Na inicijativu JU Muzej Sarajeva “Bosanski ćilim” je uvršten na Preliminarnu otvorenu listu nematerijalnog kulturno-historijskog naslijeđa Federacije Bosne i Hercegovine i Preliminarnu otvorenu listu nematerijalnog kulturno-historijskog naslijeđa BiH.
Muzej Sarajeva od 1949. godine prikuplja, proučava, čuva, objavljuje i predstavlja građu koja se odnosi na društvenu, ekonomsku i kulturnu historiju Sarajeva od najranijih perioda do savremenog doba.
U okviru Etnološke zbirke, kao i u muzejskim depandansama Svrzina kuća i Despića kuća, Muzej čuva značajnu kolekciju bosanskih ćilima. Ti predmeti su dokumentirani, inventarisani i stručno obrađeni uz fotografsku dokumentaciju, čime se Muzej Sarajeva ubraja među institucije u Bosni i Hercegovini koje čuvaju i stručno obrađuju ornamentiku, simboliku, materijale i druge karakteristike bosanskog ćilima.
Značaj uvrštavanja na preliminarne liste
Uvrštavanje na preliminarne liste omogućava institucionalno prepoznavanje i zaštitu bosanskog ćilima kao kulturnog dobra, sistematsko dokumentiranje i arhiviranje uzoraka, tehnika i znanja, te razvoj obrazovnih programa u školama, muzejima i na univerzitetima. Time se stvaraju i uslovi za prenošenje vještina na mlađe generacije kroz radionice, škole tkanja i stručno mentorstvo, kao i za saradnju muzeja i stručnih institucija u Bosni i Hercegovini s ustanovama u regionu i šire. Ovaj proces uključuje i podršku lokalnim tkaljama i zanatskim radionicama.
Bosanski ćilim je kroz historiju prepoznatljiv dio kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Historičari i etnolozi različito tumače porijeklo i razvoj ćilimarstva, ali se navodi da se ono oslanja na tekstilne tehnike koje su na ovom prostoru postojale još od neolitskog perioda. Ćilim je bio dio porodičnog i društvenog naslijeđa te element kulturnog pamćenja i identiteta zajednice.
Kao tekstilni predmet koji objedinjuje funkcionalne, estetske i simboličke karakteristike, bosanski ćilim imao je široku primjenu u svakodnevnom životu. Koristio se za prekrivanje podova, sećija, kreveta i stolova, ali i kao zavjesa ili zidna dekoracija, dok je istovremeno bio i sastavni dio djevojačke spreme.
Tehnika i razvoj Bosanskog ćilima
Razvoj bosanskog ćilima povezuje se s tekstilnim tehnikama koje su na ovom prostoru prisutne još od neolita, dok se važan period u njegovoj historiji vezuje za djelovanje “Tkaonica ćilima Sarajevo” tokom austrougarskog perioda. Organizovana ručna proizvodnja bosanskih ćilima prestala je 1971. godine, čime je okončano jedno značajno poglavlje u razvoju ove djelatnosti.
Osnovna tehnika izrade bosanskog ćilima je klečanje, odnosno ravno tkanje bez čvora, koje zahtijeva preciznost i dugotrajan rad. Znanje o izradi ćilima tradicionalno se prenosilo usmenim putem unutar porodice i lokalne zajednice. Danas se ta praksa održava kroz djelovanje udruženja, muzejske radionice, obrazovne institucije i porodične linije prenošenja znanja u gradovima poput Travnik, Tuzla, Visoko, Kakanj i Sarajevo.
Muzej Sarajeva, u saradnji s partnerima i nadležnim institucijama, planira nastaviti aktivnosti na ispunjavanju potrebnih uslova i kriterija kako bi bosanski ćilim bio kandidiran za upis na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva pri UNESCO.
