BiH dijaspora

MLADEN PIKULIĆ, FOTOGRAF: Ja pripadam Bosni i Sarajevu i više nikome, a po određenju sam fotograf

banner

Gdje god sam ja htio otići  na svakom chek pointu te pitaju kako se zoveš. Kada im kažem ime oni onda dumaju u svojoj glavi da li sam njihov ili nisam. Od toga je zavisilo moje kretanje i moj rad.

Svjetski foto div Nikon i dnevne novine NRC svaki mjesec predstavljaju po jednog vodećeg holandskog fotografa. Ovog mjeseca je to fotograf Mladen Pikulić, koji je sve do 1994. godine “bilježio” sarajevski društveni život i svoje sugrađane, a posljednje 22 godine fotografiše  Holanđane, njihovu svakodnevnicu i okruženje. Fotografisao je na desetine poznatih Holanđana, pa i kraljevsku porodicu.

Fotografija je u Pikulićevom životu prisutna od samog djetinjstva, zhavljujući bratu, Nini Pikuliću, uredniku fotografije sarajevskog AS-a i Oslobođenja.
Ubrzo nakon stečenog fakultetskog obrazovanja Pikulić počinje raditi kao fotoreporter u Oslobođenju te postaje član ULUPUBiH, gdje je pred sami rat dva puta za redom osvajao godišnju nagradu za fotografiju.

Dobitnik je i brojnih nagrada međunarodnih nagrada i priznanja. Jedna od njih i nagrada za fotografiju teško oboljele bake Nany od Alzhajmerove bolesti koju je, zajedno sa stotinama drugih, napravio tokom dvoipogodišnjeg snimanja oboljelih lica od ove teške bolesti u domu Schieldershoek u Hagu.

Mladen Pikulić je autor i nekoliko fotografskih knjiga a njegove fotografije su izlazgane u muzejima i fotogalerijama u Njujorku, Berlinu, Hagu, Amsterdamu. O njegovom radu pisale su velike medijske agencije poput BBC-a, Vašington posta, te skoro svi mediji u Holandiji.

Sa  svjetski priznatim fotografom razgovarali smo o najnovijem priznanju, sarajevskim danima i Oslobođenju, te o njegovim najdražim fotografijama-portretima.

Poštovani Mladene po izboru Nikona i dnevnih novina NRC ovog mjeseca ste vodeći holandski fotograf. Šta ovaj izbor za vas lično znači?

Kada sam se lično zahvalio Nikonu nakon objavljenog videa o mom radu na njihovoj stranici kao i na stranici NRC, jedne od vodecih holandskih novina, dobio sam odgovor da sam ja to zaslužio.
Njihov odgovor sam shvatio kao nagradu, priznanje i čast da svjetski fotografski gigant Nikon stoji iza mog rada. Nikon je već odavno upoznat sa mojim fotografijama tako da su mi tačno prije deset godina u novembru  2008. godine isto tako ukazali čast da u Rotterdamu prezentujem njihovu prvu puni format digitalnu kameru D3.

Karijeru ste počeli u sarajevskom ‘Oslobođenju’. Kako s ove vremenske distance gledate na te dane?

Fotografija se u tehničkom smislu totalno promijenila i kada se sjetim filma , razvijača i fiksira pomislim da sam se bavio nečim drugim a ne fotografijom. U to vrijeme sve je to više ličilo na neku alhemiju ili magiju, gdje je fotograf dosta vremena posvećivao i provodio u laboratoriji a manje se bavio fotografskim izrazom. Danas u digitalno doba se samo po sebi podrazumijeva da je fotografija “uspjela” tako da je fotografski stil fotografa odlučujuci u vrednovanju njegovog rada.
Moj način fotografisanja u tehničkom smislu ostao je isti samo je umjesto filma sada u foto aparatu digitalni senzor.

Šta vam je bilo najteže kao fotografu u vremenu rata? U jednom od intervjua ste rekli ste da vam je fotografisanje djece u ratu davalo nadu da će nova generacija uraditi nešto bolje nego voditi ratove i sijati mržnju.

Najteža mi je bilo nemogućnost kretanja i tuđe određenje neke nacionalne pripadnosti kojoj bih ja, po njihovom sudu trebao pripadati. Ja pripadam samo Bosni i Sarajevu i više nikome, a po određenju sam fotograf.
Ako pogledate na slobodu kretanja stranih fotografa za vrijeme rata vidjećete da su oni mogli biti i u Sarajevu i u Mostaru i u Banja Luci. Gdje god sam ja htio otići  na svakom chek pointu te pitaju kako se zoveš. Kada im kažem ime oni onda dumaju u svojoj glavi da li sam njihov ili nisam. Od toga je zavisilo moje kretanje i moj rad.

Šta mislite čime bi se danas bavili da još uvijek živite u Sarajevu?

Fotografijom, naravno. Tim se bavim cijeli svoj život. Pasija, ljubav, kreacija i profesija to je fotografija za mene. Još i živim od toga, pa šta bih više?

Kada ste zapravo shvatili da će fotografija biti vaš životni poziv?

Prvi put sam ušao u foto laboratoriju kada sam imao nekih 6 ili 7 godina. Naime moj stariji brat, pokojni Nino Pikulic fotoreporter, išao je tada u školu za fotografa i u kupatilu je instalirao foto laboratoriju. Zovnuo me je da prisustvujem magiji kada se u razvijaču potpuno bijeli papir pretvori u fotografiju. Ta slika nastanka fotografija je ostala trajna slika u mom pamćenju i vjerovatno je ona odredila moju sudbinu. Na drugoj godini studija žurnalistike imali smo svi predmet novinarsku praksu a ja sam profesoricu Vlatku Krsmanović ubijedio da radim praksu iz fotografije iako po statutu fakulteta ta vrsta prakse nije postojala. Na ispitu je bio i mentor, tadašnji glavni urednik Oslobođenja koji kada je vidio moje fotografije i teoretski rad o pristupu fotografiji u novinama, odmah mi je ponudio posao u dnevnom listu Oslobođenje.

Kako vidite sebe kao čovjeka koji fotografijama zarađuje za život, umjetnika, hroničara  ili nešto posve drugo?

U Sarajevu, za nekoga ko se bavi kreativnom fotografijom vole reći umjetnički fotograf. Bio sam član ULUPUBiH-a i dva puta pred rat dobio godišnju nagradu za fotografiju. Očito se kod nas “umjetnički” fotograf smatra nekom većom kategorijom. Bio sam na izložbama svjetskih fotografa poput Peter Lindbergh, Josef Koudelka,Bresson, Martin Schoeller…. i ispred njihovih imena na plakatima, izložbama i knjigama piše samo fotograf nikakav umjetnički.  Ja se bavim, razmišljam i živim u i od fotografije. Neke moje fotografije stručnjaci smatraju umjetnošću a neke fotografije zbog izuzetne kreativnosti dobiju i  nagrade. Holanđani me predstavljaju kao Top Fotograf što bi u prevodu bio neko ko je u samom vrhu.

Fotografišete najviše portrete, šta vas je njima privuklo i koliko je zahtjevno i teško napraviti dobar portret?

Privlači me ljudska osobenost i specificnost. Ne kaže se džaba kod nas: Koliko ljudi toliko i ćudi. Uhvatiti tu specifičnost ponaosob je najteža kategorija u fotografiji, jer koliko god uspješan portret zavisi od fotografa toliko zavisi i od onog koji se fotografiše. Fotografisanje ljudi je alhemija koja se desi u trenutku na bazi uzimanja i davanja.
Ako portretisani nema šta dati fotografu onda ovaj ne može uhvatiti taj trenutak koje se nije ni desio.

Jedan od vaših zapaženijih projekata je 70 crno-bijelih fotografija nastalih u staračkom domu. Postoji li danas neka priča ili događaj koji bi Vama kao fotografu bili primamljivi da ih obradite na taj način?

Priča ima beskrajno puno samo zavisi koja će biti ta prava koja će uskočiti u foto aparat. Nekada zavisi od fotografa, a nekada od života koji sam po sebi nanese priču pred tebe. Da bi se radio ozbiljan projekat potreban je i čitav tim saradnika koji bi ti omogucio da realizuješ projekat. Prošle godine sam radio ponovo crno bijele fotografije portreta emigranata na poziv Muzeja Rotterdam. Postoje projekti koji zbog svoje priče ili pristupa fotografiji dobiju više pažnje, a ja sam uvijek u nekom projektu koji sam po sebi za širu publiku nije toliko bitan. Ako bih imao vremena sigurno  bih najradije u Bosni fotografisao ljude. Toliko vidim zanimljivih tema da mi je veoma žao što ih nikada neću ostvariti. Vrijeme je naskupocijenije, a na žalost za te projekte ga nemam.

U BiH ima jako mnogo mladih fotografa koji svojim foto aparatima pokušavaju ovjekovječiti sadašnjost. Koliko je bitna njihova uloga u društvu kakvo je BiH?

Ne bih mogao tačno odgovoriti koja je njihova uloga u društvu BiH jer sadašnje društvo ne poznajem baš najbolje. Poznajem fotografe i to je za mene relevantno. Koliko fotografija moze da utiče na društvo i kolika je njena uloga je vječito pitanje od samog postanka fotografije. Kada je Roger Fentom 1853 fotografisao Krimski rat to je sigurno imalo impakta na tadašnje društvo jer je bio prvi fotograf u ratu. Kasnije je Capa dao temelje ratnoj fotografiji. Međutim toliko je danas ratova i toliko se miliona fotografija svakodnevno postavlja na mrežu da je veoma teško odgovoriti koliko fotografija danas uopšte ima bilo kakav uticaj u drustvu.

Godinama već živite u Roterdamu, koliko često se vraćate BiH, i koliko ovdašnji ljudi imaju priliku da se upoznaju sa vašim radom? Planirate li možda uskoro neku izložbu u ovim krajevima?

U BiH dolazim uglavnom samo jednom godišnje za vrijeme ljeta jer zbog angazmana u Holandiji ne mogu češće. Do sada sam dva puta imao izložbe u galeriji Zvono u Sarajevu.
U januaru sljedeće godine planiram održati par predavanja o fotografiji pa mislim da bi to bila i zgodna prilika da napravim  i izložbu.

6yka.com/Tatjana Čalić/BHDINFODESK

Related posts

Uskoro: Novo produženje roka za otkup stanova certifikatima

Kako se oporezuju doznake iz dijaspore

BHD Info Desk Administrator

Sead Graf Kozličić iz Njemačke: Svijet je stavljen pred veliku kušnju

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment