Dijaspora je zasigurno najugroženiji entitet od svih naroda i teritorija BiH. Nema svoja prava, legalne okvire, van je konstitucije i nema svoje predstavnike, poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH, kantonima, entitetskim parlamentima, niti u vlasti BiH. Davno iščekivano Ministarstvo za dijasporu BiH nije vidljivo na horizontu ili kao prijedlog u latici premijera ili predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH.
Neki će reći, da pored ovolike komplikacije vlasti u BiH, ne treba nam još dodanih institucija za dodatne komplikacije. I to bi bio prihvatljiv argumenat ako se u obzir ne uzme činjenicu da je ‘Dijaspora BiH’, kao najveći entitet i njen najveći investitor, u državnu blagajnu i ekonomiju ulijeva milijarde maraka na godišnjoj osnovi. To je najmanje 50 milijardi konvertabilnih maraka između 1995 i 2019. Ova cifra je racunana na minimalnoj osnovi, a možda prelazi i preko 80 milijarde konvertabilnih maraka ako uzmemo u obzir malo detaljniju analizu izvještaja Centralne banke BiH, ili prosijek priliva od 3 milijarde maraka na godinu i porast iz godine u godinu. Ovo ne uključuje ratne godine između 1992 do 1995 i humanitarne i razvojne pakete drugih država.
Već duži niz godina tema o Ministarstvu dijaspore BiH je bila prijedlog kongresa dijaspore i njenih ogranaka u državama Evrope, Amerike, Kanade, Australije i Turske. I ovo su države koje imaju najveću koncentraciju državljana BiH. Zanemarivanje ove teme odvodi državljane u situaciju da se mnogi moraju odreći bh državljanstva i postati državljani države boravka. Time njihova djeca bez sumnje postaju samo državljani države u kojoj žive. Da se naturalizira u bh državljanstvo, dijete rođeno u dijaspori se gube u administrativnim procedurama i komplikacijama dokumentacije. Najčešće je pitanje da li su vam dokumenti, rodni list i sl., svježiji od mjesec dana. Tako, neko u dijaspori mora opunomoćiti treće lice u BiH da prikupi sve potrebne dokument u BiH, da bi se nešto jednostavno moglo odraditi. A jednostavno je da DKP-i /ambasade BiH koriste državni sistem za prikupljanje relevantnih informacija o svojim državljanima.
Migracija bh državljana BiH u zemlje zapadne Evrope ne jenjava. U ambasadama EU su zaposleni pojedinci kojima je posao samo da procesuiraju aplikacije za vize. Viza Njemačke se čeka od godinu do dvije, a malo broj je odbijenica. Tako slično je i pred ambasadama Slovenije i Austrije. I nisu ovo jedine države koje goste velik broj radnika iz BiH, koji će u dogledno vrijeme steći i pravo na državljanstvo, a time se morati odreći bosanskog.
Vlasti u Sarajevu, a i vladari iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara, u ovome ne vide priliku da se dijaspora uključi za stolom vlasti, dijaloga i saradnje.
Dijaspora danas je puna uspješnih biznismena, akademika, pojedinaca sa jako visokim profilima utjecaja, prijateljstava i veza koje diplomatska mreža selektivno koristi ili nikako ne koristi.
Šta nam je raditi i šta možemo preduzeti da vlasti u BiH otvore oči i ovu temu uključe u svoje političke agende i diskusije. Insistirati od članova Predsjedništva BiH da u svoje kabinete unesu elemenat dijaspore, je skoro nemoguća misija, jer sve je to do sada bilo dio marketinga ili prikuljanja političkih glasova preko granica BiH.
Siguran sam da smo svi mi u dijaspori već čuli prazne argumente kao što su ‘nema političkog konsenzusa’ a ova tema nije samo vezana za jedan konstitutivni narod i druge manjine, već za sve podjednako. Problem iseljavanja je problem za sve osim onih koji misle da su smanjili nezaposlenost svojim radom, a pola grada im se iselilo i otišlo van države. Iz krize velikog broja nezaposlenih u novu krizu nedostatka kvalificiranih kadrova.
Dijalog je neminovan, ali se nikako ne može prepustiti ambasadorima da sami biraju s kim žele voditi dijalog i da pritom druge isključe iz istog zbog osobnih pogleda ili političkih obilježja, što je do sada bila praksa.
/Autor: Ernest Kulauzović, Charles Sturt University, je redovni komentator na temu politika Balkana, odnosi BiH, EU i susjednih država, kako i na temu bh dijaspore i njena organizacije. Redovni je komentator putem radio stanica u dijaspori, BiH, Sloveniji i Hrvatskoj, aktivista bh zajednice i uposlenik u Vladi Novog Južnog Velsa u Australiji.
