ŠOKANTNA, NEVJEROJATNA, NEOBIČNA I NEZAPAMĆENA TRAGEDIJA
U Dobrljinu, mjestu na pola puta između Kostajnice i Bosanskog Novog, na novom groblju, pored pravoslavne crkve, uoči Nove godine, sahranjena je tročlana obitelj Zec: mati Zorka (86), sin Željko (65) i kćerka Ljilja Kalinić (58). Ovu nezapamćenu i nesvakidašnju tragediju sudionici su isplanirali u najsitnije detalje. Mozaik ove pretragične priče sklopljen je nakon pronađenih sedam ceduljica na kojima je sve ispisano: šta ih je navelo na taj očajnički čin, ko će ih i gdje ukopati, kako da sa njihovi bankovnih kartica, ostavljenih na stolu, podignu novac za troškove sahrane… U jednoj od koverti ostavili su 200 konvertibilnih maraka za kupovinu cvijeća, koje bi trebalo povremeno nositi na grob prerano preminule Ljiljine kćerke Maje (34). Bolovala leukemiju i u maju 2023. godine preselila na drugi svijet. Jedno od pisama namijenjeno je i za Majinog dečka. Koliko su “daleko” išli u planiranju, potvrda je i ta da su uzeli za sebe i tri kovčega i napisali gdje su stavljeni na njihovom imanju. Čak su naveli i to da će prije nego izvrše suicid popiti po rakijicu, okupati se, obući i leći u krevet. Unutra su zaključali vrata, ključ napola izvukli iz brave, a prije toga drugi stavili ispred ulaznih vrata. Nakon što je Željko iz pištolja pucao u mater i sestru, izvršio je samoubojstvo. Doduše, kada su ih pronašli, davao je znake života, ali je preminuo na putu za prijedorsku bolnicu.
I dok je Dobrljin obavijen tugom, a cijeli region potresen tim stravičnim događajem, mnogi se pitaju šta je to što je moglo “natjerati” tu familiju na takav paklen čin? Prema riječima Zdravka Prošića – Prokija, koji je dobro poznavao ovu familiju, morali bismo se vratiti duboko u prošlost. Nepravde, patnje i životne poteškoće zadiru još u Drugi svjetski rat, pa na ovamo. Propatila je mati Zorka, kao dijete, sve ratne strahote, ali i poratne turobne dane, kada se nije imalo ništa, a često i gladno bilo. I taman, 70-tih godine prošlog vijeka, kada je mislila da im se polako vraća nada u ljude i bolji život, njen sin Željko doživio je stravičnu saobraćajnu nesreću. Naime, kao i svakog jutra, krenuo je na željezničku stanici, kako bi stigao na motorac-vlak, koji je vozio školarce u Bosanski Novi. Međutim, vidio je da je vlak krenuo, potrčao da uskoči u njega, skliznuo se i pao pod točkove. Vlak se zaustavio. Đaci su ga unijeli u vlak, umotavajući mu svojim košuljama, potkošuljama, jaknama… noge, kako ne bi iskrvario. Sa željezničke stanice u Bosanskom Novom, nosili su ga do Doma zdravlja. Tamo mu je pružena prva pomoć i odvezen je za bolnicu u Prijedoru. Nisu mu mogli spasiti noge. Od te tragedije teško se i sporo oporavljao. Ni proteze nije lako prihvatio. noge. Ipak, s vremenom se privikao. Kasnije je uspio položiti i vozački, nabavivši sebi auto s ručnim komandama. No, najveća familijarna tragedija, koja im je iščupala dušu i konačno presudila da zajedno odu u smrt, jeste gubitak Ljiljanine kćerke Maje. Tek su joj bile 34 godine, kada ju je neizlječiva bolest odvela u smrt. Od tad njihov svijetu, svijet tuge, svijet bola, trajao je još toliko dugo dok ne isplaniraju odlazak za Majom.
I dok ovih dana u Dobrljinu i okolini traje žalost do bola, gorčina u grlu ostaje, kao i pitanje: Da li se ova nezapamćena tragedija moralo desiti ili da li se mogla izbjeći?!
Ferhat KORAJAC
