BiH dijaspora

DŽAN KARAJICA: Mladi arhitekta iz Sarajeva projektuje skupocjene zgrade po svijetu

Džan Karajica (29) jedan je od najmlađih članova Kraljevskog udruženja arhitekata Velike Britanije. Rođen je u Sarajevo 1988. godine. Rodni grad je napustio ratne 1992., kada je imao samo četiri godine. Nakon osnovne i srednje škole u Bahreinu, fakultet i magisterij arhitekture je završio u Manchesteru. 

Za agenciju Patria govorio je o projektima na kojima trenutno radi, zbog čega veliki investitori zaobilaze BiH, te zbog čega još ništa nije gradio u rodnom Sarajevu.

Može se reći da imate više diploma i projekata iza sebe nego što imate godina. Dva prestižna fakulteta arhitekture u Engleskoj, magisterij, član ste Kraljevskog udruženja arhitekata Velike Britanije. Kako ste sve to uspjeli postići do 29 godine?

Karajica: Imao sam priliku da pohađam zaista dobar fakultet za arhitekturu, koji je u mojoj prvoj godini bio broj jedan u Velikoj Britaniji. Tokom studija sam uspio da učestvujem u raznim međunarodnim konkursima među kojim je čak bio UN-ov program za restauraciju Turskih kupatila u Sjevernoj Africi i Jerusalemu, u kojim je jedan mali proizvod za rasvjetu kupola koji sam dizajnirao, nazvan HiSolar Ltd., već ušao u fazu prototipa koji Univerzitet u Manchesteru sada finansira. 

Također sam imao priliku tokom studija i između diplomskog i postdiplomskog programa da učestvujem u raznoraznim projektima, nekim u Engleskoj sa engleskim renomiranim projektantskim kućama kao što su naprimjer Sheppard Robbson, a najviše sam radio na Bliskom Istoku i to sa firmom za koju i sada radim. Te dvije stvari, zajedno sa jako puno truda, ustrajanosti, i žrtvovanja je rezultiralo nekim ‘natprosječnim’ iskustvom za moje godine.
 
Arhitektura jeste umjetnost. Može li se ta vrsta umjetnosti kvalitetno raditi bez ljubavi prema tom poslu, samo za novac? Mladi u BiH su zanimanja počeli odabirati ne po kriteriju sklonosti prema nečemu, već po plati koju kroz to zanimanje mogu zaraditi?

Karajica: Po mom skromnom mišljenju, ova se profesija ne može raditi bez izuzetne ljubavi prema tom poslu. Prosječan čovjek vidi samo ‘glamurozniju’ stranu arhitekture u smislu idejnih rjesenja, 3D prikaza, i naravno finalni rezultat odnosno uspješno kompletiran objekat. Međutim, ima jako mnogo nezahvalnog posla i dugih noći da bi se došlo do tog kranjeg rezultata. Ja se sjećam da je na mojoj prvoj godini Arhitekture bilo oko 120 studenata, na drugoj godini je već bilo 100, a na šestoj odnosno zadnjoj godini nas je ostalo oko 40 od te generacije. Ako neko misli upisati arhitekturu misleći na prvom mjestu o zaradi, toj će osobi biti vrlo teško završiti studije nadprosječno ili barem uspješno. 

Što se tiče mladih u BiH, mislim da bi veličina najviše voljela upisati diplomske studije iz ‘Telecom-a’ ili master iz ‘Elektroprivrede’ jer se stvara apsurdna slika da je najveći uspjeh zaposliti se u javnom preduzeću. Za prosječne ili možda ispodprosječne mlade, to im možda i jeste domet, ali natprosječni i pametni mladi ljudi trebaju sebi puno visočije ciljeve postaviti, pa makar to značilo ići van BiH.

Skoro cijela porodica s vaše majčine strane su poznati arhitekti. Vaš dedo Halid Muhasilović je jedan od arhitekata Skenderije. Majka Lejla i danas predaje na prestižnom fakultetu arhitekture u Bahreinu. Jeste li ikada pomislili da biste vi mogli biti nešto drugo?

Karajica: Mora se tu spomenuti i moj očuh, koji je doktorirao Arhitekturu također u Velikoj Britaniji. Iskreno da kažem, na mene nikad niko nije vršio pritisak da upišem arhitekturu, čak su mi govorili da razmislim o nečemu drugom. Međutim, kad odrastete u kući punoj arhitekata, ništa drugo vas i neća zanimati, što je bar kod mene bio slučaj.

Vaše ime se vezuje za nekoliko impozantnih projekata na kojima ste radili. Tu je Skupština Bahreina, aerodrom Lydd u blizini Londona za koji ste, zajedno sa kolegama dobili i nagrade, zatim Islamski centar u Manchesteru… Šta vam trenutno najviše zaokuplja pažnju? 

Karajica: Trenutno radim na projektu od oko 18.000 metara kvadratnih u Qataru, koji je, vjerovali ili ne, privatna rezidencija jedne poznate porodice. Samo za rezidenciju će biti utrošeno više od 50 miliona KM… U međuvremenu nam se također otvorio jedan novi projekat za člana vladajuće porodice, za koji vam zbog prirode projekta i investitora ne mogu više otkriti, osim da se radi o još većim ciframa i kvadraturama. 

Donedavno sam radio jedan projekat u Sarajevu, iza kojeg stoje vrlo ozbiljni ‘svjetski’ investitori usko povezani sa samim vrhom Federalne vlasti Ujedinjenih Arapaskih Emirata. Naglašavam Federalne vlasti a ne pojedinačni Emirat iz UAE. Jedva smo ih ubijedili da samo dođu i pogledaju BiH, jer se trenutno bave investicijama u Africi, Velikoj Britaniji, Americi, itd. 

Za njih je to trebao da bude pilot projekat, mali testni projekt koji je treba biti kap u moru njihovi investicija u našu državu. Ali, nažalost, zbog institucionalne korupcije i nepoštivanja zakona od strane nadležnih u Sarajevu, projekat je trenutno u zastoju. 

Engleski arhitekt Norman Foster, dobitnik Pritzkerove nagrade u oblasti arhitekture, koja je u rangu Nobelove nagrade, jedne prilike vam je tražio CV. Jeste li imali priliku sarađivati sa njim poslije toga? 

Karajica: Dok sam učestvovao u konkursu za aerodrom u Lyddu u Engleskoj, koji je bio raspisan od strane Tata Steel, jedan od arhitekata iz Foster + Partners koji je projektovano Međunarodni Aerodrom u Beijingu je došao da učestvuje u internom žiriju. Nakon par dana sam dobio poziv da pošaljem svoj CV u Foster + Partners koji su iskazali veliku zainteresiranost da im se pridružim. To je bilo 2012. godine. Tada mi je rečeno da će se ta pozicija otvoriti tek za šest mjeseci. Ja nisam bio u prilici da boravim u Engleskoj pola godine jer sam imao studentsku vizu. Zbog toga se ta saradnja nikada kasnije nije ostvarila.

Ali bez obzira na to, i danas sam u kontaktu sa istim arhitektom koji mi je došao na žiriranje te uvijek gledamo načine da ostvarimo saradnju jer su Foster + Partners upravo projektirali tornjeve od 78.000 metara kvadratnih na lokaciji u Abu Dhabiju za koju smo mi radili Master Plan. Nadam da će se naši putevi ponovno priječi nekada uskoro.

Radite s velikim investitorima u više gradova u svijetu, naročito po Bliskom Istoku, na objektima čije su cijene za bh. uvjete skoro pa nedostižni. Zbog čega takvi investitori zaobilaze BiH? 

Karajica: Veliki Investitori, a govorim u ime svojih investitora koji su uglavnom iz zemalja Bliskog Istoka, generalno zaobilaze našu državu iz dva prosta razloga: nedovoljno uređena zemlja – ljude koji su navikli u hotelima od 5 + zvjezdica te restoranima sa ‘Michelin’ zvijezdama ne zanima investiranje u državu koji nema nikakav sadržaj za njih, u kojima hoteli od 5 zvjezdica imaju rupe u peškirima i u kojima se vrata od ormara odvaljuju, da objasnim tako slikovito. 

Drugi razlog je korupcija i ne postojanje pravne sigurnosti. Kako možete ozbiljnog investitora, koji investira od Seychelles, preko Londona do New Yorka, da privučete da investira u državu u kojoj obična dozvola za izgradnju ovisi o raspoloženju načelnika, od toga ko ti je projektant, ko ti je izvođač itd. Takve ljude, ovo stanje jednostavno ne privlači i ja ih u potpunosti razumijem. Priče o tome da će investitori sa Bliskog Istoka investirati u našu privredu, odnosno da će se pojaviti kako se to kaže na engleskom ‘Developers’, su fantazije koje se masama u BiH serviraju. Ti ljudi prvo moraju imati svoj sadržaj, te da se osjećaju komotno u ovoj zemlji, prije nego što investiraju krupni kapital. 

Ovi trenutni ‘veliki investitori’ koji se nalaze u Bosni, su jednaki tome kada bi prosječan vlasnik par granapa iz BiH otišao u Etiopiju sa nekoliko desetina hiljada KM da investira. Naravno da bi za njih u Etiopiji bio veliki investitor. Nažalost, mnogi ljudi iz BiH nisu imali priliku učestvovati ili informirati se o velikim projektima i investicijama u ostatkom razvijenog svijeta, te im je iz tih razloga lako servirati priču o ‘velikim investitorima’ u BiH.
 
Navodno je jedan od velikih arapskih investitora s kojim i vi sarađujete kanio ulagati u BiH, ali je odustao samo jer mu je prijatelj, koji je ranije poslovao u BiH rekao da to ne radi jer je ovdje još uvijek sve korumpirano?

Karajica: Kao sto sam odgovorio na prethodno pitanje, takav imidž je jedan od glavnih razloga što se BiH zaobilaze krupne investicija. Ja tog čovjeka naravno razumijem. Nedavno me je Sheikh iz Qatara, za koji upravo radimo novi projekat, pitao za investicije na Balkanu. Objasnio mi je da je našao par interesantnih projekata u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Ja sam ga pitao da li je razmišljao o BiH. Onda mi je on odgovorio da njega ne zanima korupcija, slikanje sa političarima i šuplja priča i obećanja. Očigledno je vrlo dobro informisan. Doslovno mi je zavezao usta sa tom izjavom. Našoj projektantskoj kući su rekli da možemo dobiti dozvole koje smo tražili samo ako platimo urbanistu iz općine da nam to projektuje! Korupcija je rak rana našeg bh. društva.
 
Posljednjih godina vrijeme uglavnom provodite u Sarajevu. Putujete po svijetu, ali se opet vraćate kući. Jesu li vam iz BiH ikada ponudili da lobirate za Bosnu i Hercegovinu kod stranih investitora, ili da svoja znanja možda prenesete studentima i domaćim arhitektima?

Karajica: Mene niko, nikada, ni za šta nije kontaktirao. Vjerovatno nisam dio nikakvih halki i interesnih grupa te bi me, što je razumljivo za društvo kakvo naše jeste, neko prvom prilikom gledao da ogadi jer bi se smatrao ugroženim u smislu svog iskustva, ili uticaja pa čak i profita. Iskreno da kažem, skromna sam osoba, bez ikakvog ega, i to mi i ne treba – imam mnogo pametnijeg posla. 

Ali sad kad ste to već spomenuli, upravo sam se sjetio sam da mi je načelnik Općine Centar jednom prilikom rekao da mu ”Nađem investitora za hotel na Šipu”. Kako da tom čovjeku objasnite da privući investitora i predložiti da investira u korumpiranu državu, sistem, općinu, kako god već, je pitanje mog ličnog obraza, te da se, na osnovu svog ličnog iskustva nikada ne bih usudio nekome koji ima povjerenje u mene i kompaniju za koju radim da preporučim da se nađe u istoj poziciji kao što smo se našli i mi?
 
Nedavno ste se oglasili saopćenjem u kojem ste rekli da se govori o investiranju u Skenderiju a da vas niko nije kontaktirao. Vaš dedo Muhasilović autorska prava na Skenderiju je prenio na vas. Da li ste na zapadu ili negdje drugo ikada radili na projektu a da prethodno investitor nije osigurao svu potrebnu dokumentaciju?

Karajica: Kratko i jasno – nisam. Ne govorim da se to ne radi u drugim državama, sigurno se radi, ali ja lično i firma za koju radimo nismo nikada imali tu vrstu problema. Kad ste već spomenuli Skenderiju, interesantno mi je bilo pročitati izjavu od strane nadležnih da će doći do rušenja Skenderije samo jer će se napraviti bolja dvorana Mirza Delibašić, ili moderniji i veći Dom Mladih. Po toj logici, želim da im predložim da isto tako krenemo da rušimo Katedralu, Sabornu Crkvu, Stadion Grbavica, Begovu Džamiju, Zetru, Carevu Džamiju, Stadion Asim Ferhatović Hase, itd. i da na svim tim lokacijama napravimo veće i modernije katedrale, crkve, stadione, sportske dvorane i džamije. 

To jeste ako je to način njihove ‘brige’ za naš grad, historiju našeg grada, i ako je samo rušenje a ne adaptacija ili restauracija jedina mogućnost.

Related posts

Reis u Arizoni: Bošnjaci moraju biti budni, mudri i odlučni da zaštite narod i državu

Urednik BiH Info Desk

Zvanično: Građani BiH ne mogu u zemlje EU, ali uz određene uvjete mogu u Hrvatsku

Editor

Chicago: Promovisan novi dvojezični bosansko-engleski udžbenik za mektebsku nastavu u dijaspori

Leave a Comment