku su lijepi čak i snovi
Ako bismo, boraveći u dijaspori, maternji jezik zanemarili, zaboravljali i ne prenosili na nove naraštaje, to bi značilo da smo izdali obje majke, smatra Suada Suljić Sokolović
Na naše pitanje, zbog čega je važno da u dijaspori, u tuđim svjetovima u kojima živimo, sačuvamo svoj maternji, bosanski jezik i veze sa domovinom, odgovorila je Suada Suljić Sokolović, književnica iz Melbournea u Australiji.
– Maternji jezik je temelj našeg identiteta. Sama riječ maternji asocira na majku koja nas je rodila i od koje smo prve riječi naučili. A druga majka nam je domovina u kojoj smo rođeni i odrasli i u kojoj smo se sa rodbinom, prijateljima i poznanicima sporazumijevali baš na našem, zajedničkom, maternjem jeziku. Ako bismo, boraveći u dijaspori, maternji jezik zanemarili, zaboravljali i ne prenosili na nove naraštaje, to bi značilo da smo izdali obje majke – onu koja nas je rodila i drugu, to jeste domovinu. I ne samo da bismo izdali te dvije naše majke nego i samog sebe, jer neznanjem maternjeg jezika čovjek gubi identitet.
Zato je veoma važno gajiti svoj, maternji jezik i prenositi ga na djecu koja se rađaju i odrastaju daleko od matične domovine. Jezike stranih zemalja u kojima se zateknemo i živimo je potrebno znati, ali oni su samo tehnički i njima možemo da izrazimo sve samo ne možemo najtanahnija osjećanja, strah, sreću, drhtaj u glasu, emociju i onu urođenu ljubav prema vokabularu koja se krije samo u maternjem jeziku.
MOST SA DOMOVINOM
Očuvanjem kulturne i jezičke baštine matične domovine gradi se most koji nas povezuje sa domovinom. Jer, nisu mostovi samo oblast arhitekture. Najčvršći i najdugotrajniji most sa domovinom gradi se očuvanjem sopstvenog identiteta. Kada u dijaspori njegujete svoj maternji jezik, onda i ta strana zemlja u kojoj boravite, shvata vašu veličinu, jer veliki su samo oni koji u srcu, gdje god bili, nose svoju domovinu, njenu kulturu i njenu jezičku baštinu.
Lijepo je znati za nas neki jezik novi, ali na maternjem su lijepi čak i snovi. Ništa ne smije i ne može zamijeniti nam jezik prvi. Maternji jezik svakom je u krvi. Koliko je važan maternji jezik i veza sa domovinom, potvrđuju i moji stihovi:
Mama mi je Bosanka i otac Bosanac.
Bez bosanskog jezika ja bih bio stranac.
Preci su mi Bosanci, od glave do pete,
A ja učim bosanski jer njihovo sam dijete.
Draga nam je i ova zemlja, strana,
Al‘ maternji jezik duševna nam hrana.
Iskreno se radujem kad nam dođu kone
Pa na bosanskom eglenišu one,
A babo nam zapjeva sevdalinku
“Kad ja pođoh na Bentbašu”
i tako mi u tuđini čuvamo lijepu Bosnu našu.
“Srce i pasoš su bosanski!”
Jezik predstavlja kulturu domovine i korijene jednog naroda, dok najveći značaj, pogotovo u slučaju poznavanja bosanskog maternjeg jezika, leži u identitetskom pitanju, smatra Elida Bešić
“Govori da te vidim”, kaže jedna njemačka poslovica.
– Jezik je živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura, nego i samo postojanje jednog naroda, zapisao je nobelovac Ivo Andrić.
U borbi protiv asimilacije u strana društva građana i građanki BiH u svijetu, posebno mladih i djece, veoma važnu ulogu ima očuvanje našeg maternjeg jezika i veza sa domovinom.
JEZIK JE BAZA SVAKOG IDENTITETA
U našoj anketi, na pitanje, zbog čega je važno da u tuđim svjetovima sačuvamo svoj jezik, identitet i veze sa domovinom, gospođa Elida Bešić, uspješna poduzetnica iz Heidelberga u SR Njemačkoj, kaže:
– Poznavanjem maternjeg jezika, djeci koja su rođena u dijaspori, omogućava komunikaciju sa roditeljima na istom jeziku. Jezik općenito predstavlja izvor misli i emocija – jer, šta ima ljepše nego djetetu na maternjem jeziku izraziti nježnost ili i ljutnju, koja time znatno dobija na značaju. Kroz poznavanje maternjeg jezika, djeca u domovini roditelja, gdje se većinski nalaze samo u toku školskih raspusta, lakše i brže sklapaju kontakt jer lakše i brže stupaju u komunikaciju i sa vršnjacima i sa odraslima.
S pogledom na Bosnu i Hercegovinu koja je na listi kandidata za Evropsku uniju, bosanski jezik kroz mogućnost rada i djelovanja dijaspore u samoj BiH, dobija još veći značaj. Naprimjer, u jednoj kompaniji, koja sarađuje sa Njemačkom ili nekom drugom državom.
Jezik predstavlja kulturu domovine i korijene jednog naroda, dok najveći značaj, pogotovo u slučaju poznavanja bosanskog maternjeg jezika, leži u identitetskom pitanju. Jezik je baza svakog identiteta. Bez jezika nema identiteta niti određene nacionalnosti, kao što se npr. dobro može vidjeti u BiH. Pored toga što nam je 1993. godine, na Bošnjačkom saboru ukinuta nacionalnost Bosanac, tako ćemo tražeći prevod strane riječi na bosanski, većinski naići na prevod ili na srpski ili na hrvatski. Vrlo je bitno da mi Bosanci/ke tu činjenicu ne izgubimo iz vida i da se borimo za naš bosanski jezik, isto kao i za našu bosansku nacionalnost, jer je to što nas čini onim što, ustvari, i jesmo Bosanci i Hercegovci.
Pored postojanja bosanskih dopunskih škola i izleta koji se tim putem mogu organizovati u domovini, postoji mogućnost redovnih druženja djece i odraslih i to ne isključivo za vrijeme kulturno-historijskih manifestacija, izložbi knjiga, slika, umjetničkih radova, nego i van toga, druženja uz bosansku kafu, bosanske ćevape, uz možda aktuelne poslovne ili opće društvene teme i događaje.
Mislim da i sama predstavljam jedan primjer djeteta (1965. rođena u Jesenicama u Sloveniji) koje je u dobi od šest godina, sa sestrom i roditeljima otišla u Njemačku, među prvim gastarbajterima, time što moram navesti da su mi roditelji, tada mladalačkog doba, napustili općine Sanski Most/Prijedor, da bi u “bijelom svijetu” izgradili neku životnu osnovu za sebe i svoju porodicu. Pohađajući njemačku školu redovno, a tada jugoslovensku dopunsku školu, svakog petka poslijepodne smo se družili sa djecom iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije, ponajviše iz Bosne. Putujući svake godine sa sestrom i roditeljima za Bosnu, učvrstila se tada nit koja nas je krvlju oduvijek spajala sa domovinom. Do danas su srce i pasoš bosanski i jedva čekam da ovdašnje poslovne i ostale obaveze okončam i zadnji, nadam se dugi dio ostatka života većinski provedem u svojoj domovini Bosni i Hercegovini.
Krv nije voda. Živjela Bosna i Hercegovina, njeni Bosanci i Hercegovci i njihov jezik, bosanski, poručuje gospođa Bešić.
Mina Imširović: Naučite sve jezike ovog svijeta, samo bosanski pričajte srcem
Čak i da se nikad ne vratimo u domovinu, maternji jezik će biti potvrda i svjedočanstvo našeg porijekla
Mina Imširović je bosanskohercegovačka spisateljica i poetesa porijeklom iz Gradačca. Već dugo boravi u inostranstvu. Trenutno živi u mjestu Zusmarshausen kod Augsburga, u SR Njemačkoj.
Još kao dijete pokazala je sklonost ka umjetnosti i počela objavljivati pjesme, prvo u dječijim časopisima da bi u srednjoj školi izašla njena prva zbirka poezije. Nakon rata, u Hrvatskoj je objavila zbirku poezije “Kišom umivana”, a posljednja objavljena zbirka “U procjepu duše”, objavljena je u BiH, u izdanju Bosanske medijske grupe iz Tuzle. Njene pjesme pune su Bosne. Zavičaj i domovina su njena vječita inspiracija.
KNJIGA JE ORUŽJE, UZMITE JE U RUKE!
– Zadnjih 28 godina provela sam u četiri države. Već osam živim u Bayernu. Gdje god sam boravila, pokušavala sam da se prilagodim. Najteže je kad Bosna zadrhti u grudima. I tad znam da kao ptica moram rodnoj grudi, da ugrijem i srce i krila na dragom ognjištu. Kada je jezik u pitanju, danas u svijetu postoji oko 7.000 jezika, a svaki čovjek treba da ima pravo da se izrazi na maternjem jeziku, koji je najvažniji kamen temeljac, na kojem se gradi identitet pojedinca i spaja ga s njegovom kulturom i tradicijom. U cilju održavanja sopstvene kulturne i intelektulne baštine, maternji jezik je jedina opcija, stub bez kojeg nije moguće identificirati skupinu jednog naroda.
Na koji način sačuvati ono što nas suštinski čini? U tuđoj zemlji čijim jezikom pričamo svakodnevno, nije nimalo jednostavno prenijeti na buduće generacije značaj i važnost opstanka maternjeg jezika. Konverzacija koja se odvija u porodici između četiri zida nije dovoljna budućim generacijama na kojima će ostati zadatak sačuvati sopstvenu kulturnu baštinu i identitet. Negdje davno pročitah: knjiga je oružje, uzmite je u ruke. Čitajući i razvijajući pismenost, čuvamo fundamente opstanka bosanskog naroda.
Naša odgovornost je da se maksimalno potrudimo da budućem naraštaju pružimo priliku da maternji jezik nauče pravilno upražnjavati, u usmenoj, a i pismenoj formi. Jer, da bismo učili druge jezike, prvo je potrebno da poznajemo sopstveni. A da bi se buduće generacije naoružale znanjem o sebi, svojim korijenima, kulturnoj baštini, potrebno je ovdje, u Njemačkoj djecu upisati u bosanske dopunske škole i podržati Savez dopunskih škola Bosne i Hercegovine čiji se aktivisti godinama trude da se ne pogubimo po tuđim svjetovima
Jedna od pjesama Mine Imširović
Održavanje veze sa domovinom je moguće kroz kulturne manifestacije, tradicionalna okupljanja, književne, likovne i pozorišne festivale, dječije festivale i otvaranje biblioteke pod okriljem Saveza dopunskih škola BiH. Jedino tako i na taj način će opstati Bosna na tuđem tlu. Čak i da se nikad ne vrate u domovinu, maternji jezik će biti potvrda i svjedočanstvo njihovog porijekla. Naučite i pričajte sve jezike ovog svijeta, jedino bosanski pričajte srcem. Jer jedino maternjim sebe možete objasniti drugima, smatra pjesnikinja Mina Imširović.
Švedska je jezičko kraljevstvo: Bosanski jezik se uči u redovnoj nastavi
Kada je u pitanju dopunsko obrazovanje na maternjim jezicima za djecu građana i građanki Bosne i Hercegovine u svijetu, za sada najbolja situacija je sa onima koji žive u Švedskoj. Maternji jezici u ovoj zemlji, u kojoj živi i više od 80.000 naših građana/ki bh.porijekla, uključeni su u obrazovni sistem, obrazovni ciljevi, planovi, kriterij ocjenjivanja, kao i samo finansiranje nastave je utvrđeno na državnom nivou.
S obzirom na to da država Bosna i Hercegovina nije regulisala ovu oblast, u većini drugih zemalja svijeta u kojima živi ogroman broj građana i građanki BiH, uključujući i Njemačku, Veliku Britaniju, Nizozemsku, Italiju, Belgiju, Dansku, Norvešku.., uglavnom sve zavisi od samoorganizovanja bh. aktivista i njihovih asocijacija.
BOSNOLJUBLJE U ŠVEDSKOJ
– Švedska je jezičko kraljevstvo u pravom smislu te riječi, kaže profesorica Amela Isanović.
– U Švedskoj ne postoje dopunske škole jer djeca u svojim školama, učionicama uče bosanski jezik. Jezik je priznat kao bilo koji drugi svjetski jezik. Pri završetku osnovnog ili srednjoškolskog obrazovanja djeci se maternji jezik boduje, ulazi u prosjek ocjena i tretira se kao izborni predmet. Upravo zbog toga nastava bosanskog jezika (ili bilo kojeg drugog maternjeg) nije u direktnoj uslovljenosti, nije u direktnoj vezi s matičnom državom. Plan i program koji je definisan od strane švedskog ministarstva obrazovanja definira da djeca kroz nastavu maternjeg jezika njeguju svoj identitet, upoznaju zemlju porijekla, ali sve ingerencije u organizaciji, učenju su na zemlji domaćinu, na Švedskoj. Osim toga, Švedska postavlja jasan uslov kada je u pitanju pravo na maternji jezik, a taj uslov je da je maternji jezik živ u kući, u porodici, odnosno da ga dijete već poznaje na komunikacijskom nivou.
Amela Isanović je profesorica u srednjim školama u Göteborgu gdje predaje bosanski kao strani jezik, odnosno maternji, djeci koja su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Rođena je u Zvorniku 1973. godine. Završila je Pedagošku akademiju u Tuzli, odsjek za Bosanski jezik i književnost (1996), a 2011. godine i Filozofski fakultet Tuzla i stekla zvanje profesorice bosanskog jezika i književnosti (diplomirala iz oblasti metodike nastave s temom: Ocjenjivanje u nastavi književnosti). U martu 2014. godine stekla je zvanje magistra završivši II ciklus studija iz oblasti povijesti bosanskog jezika. Master tema je bio istraživački rad o bosaničnim natpisima i stećcima u okolini Bijeljine.
SVE POČINJE OD KUĆE I PORODICE
– U Švedsku smo se doselili u oktobru 2016. godine nakon što sam dobila posao u Jezičkom centru na poslovima nastavnika maternjeg jezika. S obzirom na to da sam dobila posao prije preseljenja, i da je u Göteborgu naša zajednica široka i dobro organizovana, vrlo brzo sam se uključila u društveni život i sve ono što naše ljude povezuje s domovinom. S obzirom na to da sam oduvijek radila na bosnoljubivim projektima iz kulture, dobro im je došla moja pomoć i kreativnost. Mogućnosti koje nam pruža Švedska (govorim o komuni Göteborg) su odlične ali to nije dovoljno, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da već govorimo o drugoj, pa i trećoj generaciji. I rječnik roditelja, onih starijih je osiromašen, znanja sve oskudnija. Upravo to nas obavezuje da stalno tražimo nove načine, da pokrećemo projekte pa i pišemo knjige. S tom namjerom da probudim interes i uključenost roditelja u proces očuvanja jezika je nastala i moja nova, peta po redu, knjiga “Učimo? Ma, ne – igramo se!” koja je namijenjena roditeljima, učiteljima, voditeljima radionica i udruženja i koja sadrži petnaest didaktičkih igara igrivih u autu, na rođendanu, na putovanju… Knjiga osim konkretnih primjera i opisa sadrži i 15 kodova za digitalne igre koje djeca mogu igrati na mobitelu ili tabletu ali s krajnjim ciljem obogaćivanja jezika i govora. Ogroman interes za knjigu potvrđuje koliko nam je ovakva literatura neophodna i da je koncept knjige više nego prihvatljiv. I moje prethodne knjige su vezane za bosanski jezik, predstavljaju kreativne i interaktivne pristupe podučavanju i bogatoj baštini BiH. Da knjige imaju pedagošku i didaktičku vrijednost, pokazuje i to da su uvršetene na listu obavezne literature na edukacijskom fakultetu u Tuzli i da postoji živ interes prosvjetnih radnika u regionu za ovakav pristup učenju jezika i razvoja govora, te da pozivi za organizaciju seminara i redionica dolaze u kontinuitetu, tako da me očekuje intenzivno i proljeće i jesen. Naravno, ponekad je teško sve to stići, ali činjenica da na taj način pomažem u promociji bosanstva, da doprinosimo očuvanju i razvoju bosanskog jezika, da na taj način odgajamo nove generacije koje će izvana ojačati BiH, daju mi krila.
Profesorica Isanović ima poseban prijedlog i poruku za one koji su zadnjih godina odselili iz Bosne i Hercegovine.
– Ono što želim da kažem, pa evo predložim i drugima koji su nedavno odselili iz BiH je da ne žure, da ne brinu o tome hoće li savladati jezik sredine u kojoj žive. To dolazi spontano. Važno je u kući očuvati maternji jezik jer to je jedina garancija da će dijete uspješno napredovati i u tom novom/stranom jeziku. Ovo potvrđuju sve svjetske studije, a i moje iskustvo. Bosanski jezik je ono što njegujemo i u krugu porodice, ali i ono što nas povezuje izvan kuće jer smo svi uključeni u aktivnosti inspirisane domovinom, zaključuje profesorica Isanović.
OTPISANI
Ovih i narednih dana školska zvona zazvonit će u svim školama u BiH. Počela je nova 2023/2024. školska godina. Nova školska godina počela je ili će narednih vikenda početi i u dopunskim školama BiH u dijaspori u kojima se dopunska nastava izvodi na našem maternjem, bosanskom jeziku. Sreću djevojčicama i dječacima u novoj školskoj godini u BiH poželjeli su skoro svi zvaničnici nadležni za obrazovanje, a zabilježili ili bilježe skoro svi mediji u domovini, što je za svaku pohvalu. Nažalost, nisam zabilježio da je iko od njih, bar spomenuo značaj dopunskog obrazovanja na maternjem jeziku djece građana BiH u dijaspori. Hoće li ono i dalje opstajati i zavisiti samo od samoorganizovanja građana, ostaje da vidimo.
Tekst i foto: Haris Halilović
