Kultura

Dr. RIZVAN HALILOVIĆ: AHDNAME; “LJUDSKA PRAVA I SLOBODE”

banner

AHDNAME  SULTANA  FATIHA,  MULTIKULTURLANOST, LJUDKSA PRAVA I SLOBODE

 

  1. U V O D

 

Osmanlijska država osnovana 1299. godine u kasabi Sogut u zapadnoj Anadoliji. Vrlo brzo je uspjela da se proširi na tri kontinenta. Osmanlijski vjersko-kulturološki pluralizam koji uvodi jedna svjetska sila nedvosmislen je nastavak multikulturanog islamskog pluralizma sa kvalitativnim unapređenjem, uvođenjem millet-sistema (zajednica) [1]. Osmanlijski sistem je sinteza islamskog, osmanlijskog i utjecaja pokorenih nemuslimana, na formiranje jednog novog političko-pravnog sistema.

Sistem milleta je politika Osmanlija prema nemuslimanima, zasnovan na osnovama vjere i sekte, određujući odnose između države i zajednice, kao i među samim nemuslimanskim zajednicama. Društvo su uglavnom sačinjavali muslimani i nemuslimani. Vjera je određivala i odnos prema državi i status u društvu.Svi muslimani su, bez razlike na boju, jezik, kulturu, mezheb ili porijeklo naroda, pripadali Millet-i slamu (narodu islama). U Millet-i islam su pripadali Turci, Bošnjaci, Albanci, Arapi, Iranci, Turkmeni, Palestinci, Tatari, Čerkezi, Čečeni i dr. Nemuslimani su bili organizirani u druge millete, oko različitih  crkvenih organizacija poput pravoslavnih u koje spadaju Srbi, Crnogorci,  Grci, Bugari katoličkih: Hrvati, Mađari idr.; gregorijanci: Gruzijci i Jermeni ; i Jevreji  koji  su bili organizirani oko sinagoge.

Opšte mišljenje vlada da je tvorac sistema milleta sultan Mehmad II. Fatih Han, odmah po zauzimanju Istanbula 29. maja 1453. godine.  Pravoslavni vaseljenski patrijarh je bio vjerski i upravni poglavar svih pravoslavaca i bio je član Divan-i Humajyun (Carski savjet) u ime svoje vjerske zajednice sa statusom vezira. U Fatihovo vrijeme javlja se multikulturno građansko društvo, koje u XVI. vijeku Kinali Ali Efendi,  predstavlja funkcioniranje millet sistema. „Civilizovano društvo se sastoji od različitih grupa i protivničkih milleta koji se udruže, postignu dogovor i žive u miru i skladu. Nemuslimani su dobili veliku autonomnost u mnogim sferama poput vjeroipovijesti, obrazovanja i odgoja, porodičnih zakona i društvene solidarnosti. Sultan Fatih je ulaskom u Istanbul naišao i na preplašeni narod i vjerske poglavare i odmah je krenuo da na islamskim principima i po tradiciji svojih prethodnika uspostavi harmoničnu i stabilnu vladavinu. Nakon 850 godina najave od strane Muhammeda, a.s. , Sultan Fatihu je pripala ta čast da realizuje hadis koji glasi: „Istanbul će sigurno biti osvojen! Divan li je komandant koji ga osvaja, divni li su vojnici koji ga osvajaju!”[2]

 

  1. AHDNAMA SULTANA FATIHA  KOJU JE DAO NARODU GALATE   1453.

 

” I borite se na Allahovom putu protiv onih koji povedu rat protiv vas, ali ne otpočinjite borbu – jer Allah , zaista, ne voli porobljivače .”[3]

” Oni nevjernici koji se ne bore protiv vas  zbog vjere vaše, a niti vas tjeraju sa ognjišta vaših – Allah vam ne zabranjuje  da im pokažete dobrotu i da se prema njima ponašate s punom pravednošću: jer, uistinu, Allah voli one koji postupaju pravično.”[4]

Pošto je sultan Fatih ušao sa pobjedničkom vojskom u Istanbul i došao do Aja Sofije, ohrabrio je preplašeni narod garantirajući im pune slobode i sigurnost od bilo kakvog straha. Odmah potom sve te privilegije koje je obećao hrišćanskom stanovništvu koje se predalo, potvrdio je i napismeno u AHDNAMI humajun, koju je dao stanovnicima Galate koji su prilikom osvajanja Istanbula Osmanlijskoj vosci pružili i veliku podršku, mada je među njima bilo i murtatluka (izdaje).

Tekst ove AHDNAME glasi :[5]

 

“Ahdnama zimijama sa Galate. Izdaje  Ebu’l-Feth sultan Mehmad Han, kada je osvojio Istanbul. Napisana je rumskim (grčkim) jezikom i ovjerena tugrom.

Ja sam veliki padišah, sultan Mehmed Han bin sultan Murat Han. Kunem se , imenom Onoga koji  daje opskrbu, koji je Zemlju i Nebesa stvorio, i čistim, svijetlim i mubarek ruhom Hazreti Resula- alejhissalatu ve’s-selam i cijelim Mushafom, i sa sto dvadeset i četiri hiljade pejgambera, dušom moga djeda i moga oca, mojom glavom i glavom mojih vojnika i mojom sabljom, narod Galate donio mi je ključeve svojih tvrđava, i tako pokazao spremnost na pokornost. Ja također kažem:

  • neka se njihovi obredi i običaji, kakvi god su bili, opet na taj način izvršavaju;
  • neka im njihov imetak, opskrba, imanja, skladišta, vinogradi i vodenice, brodovi i čamci, njhove žene i djeca, i njihove sluge ostanu u rukama;
  • neka se koriste mojim zemljama;
  • odredit ću im porez da ga kao i drugi narodi plaćaju godišnje;
  • neka im crkve i obredi budu slobodni, ali neka ne zvone zvona;
  • naka venecijanski trgovci rade i na kopnu i na moru, neka dolaze i odlaze; neka daju carinu shodno zakonu;
  • nećemo uzimati njihovu djecu u janičare; nećemo upotrebljavati silu prema onima koji ne prihvataju našu vjeru; narodu Galate obećavamo da ih nećemo tretirati kao robove;
  • neka za vođu odaberu koga god oni hoće među sobom.

Napisano 857.h.g. pri kraju džumade-l-ula.”

Sultan Fatih po osvojenju Istanbula piše egipatskom sultanu: “Na sjeveru grada, na obali, imala je tvrđava koja je pripadala Venecijanskim Evropljanima i koja je bila učvršćena. Zove se Galata tvrđava. U susjedstvu je Konstantinije. Ona je bila široka i prepuna podlih kafira. Kada smo napali Konstantinijje, narod ove tvrđave nam je došao. Obnovili  su svoje sporazume sa nama. Njima smo rekli; pod uslovom da ovim drugima (Bizantincima) ne pomažete, kakvi ste ranije bili ostanite i sada. Najprije su prihvatili ove naše uslove i pokorili se našim naredbama. Kada se Konstantinijji dogodilo ono što se dogdilo, među mrtvima i zarobljenima našlo se i žitelja Galate. Dakle, sa nama su ratovali! Ispostavilo se da su pokvarili saveze i sporazume i da su ispoljili svoj munafikluk. Nakon toga odlučili smo uraditi im što smo uradili i ovim drugima. U međuvremenu, došli su moleći: ako nam se ne smilujete mi smo izgubljeni. Oprostili smo im njihove greške, jer Allah je onaj koji prašta. Ostali su vlasnici svojih zemalja i zidina i upisali smo im imena u deftere džizje, kako bi svojim rukama na jedan nizak iznos davali džizju.” [6]

Sultan Fatih kao vladar od reda i zakona nije propusto priliku da o svemu u vezi sa osvajanjem Istanbula obavijesti  Halifu:”Medine-i Konstantinijje je uzvišen grad, poznat po svojoj čvrstini, s jedne strane okružen kopnom, a sa tri strane morem, za čiju odbranu su se založili vladari Rodosa, Katakona, Venecije i mnogi drugi koji poslaše svoje vojnike .

Radi njegovog osvajanja u ovoj mubarek godini, sa svim svojim vojnicima, zajedno sa mnom, sa kopna i sa našim brodovima sa mora 857 .h. g. 26. dana rebiul-ewela, spustili smo se na spomenuti grad.

Najprije smo njegovom narodu ponudili prihvatanje Islama i zato što nisu prihvatili, napali smo ih, i poslije pedeset i četiri dana borbe, uz Allahovu milost i Resulullahovu pomoć, u utorak, 20. Džumadel-ula spomenute godine feth i pobjeda bijahu dosuđeni……[7]

I obavještenje o mom ustoličenju i o fethu, ovo pismo zajedno sa poklonima poslali smo vašoj velikoj  ličnosti.

Neka je selam nad Allahovim Poslanikom i nad onima koji ga slijede .”[8]

Nakon smirivanja situacije u gradu i nakon izbora Genadiosa Skolaruosa  za patrijarha Pravoslavne crkve, sultan Fatih je pozvao patrijarha Genadiosa na prijem i gozbu i tom prilikom mu uručio skiptar, krunu, ogrtač, bijelog konja i Ahdnamu. Ovim dokumentom Fatih patrijarha i njegove podanike oslobađa svake vrste poreza. Tu su definirana prava, slobode i privilegije koje je uživao patrijarh, a koje nije uživao u vrijeme bizantijskog cara.

Ekmeladin Ihsanoglu ističe da je “sultan prava kristjana zasnovao na AHDNAMI (poslanici) donijetoj carskim ukazom. Ova  poslanica, koja se u originalu nalazi u Britanskom muzeju u Londonu, sadrži važne stavke poput zaštite manjina, slobode govora, obrazovanja, na vlastitom jeziku, kao i vjerske, kulturološke i ekonomske slobode.”[9]

Slične Ahdname (povelje) o statusu i ljudskim pravima i slobdama, sultan Fatih je uručio prilikom čestitanja i prisege, pravoslavnom patrijarhu Jerusalima, Jermenima i Jevrejima .[10]

Sve ove radnje i postupke kako u osvajanju Istanbula, tako i u uspostavljanju reda i mira u [11]Carstvu, pratilo je i tri hiljede šejhova i uleme, koji su u borbi zajedno sa vojnicima jurišali na grad i podučavali ih, među kojima je posebnu ulogu imao Fatihov šejh Akšemsuddin i veliki gazija Hasan Ulubatli. Sultan Fatih je gradu dao ime Islambol (Puno Islama – Grad Islama- Istanbul).

Osvajanje Istanbula od strane Osmanlija predstavlja najznačajniji događaj u XV. vijeku. Rušenje Bizantijskog carstva nakon 11 vijekova jeste događaj koji će ostati u historijskom sjećanju. Osvajanjem glavnog grada Istočnog rimskog carstva okončala se epoha mračnjaštva u Evropi i zahvaljujući Osmanlijskom upravljanju pojam slobode savjesti dolazi na vrh ljudskih prava, odakle je prenijet u evropsku kulturu. Suprotno od situacije koja je vladala u vrijeme Bizantijskog perioda, Patriajrh sada više nije skromni sluga imperatora već priznati i poštovani član sultanovog Divana, koji uživa punu jurisdikcju nad svojim sljedbenicima. Patrijarh i njegvi sveštnici su imali kontrolu nad crkvenom organizacijom, školama, pravnim i političkim sistemom. Oni su dobili upravljanje nad velikim crkvenim posjedima, koji su uživali isti status kao i vakufska imovina. Imajući takvu ekonomsku moć, Pravoslavna crkva je dobila snažan autoritet nad zajednicama, školama  i pravo da u skladu sa svojim vlastitim razumijevanjem i tumačenjem originalnog autoriteta koji joj je dodijelio sultan Mehmed Fatih han 1453. godine.

Mora se priznati da je Sultan Fatih na ovaj način povukao izuzetno vrijedan i dalekosežan potez i njime otklonio veliku opasnost i uticaj Pape i Venecije, koji su u to vrijeme bili glavni neprijatelji Osmanlijskoj imperiji, neutralizirajući njihov snažan uticaj među kršćanima na Balkanu. Poznato je da je patrijarh Genadios i prije dolaska Osmanlija ispoljavao veliku mržnju prema Papi  i protivio se bilo kakvom ujedinjenju sa katolicima sa Zapada.

U pravnom smislu ovdje dolazi do punog izražaja kur’anski ajet: “O ljudi , Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na plemena i narode smo vas podijelili, da biste se bolje upoznali” [12] .

Iako su milleti ostajali unutar pravnog sistema države, u praksi je vrlo brzo preovladao jezički i etnički različit odnos u odnosu na Muslimane, jer islam daje saglasnost plemenskim, etničkim i jezičkim razlikama među narodima na Balkanu. Osmanlije su i unutar Ummeta posebne privilegije dali Kurdima i Turkmenima pod nazivom Kara millet i Boz millet[13] i na taj način legalizirali etničke i društvene razlike, koje će ih kasnije, pod uticajem Zapadnih sila, skupo koštati, jer su bili vrlo česti pokušaji da se te skupine izdvoje iz islam milleta.

Društveni položaj u Osmanlijskoj carevini je zavisio od toga koliki doprinos daješ državi, a ne od toga kojoj vjeri pripadaš.[14]

” Zimijski status u Osmanlijskoj impreiji počeo se primjenjivati u XIX vijeku, nakon društvenih i pravnih reformi, koje su potkopale millet sitem i počele tretirati osmanlijsko stanovništvo na većine i manjine na osnovu vjere. Tada se kršćani i Jevreji počinju nazivati rajom, što je označavalo niži društveni i politički status “[15]

Papa Pio II. nakon  što je odjeknula vijest o statusu Pravoslavaca i njihovim pravima i slobodama zagarantovanih AHDNAMOM, šalje  pismo sultan Fatihu u kome kaže: “ukoliko prihvatiš kršćanstvo kao svoju vjeru, nudim ti predaju Zapadnog Rimskog carstva “[16] . Pismo je poslano 1461. godine, a poslao ga je papa Pio II. Fatih je tu ponudu oštro odbio i to je bio razlog da krene i zauzme Otranto 1480. godine.[17] Martin Luter je zadivljen pravdom i odnosima u Osmanlijskom carstvu izjavio da bi bio sretan da Osmanlije osvoje Njemačku. To je izjavio za vrijema sultan Sulejmana Kanunija.[18]

Volter je pozivao Evropljane “Hajmo izaći iz ovog našeg skučenog svijeta i pogledajmo ostatak kontinenta. Turci su omogućili da preko 20 naroda i vjera žive u miru i slobodi. U Istanbulu je živjelo 200. 000 Ruma ortodoksa, bez ijedne pobune, što znači da nemuslimani imaju potpunu pravdu i slobodu.”[19]

Prilikm prijema prognanih Jevreja i Maora (muslimana) u Osmanlijsko carstvo, sultan Bajazit II. izjavljuje: “Proklet bio kralj Ferdinand što ih je protjerao, granice moga  carstva  otvorene su za sve one koji bilo gdje u svijetu pate”[20]. Aba Eban kaže da su Jevreji bili ravnopravni sa Turcima. Prvi dokument na svijetu o ljudskim pravima i slobodama je Sultan Fatihova Ahdnama data kristjanima Galate . [21]

 

  1. AHDNAMA SULTANA FATIHA DATA KRŠĆANIMA BOSNE,  28. MAJA 1463. GODINE

 

“Mi ni jedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može “.[22] ( Kur’an , El-Bekare / 106 )

” I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite. “( Kur’an; An-Nahl – 91 )

Sultan Fatihova Ahdnama humajun[23], koju je iz ruku sultan Fatihovih na ljetnjem dvoru bosnaskih kraljeva na Milodražu, primio predvodnik i najveći autoritet među bosanskim  krstjanima i franjevcima, fra ANĐEO ZVIZDOVIĆ, 28. maja 1463. godine, bila je vrlo čest predmet preuveličavanja i minimiziranja.

Nama je cilj da u realnim okvirima prezentujemo pravu suštinu i značaj sultan Fatihove AHDNAME kao dokumenta i izvora očuvanja multikulturalnosti i utemeljenja  ljudskih prava i sloboda, posmatranu sa ove distance, u vremenu u kojem je nastala i za period za koji je važila.

Sultan Fatihova AHDNAMA HUMAJUN glasi :

 

”  ALLAH JE JEDINI POMAGAČ

MEHMED , SIN MURAD-HANOV, UVIJEK POBJEDONOSNI !

ZAPOVIJED ČASNOGA, UZVIŠENOGA SULTANSKOG ZNAKA I SVIJETLE CARSKE TUGRE, OSVAJAČA  SVIJETA JE SLJEDEĆA :

JA,  SULTAN MEHMED-HAN , DAJEM NA ZNANJE SVOM GRAĐANSTVU I ODLIČNICIMA , DA SU POSJEDNICI OVOGA CARSKOGA FERMANA, BOSANSKI DUHOVNICI, NAŠLI MOJU MILOST, PA ZAPOVIJEDAM :

NEKA NIKO NE SMETA I NE UZNEMIRAVA SPOMENUTE, NI NJIHOVE CRKVE ;

NEKA MIRNO ŽIVE U MOME CARSTVU;

A ONI KOJI SU IZBJEGLI , NEKA  BUDU SLOBODNI I SIGURNI ;

NEKA SE POVRATE, I NEKA SE  BEZ STRAHA U ZEMLJAMA MOGA CARSTVA  NASTANE U SVOJIM MANASTIRIMA;

NI MOJE VISOKO VISOČANSTVO , NI MOJI VEZIRI, NI MOJI SLUŽBENICI, NI MOJI PODANICI, NITI IKO OD  STANOVNIKA MOGA CARSTVA, NEKA IH NE VRIJEĐA I NE UZNEMIRAVA ;

NEKA NIKO NE NAPADA, NITI VRIJEĐA I UGROŽAVA : NI NJIH , NI NJHOV ŽIVOT, NI NJHOV IMETAK, NI NJHOVE CRKVE;

PA I TO, AKO BI IZ TUĐINE DOVELI KOJEGA ČOVJEKA U MOJE CARSTVO , DA IM JE DOPUŠTENO

KUNEM SE SLJEDEĆOM VELIKOM ZAKLETVOM: TAKO MI STVORITELJA ZEMLJE I NEBESA , KOJI HRANI SVA STVORENJA, I TAKO MI SEDAM MUSHAFA , I TAKO MI NAŠEG VELIKOG PEJGAMBERA, I TAKO MI STO DVADESET I ČETIRI HILJADE VJEROVJESNIKA, I TAKO MI SABLJE KOJU PAŠEM, NIKO NESMIJE PROTIVNO UČENITI OVOME ŠTO JE NAPISANO, DOKLE ONI BUDU POKORNI MOJOJ SLUŽBI I VJERNI MOJOJ ZAPOVIJESTI.  ”

PISANO 28. MAJA  U MJESTU MILODRAŽ[24]

( 28. MAJ.1463. godine,  MILODRAŽ ,  BOSNA I HERCEGOVINA, FOJNICA – BUSOVAČA )

Najadekvatniji prevod je dao veliki stručnjak za osmanlijske rukopise rahmetli Hazim Šabanović, koji je doslovno preveo Ahdnamu.

“Zvizdovića  Plašt. Od pamtivijeka je predaja, da je osvojitelj Bosne, Mehmed II, davši Zvizdoviću athnamu  zaogrnuv ga tom prigodom plaštem (binjišem), što je kod Osmanlijskih vladara bio znak odlikovanja. Taj plašt pohranjen je u samostanskoj  zbirci.”( fra Mijo )[25]

Bujrultija Skendr–paše. Ova bujrultija (isprava) data je također Zvizdoviću od bosanskog Sandžak–bega Skender–paše g. 1486. Pisana je bosančicom, te stoga ima za našu povijast znamenitu važnost, kao prvi poznati spis Osmanlijske uprave u Bosni, koji je pisan bosančicom.Ta isprava doslovce glasi u latinici ovako:

“Milostiju Božiom i poveljnjem velikoga gospodara i velikoga emir-sultana cara Fajazita-bega mi gospodin Skender-baša, gospodar bosanski dajem vam na znanje vsijem i vsakom človjeku, komu se podoba i prijed koga lice dogje sai naša kniga otvorena s našijem biljegom gospodckijem, kako učinih milost počtenomu kuštodu fra Angelu, da si hodi slobodno vsudije po rusagu gospodina Cara; izvan rusaga gospodina Cara ako bi hotio poći, kako je po njihovu zakonu, da se ne zadije za nj nitho sluga gospodina Cara, ni turčin, ni kaurin, ni martolos, ni nijedan človjek. Zato mu učinih milost, jere je početni redovnik i pak su nam službeni njegova bratja, knez Domša i knez Milutin, jere imaju tako i knige gospodina Cara.

To mu je vjera i rječ naša gospodcka i da mu se to ne potvori, dokle godje  pravo i vjerno hodi. I na to mu vjera i rječ naša gospodcka i sai naša kniga otvorena. – Pisano 1486. lito, mjeseca avgusta, 20. dana. ” [26]

Fra Anđeo Zvizdović je na poziv sultana Fatiha došao na ljetni dvor bosanskih kraljeva i u ime svih kristjana osvojene Bosne obećao vjernost i pokornost sultanu Fatihu. Fra Anđeo Zvizdović je,  kako navode mnogi njegovi biografi, narodni čovjek, koji je bio pripadnik Bosanske crkve, potom Pravoslavac, pa Katolik i na kraju starješina svih Franjevaca u Bosni i zato je sultan Fatih, kao dobro obaviješten  vladar sa dalekosežnom vizijom, donio odluku da franjevcima, katolicima i drugim krstjanima u Bosni da AHDMAMU kakvu je dao patrijarhu Genadiosu II. po osvojenju Istanbula 29. 5. 1453. godine.

Osmanlije su budno pratili ponašanje stanovništva i shodno situaciji reagirali. Već su, piše fra Mijo Batinić 1486. godine uočili i osudili „pobirati neke pristojbe od naroda, pod izlikom da to šalju papi u Rim, no, u isto vrijeme odbiše pećkog patrijarha zahtjev, da se njemu podvrgnu franjevci u svemu, a katolici u Bosni, da mu daju iste pristojbe, koje mu daju njegovi jednovjerci, što mu zabrani sultan Bajazit posebnim fermanom”.[27] Te iste godine podijeljeno je pravo katoličkom biskupu i grčko-istočnom mitrpolitu u Bosni, da oni imaju isključivo pravo rješavati ženidbene parnice svojih vjernika i vjenčavati ih, a da se u to ne miješaju “turske kadije ili bilo ko drugi”. Fra Mijo kad govori o progonima i globama kaže: “ne misli se na urođene Muslimane, s kojima su katolici živjeli u prijaznu odnošaju”, već se to odnosi na naimenovane činovnike i vojnike koji su dolazili iz dalekih krajeva Osmanlijske imperije. [28]

Na osnovu islamskih pravila ratovanja i po  uputama koje daje Kur’an i hadis Pejgambera, o postupanju islamskih vladara prema lojalnim građanima kršćanske i jevrejske vjere, sultan Fatih je trebao, ako se držao prethodnog iskustva, izdati  i bosanskim kršćanima (na čelu sa bosanskim franjevcima) Ahdnamu,  kakva je Fojnička Ahdnama, a kakvu je Sultan izdao, kao što smo prikazali, istanbulskom – vaseljenskom patrijarhu i narodu Galate 1453. godine. Sultanu Fatihu su bili uzor islamski vladari i vojskovođe, od Muhammeda, a.s., preko Ebu Bekira, h. Omera, Salahudina Ejubija, pa do njegovih seldžučkih i osmanlijskih predaka  i sultana .

Turski sultani, to se pouzdano zna, običavani su, kad na svojim pohodima zauzmu jedno mjesto bez jačeg otpora i velikih žrtava, da gradskoj posadi i braniocima koji su se predali na vjeru, dadnu pismenu vjerodajnicu (aman-name) nakon koje je slijedila Ahdnama i da se u njoj zaklinju. Tako se, naprimjer, sultan Fatih u Ahdnami stanovništvu Galate ovako zakleo:

“Ja, veliki padišah i veliki car careva sultan Mehmed-han, sin sultan Murad-hana, zaklinjem se: Tako mi Boga, stvoritelja neba i zemlje, koji sve živo hrani i tako mi čiste i svijetle duše božijeg poslanika (Muhammeda)-neka je milost i mir božiji s njim!, i tako mi sedam mushafa, i tako mi sto dvadeset i četiri hiljade vjerovjesnika, i tako mi duše moga djeda i duše moga oca i moje glave i glave moje djece, i tako mi sablje koju pašem….. “.[29] U ovoj ahdnami, kao što vidimo, imamo istu formu zakletve kakvu smo vidjeli u Fojničkoj AHDNAMI. Takve zakletve vidmo i u poveljama Sultan Murata II.  Dubrovčanima, u kojima se kune da će im čuvati povlastice.

 Srebreničku Ahdnamu spominje i Šabanović,[30] ali nema sačuvanih tragova o njoj. No ipak se, tvrdi Šabanović, na osnovu do sada poznatih izvora, može reći da je Ahdnama autentična.” Činjenica da u onovremenim izvještajima i hronikama nema spomena Ahd-nami i povlasticama koje ona sadrži, tačnije, koje su na osnovu ahdname stečene, mogla bi se obrazložiti time, što su sve te izvještaje i hronike koje navodi prof.dr. Matasović, pisali ljudi kojima iz vjersko-političkih razloga nije nikako išlo u račun da ističu neku naklonost i toleranciju silnog zavojevača, sultana Mehmeda II, koji je bio pregazio tolike kršćanske države i postao strah i trepet čitavoj Evropi.” [31]

AHDNAME (Ahd– je arapska riječ i znači zakletva, obavezati se, ugovor,  sporazum,  a name je perzijska riječ i znači pismo, knjiga) ; pa prema tome Ahdnamu možemo prevesti kao  sultanska lična obaveznica i zakletva ili kako se još precizno ova ahdnama treba zvati  “Ahdname humajun ” to jest  sultan Fatihova “lična obaveznica i zakletva “. Nju je osvajač Bosne Mehmed II. dao fra Anđelu Zvizdoviću iz Vrhbosne (Sarajeva) 28. svibnja/maja 1463. godine, nekoliko dana nakon osvajanja Bobovca i predaje Visokog i nekoliko gradova unokolo,  “nakon što se turskom caru  predao glavni grad bosanskog kraljevstva Jajce, i nakon što je tamo bio pogubljen kralj Stjepan Tomašević”. Poučeni iskustvom evropskih osvajača u toku mnogobrojnih krstaških velikih i malih  ratova, zabrinuti za svoje živote i svoju vjeru, te su godine masovno izbježali bosanski kršćani u još neosvojene kršćanske  zemlje. Pojava masovnog bježanja je potpuno iznenadila osmanlijskog sultana, jer od pustih krajeva njegova imperija ne bi imala nikakve koristi, a pogotovu izbjeglo stanovništvo. Zato je on, kad mu je kustos (poglavar) bosanskih franjevaca, fra Anđeo Zvizdović, pojasnio zbog čega narod bježi,  dodijelio tu glasovitu Povelju, u kojoj je naglasio, da oni koji su ostali mogu mirno živjeti u njegovom carstvu, a oni koji su izbježali, neka se bez straha vrate i da im niko neće dirati u njihovu vjeru, dokle god oni budu odani Sultanu.

Tom prilikom je sultan Fatih priredio prijem za fra Anđela Zvidovića, uručio mu Ahdnamu humajun i zaogrnuo ga skupocjenim plaštom, što je kako smo već vidjeli bio znak visokog poštovanja. Obzirom na sudbinu bosanskih kršćana i franjevaca postupak fra Anđela Zvizdovića, zaslužuje da se nazove  pronicavim i providnosnim. On je padom Bosanskog kraljevstva i nakon smrti posljednjeg kralja Bosne, uvidio da je jedno razdoblje završilo, a da započinje drugo i da u tim novim prilikama trba potražiti načina da se sačuvaju narod i vjera.  To mu je u velikoj mjeri pošlo za rukom i zbog toga je on dodatno još više uzdigao svoj autoritet i kod naroda i kod Sultana i njegovih saradnika . Iako original nije sačuvan, ipak je ostalo desetak primjeraka, koji se čuvaju u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Visokom  i dr.

Obrađujući diplomatiku iz XV. stoljeća, nezaobilazan i najvažniji dokument je Fojnička Ahd-nama sultan Fatiha iz 1463. godine, “koja je kao ni jedan drugi turski dokument, toliko puta bila predmet naučnog i šireg interesovanja”. Zaista, za bosnaske franjevce i katolike tako značajan dokument koji franjevci nazivaju “magna carta libertatum”, kojim je reguliran  odmah na početku osmanlijske vladavine položaj bosanskih kristjana i kao takav predstavlja osnov za njihov cjelokupan  rad i djelovanje. Ahdname su odraz odnosa  islamskih vlasti prema “sljedbenicima knjige” uopće.  Koliko se među dobrim bosanskim franjevcima pridaje značaj ovom dokumentu, pokazuje i komemorativna svečanost održana 28. maja 1963. godine povodom 500. godišnjice njegovog izdavanja, kojom prilikom je između ostalog pročitan i tekst Ahdname u prevodu.[32]

Kao dokument od posebnog značaja Sultan Fatihova Ahdnama je više puta objavljivana na turskom, i u prevodu na srpski, hrvatski, bosanski i latinski, a kao nezaobilazan izvor našla je mjesta u svim radovima o historiji franjevaca i njhovom položaju u vrijeme  osmanlijske vladavine. S obzirom da se ne zna tačan datum pada Srebrenice, koja se već 1. aprila 1462. godine nalazi  u posjedu Osmanlija, logično je da je Srebrenička Ahdnama mogla nastati nakon osvajanja 1462. godine. Ahdnama nam sugerira i to da je Srebrenica mogla pasti bez većeg otpora i borbi. Također nam sugerira da su franjevci i katolici u Srabrenici u to vrijeme predstavljali zančajan faktor i u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, gdje su postojale i katoličke crkve i samostani i zato su dobili sve one privilegije koje smo već naveli u citatu Ahdname. Iz XV. stoljeća su nam poznate sljdeće ahdname: dvije Murata II. iz 1430. i 1442. god. date Dubrovčanima na hrvatskom jeziku, a koje se nalaze u dubrovačkom arhivu, zatim  sultan Fatihova Ahdnama data Veneciji na grčkom jeziku iz 1446.god., kao i Ahdnama data Dubrovčanima 1459. godine, ali sačuvana u prevodu na talijanski i hrvatski jezik. U XVI. vijeku su nam poznate Ahdname date od strane sultan Sulejmana Kanunija za ostrvo Hios  u decembru 1520. godine, kao i za Veneciju 1540. godine.[33]

 

Turski historičar Halil Inaldžik  pojam Ahdname definira ovako: “Zamjena za pokornost, kada vladar islamske države može odabrati jamstvo osobi ili zajednici, za prelazak iz Dar al-harba  ili ratnog stanja u miran život, slobodno kretanje, sigurnost imovine i prelazak na zajedništvo i suživot koje nudi Dar al –Islam ili stanje mira i blagostanja. Isprave koje sadrže takve povlastice zovu se Ahdname, a izdaje ih poglavar islamske imperije. To su jednostavno odobrene povelje, koje se svečano potvarđuju zakletvom ili ahdom, pred uzvišenim Allahom. Ahdnama nije bilateralno ugovoren sporazum. Takve Ahdname Muslimanski vladar jednostavno odobrava, kako bi uspostavio upravnu autonomiju na korist osvojene zajednice, trgovačke povlastice, ili kapitulacije nemuslimanskim državama ili zaštitu i autonomiju vazalnoj državi koja je formalno pokorna  islamskom vladaru. “[34]

Dokumenti o davanju milosti i zaštite – Aman-name, izdavani su na molbu i traženje milosti, a na osnovu islamskih zakona i kanuna, koji su vladali u Osmanlijskom carstvu.[35]

Da bi se razumjela suština Aman-name, neophodno je razumjeti šerijatske (pravne) norme u osmanlijskoj pravnoj praksi. U svim islamskim imperijama, pa i u Osmanlijskoj imperiji, šerijat je predstavljao jedini, vjerski i ispravan način života. Tu se prije svega misli na islamske vjerske propise, koji su bili osnova šerijata. No, u Osmanlijskoj imperiji znatan dio pravnih normi zasnivao se na kanunima koji su bili sultansko običajno pravo da izdaje zakone.

Podjela svijeta na  Dar-ul-Islam – oblast Islama i Dar-ul-harb – obalsti rata, značilo je da oblasti Dar-ul-islama moraju biti uređene po islamskim zakonima. Nemuslimani koji se zateknu ili se dosele u islamsku državu, ostaju da žive kao nemuslimani, s tim što i za njih važe mnoge pravne norme koje važe i za  muslimane.

Navodi se i kao “emanet-nama“ ili samo „emane (povjerenje, vjera)“.Riječ je o trenutnoj poštedi ili poštedi koja traje koliko i ratni pohod. Međutim, “milost”, podrazumijeva obavezno zaštitu imovine, a po većini pravnih škola čak i pravo na slobodu, ako je darovana po okončanju borbe. Nerijetko “aman” je davan i muslimanskim pobunjenicima, iako takav čin nije saglasan sa strogim tumačenjem vjerskog prava. U mnogobrojnim situacijama vrlo često se koristio “aman bajrak” (aman bayragi), koji su nosili pregovarači koji su dolazili sa vijestima da se grad ili određena regija predala. Pregovaraču koji je nosio aman bajrak garantovala se sigurnost,  prilikom iskazivanja lojalnosti i pokornosti  novoj vlsati.

  1. AHDNAMA I MEĐUNARODNE KONVENCIJE O LJUDSKIM PRAVIMA  I  SLOBODAMA

 

“Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da pravično sudite.” [36]

Nakon Ahdname, Aman-nama i drugih pravnih dokumenata od strane Sultana, 19. decembra 1876. godine, ustavna komisija je na prijedlog sultan Abdul Hamida II, pod rukovodstvom Midhat-paše, donijela Ustav Osmanlijskog carstva.[37] Ustavom je prvi put, po ugledu na zapadne države, uspostavljen Parlament. Iako se može reći da su sultani imali reguliranu zakonodavnu, izvršnu, upravnu i sudsku  vlast. Ustav je sadržavao 119 članova podijeljenih u 12 dijelova.[38] U  Ustavu se na samom početku regulira status sultana i Osmanlijske dinastije, bez ograničavanja sultanove vlasti. Svi podanici su se nazivali Osmanlijama, bez obzira na vjeru. [39]

Austro-Ugarska pokušava da uredi položaj nezadovoljnih Bošnjaka, uspostavom Rijaseta 1882. godine, a nakon Aneksije Bosne, car Franjo Josip  konačno 17. februara 1910. godine  donosi Štatut, odnosno Ustav , regulirajući ustavni poredak u BiH. Na samom početku Ustava regulirana su opća građanska prava, pa u članu 2 piše: “Svi su zemaljski pripadnici pred zakonom jednaki, a  članom 6 je regulirana “lična sloboda koja je regulirana zakonom”. Sloboda vjere i savjesti se ujemčava članom 8 i dalje navodi, niko ne može radi ispovijedanja svoje vjere biti prognan ili prekraćen u svojim pravima .

Nakon II. Svjetskog rata kada je napokon potpisana kapitulacija nacističke Njemačke 9. maja 1945.godine, dolazi do osnivanja  Organizacije Ujedinjenih Nacija 24. 10. 1945. godine u San Francisku, kada je usvojena Povalja Ujadinjanih Nacija , koja promoviše ljudsko dostojanstvo, zajedništvo, mir i sigurnost svih ljudi i naroda u svijetu.

Nakon povelje, u sjedištu UN  10. 12. 1948. godine , usvojena je Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka.

Usporedbom Ahdname i Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka uočit ćemo sljedeće :

Ahdnama kaže:  Sultan Fatih kao vrhovna zakonodavna vlast pozivajući se na uzvišenog Boga i svijetlu carsku tugru, zapovijeda svom građanstvu i svim službenicima :

  1. “Neka niko ne smeta i ne uznemirava spomenute, ni njihove crkve.”[40]

 

Univerzalna deklaracija kaže : Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; (čl.18) i svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja… (čl. 19).

Dok Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u članu 19 kaže: „Niko ne može biti uznemiravan zbog svojih mišljenja“.[41] U članu 17 stoji: „Svako ima pravo da posjeduje imovinu, sam kao i u zajednici sa drugima. Niko ne može biti samovoljno lišen svoje imovine .”[42]

Engleski misionar Tomas Arnold [43], na sljedeći način objašnjava islamsku odliku slobodoljublja:

„ Ništa se nije čulo ni o inicijativi prisiljavanja nemuslimana da postanu Muslimani, a ni o provođenju nasilja sa ciljem ukidanja kršćanstva. Da su halife dozvolile jedne od ovih dviju alternativa, sasvim jednostavno su mogli iskorijeniti kršćanstvo iz svojih zemalja, kao što su Ferdinand i Izabela iskorijenili islam u Španiji. Kao što je Luj XIV u Francuskoj protestantizam smatrao zločinom (pokolj na hiljade hugenota 1572. god. – Bartolomejska noć) i kao što je jevrejima tokom 350 godina bio zabranjen ulazak u Englesku. Zbog toga što je okrenula leđa zajedničkim vjerskim aktivnostima sa svim ostalim područjima kršćanskog svijeta, nije se mogla ni preduzeti nikakva inicijativa za pomoć istočnoj crkvi Azije od strane aktuelnog dijela kršćanskog svijeta koji ju je smatrao jednim od ateističkih zajednica. Prema tome, to što je istočna crkva nastavila svoje aktivno postojanje do današnjih dana jedan je od jakih dokaza da su  vlasti , koje su slijedile Muhammeda, pokazivale jedan tolerantan vid uprave naspram hrišćana. “[44]

Evropska konvencija o zaštiti ljudski prava i osnovnih sloboda u članu 9 kaže: “Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroipovjesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere, ili uvjerenja i slobodu čovjeka da bilo sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenja molitvom, propovijedi, običajima i obredom”[45] . Znači da se i ovdje zabranjuje uznemiravanje drugih i drugačijih i njihovih bogomolja.

 

  1. „Neka mirno žive u mome carstvu“.[46]

 

Univerzalna Deklaracija počinje: „Pošto je priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svijetu.“

Čl. 3: „Svako ima pravo na život , slobodu i sigurnost ličnosti.“ [47]

U Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima[48] se kaže „Pravo na život je neodvojivo od čovjekove ličnosti.” (čl. 6/1) “Svako ima pravo na slobodu i na sigurnost ličnosti,“navodi se u Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. „Niko ne može biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom  ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“(čl. 3)[49]

Ubiti nevinog čovjeka  jedan je od najvećih grijeha,  prema Kur’anu :

„Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“  ( Al-Ma’ida 32 ) “[50]

 

  1. A oni koji su izbjegli , neka budu slobodni i sigurni.[51]

Zbog toga što su životi njihovi ili sloboda ugroženi sveopćim nasiljem, stranom agresijom, unutrašnjim sukobima i grubim povredama ljudskih prava,  „Svako ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama utočište od proganjanja “[52]̶ čl. 14 Univerzalne deklaracije .

Sultan daje na znanje da izbjeglice u drugim državama neće biti uznemiravane niti proganjane i vraćane na silu u Osmanlijsko carstvo, da bi se nad njima vršila bilo kakva odmazda ili suđanje. Ovdje ne možemo a da ne spomeneo postupak sa bosanskim izbjeglicama u Crnoj Gori  i ponašanje okupacionih snaga Srbije kada su u Foči mučili i na neistražen način likvdirali bošnjačke izbjeglice 1992. godine.[53]

 

  1. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim[54]

 

“Svako ima pravo na slobodu kretanja i izbora stanovanja u granicama pojedine države.

„Svako ima pravo da napusti bilo koju zemlju, uključujući i svoju vlastitu i da se vrati u svoju zemlju.”[55] ( član 13. Univarzalne deklaracije )

U Protokolu br.4 član 3 piše: “Niko ne može biti protjeran, bilo pojedinačnom ili kolektivnom mjerom sa teritorije države čiji je državljanin“.

„Niko ne može biti lišen prava da uđe na teritoriju države čiji je državljanin.” [56]

 

  1. “Ni moje visoko visočanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti ikood stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa, i ne uznemirava.”[57]

 

Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka- usvojena 10 .12.1984. godine navodi: Vodeći računa o članu 5 Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i članu 7 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojima „niko ne može biti podvrgnut torturi, niti  surovim, neljudskim, ili ponižavajućim kaznama ili postupcima “.

Član 5 glasi: “Niko se ne smije podvrgnuti mučenju ili svirepom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni. ” (Univ. deklaracija) [58]

 

  1. Neka niko ne napada, niti vrijeđa i ugrožava: ni njih , ni njihov život, ni njihov imetakni njihove crkve.”[59]

 

Član 12 Univerzalne deklaracije zabranjuje: „niko ne smije biti izložen proizvoljno miješanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti napadima na čast i ugled. Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog miješanja  ili napada. “[60]

Član 13 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda   tvrdi: ” Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na djelotvoran lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu “[61].Također i član 14 zabranjuje diskriminaciju: „Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj  Konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjnom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. “[62]

 

  1. Pa i to ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u moje carstvo, neka im je dopušteno“.[63]

 

Shvatajući važnost  i razmjere fenomena migracije, koji uključuje milione ljudi i odražava se na veliki broj država u međunarodnoj zajednici; Uzimajući u obzir  stanje ranjivosti u kojem se radnici migranti i članovi njihovih porodica često nalaze zahvaljujući, između ostalog , njihovom odsustvu iz države porijekla i teškoćama na koje mogu naići, a koje proizlaze iz njihovog prisustva u državi zaposljenja; Uvjereni da prava radnika migranata i članova njhovih porodica nisu svugdje dovoljno priznata, zbog toga zahtijevaju međunarodnu zaštitu,

Član 9 i 10 reguliraju: “Pravo na život radnika i članova njihovih porodica bit će zaštićeno zakonom. Radnik migrant i članovi njegove porodice ne smiju biti podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju.“[64] Čl. 12: Radnici migranti i članovi njihovih porodica imaju pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere”.  I sva ona prava koja su regulisana Ahdnamom i međunarodnim konvencijama u predhodnim stavkama.  U članu 18 stoji: “Radnici migranti i članovi njihovih porodica izjednačeni su sa državljanima države u  pitanju pred sudom i tribunalima”.[65] Migranti i članovi njihovih porodica neće biti podvrgnuti mjerama kolektivnog protjerivanja. Također i konvencija o statusu izbjeglica pojačana je Protokolom koji obavezuje zemlje potpisnice na saradnju sa Visokim komesarom za izbjeglice kojih nije bilo lišeno ni vrijeme poslije Drugog svjetskog rata. Takav je slučaj bio sa Javrejima i Maorima (muslimanima) iz Španije, po preporici Šejhul- islama sultan Bajazit II. je dopustio masovna doseljavanja na prostore cijele Osmanlijske imperije[66].

Na te i mnoge druge useljenike u zamljama Osmanlijskog carstva, danas se odnose i Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina koju su usvojile članice Savjeta Evrope u Strazburu 10. 11. 1994. godine u kojoj se navodi: „Smatrajući da pluralističko i istnski demokratsko društvo treba da poštuje ne samo etnički, kulturni, lingvistički i vjerski identitet svakog pripadnika nacionalne manjine već i da stvara odgovarajuće uslove koji im omogućavaju da izraze, očuvaju i razvijaju taj identitet”.[67]

Također i Deklaracija UN o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina iz 1992. godine  potvrđuje: „da je jedan od osnovnih ciljeva UN, kako je utvrđeno njenom Poveljom, unapređivanje i podsticanje poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svih, bez obzira na rasu, pol, jezik ili vjeru.“

„S obzirom da unapređenje i zaštita prava pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina doprinosi političkoj i socijalnoj stabilnosti države u kojoj žive imajući na umu posao urađen do sada u okviru sistema Ujedinjenih nacija, posebno u Komisiji za ljudska prava, posebno se to odnosi na obrazovanje, medije, kulturne aktivnosti i ekonomski i socijalni život”.[68]

Sada je za razliku od međunarodnih konvencija i povelja, ovdje posebno važno na kraju citirati Ahdnamu,  koju sultan Fatih završava zakletvom:

“Kunem se sljedećom velikom zakletvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i nebesa, koji hrani sva stvorenja i tako mi sedam mushafa i tako mi našeg velikog Pejgambera i tako mi 124. 000 vjerovjesnika, i tako mi sablje koju pašem, niko neće protivno učiniti ovome što je napisano, dok oni budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijesti. ” [69]

Iako se sultan Fatih smatra začetnikom kanun-nama odmah po osvojenju Istanbula, “mada je svaki sandžak imao svoje zakone, svi su se oni u suštini podudarali sa osnovnim državnim zakonom, Kanun-i Osmani “.[70] Prvi zakonik je nastao odmah po osvojenju Istanbula i odnosio se na raju (1453. godine). Osnovni princip zakonika je u tome da “raja i zemlja pripadaju Sultanu”. Sultan Fatih 1476. godine zaokružuje i svoj drugi zbornik zakona koji su bili sublimacija svih kanun-nama koje su pisali njegovi pretci i dodao svoje, ostavljajući ih u amanet svojim nasljednicima, da bi na kraju zaključio: „u ovoj mjeri je država sređena. Neka moji sinovi, oni koji će doći poslije mene, nastave da se bore za njen boljitak”[71].

Zbornik uređuje carski divan, dvor i Porta koji nedvosmisleno tretira sultana kao središte Porte i izvora sve vlasti, sadržavajući uz to i protokolarni dio. Ovakve kanun-name potpuno su tursko-islamske, a ne bizantijske, kako se to ponekad moglo čuti.[72] Stoga  je u AHDNAME-I HUMAYUN (zavjet, davanje, garancija, napismeno, lično svojom rukom uručeno) posebna vrsta Ahdnama u koje se sa sigurnošću može ubrajati Ahdnama data vaseljenskom pravoslavnom patrijarhu Genadiosu II. 1453. godine, Ahdnama data Stanovnicima Galate iste godine, neposredno po osvojenju Istanbula; i Ahdnama koju je sultan Fatih uručio fra Anđelu Zvizdoviću, na ljetnom dvoru bosanskih kraljeva na Milodražu, 28. maja 1463. godine.[73]

Sultanove su garancije toliko snažne i velike jer on se prije svega poziva na uzvišenog Allaha, bez trunke prostora da bi to neko mogao izigrati sa bilo koje strane.

To se i pokazalo kroz vrijeme, za šta mi imamo pred nama mnogo primjera i potvrda teksta Ahdname, koju su potvrđivali u istom sadržaju, prvo sultan Bajazit II, pa onda, uvijek kada se to argumentovano utvrđivalo da je neko od lokalnih upravitelja narušio odredbe Ahdname.  Za razliku od ahdnama, fermana, aman-nama i drugih sultanskih dokumenata, međunarodne konvencije, kao što smo svakodnevno svjedoci prateći dnevnopolitička svjetska i lokalna zbivanja, nisu dokumenti iza kojih stoji tako snažan autoritet, koji je svjestan da ga Uzvišeni Allah prati i zapovijeda mu „da  naređuje dobro, a da zabranjuje zlo”.[74]

 

5  ZAKLJUČAK

 

Očekujemo da se međunarodne konvencije sistematiziraju i objedine u jednu sveobuhvatniju jedinstvenu formu, koja će imati snagu jednog univerzalnog zakona o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i koji će stalno biti unapređivan i realno provođen u svakodnevnoj praksi u cijelom svijetu, bez obzira da li se radi o razvijenim ili nerazvijenim narodima i državama.

Stoga tvrdim da je neopravdano izostavljena Medinska povelja, h. Omerova Ahdnama,  a naročito se čini značajnom pojava AHDNAME koju je sultan Fatih uručio predvodniku Bosanskih kršćana, to jest i predstavniku katoličke Evrope, koja u to vrijeme nije znala za kulturu poštovanja i uvažavanja drugih i drugačijih, za multikulturalnost, toleranciju, zajedništvo  i suživot.

Evropa koja je tako surovo protjerala Jevreje, koja je tako grubo u svojim kolonijalnim pohodima uništila na najbarbarskiji način jednu veliku civilizaciju na tlu Amerike, o kojoj se od srama vrlo kasno očitovala moderna Evropa.

I na kraju samo da spomenemo brojne lomače  za naučnike, za reformatore i slobodno misleće ljude. Evropa je u svom centru prosvjtiteljstva Francuskoj,  imala jednu Bartolomejsku noć 1572, mnogobrojne lomače  i dr. [75]

Naš veliki alim Hasan Kafi Pruščak 1595. godine piše sultanu Mehmedu III. svoje vrlo smjelo ali veličanstveno djelo “Nizamul alem – uređenje svijeta“, u kojem kaže: „Državni je stub pravda. U Kur’anu stoji: ” Bog zapovijeda, da se pravo radi i dobro čini”. U tome su sadržane sve dobre ustanove za raju i vladara. ” [76]

Kao što se vidi iz navedenih citata Ahdname i kao što smo mogli vidjeti kroz historiju, muslimani i Osmanlije „nisu bili oni koji stvaraju nered,” već naprotiv, u sva područja u koja su došli, svim ljudima su, bez obzira na vjeru i porijeklo, donosili  pravdu, mir i sugurnost.

U skladu sa Allahovom naredbom: „I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u posjedu vašem. Allah ne voli one koji se ohole i hvališu.”[77](An-Nisa; 36)

Muslimanska vlast se uvijek  prema svim ljudima  odnosila  na najljepši način, o čemu svjedoče izmiješanost naroda, vjera, jezika, kultura i drgih osobenosti brojnih naroda i etničkih zajednica na prostorima gdje su  vjekovima  vladali Muslimani.

Postavlja se logičko pitanje, zar bi bosanski franjevci tako ljubomorno čuvali Ahdnamu humajun da je nije lično iz ruku sultan Fatiha uz najveće počasti i poštovanje primio najugledniji među kršćanima Bosne, fra Anđeo Zvizdović, na Milodražu 28. maja 1463. Godine, da ona nije utemeljila i štitila univerzalna ljudska prava i slobode, koja u to vrijeme kršćanski Zapad nije poznavao .

Ahdname su kao što smo pokazali, kroz analizu sadržaja  i kroz komparaciju sa međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, autentični i originalni dokumenti sa jedinstvenim sadržajem i univerzalnim porukama, iza kojih  stoji lični auroritet moćnoga Sultana Osmanlijskog carstva, a koja je data u ime Allaha, stvoritelja Nebesa i Zemlje, sa rezultatom trajnog utemeljenja, očuvanja i zaštite,  multikulturalnosti, ljudskih prava i sloboda,  u Bosni i Hercegovini, na  Balkanu i širom velikog Osmanlijskog carstva.

 

 

                      6    I Z V O R I    I    L  I  T  E  R  A  T  U  R  A

 

  1. AHDNAMA; Sultan Mehmed II. Fatih Han; Dokument koji se čuva uramljen u samostanu Fojnica, kao i primjerci Ahdname u samostanu Kraljeva Sutjeska i Katoličkoj gimnaziji u Visokom (Poznata i kao Fojnička ahdnama).

U prilogu je i cjelovit plakat, sa Ahdnamom na osmaniljskom, turskom, bosanskom i engleskom jeziku, kao i fotografirana Ahdnama, koja se čuva u Fojnici. Slika dobijena od fra Mirka Majdandžića, gvardijana samostana Fojnica 2003. godine.

  1. Boškov, dr. Vančo; PITANJE AUTENTIČNOSTI FOJNIČKE AHD-NAME MEHMEDA II. IZ 1463.GODINE, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XXVII- XXX, 1977. – 1979.   87. – 108.
  2. KUR’AN s prevodom, preveo Besim Korkut, Izdanje: Fondacija Kralj Fahd, Saudijska Arabija, 1993.
  3. KUR’AN S PREVODOM , preveo  Džemaluddin Čaušević, izdavač: Svjetlost, Zagreb 1978.
  4. KONVENCIJA O SPRJEČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA  (1948.)
  5. ŽENEVSKE KONVENCIJE I–IV. O ZAŠTITI ŽRTAVA RATA (1949.) I DOPUNSKI PROTOKOLI I-II. (1977)
  6. KONVENCIJE KOJA SE ODNOSI NA STATUS IZBJEGLICA (1951.)  I PROTOKOL (1966.)
  7. KONVENCIJA O DRŽAVLJANSTVU UDATIH ŽENA (1957.)
  8. KONVENCIJA O SMANJENJU BROJA LICA BEZ DRŽAVLJANSTVA (1961.)
  9. MEĐUNARODNA KONVENCIJA O UKLANJANJU SVIH OBLIKA RASNE DISKRIMINACIJE (1965.)
  10. MAĐUNARODNI PAKT O GRAĐANSKIM I POLITIČKIM PRAVIMA (1966.) I OPCIONI PROTOKOLI  (1966. i 1989.)
  11. MEĐUNARODNI PAKT O EKONOMSKIM, SOCIJALNIM I KULTURNIM PRAVIMA (1966.)
  12. KONVENCIJA O UKLANJANJU SVIH OBLIKA DISKRIMINACIJE U ODNOSU NA ŽENE (1979.)
  13. KONVENCIJA PROTIV MUČENJA I DRUGIH SUROVIH, NEHUMANIH ILI PONIŽAVAJUĆIH POSTUPAKA ILI KAŽNJAVANJA (1984.)
  14. EVROPSKA KONVENCIJA O SPREJEČAVANJU MUČENJA, NEHUMANOG ILI PONIŽAVAJUĆEG TRETMANA ILI KAŽNJAVANJA (1978.)
  15. KONVENCIJA O PRAVIMA DJETETA (1989.)
  16. MEĐUNARODNA KONVENCIJA O ZAŠTITI PRAVA SVIH RADNIKA ̶ MIGRANATA I ČLANOVA NJIHOVIH PORODICA (1990.)
  17. EVROPSKA POVELJA ZA REGIONALNE JEZIKE I JEZIKE MANJINA (1992.)
  18. OKVIRNA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU NACIONALNIH MANJINA (1994.)
  19. USTAVI BOSNE I HERCEGOVINE, FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE, REPUBLIKE SRPSKE, KANTONA-ŽUPANIJA FEDERACIJE BiH SA AMANDMANIMA, NA JEZICIMA BOSANSKOM, HRVATSKOM, SRPSKOM I ENGLESKOM; IZDAVAČ: FEDERALNO MINISTARSTVO PRAVDE, SARAJEVO 1997.
  20. Evropska konvancija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. (Rim, 4. 11. 1950.)
  21. Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka (New York, 10. 12. 1948.)
  22. Povelja Ujedinjenih Naroda (San Francisko, 1945.)

 

 

 

 

LITERATURA

  1. Almanah, 1992-2002, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Izdavač: VKBI- Sarajevo, 2003, Pregled tema i sagovornika na tribini VKBI , Tribine 1997-1998, 197. i 252. tribina; Bošnjaci u Makedoniji i Bošnjaci u Turskoj
  2. Babić, Marko; HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI, U svjetlu povijesnih prijelomnica i statistike, str. 461-474, Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom, Crtajte granice ne precrtavajte ljude, Izdavač: Vrhbosnaska teološka visoka škola, Sarajevo, 1995.
  3. Bakšić – Muftić, Jasna; Sistem ljudskih prava, Izdavač: Magistrat, Sarajevo, 2002.
  4. Batinić, fra Mijo, Franjevački samostan u Fojnici, od 14. do 20. Stoljeća, Zagreb, 1913.
  5. Benjamin Braude i Bernard Lewis; Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini- Funkcioniranje jednog pluralnog društva, Izdavač: Centar za Naučne studije, Sarajevo 2009.
  6. Bosiard, A. Marcel; Humanizam Islama, Izdavač: El-kalem, Sarajevo, 2002.
  7. Bosna i Hercegovina u Osmanskim dokumentima, Izdavač: Min. nauke Turske, Istanbul, 2009.
  8. Bosanski ustav – fototip izdanja iz 1910. godine, Izdavač: Muslimanski glas, Sarajevo, 1991.
  9. Clot, Andre, Muslimanska Španija, Izdavač: Libris, Sarajevo, 2009.
  10. Čaušević, Dženena; Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine, Izdavač: Euditio iutistica, Sarajevo, 2005.
  11. Čaušević, Dženana; ŽIVOT I PRAVNI POLOŽAJ FRANJEVACA U BOSNI SREBRENOJ PREMA TURSKIM DOKUMENTIMA, str. 285-300, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Izdavač; Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo, 2000.
  12. Džaja, Srećko; OSMANSKO OSVOJENJE BOSNE I RIMSKA KURIJA, str. 219-228, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Sa znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Izdavač; Franjevačka teologija Sarajevo, 2000.
  13. KUR’AN s prevodom – preveo Besim Korkut, Štampa Fondacija Kralj Fahd, Saudijska Arabija, 1993.
  14. Đorđević, Jovan; Ustavno pravo, Izdavač; Savremena Administracija,  Beograd, 1989.
  15. El-Bejumi, Muhamed Redžeb; Salahudin El-Ejubi: vitez Islama, Izdavač; El-kelimeh, Novi Pazar, 2008.
  16. Ebul-Hasan Ali el-Husein en-Nedevi; Šta je svijet izgubio stagnacijom Muslimana, Bemust, Sarajevo, 2003.
  17. Fejfrić, Željko; Turski sultani, Izdavač; Štampa,  Sremska Mitrovica, 2008.
  18. Fotić, Aleksandar; AMAN-NAME, knj.LII. str. 225-256, Izdavač; Filozofski fakultet, Beograd, 2005.
  19. Hadžić Nuri Osman; Muhamed, a.s., i Kur’an – Osvrt na historiju islamske kulture, Izdavač; Svjetlost, Zagreb 1987.
  20. Hamidulah, Muhammed; MUHAMMED, A.S., Izdavač ; Svjetlost, Zagreb, 1977.
  21. Halilović, Rizvan; Bošnjaci u Makedoniji (brošura), Izdavač; VKBI Sarajevo, 1997.
  22. Handžić, Mehmad; Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovačkih muslimana, Izdavač; Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1940.
  23. Pavel, Domonji; HELSINŠKE SVESKE BR. 27.; MULTIETNIČKI IDENTITET VOJVODINE Izazovi u 2007-08. (priredio Pavel Domonji), Beograd, Izdavač; Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2008.
  24. Ibrahimagić, prof. dr. Omer ; Državnopravni i politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009.
  25. TOMISLAV ŽIGMANOV ̶ MULTIKULTURALNOST I INTERKULTURALNOST–SLUČAJ VOJVODINA, str. 228-229, Izdavač; Helsinške sveske , Beograd, 2008.
  26. Imamović, Mustafa; Historija Bošnjaka, Izdavač; Preporod, Sarajevo, 1997.
  27. Jelenić, Julijan; Kultura i Bosanski franjevci-Fototip izdanja iz 1912, Izdavač; Svjetlost, Sarajevo, 1990.
  28. Jilmsz, Omer Faruk; Sultan Fatih Mehmed-han ̶ Osvojenje Istanbula, Izdavač; TUGRA , Sarajevo, 2005.
  29. John, V. A. Fine, JR; Bosanska Crkva, novo tumačenje, Izdavač; Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2005.
  30. Karčić, Fikret; Pravni tekstovi-Odabrani izvori za Opću historiju države i prava, Izdavač; Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
  31. Kemura, Sejfudin fehmi Bin Ali; BILJEŠKE iz prošlosti bosanskih katolika i njihovih bogomolja po turskim dokumentima, Izdavač; Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1916.
  32. Mahmutćehajić, Rusmir; FRATAR I SULTAN Tražeći prenijalnu misao u sjećanju na fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda el-Fatiha, str. 173-206, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Izdavač; Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo, 2000.
  33. Malkolm, Noel; Povijest Bosne, Zagreb, Izdavač; DANI, Sarajevo, 1995.
  34. Mandić, O. Dominik; Etnička povijest Bosne i Hercegovine, POVIJESNO KRITIČKA ISTRAŽIVANJA, Izdavač; Hrvarski povijesni institut, Rim, 1967.
  35. Markešić, fra Luka; Teološke implikacije Ahdname–Bosna franciskana, god XII, broj 20, Sarajevo, 2004, Izdavač; Franjevačka teologija, Časopis franjevačke teologije Sarajevo
  36. Milićević, Neđo; Ljudska Prava, Izdavač; Bemust, Sarajevo, 2007.
  37. Muratović, Admir; Medinska povelja i ljudska prava, Iizdavač; El-Kelimeh, N. Pazar, 2008.
  38. Ihsanoglu, Ekmeledin; Historija Osmanske države i Civilizacije, Izdavač; Konektum, Sarajevo, 2004.
  39. Ihsanoglu, Ekmeledin; Kultura suživota, Izdavač; Konektum, Sarajevo, 2006.
  40. Karčić, Fikret; Studije o šerijatskom pravu, Izdavač; Bemust, Zenica, 1997.
  41. Klaić, Nada; Srednjevjekovna Bosna, Izdavač; Eminex, Zagreb, 1994.
  42. Memić, Mustafa; Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore – VKBI, Sarajevo, 2003, Izdavač; Biblioteka saznanja – Almanah, Podgorica, 2003.
  43. Nikić, fra Andrija; POVIJEST NASRTAJA SRPSKOPRAVOSLAVNE CRKVE NA KATOLIKE U BOSNI I HERCEGOVINI, Izdavač; SHZ zadarske županije, Časopis hrvatskih pravoslavaca, Zadar- Zagreb, 2011.
  44. Nilević, Boris; ODNOSI SRPSKO-PRAVOSLAVNOG SVEŠTENSTVA I FRANJEVACA U BOSNI I HECEGOVINI DO POČETKA XVII. STOLJEĆA, str. 99-113, Bosna franciscana god II. br. 4, Izdavač; Franjevačka teologija, Sarajevo, 1995.
  45. Oršolić, Marko; AHDNAMA – STANDARDNO PRAVO ILI NEPONOVLJIV PRIVILEGIJ, str. 145-149. Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Izdavač; Franjevačka teologija Sarajevo, 2000.
  46. Yahya, Harun; Islam proklinje teror, Izdavač ; Bosančica print, Sarajevo, 2003.
  47. Pašić, Ibrahim; Mile i Moštre -Ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećaka i crkve bosanske, Sarajevo, 2009.
  48. Petrović, Petar- Njegoš ; Šćepan Mali, Izdavač; Prosveta, Beograd, 1967.
  49. Popović, Anto; ZVIZDOVIĆEVO DJELOVANJE U BIBLIJSKIH PARALELA-refleksije u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, str. 151-172. Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Izdavač; Franjevačka teologija, Sarajevo,2000.
  50. Popara, Haso; AHDNAMA SULTANA MEHMEDA FATIHA, Izdavač; Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2010.
  51. Pruščak, Hasan Kafi; Nizam-ul alem–Uređenje Svijata, Izdavač; Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1919.
  52. SERMEN, Marko; BOŽIJI UGODNICI U BOSNI I HERCEGOVINI OD 1291. DO 1517. str. 782-826, Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosnaskog nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom-CRTAJTE GRANICE NE PRECRTAVAJTE LJUDE,  Izdavč; Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1995.
  53. Spahić, Mustafa; Koraci u Islam OSNOVNI UVJETI  IZDAVAČ; SEJTARIJA – Sarajevo 1995.
  54. Spahić, Mustafa; Povijest Islama, Izdavač; EL-HIDAJA, Sarajevo, 1996.
  55. Studia Vrhbosnensia; Kršćanstvo Srednjevjekovne Bosne_ Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja bosanske biskupije (1089.- 1989. )- Sarajevo 1991.
  56. Sućeska, Avdo ; Bošnjaci u Osmanskoj Državi –izdavač; VKBI,  Sarajevo 1995.
  57. Šahin, doc.dr.M. Surejja ; FENER PATRIKHANESI VE TURKIYE Fener Patrijaršija i Turska- Istanbul.1999.CILT.izdavač; YEDI GUN  MUCELIHENESI . II. FETIHTEN SONRAKI DONEM STR.37.- 106.
  58. Šabanović, Hazim ; Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća- Istorijsko-pravni Zbornik  -izdavač;  Udruženje istoričara BIH,  Sarajevo 1949.
  59. Šarkinović, Hamdija; Dokumenti – Ahdnama Murata III. stanovnicima Bara iz 1575. godine,izdavač ; Almanah Bošnjaka Crne Gore str 305- 311. 2007.

 

[1]  Isto ; str 49.

[2]  isto, str. 49- 50.

[3] Kur’an; II. – 190. ajet,

[4]  Kur’an ; II- 193. ajet,

[5]  Omer Faruk Yilmaz ; Sultan Fatih Mehmed Han .   – Sultan  Mehmed – Hanova Ahdnama koju je dao narodu Galate , str. 133 – 134.izdavač; Konektum , Sarajevo  2005. godine,

[6] Isto ; . str.134.

[7] Isto,  str, 134.

[8] Isto;  str. 135.

[9] Isto; str. 136.

[10]  Isto; str. 137.

[11] Isto; str. 137.

[12]  Kur’an; Al-Hudžurat- 13.ajet,

[13] O.F. Yilmaz;  isto. str. 31.  , Ekmeledin Ihsanoglu str. 138.

[14] Isto.str. 35.

[15]  Benjamin Brande i Bernard Lewis ; Kršćani i Jevreji i osmanlijskoj carevini.Izdavać; Centar za  Naučne  Studije , Sarajevo,  2009.

[16]  Isto; str.  ;

[17]  doc.dr M. Sureya  Šahin;  Fener Patrikanesi, str. 186 – 187. ( odnosi se na Vaseljensku Patrijaršiju )izdavač Istanbul Yayin evi . Istanbul 1999. god.

[18]  Isto. str 186.-187.

[19] Benyamin Brande i Bernrd Lewis ; isto.

[20] Andre Clot; Muslimanska španija str.268. Izdavač; libris, Sarajevo, 2009.

[21] Isto; str 268-269.

[22] Kur’an ; El-Bekare- 109.

[23]  ” Ahdnama humajun” bi bio pravilniji naziv , nego samo AHDNAMA , zato što je Sultan Fatih lično svojom rukom  dao Ahdnamu fra Anđelu Zvizdoviću Na ljetnom dvoru Bosanskoh kraljeva 28.05.1463. god.

[24]  Hazim Šabanović;  je dao najbolji prevod. Za međunarodni naučni skup koji je održan 21.10-2003. ovaj tekst smo Mr. Nusret Čolo,  magiustar osmanlijaske kaligrafije,  veliki kaligraf i poznavalac osmanlijskih rukopisa i ja pregledali i otklonili štamparske greške kod prevoda i transkribovanog teksta i dali smo ga u ovom obliku.

[25] Isto; , str 183. – 185.

[26]  fra Mijo Batinić , potom Miro Vrgoč ; Bosna Franciscana br. 7, str 193 – 194. data je Skender – pašina Bujuruldija , koja je izdata 20. 8. 1486. godine , a koja se čuva u samostanu Fojnica.

[27] Isto; str 194-95.

[28] Isto;  str 194.

[29]  Isto;

[30] Hazim Šabanović;  isto,

[31]  Hazim Šabanović; isto.

[32]  Isto; str 87. – 105.

[33] Isto; str 87. – 105.

[34] Isto;

[35] Isto; Aman –name , dokument o davanju vjere, davanju garancije za miran boravak na područje ratom zahvaćeno. Kasnije će taj dokumat imati  i drugo značenje.Istorijski časopis,knj.LII. str 225.-256.Beograd 2005.

[36] Kur’an; An-nisa, 58 ajet.

[37]  Ekmeledin Ihsanoglu;  isto.  str.66- 70.

[38]  Dženana Čaušević ; isto.   str. 193.

[39] Isto ;  str 194.

[40]  Ahdnama.

[41] Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. čl. 19.

[42]  Odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravim i slobodama. čl. 17.

[43]   Harun Yahya ; Isto, str 31-32.

[44]  Isto ; vidi opširnije o ovim pitanjima.

[45]  Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih  sloboda čl. 9.

[46] Ahdnama;

[47]  Isto ; čl. 10

[48]  Međunarodni pakt o građanski i političkim pravima. čl. 6.

[49]  Isto:Evropska konvencija o zaštiti ljudkih prava i osnovnih sloboda.  čl 3.

[50] Kur’an ; al-Ma’ida – 32 ajet,

[51]  Ahdnama

[52] Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka . čl. 14.

[53] Ugledni crnogorski novinar i publicista Šeki Radončić je snimio dokumentarni film. Uz pomoć crnogorskog pravosuđa porodicama žrtava ratnog zločina , isplaćene su i novčane odštete.Dok film okt. 2009.

[54]  Ahdnama ; isto

[55] Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka. čl.13.

[56]  Univerzalna deklaracija Protokol br. 4 .  čl. 3.

[57]   Ahdnama ; isto.

[58]  Univrzalna deklaracija o pravima čovjeka. čl 5.

[59]    Ahdnanma ; isto . 6.

[60]  Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka.  , čl. 12.

[61] Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. čl 13.

[62]  isto. čl 14.

[63]   isto.

[64] Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika-migranata i članova njihovih porodica. čl 9. i čl 10.

[65] isto član 18.

[66]  Harun Yahya ; isto. str. 53.

[67]  Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina ( Strazbur – 1994. ) čl. 18.

[68] isto.

[69]  S.F. Ahdnama; isto

[70] Omer Ibrahimagić; isto. str 155 – 164.

[71] Isto; str. 155- 164.

[72] Isto.  str. 155- 164.

[73]  To nisu bili “ugovori ” kako mnogi autori navode, već sultan Fatihova zakletva, odnosno  garancija napismeno.

[74]  Kura’nski ajet; An-nisa 23..

[75]  Harun Yahya, isto

[76] Hasan Kjafi Pruščak; Nizamul alem – Uređenje svijeta str. 17.- Sarajevo 1919. godine.

[77]  Kur’an ;  An-nisa 36

 

Samostan FojnicaDr. RIZVAN HALILOVIĆ

Related posts

PROGRAM BOSANSKOHERCEGOVAČKOG FILMSKOG FESTIVALA U NEW YORK-U

Editor

Balkanska pjesnička unija: KONKURS – POEZIJA GODINE 2020 (treći ciklus)

Editor

QUARANTINE CLIP Tvrtko i Koprive zapjevali Mađarima “Sojku pticu”

Urednik BiH Info Desk

1 comment

YULI 26/01/2019 at 17:44

Zbornik uređuje carski divan, dvor i Porta koji nedvosmisleno tretira sultana kao središte Porte i izvora sve vlasti, sadržavajući uz to i protokolarni dio.

Reply

Leave a Comment