ZOV VELIKANA IZBRISALA LJUBAV PREMA UNI I RODNOJ OTOCI
Fudbal je prohodao na Otočkim barama. Huse Redžić, rođen 1965. godine u Bosanskoj Otoci, loptu je zavolio prije nego što je pamtio. Zvanični početak stao je u petnaestu godinu. Obukao je dres juniorske „Sloge“. Talent nije čekao. Prodoran, neustrašiv i zreo, ekspresno preskače razred i ulazi među seniore. Ime gradi pored prekaljenih asova: Ićanovića, Adonje, Mustedanagića…
Ubrzo postaje ključna karika. Skauti iz Krajine i Hrvatske pletu mrežu oko njega. Ponude pljušte. Odgovori izostaju. Husu su za kućni prag vezali prijatelji i smaragdna Una. Nije mogao bez svog zavičaja.
Jedini neminovni rastanak desio se 1986. godine. Odlazi u Beograd na odsluženje vojnog roka. Čim se skinuo iz uniforme, vraća se u rođeni tabor. Pod dirigentskom palicom trenera Rizaha Fajića, Redžić postaje centralna figura tima. „Sloga“ juriša u Republičku ligu. Staju rame uz rame sa velikanima poput Kozare, Elektrobosne, Slobode, Ljubića i Krajine…
Jagma za njegovim potpisom dostiže vrhunac. Pod pritiskom političkih i klupskih struktura prelazi u bosanskokrupsko „Bratstvo“. Odrađuje jednu sezonu. Već 1990. stiže ponuda sisačkog „Metalca“, tada moćne mašinerije Drugog Saveznog ranga. Dogovor je pao, ali Husin osjećaj govori drugačije. Nad regijom se nadvijaju tamni oblaci. Odustaje od transfera karijere. Vraća se kući.
Ipak, fudbalski magovi ne odustaju. Čelni ljudi bosanskonovske „Slobode“ — Mitar Lazić, Fahrudin Mustedanagić Motor i Zarif Safić — dovode ga 1991. u najstariji bh. klub.
U Bosanskom Novom nastaje čista magija. Publiku je osvojio na prvu. Beskompromisan u duelu. Oštar. Hrabar. Za njega izgubljena lopta ne postoji. Ratnik bez mane i straha. Tribine su grmjele na svaki njegov potez. Van terena — ljudeskara i prava raja.
Onda staje sve. Proljeće 1992. donosi belaj i u Bosni. Sezona prekida tok. Huse se vraća u Otoku i stavlja na raspolaganje narodu. Granate i snajperi terorišu grad. Slijedi muhadžirluk, a porodica spas nalazi u Mahmić-selu. U najtežim danima rađa se ljubav. Suada osvaja njegovo srce. Stupaju u brak u kojem dobijaju kćerke Azru i Amru.
Nakon rata, lopta ponovo se kotrlja. Huse oblači dres u Drugoj ligi Federacije. Ravnopravno nosi megdan s Iskrom, Krajinom, Kiseljakom…
Iako je fizički mogao trajati još dugo, dostojanstveno svira kraj. Odlazi u zasluženu fudbalsku penziju. Nakon godina rada u „Goši“ (današnje Krupa-kabine), svoje dane provodi mirno. Uz štap na voljenoj Uni i u krugu porodice koja mu je vrhunski prioritet.
Legendarni Huse Redžić ostaje simbol odanosti, snage i čistog krajiškog prkosa. Neka je sretno i dugovječno!
Ferhat KORAJAC
