Moj stav

ESAD JAGANJAC: ALISA U ZEMLJI ČUDA

Prije neki dan imao sam sreću da me posjeti moja draga unuka Emilia. Uživa da sjedi pored mene dok joj čitam razne bajke o princu, princezama i zločastim vukovima. I tako zadesi se kod mene i bajka Alisa u Zemlji Čuda, koja je jedna je od najpoznatijih djela engleskog književnika Luisa Kerola.

I tako počnem joj čitati zanimljivu priču o devojčici koja jednog dana padne u zečiju rupu i sretne se sa čarobnim svijetom naseljenim zanimljivim bićima. U jednom momentu zapne mi za oko ovaj dio priče, koji me nagna na razmišljanje o nama, o našoj Jednoj i jedinoj i zemlji čuda u kojoj živimo.

Taj dio priče počinje ovako. Alisa u jednom trenutke sretne mačku i obrati joj se:

“Češirska maco!”, otpoče prilično bojažljivo, pošto nije znala da li će joj se to ime svidjeti.
Međutim Mačka se samo još više iskesi. “Oho, izgleda da je sad zadovoljna”, pomisli Alisa i
nastavi:
“Molim te, hoćeš li mi reći kojim putem da krenem pa da izađem odavde?”
“To u mnogome zavisi od toga kuda želiš da pođeš?”, reče Mačka.
“Nije mi mnogo važno kuda”, reče Alisa.
“Onda je svejedno kojim ćeš putem krenuti”, na to će Mačka.
“Samo da negdje stignem”, dodade Alisa kao objašnjenje.
“Oh, sigurno ćeš stići”, reče Mačka, “samo ako zadugo hodaš.”
Alisa priznade da se ovo ne može opovrgnuti i zato postavi još jedno pitanje.
“Ko živi u okolini?”
“U ovom pravcu”, reče Mačka zamahnuvši desnom šapom, “stanuje Šeširdžija, a u onom
pravcu”, zamahnuvši drugom šapom, “stanuje Martovski Kunić. Posjeti kojeg ti god drago. Obojica
su ludi.”
“Ali ja ne želim da idem među luđake”, primijeti Alisa.
“Oh, nema ti druge”, reče Mačka. “Svi smo mi ovdje ludi. Ja sam luda. Ti si luda.”
“Otkud znaš da sam ja luda?” zapita Alisa.
“Mora da jesi”, reče Mačka, “inače ne bi došla ovamo.”
Za Alisu to uopšte nije bio dokaz. Ipak nastavi.
“A kako znaš da si ti luda?”
“Da postavimo stvar ovako”, reče Mačka. “Pas nije lud. S tim se slažeš?”
“Mislim da je tako.”
“Evo dakle”, nastavi Mačka. “Vidiš, pas reži kad je ljut a maše repom kad mu je šta drago. A
ja režim kad mi je šta drago a mašem repom kad sam ljuta. Zato sam luda.”

Hm pomislih, nebi bilo teško pogoditi ko je u ovoj našoj bosanskoj zemlji čuda Šeširdžija, ko Martovski Kunić a ko Mačka. Baš kao i u ovoj bajci i naša Bosna je svijet u kojem ne vlada logika i u kojem se radnje odvijaju kao u snu, na neobičan način bez logike, ali se prihvaćaju bez suvišnih pitanja.

Kako preći sa ove fantastične priče na našu ružnu stvarnost? Možemo li se sjetiti kada zadnji puta nismo čuli ono: “pozdravi odvratnog muža i ružnu djecu”. Čini mi se negdje prije rata.

Uglavnom, kao i u ovoj bajci građani lojalni RBIH se pitaju kojim putem da krenu. Odgovor na to pitanje je kuda želiš da kreneš? Ako je odgovor na to “nije mi važno” onda je svjedno i kojim putem ćete krenuti. A stvari uprvo izgledaju tako. Da li nam je stvarno važno kojim putem ćemo krenuti? Ja mislim da jeste, ako ne nama onda jeste našoj djeci i unucima. Odgovor na to nam neće dati politika već upravo dio časnih pripadnika akademske zajednice. A ako akademska zajednica pogriješi ili prepustmo odgovor politici desi će nam se ili evropska Palestina ili vjekovna okupacija kao sto je bio primjer sa Škotskom. Sjetimo se da je Škotska aristokratija (tadašnja akademska zajednica) izdala žitelje Škotske i stala uz engleske okuptore pa je i dan danas Škotska okupirana država. Sjetmo se da je politika u Palestini, predvođena Jaserom Arafatom decenijama pravila nekakve nagodbe sa cionistima pa ih sada ubijaju kao glinene golubove.

Po meni građani lojalni RBIH trebaju postaviti ispravan i pravdan cilj (gdje da krenu), ma koliko (nad) realisti uhljebljeni u tzv “real poltiku” tvrdili da nije realan. A ispravan i pravedan put je antifašistička politička borba protiv unutarnjih i spoljnih neprijtelja, koji danas dave RBIH pokušavajući da je unište. Put do tog cilja je čuvati mir, ne nasjedati na provokacije i držati se normi unutarnjeg I internacionalnog prava jer su na našoj strani i niko nam ne može argumentovano prigovoriti što branimo državu Republiku BIH. A te norme nam kažu da je Dejtonski ustav ilegalan i da je jedini legalan i službeni ustav RBIH zapravo Ustav Republike BiH. Povratak tog Ustava na snagu mora biti naš cilj i to je jedino svjetlo na kraju tunela. Taj ustav je službeni Ustav nase države jer je zaveden u Službenom listu i jer je usvojen od strane Skupštine Republike BIH. Taj Ustav se može naknadno doraditi amandmanima da postane jedan od najboljih ustava EU. Niti je RBIH specijalan slučaj niti je legalni Ustav RBIH specijalan ili išta po čemu drugačiji od ustava svih evropskih država i susjeda, gdje su neke od susjenih država poput Crne Gore i Makedonije više multi-etničke države od RBIH. Mi samo tražimo ono što nam po normama unutarnjeg i internacionalnog prava pripada. Tražimo ono što nam je suprotno pravu silom oduzeto. Treba uzeti u obzir da je po internacionalnim pravu svaki međudržavni ugovor nevažeći ako je postignut uz primjenu sile, bez obzira ko ga je potpisao (Bečka konvencija o međudržavnim ugovorima).

Sve ostalo je akt pobunjenika, fašista, kvislinga, mafije, terorista, uhljeba i sljedbenika fašističkih ideologija ratnih zločinaca Miloševića i Tuđmana. Zbog toga ih je lahko i prepoznati, ne samo u politici, nego i među nekim prodanim dušama akademske zajednice i medijima. Nije uopšte izuzetak da je izvjesni Muharem Baždulj provodio velikosrpsku propagandu godinama, ismijavao heroinu nanu Fatu Orlović i skakutao i podvriskivao oko negatora genocida Petera Handkea. Takvih Bazdulja, Galijaševica, Rista Džoga i Šagolja puni su RBIH mediji od početka agresije do danas, koristeći slobodu medija da šire fašističku propagandu.. Čast izuzecima. Ne prođe dan a da na naslovnoj strani ne izroni jedan od voždova bosanske apokalipse šireći mržnju i pravdajući svoju fašističku, mafijašku secesonističku politiku i ideologiju, bez rijeći osude od strane urednika medija, što praktično znaći da pristaju da budu megafon fašističkih politika samim time što im daju prostor. Ja ne mogu zamisliti da bi u recimo Engleskoj ili Izraelu neki Himler ili Ajhman dobili intervju a kod nas je to običaj. Mediji daju prostor i presuđenim ratnim zločincima poput Šešelja, Kraišnika, Abdića i potencijano budućim poput Vučića, Dodika, Čovića ili njihovom dokazanom kolaborantu Bakiru Izetbegoviću.

Nema veze koliko dugo će trajati politička borba do ostvarenja tog cilja. Kako kaže mačka iz pomenute bajke: “sigurno ćeš stići, samo ako zadugo hodaš”. I ja bih dodao ako se držimo normi unutarnjeg I internaionalnog prava. Pravda se može postići ako se zatraži, problem je u tome što naši kvislinzi sabotiraju svaki pokušaj naših građana da traže pravdu, što je vidljivo i iz sabotaže Revizije Tužbe RBIH protiv Srbije.

Ako se upustimo u “šminkanje Dejtona” dobit ćemo našminkanu luđačku košulju. U čemu je razlika?
Jedno takvo “šminkanje Dejtona” je pokušano sa tzv. “Aprilskim paketom” i srećom nije prošlo. Fatalnu zamku oko tog paketa pojasnio je vrhunski stručnjak prava Francis Boyle koji kaže slijedeće:

“Da je usvojen Aprilski paket, Republika Srpska bi dobila veće nadležnosti i moć u odnosu na centralnu vlast u Sarajevu nego što sada ima. U Aprilskom paketu stoji da Parlament BiH treba jednostavno da bude raspušten ukoliko Vijeće ministara ne bude izabrano nakon tri kruga glasanja. Tu nema nikakve odredbe kako i kada Parlament može ponovo da bude uspostavljen. A tada nema ni Predsjedništva jer prema Aprilskom paketu i ono treba da bude izabrano indirektno, u Parlamentu. I tada svu vlast dobija Republika Srpska i više ne postoji nikakva centralna vlast. Aprilski paket bio bi naredni korak ka konačnoj destrukciji RBiH.”

Nema sumnje da slične zamke oko promjene Izbornog zakona I “ograničene” promjene Dejtonskog ustava smišlja trilateralna komisija stranaka na vlasti SNSD, HDZ, SDA, koja neće pristati ni na jedno drugo rješenje koje ne ukljućuje destrukciju RBIH. I zastupnci, koje smo birali treba da usvoje takvo rješenje u Paramentu RBiH, sa demagogijom: morali smo, relanost, relitete i slične gluposti.

Kako se boriti protiv fašizma, okupcije, kvislinga i kolonzatora pokazali su nam Josip Broz Tito, Mahatma Gandi, Nelson Mendela I pokret Solidarnost u Poljskoj. Treba uspostaviti pokret političkog otpora rušiteljima RBIH, njihovim kvislinzima i saveznicima. Nije teško prepoznati ih oni se sami identifikuju. Radi se o 200-300 ljudi, koji dave RBiH već 30 godina i pri tome se enormno bogate, štiteći navodno svoju “pastvu”. Treba ih socijano izolovati, ne davati im bilo kakve usluge, ne kupovati od njih bilo šta, ne družiti se sa njima, izbacivati ih iz svih mogućih udruženja i stranaka. A ako se ukljuće susjedne države formirati na lokalnom nivou sistem ONO I DSZ po uzoru na Titinu doktrinu odbrane od agresora i fasizma ne pitajući za odobrenje trenutne stranke na vlasti na državnom nivou. Oni su uzurpatori i neprijatelji RBIH, svi osim DF-a i tako se treba prema njima i odnositi. Svaka država ima pravo na odbranu pa tako i RBIH i niko na svijetu nas neće osuđivati zbog toga. Pored toga, u tom slučaju, treba obustaviti bilo kakav turistička putovanja u Srbiju i Hrvatsku i obustaviti bilo kakvu trgovinu i poslovne veze sa njima. Ne treba očekivati da će nam internacionalna zajednica išta pomoći, naprotiv da su htjeli spriječiti genocid u Srebrenici mogli su i da hoće spriječiti divljanje aktuelne vlasti mogli su dozvoliti Inzku korištenje jedinog mogućeg mehanizma odbrane države a to su bonske ovlasti. Nisu, niti imaju namjeru te stoga moramo se kao i 92’ sami orgnizovati, braniti i odbraniti.

Related posts

Biskup Komarica: Potrebna nam je prava revolucija

Urednik BiH Info Desk

Sporni transparent i dalje ispred Dačićevog ministarstva u Beogradu

Editor

Anketa banjalučke Agencije “Prime Communications” : Bosna i Hercegovina je moja država kaže73,6 ispitanih građana

Urednik BiH Info Desk

Leave a Comment