„…Ako ostaješ u Tuzli dođi da se dogovorimo da budeš urednik novina i portala…“, zaokružilo je novu dramu pred put u Švedsku. Imponovalo mi, zahvalio se-prestao biti urednik i novinar 9. aprila 1992. kada se desio pogrom Zvornika. Sada povremeno, prije svega u spomen na doajena zvorničkog novinarstva Kjasifa Smajlovića – ne računam ono uređivanje dječije strane za norveški „Sunnhordland avis“.
Mislim da sam glavno napisao, a ozbiljna je namjera da se sve zaokruži monografijom NOVINAR U (NE)VREMENU. Odabrat će se prijeratni tekstovi iz nekoliko listova ex Jugoslavije (zasebno „bijela urednička spalta“ i naslovnica pred rat pokrenutog dječijeg lista sa sloganom „Tata, ne igraj se rata“), potom Njemačke, Norveške, Švedske i jedan broj ovih kolumni. Naći će se mjesta i za otvorena pisama o tome dokle (ni)smo stigli- i kao vlast & vjera, i kao ljudi. Kao i za tekstove novijih datuma „upotrebne“ vrijednosti- kako DaBudeBolje.
STARE/NOVE IGRE: Mnogi kažu ne ide na dobro. Planeri sudbine ovih prostora savršeno usmjeravaju. Otvoreni putevi za našu mladost, a ”programirana” migrantska slijeva u Bosnu. Dobri se tu (i) švercerski poslovi prave.
Ne bih gatke oko fotosa i šta mi se ”ukazalo” dan pred zatvaranje gornjeg slapa na Panonici. Vedrije o orasima i prvo spomenuti moj iza kuće. Pocrnili i prvi put vratio u Švedsku prazne kese (ponio jedan koji se koliko-toliko ”održao” i kasnije kazati zašto ustrebati).
I koincidencija- na Panonici svijenčila dva! Haj, omlatit ću da vidim ”kakvi su”. Nigdje zgodnog ”nečega”. Napokon nađem oveću ”tasu” i nakon nekoliko frljakanja spade 12 oraščića. Sitni, presitni i nije se imalo ”rašta” tucati. Nadođe bolje, sjećanje na davnu igru- četiri puta tri su 12, taman za tri ”kúće”.
Već sam u ”poslu” da udesim snimak-može ustrebati. Tri kućice u krupnom planu, a u pozadini da se vide dva ”Panonska oraha”. Najbolji ugao ”dobijao” s pločnika pored donjeg slapa. I hvala nekome pametnom što je s nevelikim zelenim itisonom prekrio (maskirao) dva poklopca od šahtova. U toku sezone tu su ležaljke, sada ”oživljavanje” davne igre.
Prethodno istresao prašinu i vrijedilo je truda. Onomad u Örebru, u okviru ”Škole za dječije ambasadore mira”, u dijelu internacionalne dječije igre, ubacio (i) našu ”klis i palu”. Otom-potom kuda sve ”navodi”, a narednih dana za studijski fotos treba i ”ojto”- obično poveći orah i poslužit će moj zvornički.
NOVA KNJIGA: Spominjao poduže pismo Ismara Mujezinovića i savjet da je namjesto sadašnjih kolumni pametnije da pišem priče i romane. Nije to jednostavna rabota i držim se „ritma“, svakih 6-7 godina ide nova. A kada se nedavno zadesio „skakavac pored Novog sunca“ i potom nešto još čudesnije- na tanjiru složila „dramatrurgija“ gdje je teško ostati ravnodušan. Uz ovo, na neki način, uklapa ona (ne)opravdana ljutnja na novinski naslov („Hronika o smrti jednog grada“) vezano za „prikaz“ zadnjeg romana. Jeste stradanje Zvornika temelj i gdje sam radnju pokušao bar malo „izvući“ prema svjetlu i nadi. A sasvim u pravu dr. Izet Muratspahić – 524 strane mogle se komotno „razgoditi“ i ukoričiti tri knjige. Porađanje nove ide s vedrinom i mogući odgovor na pitanje je li moguća ljubav u ružnim vremenima? Jeste, jeste i po više linija. Kao lijek, namjesto „sertalina!“ Na drugom fotosu je citat i „znakovito“ ko je inspiracija.
STAZA PREKO BANJE: S početka je spomenuta ponuda, nanizalo (i) ranijih godina, a čuđenje zašto nisam prihvatio najvažniju u Bergenu, EU gradu kulture i turizma. Da jesam ne bi bilo ovolike priče. Slično odlučio i ”pobratim iz prošlosti”. Obojica grdno prošli, a kajali bismo se da nismo pokušali.
Znači, krenuo s novim romanom i zato staju kolumne. Falit će mi Isnam Taljić (fotos 4). Znam da ce me pratiti njegove sjene i biti u toku dokle sam stigao. A napisano kome se Hasan Kaimija zahvaljuje kada je krenuo u Bosnu. Kod mene je možda složenije nakon svega što se izdešavalo. I zahvalnost državama Norveškoj i Švedskoj. Samo u tišinama uređene Skandinavije mogla su se smišljati čuda. Najnovije se zakolutava, a zna se gdje je „ostalo“ moje srce. Istina, zatrle se mnoge zavičajne staze- tek poneka ostala. I to je nešto, kao i Majkina Tuzla-posebno staza preko Banje.
——————
(Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira su nastavak serijala Pod uzgred budi rečeno koji je završen kolumnom 205. Paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK i s danom zakašnjenja portal BHDINFODESK, a 41 šalje na mejl adrese).
Piše: Sead Hambiralović
