Samir Dizdarević je došao u Yorkshire kao izbjeglica nakon što je njegov otac, jedan među hiljadama bosanskih muslimana, ubijen tokom balkanskog konflikta. Nakon što je jedan od ubica njegovog oca zatvoren prošle godine, nastavnik informatike pripovijeda Chrisu Burnu iz The Yorkshire Posta svoju neobičnu priču. Tri dana nakon što je Samir Dizdarević napunio 18 godina, vojnici su došli po njegovog oca. Idućeg jutra, on i njegova porodica otkrili su grozotu jedva prepoznatljivog tijela njegovog roditelja – zajedno sa oskrnavljenim leševima trojice njihovih komšija – koji su ostavljeni na putu na rubu njihovog sela u Bosni.
“Mama je došla kući vrišteći”, prisjeća se on događaja iz augusta 1992. “Kazala je, ‘Samire, više nemaš oca’. Insistirao sam da odem pogledati. Imao sam 18 godina, to je bio moj otac i želio sam da ga vidim posljednji put. Kada smo se pojavili, bila je to scena kao iz horor filma. Stojiš tamo iznad mrtvih tijela. Svi su bili mučeni, očevo lice je bilo potpuno smrskano. Mogao sam ga prepoznati samo jer je bio ćelav.”
Samirov otac Mesud i njegove komšije bili su među hiljadama bosanskih muslimana ubijenih u etničkom čišćenju tokom balkanskog konflikta 1990-ih. Sada, 27 godina od ubistva njegovog oca – i nakon svjedočenja protiv jednog od ubica njegovog oca nekoliko mjeseci ranije – Dizdarević prvi put priča u javnosti o traumatičnoj sudbini svoje porodice, kao i o njegovom neobičnom putovanju, od stizanja u Yorkshire kao izbjeglica koja ne zna govoriti engleski jezik, do postajanja respektabilnim predavačem na Bradford College.
Sada četrdesetčetverogodišnjak i otac troje djece, Dizdarević se susreće sa The Yorkshire Postom nakon što se nedavno otvorio o svojim mučnim iskustvima pred osobljem koledža i studentima na Danu sjećanja na holokaust, koji je ove godine imao za temu “Otrgnut od doma”. Dizdarević pronalazi praznu učionicu u 50 miliona funti vrijednoj zgradi David Hockney na Bradford koledžu, udaljenu od užurbanosti studenata u prolazu, da bi objasnio dugu i groznu priču koja počinje kada je i sam bio student u Bosni, a završava njegovom izgradnjom karijere u obrazovanju i životu u zapadnom Yorkshireu, više od 1.000 milja dalekom od njegovog rodnog sela.
Samir je imao 17 godina i živio je sa svojim roditeljima i braćom i sestrama u selu Kamičak na sjeverozapadu Bosne kada je rat u Bosni počeo aprila 1992. To je bio jedan od nekoliko međusobno prožetih konflikata povezanih sa raspadom Jugoslavije, koji će u konačnici rezultirati smrću oko 140.000 ljudi. Dizdarević kaže da je odrastao uživajući u udobnom porodičnom životu nakon što je njegov otac proveo većinu života kao radnik na građevini u Njemačkoj, gdje su u toku bili mnogobrojni projekti za popravku gradova uništenih u Drugom svjetskom ratu. Ali eskalirajuće tenzije u regionu su počele da imaju direktan uticaj na njegov život nakon što je počeo hrvatski rat za nezavisnost 1991., pošto su neki od njegovih nastavnika otišli na prve linije borbe.
Nakon što je BiH proglasila nezavisnost od Jugoslavije poslije referenduma u februaru 1992, bosanski Srbi predvođeni sada osuđenim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem i podrškom srbijanske vlade i JNA, mobilizirali su snage da osiguraju ono za što su rekli da je srpska teritorija. Rat se ubrzo proširio državom, popraćen etničkim čišćenjem. Kako su se prve linije približavale njihovim kućama, Samir kaže da se porodica osjetila bespomoćnom. “Mama je imala sestru koja je živjela u Sloveniji. U jednom trenutku predložio sam ocu da pošaljemo mamu i sestre vani.
On je izričito odbio i rekao ne. Ali nekoliko mjeseci poslije, kazao je ‘Trebao sam slušati Samira’.” On kaže da je odluka njegovog oca da ostane došla iz njegove želje da ne napusti porodični život za koji je toliko teško radio da ga izgradi u selu. Kada je Mesud promijenio mišljenje, bilo je prekasno.
“Mogao si čuti bombe koje se uspinju kroz polje, a ti misliš, neće se dogoditi meni, sigurno mora stati u jednom trenutku. Ali jednom kada su presjekli komunikacije poput radija i televizijskih stanica, onda sam shvatio da sam sada zarobljen ovdje.”
“Električna energija je bila odsječena, ali mi smo očajno tražili baterije kako bi slušali vijesti da saznamo kada dolazi pomoć. Očekivali smo da NATO i Zapad intervenišu. Jugoslovenska armija je bila jedna od najvećih u Europi i nije bilo načine da se borimo protiv njih. Čistili su grad po grad i konačno su stigli na naše područje. Izbjeglice su počele pristizati u naša sela ranije i oni su ispričali šta se dašava. U tom trenutku znali smo da smo u velikoj, velikoj nevolji.”
U vrijeme dolaska Srba u Kamičak, dvojica Dizdarevićevih amidža koji su živjeli u blizini, već su bili poslani u koncentracioni logor Manjača gdje su bile zatvorene hiljade bosanskih muslimana. Međunarodni sud pravde naknadno je saslušao dokaze o “nehumanim” uslovima u logoru, od premlaćivanja, mučenja, silovanja, do otkrića masovne grobnice sa 540 tijela ljudi za koje se vjeruje da su tu držani.
Samir kaže da ga je jedan Srbin spasio od slanja u logor kada su vojnici stigli u selo. “Postrojili su nas, a onda su nas podijelili govoreći ljudima da idu desno ili lijevo. Kada je došao moj red, vojnik je rekao da kleknem i da idem sa ženama i djecom. Spasio me od odlaska u koncentracioni logor i možda mi spasio život. Moj otac također nije odveden jer je klasifikovan kao nesposoban.”
Dizdarević kaže da je kasnije otkrio kako je jedan od njegovih prijatelja umro za vrijeme transportacije u logor, nakon što se ugušio u prikolici prenapučenog kamiona koji je tamo odvozio zarobljenike. Onima koji su preoostali u selu isprva je dozvoljeno da nastave sa životima u zamjenu za pružanje namirnica srpskim vojnicima kada su ih tražili.
No stvari su se promijenile dramatično nakon nekoliko mjeseci. “Tamo smo živjeli u strahu, ali niko iz zaseoka nije ubijen”, kaže on. “Nisu nas dirali. Tri dana su prošla od mog 18. rođendana, naveče je neko počeo kucati na vrata dozivajući ‘Izađite’. Tamo je bio ogromni vojnik sa kalašnjikovom tražeći domaćina. Kazali su mami da traže njenog muža. “Ali su izgovarali nečije drugo ime, zapravo tražeći komšiju. Otac je kazao ‘Ja sam Mesud’. Ali oni su i dalje govorili ‘Moraš poći sa nama’.
Otac je obukao majicu i otišli su niz put. Vratili su se nakon pet minuta sa mojim ocem i komšijom, najmanje tri-četiri vojnika. Izabrali su vrijeme kada je teško vidjeti šta se dešava. U tom trenutku bili smo veoma nervozni jer smo čuli priče o ljudima koji su odvođeni na ispitivanje. Cijelu noć smo čekali da se otac vrati.”
On kaže da je bilo potrebno vrijeme da prihvati smrt oca. “U ovakvim situacijama ne shvataš potpuno šta se desilo i postaneš malo sebičniji i prestrašeniji za svoj život. Razmišljaš, kako ću preživjeti?” Samir kaže da vjeruje da su Srbi odlučili uhapsiti “uticajne” seljane kako bi imali veću kontrolu nad onima koji su ostali, ali kaže da još nije siguran da li su namjeravali doći po njegovog oca ili nije imao sreće.
“Moj otac je bio tamo u pogrešno vrijeme, a oni su tražili komšiju. Još uvijek ne znam kako su nabasali na naša vrata.” Porodica, preblašena za svoje živote, napušta kuću i spava u šatorima na obližnim ruševinama starog zamka. Srbi su konačno ponudili seljanima izbor – da se odreknu imovine u zamjenu za transportaciju na granicu.
“U to vrijeme, to je bilo ništa. Otac je radio u Njemačkoj, sagradio kuću, imao finu porodicu i udoban život, pa se nije želio razdvojiti od toga. Ali tada smo se samo plašili za naše živote.” Prevezeni su na granicu u kamionima, “kao stoka”. Porodica je završila u Hrvatskoj, u relativnoj sigurnosti Zagreba, ali je njegov stariji brat bio odlučan da ostane i bori se za bosansku armiju.
“Ostali smo u Hrvatskoj godinu dana, živeći uglavnom od humanitarne pomoći od Crvenog krsta i drugih humanitarnih organizacija iz Ujedinjenog kraljevstva.” Kada je njegov amidža oslobođen iz logora Manjača, ponuđen im je azil u Britaniji – jedan je otišao u London a drugi u Bradford. Ostatak porodice je naknadno dobio azil da im se pridruži i poslani su u izbjeglički centar u Dewsburyju. U Ujedinjeno kraljevstvo su stigli na Noć lomača 1993. godine, dok su eksplozije vatrometa ispunjavale zrak.
“Mislio sam, Bože, kakva je moja sudbina?”, govori Dizdarević s osmijehom. “Ali bilo nam je toliko drago što smo bili oslobođeni od svega što smo vidjeli. Čak i sada mi se presjetimo koliko pomoći smo dobili od britanske vlade i lokalne britanske zajednice.”
Dizdarević je krenuo na kurs engleskog jezika na Bradford koledžu 1994. Otišao je da stekne diplomu za informatičara na tadašnjem Leeds Metropolitan Univesityju, a diplomirao je 2000. u početku je radio za PC World kao IT tehničar. No, postao je honorarni predavač na Bradfor Collegeu 2003., a 2007. mu je ponuđena pozicija s punim radnim vremenom. Samir kaže da je bilo emotivno pričati osoblju i studentima o iskustvima njegove porodice, kao i o događajima poput masakra u Srebrenici u julu 1995. kada je 8.000 bosanskih muslimana, muškaraca i dječaka, ubijeno.
Imao je nekoliko razloga da se otvori o prošlosti. “Veoma rijetko kada pričam o tome ne zaplačem, emocije me obuzmu. Ali osjećam obavezu da pričam o tome. Moj otac je imao samo 47 godina kada je umro, a ja sam blizu njegovih godina jer imam 44 sada. Želim širiti istinu o događajima iz Bosne i motivirati svoje studente da idu na univerzitet i napreduju u karijeri govoreći im ‘evo kako sam ja stigao gdje jesam nakon što sam praznih ruku stigao u Britaniju.’
“Jedva da je iko znao cijelu priču. Zaustavljale su me brojne kolege govoreći mi ‘nismo znali da se to dogodilo’ i kako sam bio hrabar da podijelim nešto tako privatno.” Njegov brat je ranjen u ratu ali mu nije dozvoljen azil u Britaniju nakon što je konflikt završio te sada živi u Švicarskoj. Međutim, ostatak porodice je osigurao sebei život u Yorkshiru – njegova mama je rakođer u Bradfordu, a sestre žive u Huddersfieldu i Yorku. Ali u Bosnu se vraća svakog ljeta sa suprugom i tri dječaka – vozeći se kroz Njemačku kao podsjetnik na oca.
“Zamišljam oca kako gleda u zgrade na kojima je možda radio. Povratak je osjećaj koji ne možeš opisati. Iako sam proveo većinu svog života u Britaniji, kada se vozim, ne želim se zaustaviti. Moj život se sada računa do ljetneg godišnjeg odmora i nakon odmora.” Prošlog septembra, vratio se ponovo – ovaj put da svjedoči protiv jednog od ljudi umiješanih u ubistvo njegova oca.
U decembru je bivši učitelj Boško Dević osuđen na 10 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti zbog umiješanosti u ubistva zajedno sa još tri vojnika. Reportaža o slučaju na BIRN-u, specijaliziranom za slučajeve suđenja za ratne zločine, navodi da su se ova ubistva desila u širem “sistemskom napadu” na civile u lokalnoj opštini. “Kako je kazao predsjedavajući Vijeća Šaban Maksumić, pogibija srpskih policajaca, koju je potencirala Odbrana, doprinijela je tenzijama i bila svojevrsni okidač, ali ono što je uslijedio prevazilazi izolovani događaj”, navodi se u izvještaju.
“Pri odmjeravanju kazne, Vijeće je cijenilo iskazanu brutalnost i unakaženost tijela. U obzir je uzeto da optuženi nije samostalno preduzeo radnju, ali i da nije izrazio neslaganje.”
Samir o presudi kaže: “Dobijete neku satisfakciju, iako se meni 10 godina ne čini pravednim. Ali barem možete reći on je ratni zločinac.” No, on kaže da se posebno mučio s činjenicom da je Dević jednom bio učitelj kao što je on sada. “Kakvu poruku je slao svojim učenicim? Zbog toga moramo progovoriti. Događaji iz Bosne trebaju služiti kao podsjetnik da ukoliko ne budemo radili snažno na ujedinjavanju zajednica, to se može desiti. Ne kažem da će se desiti ovdje, ali se desilo ne tako davno u Bosni.”
“Kada sam došao u Britaniju, ono sa čime sam se suočio je manjak informacija. Vjerovatno niko u Britaniji nije znao da su ovi ljudi u Bosni, u srcu Europe, tako mnogo patili. Čvrsto vjerujem u to da su ljudi samo znali razmjere ovog krvoprolića i mučenja, mislim da bi natjerali vladu da djeluje ranije i učini nešto povodom toga.
On kaže da ga osjećaj gubitka oca nikada nije napustio. “Kada smo odrastali, moj otac je naporno radio u Njemačkoj da je propustio naše djetinjstvo. Moj otac bi jako voljeo da je sada ovdje i da se igra sa unučadima. Mislim da svi možemo zajedno naučiti iz ovih događaja, živiti bolje i bolje razumjeti jedni druge. To je razlog zbog čega želim progovoriti.”
Samir je dobio pohvale za svoj moćni govor pred studentima i osobljem o svom iskustvu na Dan sjećanja na holokaust. Lenka Kaur, koordinator za inkluziju i raznolikost na Bradford Collegeu, kaže:”Samir mi je prišao nakon jednog od naših pređašnjih događaja i pokazao interes da podijeli svoju priču u nadi da će pomoći studentima da razumiju životne puteve drugih, uticaj predrasuda i mržnje koji može završiti katastrofalnim posljedicama, te kako ustrajnost i otpornost mogu pomoći u ostvarivanju ovih ciljeva.
“Mora da je Samiru bilo ekstremno teško prizvati najužasnije vrijeme u svom životu kada je dijelio svoju priču; veoma smo mu zahvalni na snazi i otvorenosti. Pošto je jedan od njihovih tutora govorio o svom relativno nedavnom životnom iskustvu, to je izgledalo ‘stvarnije’ studentima i omogućilo im da razumiju kako se ove stvari ne dešavaju samo u drugim dijelovima svijeta, one utiču na nas ovdje jer ljudi oko nas imaju ovakva preživljena iskustva”.
Chris Burn/The Yorkishire Post
