Zanimljivosti

NOVA BIOGRAFIJA NOBELOVCA: Ivo Andrić nikada nije prešao na pravoslavlje, a zbog ljubavne je afere izbačen iz masonske lože

banner

U prvoj hrvatskoj biografiji Ive Andrića u izdanju Školske knjige autor Krešimir Nemec donosi niz zanimljivih i dosad nepoznatih detalja o nobelovcu
Za mene je najbolje kad ja pišem a ne govorim, i kad se o meni ne piše i ne govori. Tako je u autobiografskim zapisima “Znakovi pored puta” uzalud zborio jedini naš književni nobelovac Ivo Andrić, koji će uoči Interlibera dobiti prvu hrvatsku monografiju nazvanu “Gospodar priče” iz pera akademika Krešimira Nemeca, a u izdanju Školske knjige. U opsežnoj i intrigantnoj knjizi, kojom Školska knjiga zaključuje svoj veliki pothvat, tisak Izabranih djela Ive Andrića, Nemec se potrudio sklopiti što je moguće precizniju Andrićevu biografiju iako su i tu neke nepoznanice ostale nepoznanice. Andrić je za života pažljivo skrivao svoju intimu, imao je malo prijatelja, vrlo uzak krug rođaka…
Otac mu je umro kada je imao samo pet godina (a već prije toga je napustio Andrićevu majku Katarinu i sina), djed po majci Antun Pejić objesio se u sarajevskoj bolnici 1894. godine…
Rođenje Ive Andrića upisao je u matici rođenih crkve svetoga Ivana Krstiteljau Travniku župnik Juraj Pušek pod rednim brojem 70. Tu je zapisano da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića (1863. – 1896.) i majke Katarine (rođene Pejić), rođen 9. listopada u Travniku u ulici Zenjak br. 13, kršten u katoličkoj crkvi. Andrić je bio i ponavljač sedmog razreda sarajevske Gimnazije, mason, diplomat, predsjednik tajne đačke protuaustrijske organizacije Hrvatska napredna omladina, ali i član Stojadinovićeve Jugoslavenske radikalne zajednice, veleposlanik Jugoslavije kod Adolfa Hitlera, ali i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata te član Komunističke partije, alinikada Titov intimus poput Miroslava Krleže.
Andrić “fratarsko dijete”
Akademika Nemeca pitamo, je li utvrdio mjesto piščeva rođenja i koje je pravo Andrićevo ime, Ivo ili Ivan?
– Mjesto rođenja Ive Andrića ostaje i dalje dvojbeno. Dovoljno je pogledati piščeve biografije i podatke po leksikonima ili enciklopedijama: podjednako se navode i Travnik (mahala Zenjak) i Dolac. Teško ćemo doći do prave istine, a možda je nije znao ni sâm Andrić. Možemo prihvatiti ono što imamo, a to je krštenica u kojoj piše da je rođen u Travniku. U restauriranoj kući u Travniku danas je, kao što je poznato, i piščev spomen-dom. Andrić je kršten kao „Ivan“, a to se ime navodi i u njegovim školskim svjedodžbama. Poslije je „Ivan“ ostao samo za kućnu, obiteljsku uporabu, dok se kao javna osoba Andrić potpisivao kao „Ivo“. Samo na naslovnici prvog izdanja knjige „Put Alije Đerzeleza“ stoji „Ivan Andrić“, zbog čega je pisac poslao beogradskom izdavaču Cvijanoviću protestno pismo iz Rima: „Pa ne znam ko mi nadjenu novo ime Ivan (?!) kad se ja kao pisac i kao ukazno lice pišem Ivo.“
Ne znamo dovoljno ni o Andrićevu obiteljskom podrijetlu. Istraživanjem Andrićevih korijena najviše se bavio Miroslav Karaulac. On navodi da Andrićevi preci (po ocu) potječu iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, na samom rubu Sarajevskoga polja. Pritom se pozivao na prve spomene prezimena Andrić u izvještaju kanonskih vikara koji su povremeno obilazili provinciju i popisivali katoličke obitelji potvrđujući krizmu. No novija istraživanja pokazuju da piščevo podrijetlo vodi od loze Mišića-Andrića iz sarajevskoga naselja Zabrđe. Dakako, treba spomenuti i problem „očinstva“, tj. često podgrijavanu tezu da je Andrić zapravo „fratarsko dijete“. Ona ipak ostaje u apokrifnoj zoni, decidiran je akademik Nemec, koji ističe da je od 1933. do 1939. Andrić išao u crkvu. Koju? Je li ostao katolik ili je prešao na pravoslavlje?
– Andrić nije prešao na pravoslavlje. U razdoblju koje spominjete odlazio je u franjevačku crkvu sv. Ante u Bregalničkoj ulici. Održavao je prisne kontakte s beogradskim franjevcima: Augustinom Čičićem, Ljubom Hrgićem i, osobito, s Jozom Markušićem, pjesnikom i gvardijanom beogradskog franjevačkoga samostana. Beogradska čaršija zvala je Andrića „fra Ivo“, a poslije rata „drug fra Ivo“. Postoji niz potvrda da je pisac slavio katolički Božić. Jednu indikativnu zgodu prepričava i Andrićev prijatelj, diplomat i pisac Branko Lazarević, u Dnevniku jednoga nikoga: “Kad mu je (Andriću) jedan činovnik Ministarstva, pogrešno čestitao božićne praznike, osorno i jetko mu je odgovorio: ‘Ja sam katolik, ja nisam pravoslavni!’ To je, možda, jedino do čega drži. On je, ako je nešto, katolik.” Poslije rata Andrić je, kao što je poznato, pristao uz novu vlast, a kasnije je postao i član KP, veli akademik Nemec.
O Andriću se često govorilo kao o čovjeku prevrtljivih političkih stavova. Zašto je Andrić, kao afirmirani diplomat kojeg je u diplomatsku službu uveo Tugomir Alaupović, njegov nekadašnji profesor književnosti iz Sarajeva, u osjetljivu periodu uoči Drugog svjetskog rata čak pristupio Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici kontroverznog Milana Stojadinovića.
– Andrić je bio politički oportunist. Vješto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vješta prilagođavanja novonastalim prilikama. Služio je revno i kontroverznim političarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića. U Jugoslovensku radikalnu zajednicu upisao se vjerojatno iz straha za posao i karijeru. Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni članstvo u JRZ nisu bile zapreka da se poslije rata stavi u službu komunističkih vlasti. Zapravo, nije teško otkriti korijene Andrićeva političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919., doživio slom svojim mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu („prvu Jugoslaviju“) i kasnije je želio samo udoban život kako bi se mogao mirno posvetiti pisanju i književnosti. Zato je bio spreman na brojne i bolne kompromise. Točno je jednom za njega rekao Đilas: Andrić je bio potreban politici, a ne politika njemu – ističe Nemec.
Je li skinut veo tajne s navodnih Andrićevih političkih tekstova objavljenih pod pseudonimom u časopisu “XX vek”, a u kojem je Andrić objavio i novelu “Poručnik Murat”, posljednju koju je napisao na ijekavici?
– U časopisu „XX vek“ objavljena je serija od dvanaest vanjskopolitičkih komentara potpisanih pseudonimom Patrius. U člancima se – primjerice – pozdravlja Anschluss, veliča njemačka politika u Europi, opravdava vanjska politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegov posjet Hitlerovoj Njemačkoj. Neki su istraživači Andrićeva djela (Kalezić, Popović) zastupali tezu da se iza serije tih članaka kao autor krije upravo Ivo Andrić. Pseudonim Patrius pripisuju Andriću i pouzdani proučavatelji književnih pseudonima: Davor Kapetanić i Miroslav Vaupotić. Nakon provedene lingvističko-tekstualne analize, tezu o Andrićevu autorstvu članaka osporio je Ivo Tartalja. Međutim, pitanje je koliko je lingvostilistika u takvim slučajevima pouzdana metoda. Andrić je 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a u povodu posjeta grofa Ciana, talijanskog ministra vanjskih poslova, napisao i kontroverzni Referat o albanskom pitanju (objavio ga je i komentirao Bogdan Krizman u „Časopisu za suvremenu povijest“ 1977. godine). Znamo pouzdano da je Andrić autor toga teksta, ali tekstualna analiza teško bi potvrdila da se profinjeni stilist Andrić može tako vješto prilagoditi birokratsko-političkom diskursu, političkim frazama i formulama, misli akademik Nemec.
Prijam kod Hitlera
U knjizi “Gospodar priče” Nemec opisuje i Andrićeva veleposlanička iskustva u Berlinu. Pomalo je neobično da je Hitlerova Njemačka prihvatila Andrića za jugoslavenskog veleposlanika s obzirom na to da je Andrić bio pristaša atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pobornik ujedinjenja južnoslavenskih naroda i uvjereni protivnik germanizacije. No, Nemec piše da je Viktor von Heeren, šef njemačkoga veleposlanstva u Beogradu, slao telegrame na više berlinskih adresa u kojima zagovara da se Andrićevo imenovanje prihvati. Andrića opisuje riječima: „On tečno govori njemački, ima oko 45 godina, neoženjen je, Hrvat je iz Bosne, pisac po zanimanju i uvijek je bio smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova Andrić je uvijek održavao vrlo prisne odnose poslanstvom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je temeljito razumijevanje zahtjeva i interesa njemačke politike. Svrha njegova upućivanja u Berlin jest da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mjestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Njemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posjete Gosp. Neuratha Beogradu.“

Izvor: m.vecernji.hr

Related posts

Blum Lab Sarajevo: Pravimo pametan – “cool” grad u kojem želimo ostati

Urednik BiH Info Desk

Najvažnije ljudske emocije: SRAM I STID

Editor

Gračanica: Porodica Jukan i njihove đulbšećer ruže

Leave a Comment