Novo „ukazanje“, dok „nestašni“ penzioner čeka
Piše: Sead HambiralovIć
E pa, žao brkati ovaj naslov zbog nenadanog susreta na ulici pred završetak pisanja kolumne. O tome malo kasnije kada je učas riješen jedan problem. A ovaj rengenski snimak ima neke veze, kičma je onog koji je najviše „navro“ da Bijeli golub poleti. I da se konačno vidi šta je sa preponama. Za ovakvu mirovnu misiju treba biti tip-top, a bome eto i ponajboljih hečima da pomognu…
U naslovu su riječi Hamdije Trnovca kada je ugledao prototip goluba što su poklonili učenici jedne gimnazije iz Örebra. A za vrijeme nedavnog snimanja probnih kadrova u Zvorniku o čemu je nedavno pisano. Niko se od ovog Banjalučanina sa toliko srca i duše nije „unijeo“ u suštinu priče- maksuz doletio iz Švedske sa Evom Sjögren da i ona sa svoje „strane“ nešto kaže. Kao i sa još dublje strane, Alme Nikolić Jelkić. Stigla iz Kanade u Tuzlu da obiđe ostarjele roditelje i – zna se- da razgleda dio eksponata buduće muzejske postavke Bijeli golub, nastale u Skandinaviji. Malo je bilo tri sata, nekoliko fotosa je postavila na svoju Fb. stranicu a dogovoreno da natanane posloži utiske kada se vrati i u dva nastavka na ovom mjestu bude gost serijala.
I doista ništa slučajno ne dešava- sve u jednom danu- prošlog četvrtka. Načekao da dobijem termin za rengen. Slana voda i vježbe dosta su pomogle, ali još nisam „fit“ da ispunim obećanje i sa prekodrinskim gljivarom Markom Erićem odemo na Boranju. Do planinarskog doma treba 4 sata, pa toliko natrag. Ipak još nisam za duže staze.
NEMA KO DA PROČITA: Potvrdilo od ranije da treba načekati i dok se ne snimak „pročita“- zvati telefonom. Jedan „raspravljao“ sasvim ljut – još od januara telefonira…Pitao sam može li mailom, jednostavnije – ne! Naumpao dr. Derviš Ćustović, sreli u julu. Uspješno dela u Švedskoj. Vole ga pacijenti, ušlo u anegdotu kako je jednom Švedu sa lošom dijagnozom pomogao (i) sa psihološke strane. Laf je Dele, ispričao šta me muči- no problem- mailom da mu pošaljem snimak i on će završiti.
Nije lako ni radiologu koji „pada“ od posla. Pitao ima li dvije sekunde vremena i spomenem „rješenje“ da ne čekam mjesecima? U „letu“ reče da to „vidim“ na šalteru. Riješeno: prvo kupiti i donijeti CD i za dva sata ponovo doći uzeti. Jednostavnije nije moglo. Javio Deletu, dobacio (i) do Grčke. Dobro zarađuje, voli putovati i može mu se. Danas će sletjeti u Tuzli pa da sutra vidimo kako ćemo.
I kad se ono hoće- na izlazu sa Panonike vidim sa nekim društvom poznatog fizijatra i reumatologa, prof.dr. Nedimu Kapidžić Bašić. Ubrzo je stignem kod prvog semafora. Ušla u priču nove knjige, a oko prepone predložila kako je najbolje. Jesu vježbe i slana voda ublažile bolove, a rengenski snimak tačno markirati problem. Ibretila se kada sam spomenuo oko „čitanja snimka“ i zar je dotle došlo sa (ne)planiranjem radiologa?!
Dirnulo kada je rekla da dodjem u njenu ordinaciju, ona će riješiti. I neka pomiješana radost i sjeta- ovo je moja zemlja, tako nešto u tuđini je nemoguće da se „rješava“ na ulici..!
Juče otišao – snimak ispao „onako“- nejasan, bez druge pozicije (?!). Eto ti ga sad- jedva nekako „razabrala“. Pretpostavlja da ima problem sa jednim pršljenom. A posto nema bolova u leđima predložila kako dalje. Taman iz prve ruke i okrenusmo na šire teme. Ostade da se uradi fotos a praktikujem nekoliko načina da se sagovornik opusti i izbjegne „ukočenost“. Ovaj put inspirisan „uživo“ poklonio stihove iz filmske sekvence u švedskom vozu, „To sam ja“. Lijepo je imati posla sa ponajboljima…(fotos: Denis Šabanović)
NAPOKON PRAVA ADRESA: Nastavljam sretati „razne“. Safija Agić je učiteljica u osnovnoj školi na Brčanskoj Malti. S prve razumjela suštinu priče o Bijelom golubu i GljiviMira. Ovakvog prosvjetara još nisam sreo- od energije, preduzimljivosti i ljubavi prema svome poslu. Odmah se latila telefona da upozna direktora Mirsudina Pačariza i obavijesti koga je srela i da bi to moje bilo interesantno za njihovu školu. Već sam je vidio kao odličnog koordinatora. U minuti dogovoren sastanak, a predložio da se svakako pozove pedagog Sanela Hadžimehmedović i složio da se pridruži i nastavnica Emina Hodžić. Vezano je za prenošenje edukativnog dijela mirovnog programa realizovanog u Skandinaviji i o tome uskoro šire dok se ne iskristališu neki detalji.
I koje iznenađenje na slanim jezerima! Iz prikrajka (u)pratio moj „savjetnik za opšte poslove“ iz Örebra, Esad Čanić. Pitao na ulazu i potvrdili da su me vidjeli. Došao s poslom u Tuzlu i haj možda zatekne na „inspirativnoj destinaciji“, gornjem slapu. Godinama obećavao a ovaj put „utvrdo“ da ću ga u subotu posjetiti u Stjepan Polju.
Desetak minuta ranije našao me (i) „nestašni“ penzioner Mirsad Elezović, spominjan u prošloj kolumni. Zove na kafu, a nikako da završim sa Esadom. Kobiva „rasprodat“, ali sve se stigne i – uvijek je do ljudi…
KOD EMIRA „GLAVNI“ BIJELI GOLUB: Bila su tri u zraku na velikoj sceni Stadsparka u Örebru u okviru moga davnog mirovnog programa „Barnens Fredsgala“. Pred kraj zapuhao jak vjetar, slomio dva- u zavjetrini ostao jedan koji je sada na čuvanju kod Esadovog sina Emira. Vrijedi zlata kao muzejski eksponat- dužine oko 3 metra pa je „savjetnik“ šeretski okrenuo na šalu- pošto je od stiropora da i nije neka težina. Za mene važniji od svih novaca svijeta, onda priča: da je nakon štampane razglednice kako u zraku „vuče“ dvadesetmetarsko platno sa sastavljenim dječijim zastavama, proveo oho-ho u podrumu u ulici Tornfalgatan 69 dok nije odjavljen majkin stan; onda da su krhotine dva slomljena spakovane (ustrebače!) i sa ostalom mirovnom „zaostavštinom“ sleperom prevezena u Zvornik. Pisano, a haman se svašta dobrog zakolutava. Prvo bi moglo krenuti u Tuzlanskom kantonu, a ublizu ko će dogovoriti sa školama naših istočnih i zapadnih susjeda.
U Švedskoj – zna se. Esad je dobio i pride „zadataka“. U nedelju ima let i za desetak dana, kada se vrati u njegovo Stjepan Polje, gledaćemo da uključimo i tamošnju osnovnu školu. Lijepo mjesto a posebno zaintrigirala neobična ratna priča, sa naravučenijim i kako su komšije riješile oko ljetine ublizu „linije“. Pa će valjati uskoro planirati novi dolazak u ovu pitominu pored Spreče i iz prve ruke čujem, zapišem i snimi… Bravo, pozdrav i jednima i drugima!
„SLIČNOST“ ZA ŠUTNJU: Za kraj spomenuti trakavicu oko (ne)potrebne „utakmice“. Tako to „nakrupno“ rade stratezi, propagandisti i ima nema veze sa grupom mladih migranata koji haman svakodnevno „uredno“ stižu busom iz pravca Zvornika. Ima nema veze kada sam prije tri decenije krenuo u Norvešku, ali bez ikakve „utreniranosti“ i plana, ubehutljen- „izgubljen“ dok je neprestano kuckalo šta se to zbi sa oslobođenim- okupiranim rodnim gradom..?
Gledam i šutim. Šutim i gledam- nastaviće u Sarajevo, ili prema Unsko – sanskom kantonu. Vele da je sasvim uhodana rabota oko ilegalnog prelaza preko Drine. Pomaže ljubazno stanično osoblje da neko ne pogriješi naredni bus… Reklo bi se lijepo od srednjovječne uposlenice i njenog kolege- „posao“ je posao. Kako ilegalni, tako i regularni.
Moj bus za Stjepan Polje trebao da stigne za par minuta. Mogao sam uzeti imena i „pohvaliti“, mogao sam ponešto doznati od vozača Eurobusa koji je čekao deset pa da krene nazad. Nisam zbog stotinu drugih misli. Pa i te moje „utakmice“. Neko bi davno digao ruke. Ne mogu, a sve govori da se na pravom putu i možda „nadođe“ pa se namjesto ratova krene pričati (i) o miru, djeci i vedrini. A „znakovito“- kad se pročita mir je u Emirovom imenu, kao i direktora pomenute tuzlanske škole…
____________________________________________________________________________________________________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenja, Moja BiH i šalje na preko 200 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com
