Norveški filozof Arne Vetlesen kategoričan je u ocjeni da ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lider. “Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. Šta god ta žrtva odlučila, niko je nema prava osuđivati ili hvaliti za to što je učinila”, kategoričan je Vetlesen (Hasan Eminovic – casopis ”Stav”, 21.07.17)
Clanak Hasana Eminovica potice na razmisljanje..U svom izlaganju Vetlesen spominje i fenomen ”disocijacije” koji on opisuje kao proces odvajanja uma od tijela cime zrtva zeli pobjeci od ocaja traume koji trajno, ukoliko se terapeutski ne tretira, lezi u njoj sa posttraumatskim simptomima. U psihologiji je disocijacija jedan od osnovnih uzroka psihickim tegobama. Nemoc zrtve u biti upucuje njenu agresiju prema njoj samoj i stvara osjecaje stida i negacije samoga sebe. To je siguran put njenoj psihickoj propasti, a nesvjesno, ona problem predaje i djeci. Neotudjivo pravo zrtve je ozdravljenje – proces suprotan disocijaciji. Povratak sebi, prihvatanje sebe i pomirenje sa prosloscu. No zrtvi se moze sabotirati pravo na njen status i identitet ”zrtve” ukoliko se silniku ostavi moc da plasi i kreira svoju istinu? Time joj se oduzima i pravo na ozdravljenje (koje zivot znaci)!
Srbija i RS (Republika srpska) aktivno rade na poricanju presude Medjunarodnog suda u Haag-u koji jasno precizira identitet i status zrtve u ratu 90-tih. Oni, u cijelom poracu, stvaraju paralelnu istinu drugaciju od one koja je utvrdjena u ovom organu. Ta istina ima za cilj da relativizira identitet i status zrtve nesrbima u BiH ili ga potpuno okrene u svoju korist. Zato je pitanje da li je masovna kampanja koju oni vode u cilju onemogucavanja zalbe ustvari do kraja ogoljen nastavak rata psiholoskim sredstvima?
Ukoliko je cilj rata traumatiziranje i unistenje samosvijesti napadnutog te njegovo psihicko i fizicko protjerivanje zarad ekskluzivnog preuzimanja prostora, onda je remecenje procesa ozdravljenja zrtve (neotudjivo pravo proisteklo iz njenog identiteta) samo nacin da se poduhvat, zapocet u ratu, nastavi u miru. U tom smislu je borba za pravdu unutar pravosudnog sistema ujedno i vazan dio kolektivne terapije, a negiranje prava na nju jeste i negiranje prava zrtvi na ozdravljenje i prezivljavanje u vremenu. Tako revizija presude postaje osnovnim ljudskim egzistencijalnim pravom nesrba u BiH – koje upucuje na neotudjivo pravo na zdravlje i zivot.
Znajuci ovo, nacin na koji se Srbija i RS odnose prema reviziji postavlja pitanje o etickim kvalifikacijama njihovih radnji kao i neophodnost spoznaje da projekat osmisljen u intelektualnim krugovima Srbije u vremenu prije raspada Jugoslavije jos uvijek traje. To ima svoju politicku dimenziju koja definitivno priziva sumnju u iskrenost njihovih zalaganja za stabilnost na Balkanu. Ona bi, ako su iskrena, u biti trebala pocivati na odustajanju od prvobitne politike sto u biti nije slucaj, a na sta njihove reakcije na reviziju upucuju.
U svom clanku Hasan Eminovic citira Vetlesena koji dalje kaze: “Zapanjilo me kada sam se upoznao s vojnim planom ‘Ram’, kasnije preinačenim u naziv ‘Brana’, a pripremljen je u Beogradu. Izbor riječi i formulacija akademika, historičara, psihologa, filozofa i antropologa, zaista, začuđuje. Oni su pisali: ‘Naše analize pokazuju da jednostavno možemo utjecati na muslimansku zajednicu na takav način da možemo dovesti do potkopavanja morala ako udarimo na njihove društvene i verske norme, što znači da se trebamo osvrnuti i usmjeriti na žene, pogotovo mlade žene i decu. Ako budemo odlučno delovali, dovest ćemo do zbunjenosti koja će dalje prouzročiti strah, potom paniku, i dolazi do velike verovatnoće da će se muslimani povlačiti sa teritorija na kojima žive. Ako nastavimo sa tom propagandnom kampanjom, onda su velike šanse za naš uspeh’”.
Sanjin Salahovic
-hipnoterapeut-
