U svijetu se 21. februara obilježava Međunarodni dan maternjeg jezika, koji je UNESCO odredio kao dan kada se veća pažnja posvećuje pitanjima njegovanja jezičke i kulturne različitosti.
Kako se taj dan obilježava u dijaspori? Do sada je bilo po sistemu dobre volje pojedinaca i kulturno zavičajnih društava.
Zašto onda ministri iz reda Hrvata i Srba u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ne žele to prihvatiti i izglasati odluku o finansiranju nastave bosanskog jezika u dijaspori?
Takvom odlukom bi se sredstva dijelila ravnomjerno na tri zvanična jezika u BiH (bosanski, hrvatski i srpski). Ipak, to nije dovoljan razlog, jer znaju pojedini ministri koji koče usvajanje takve odluke, da Srbija i Hrvatska finansiraju nastavu srpskog i hrvatskog jezika u zemljama gdje se nalazi njihova dijaspora. I tamo su svi po principu Srbin, Hrvat, uključeni.
Također, vrlo dobro znaju ko je ovdje najviše oštećen. I to je u funkciji negiranja učenja maternjeg jezika. Vrlo dobro znaju ko je ovdje zaista najviše zakinut i koja je dijaspora najviše na gubitku.
Opstrukcijom ne žele da se bilo gdje, državnim sredstvima, finansira nastava bosanskog jezika u dijaspori.
I zato je nastava bosanskog jezika u dijaspori ovisna o entuzijazmu pojedinaca i društava, kao i od dobre volje onih država gdje živi bosanska dijaspora, odnosno od zakonskih rješenja u toj državi.

Dakle, za učenje bosanskog jezika, koji ima važnu ulogu kod dijaspore, nemoguće je očekivati neko sistemsko rješenje.
ŠTA JE SA BOSANSKIM JEZIKOM?
Ovih dana je u Republici Sloveniji uspješno prošlo treće čitanje zakona, koji bi djelimično mogao pomoći oko uređenja tog pitanja na sistemskom nivou.
Između ostalog, Zakonom je predviđeno da R. Slovenija pruža besplatno osnovno i srednje obrazovanje maternjeg jezika i kulture u okviru fakultativne ili dopunske nastave ili interesne aktivnosti, te prošireni program škola za djecu pripadnika naroda bivše SFRJ u Sloveniji.
Zakon će se uskoro naći na dnevnom redu državnog parlamenta. Prema dosadašnjim saznanjima, zakon bi mogao biti usvojen i uspješno proći i tu zadnju fazu. Ali, opet, usvajanje zakona ne znači i automatsku implementaciju zakona u praksi. A do tada ostaje još puno posla da se uradi.
U razgovorima sa pojedinim vladama država gdje bosanska dijaspora insistira na učenju svog maternjeg jezika, prvo postavljeno pitanje je: zašto vaša država, bar djelimično, u tome ne učestvuje.

Šta da im dijaspora odgovori?
Zato bi eventualna pozitivna odluka Vijeća ministara BiH imala snažan podstrek za dijasporu, jer bistvo preživljavanja jezika je to da se prenosi djeci i da ima institucionalnu podršku matične države. Sa tim bi dijaspora mogla da lakše uči i razvijala svoje pismo, a i jezik be se njegovao u školama i medijima.
FAHIR GUTIĆ / MojaBiH