BiH dijaspora

Arhitekta Abdullah Buljubašić: Lični uspjeh odražava inicijalnu promociju domovine i naroda

Abdullah Buljubašić, rođen u Medini, Kraljevini Saudijskoj Arabiji, došao je sa roditeljima u Sarajevo u četvrtoj godini života. Tu završava osnovnu i srednju školu, nakon čega svoj životni put odlučuje nastaviti van granica naše domovine, u potrazi za znanjem.

Kada započinje Vaša priča u dijaspori i zbog čega baš u Turskoj i Kataru?

Buljubašić: Moja priča, ili zapravo studentska avantura započinje 2014. godine, upisom studija arhitekture i dizajna na Bahčešehir univerzitetu, u Istanbulu, u Republici Turskoj. Premda je ljubav prema oblasti arhitekture trajala od ranih dana, nekad od sedmog ili osmog razreda osnovne škole, nisam zamišljao Istanbul kao neku konačnu destinaciju. Ali nakon što mi se ukazala prilika, sproveo sam istraživanje na tu temu i shvatio da je Istanbul jedno civilizacijsko prijestolje i sjecište kultura, a time i središte arhitekture, na osnovu čega sam zaključio da je to najbolje mjesto za učenje arhitekture. Ovakav izbor omogućio mi je da ispunim životno opredjeljenje za koje sam se odlučio još u osnovnoj školi. Tu sam proveo tri i pol godine, kao i pola godine u Rimu na razmjeni, u toku tog studija. Nakon završetka studija u Turskoj kao najbolji student fakulteta, tražio sam priliku za dalje školovanje. Pošto sam bio primoran čekati na odgovore sedam do osam mjeseci od mojih budućih univerziteta, uglavnom u Zapadnoj Europi, nužno sam morao sačekati godinu dana. Sticajem takvih okolnosti sam iskoristio priliku da učim arapski jezik u Kuvajtu. To je bio prvi moj kontakt sa arapskim svijetom i sa Bošnjacima iz tog dijela svijeta. Nažalost, Bošnjaci u Kuvajtu i okolnim zemljama općenito govoreći nemaju organizovana i registrovana udruženja, već se sva dešavanja odvijaju preko ambasade, a ona uključuju uglavnom izlete, večere za proslave posebnih datuma i prilika, važnih za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Međutim, pozitivna strana malih brojeva je da smo bili međusobno umreženiji, solidarniji i da smo više pomagali jedni drugima u vremenima potrebe.

Nakon mjeseci provedenih u Kuvajtu učeći arapski jezik, dobio sam pozitivne odgovore od tri univerziteta u Europi za dalji nastavaka studija, međutim, nisu mi nudili stipendije, što predstavlja značajnu stavku kada je u pitanju studiranje na prestižnim univerzitetima. To je bio jedan od razloga zašto sam na kraju odabrao Katar. Drugi razlog je unikatan program koji su nudili ovdje, posebno kada je u pitanju islamska arhitektura i umjetnost, koja proizlazi izvan studija samo historijskog aspekta, kao na ostalim univerzitetima. Navedena tematika mnogo me je privukla, a program koji nudi tu vrstu edukacije bit će od ključnog značaja u polju arhitekture u budućnosti – pitanje sakralne arhitekture, a posebno muslimanske, kao i njihove adapatacije u Europi u kontekstu očuvanja identiteta. Moja magistarska teza, „Europski identitet savremenih džamija“, nastoji odgovoriti na neka od pitanja u okviru te aktuelne problematike.

Na koji način je bošnjačka zajednica organizovana u zemljama Vašeg boravka?

Buljubašić: Kada si u dijaspori, uvijek tražiš svoje gnijezdo. Naša udruženja, a posebno ono omladinsko u Istanbulu, je ono što nas spaja u stranoj zemlji. Prije mene je na mom univerzitetu samo bila jedna Bošnjakinja, tako da sam bio primoran tražiti ljude izvan tog kruga i tako sam pronašao udruženje. Kada se provodi jedan period van države, ta vrsta zajednice pruža kontakt i vezu sa domovinom i kroz te dane obilježavanja važnih datuma i druženja, vraća te u domovinu i nanovo upoznaje sa situacijom kući, pored aktuelnih problema u mjestu trenutnog boravka.

Što se tiče Katara, tu je bošnjačka zajednica dosta bolje organizovana nego u Kuvajtu. Sve ide preko bosanske ambasade, ali postoje pojedinci koji to vode. Programski i sadržajno ne odudara više od kuvajtske zajednice, ali su svi tu i trude se da doprinesu najviše što se može. Različiti pripadnici naše zajednice imaju različite načine pomaganja. Pojedinačno je organizovana, ali jedinstvena. Jedan primjer ovakvog rada jeste „Bosanska vanredna škola“, gdje naša djeca imaju priliku učiti bosansku historiju, geografiju, časove jezika, sve na bosanskom jeziku. Ja sam trenutno učitelj bosanskog jezika za četvrte razrede vanredne nastave. Škola je vanrednog tipa, i funkcioniše na principu da se upisuju djeca od naših ljudi koji borave tamo mogu ostati u kontaktu sa bosanskom historijom i jezikom. Ono što je meni lično bilo divljenja vrijedno, jeste da su naši ljudi spremni pomoći svakome ko dođe. Naša zajednica pokušava, osim našoj zajednici, pomoći i Kataru, učešćem u različitim projektima, nastojeći time da ostave dobar utisak. To je rezultiralo i time da katarsko stanovništvo ima lijepo mišljenje o Bosni i Bošnjacima.

Porijeklom ste iz Sarajeva. Na koji način promovišete i pomažete širenje pozitivnog glasa o našem glavnom gradu? Šta smatrate da je potrebno unaprijediti u kontekstu razvoja saradnje domovina – dijaspora?

Buljubašić: Kroz primjer življenja u inostranstvu, shvatio sam ozbiljnost uloge kulturnog i etničkog ambasadora gdje god da se nalazim, što me je natjeralo da uvijek sa sobom nosim odgovornost ostavljanja dobre slike, jer za većinu Katarana sa kojima se susrećem, ali i ljudi iz ostalih zemalja, to je prvi put da vide jednog Bošnjaka, iako su možda ranije za njih čuli.

Vjerujem da je lični uspjeh jedna vrsta takve promocije. Isticanjem iz mase i težnjom za ostvarivanjem uspjeha, posebno u takvim multinacionalnim sredinama, kao što su Turska, Kuvajt i Katar, može se uraditi više na pojedinačnom nivou. Lični uspjeh definitivno odražava inicijalnu promociju domovine i naroda. Nije isto kada nekome kažete u takvim okolnostima da ste iz Bosne i da ste Bošnjak, naspram toga kada nemate ništa staviti na stol.

Mnogi od Katarana i Kuvajćana koje poznajem, a koji su posjetili Bosnu i pričali mi o njihovim iskustvima najradije se sjećaju naše kulture ishrane. U tom smislu, bilo bi značajno za promociju naše zemlje u ovim zemljama da se otvore lanci restorane sa predznakom bosanske kuhinje. Zato smatram da bi to bio jedan neophodan potez, jer ima malo do nimalo takvih primjera, a takvo nešto uradilo bi mnogo za našu zemlju u ovakvim prilikama. Većina mojih razgovora započinjala je pričom o probavanju poznatih sarajevskih ćevapa i pita ispod sača, tako da bi takav potez mogao biti spona za bolje upoznavanje Bosne i bosanske kulture, što bi, opet, moglo otvoriti više prostora na relaciji domovina-dijaspora, veće mogućnosti zapošljavanja, uvoza-izvoza i stvoriti više mogućnosti za promociju naših proizvoda.Van toga, mislim da ostavljamo dobar utisak kao Bošnjaci, da smo vrijedni, da se trudimo, da nismo lijeni, što vjerovatno otvara dalje mogućnosti za daljim zaposlenjem ljudi iz Bosne, tragom tih pozitivnih iskustava koje su imali sa našim ljudima. Tako će, naprimjer, moždaprije zaposliti nekoga kada vide da je Bošnjak u to ime, jer već imaju primjer dokazano marljivih i sposobnih ljudi.

Da li se Bošnjaci trebaju više orijentisati ka obnovi historijskih, kulturnih i drugih veza sa zemljama Bliskog Istoka?

Buljubašić: Nakon dolaska Austro-Ugarske i iseljenja Bošnjaka u Tursku i dalje ka Istoku, previše smo se zatvorili prema arapskom svijetu, iako smo ranije imali veoma dobre relacije, kako po pitanju trgovine, obrazovanja, tako i drugih stvari. Sada, svega toga imamo znatno manje – zatvorili smo se kulturno i religijski od kontakta sa Bliskim Istokom. Premda postoje očigledne razlike unatoč islamu kao zajedničkom sadržiocu, od kojih su neki različit geografski, mjesni kulturni kontekst i slično, ni to ne mijenja činjenicu da se iz Bosne moglo bez granica ići od Egipta, preko Šama, do Bagdada. Kratko nakon Austro-Ugarske, međutim, vidici su nam prešli samo na Istanbul. U tom smislu, obnova kulturno-vjerskih i historijskih veza je važna i iz današnjeg geopolitičkog aspekta. Danas, Bliski Istok dobija i na širini i na važnosti, tako da Bošnjaci bi trebali da se fokusiraju i na najbolji način iskoriste kapacitete koje nudi tako bogat svijet, i da donesu korist Bosni, ali i da dadnu svoj doprinos tim zemljama. To ulazi u mnoge sfere koje bi bilo suvišno ovdje poimenično nabrajati, ali neka od njih su zasigurno od uvoza-izvoza do promocije kulturne baštine i umjetnosti. Bliski Istok se, naročito u zadnje vrijeme, otvorio prema drugim kulturama, želi ostvariti kulturni dodir, a jedan od načina za to je zasigurno kroz umjetnost, koliko sam mogao primijetiti. Iako nisam temeljito i činjenično upoznat sa historijskim okvirom odnosa Bošnjaka sa zemljama Bliskog Istoka, te veze postoje već nekoliko stoljeća i stoji to da stvari u tom smislu trebamo posmatrati otvorenih očiju, sa širom slikom u vidu.

Šta za Vas znači Sarajevo i kako upoređujete svoja iskustva u drugim gradovima u odnosu na sarajevsko iskustvo?

Buljubašić: Ne znam koliko bi to bila jedna pozitivna priča, ali to vidim kao jednu realnost. Ključno je identifkovati problem kako bi nastojali pronaći najbolje rješenje. Kada bih boravio van zemlje neko vrijeme, po povratku u Sarajevo, dosta često bih osjetio pesimizam ili nezainteresovanost u društvu, kako lično onom koje me okružuje, tako i cjelokupno govoreći. Iako su to radni ljudi i bore se, imaju dosta drugačiji pogled na svijet. Sarajlije dosta često vide čaršiju kao centar svijeta. Kada sam izvan toga, međutim, osjećam se pozitivnije i više usmjereno ka ostvarivanju viših ciljeva, dok sam u Sarajevu okružen i „bombardovan“ pričama o politici i čemu sve ne, što me čini manje produktivnim i angažovanim. Ipak, na kraju svega toga, Sarajevo je moj grad.

Za kraj bih moga reći da mi je sveukupno iskustvo koje sam stekao od Italije, preko Turske, do Katara i Kuvajta, tih različitih geografskih i kulturnih konteksta, pružilo priliku da proširim vidike i da stvari sagledam iz više perspektiva, problema i rješenja današnjice, kojim možemo doprinijeti razvoju Bosne i Bošnjaka, ali i načinu na koji kao Bosna i Bošnjaci možemo dati svoj doprinos i drugim zemljama, ne vezivši se samo za Bosnu.

Razgovarao: Mirza Čohadžić / Intelektualno.com

Related posts

NEW YORK: 11. JULA – KOMEMORATIVNA ŠETNJA ZA ŽRTVE GENOCIDA

BHD Info Desk Administrator

SNAŽNA PODRŠKA IZBJEGLICAMA: Bh. glumac Edin Hasanović u Njemačkoj nakon što je ismijao desničare postao ličnost dana

Poruka Dodiku iz Kanade: Mi nećemo šutiti sve dok se Bosna i Hercegovina ne oslobodi takvih kao što si ti

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment