“Ostajte ovde. Sunce tuđeg neba neće vas grijati, k’o što ovo grije.” Napisana je prije stotinu godina, a danas, više nego ikad, može se primjeniti. Odlazi mlado, odlazi staro u neki bolji i za njih perspektivniji svijet. Odlaze ljudi zato što “bijeli svijet” zna prepoznati potencijal, i zadržati ga za sebe. Tako je i Essen čuo za Bojanu Kravić i pozvao je k sebi. Zato što je pametan.
Bojana Kravić, mlada žena iz Nevesinja, s mjestom prebivališta u Essenu, je najbolji primjer kako se u svijetu naši stručnjaci cijene, a kod nas ne. Jer da se cijene, bili bi ovdje. Ne bi preko društvenih mreža gledali svoje najbliže i utjecali na razvoj znanosti ispred neke strane države. Ali mi ne cijenimo kvalitet.
Po završetku srednje škole u Nevesinju, Bojana odlazi u Novi Sad na studije biokemije na Prirodno-matematičkom fakultetu, nakon kojih upisuje master studije na Kemijskom fakultetu u Beogradu. Prepoznata kao dobra stručnjakinja i buduća znanstvenica, boravila je u istraživačkim laboratorijama u Gracu i Pragu.
“Boraveći i radeći u inozemnim laboratorijama, imala sam priliku da direktno vidim i usporedim znanstveno-istrazivački rad. Nažalost, razlika je više nego očigledna. Laboratorije u Zapadnoj Europi imaju mnogo više novčanih sredstava, mnogo više mogućnosti za nabavku materijala i kemikalija i nemaju problem sa uvozom”, kaže Bojana za Hercegovina.info, pa nastavlja:
“Mnogo je lakše obavljati posao znanstvenika u jednom takvom laboratoriju, nego kod nas, gdje se npr. na jednu osnovnu kemikaliju čeka po par mjeseci zbog raznoraznih problema oko uvoza. Budući da sam se i sama željela baviti znanstveno-istraživačkim radom, odlučila sam se prijaviti na doktorske studije u inozemstvo. Konkurirala sam na Carlsovom Univerzitetu u Pragu i na Friedrich-Alexander Univerzitetu u Erlangenu, primljena sam na oba i odlučila sam školovanje nastaviti u Njemačkoj jer je projekat na kojem sam trebala raditi trebao biti mnogo zanimljiviji.”
Tako Bojanu put i okolnosti vode u Njemačku koja joj širom otvara vrata, radujući se svakom novom mladom istraživaču. Tijekom doktorskih studija, Bojana se bavila istraživanjem mišićne slabosti, objavila je pet znanstvenih radova i odbranila doktorsku tezu 2017. Nakon toga je konkurirala za posao znanstvenika na Sveučilištu u Essenu, dobila posao i danas se bavi istraživanjem autofagije u kontekstu neurodegenerativnih oboljenja.
Bojanin posao zvuči izuzetno zanimljiv, ali je put do zvanja doktora popločan trudom, umorom i beskonačnim učenjem. Bojana ga doživljava i kao hobi, jer je ljubav prema ovoj profesiji nestvarna i ravna ljubavi prema hobiju. Zbog toga može raditi i više od jednog dana u kontinuitetu, a da ne osjeti umor i iscrpljenost. Zna da ovo što radi nije bespotrebno i uludo, već prijeko potrebno za razvoj nauke i korak naprijed za cijelo čovječanstvo.
“Jedan nobelovac je rekao: “Mi imamo savršen posao-plaćaju nas da radimo ono što volimo.”
Ovaj posao je svakodnevna bitka sa eksperimentima, sa idejama i sa samim sobom. Nema odmora. Radno vrijeme za mene ne postoji. Nekada sam ostajala i po 36 sati u laboratoriju jer su eksperimenti tako zahtijevali”, kaže ova mlada žena. Svaki ogled zahtijeva maksimalnu posvećenost, predanost i koncentraciju. Benefiti su višestruki, pa im ona tako i prilazi.
“Kada radimo, uvijek polazimo od određene ideje koju dobijemo na osnovu nekih prethodnih saznanja i onda se trudimo tu ideju i dokazati. Nekada smo u pravu, nekada ne. Da bi čovjek nešto dokazao sa sigurnošću, mora se uraditi jako mnogo eksperimenata koji donesu i negativne rezultate, tako da je skoro svaki dan neuspijeh. Ali kada se dogodi da nakon nekoliko tjedana ili mjeseci istraživanja, čovjek otkrije nešto i zna da je prvi koji je na planeti došao do tog rezultata- taj osjećaj je neopisiv. Zaista neopisiv.”
Bojana je još jedna mlada i obrazovana osoba koja pripada neformalnoj grupi “Odliv mozgova”. Nažalost, takvih je sve više, jer im ova država ne daje mogućnost učenja i napredovanja. Bilo bi lijepo da u svojoj matičnoj državi dobiju priliku za dokazivanje. Zato mahom idu ‘preko grane’, znajući da će se u Europi ili svijetu cijeniti njihovo znanje i diploma.
“Da bi mladi ostali u Bosni i Hercegovini, sve se mora promijeniti. Prvenstveno društvo se mora mijenjati. Ljudi moraju shvatiti da stručnjaci moraju biti na odgovornim položajima, a ne članovi stranaka. Mislim da npr.ne može neko sa srednjom školom biti direktor bolnice, niti netko s kupljenom diplomom učitelj ili ministar. Ne mogu ja kao molekularni biolog davati savjete nekom arhitekti ili programeru. Za vrijeme bivše Jugoslavije, imali smo odlične stručnjake i inženjere koji su radili i gradili širom svijeta. Danas toga više nema. Zašto? Jer stručnjaci ne mogu doći do izražaja od stranačkih članova i to je jako tužno. Mladi to vide. Nemaju volju niti želju da ostaju u takvoj državi, jer znaju da im diploma ne vrijedi, da im trud i rad ne vrijede ako nisu članovi vladajuće stranke”
Bojana savjetuje mladim generacijama, da ako žele ostati u Bosni i Hercegovini, trebaju svojim primjerom da mjenjaju sustav iz korijena, ali ako pak žele da odu, ona daje do znanja da se novac i slava ne mogu steći odjednom, ali da će im se trud i znanje itekako isplatiti.
“Na Zapadu ne čeka med i mlijeko. To kažem iz vlastitog iskustva. Živi se mnogo bolje nego na Balkanu, ali se mora i raditi, dokazivati, jer domaći uvijek imaju prednost. U svakom slučaju, nijedna odluka, nijedan put nije lak i mladi se moraju pripremiti na to, jer inače dožive razočarenje i upadnu u neku vrstu depresije jer ne žive život koji su zamišljali.”
Ova mlada i sposobna žena ne voli planirati unaprijed, radi korak po korak i odlična je u tome. Neko tamo daleko je prepoznao njezinu sposobnost i ostaje nada, da će se i na našem tlu, malo više pozornosti posvećivati ovakvim ljudima, da nam neće biti najveći uspijeh kada tijekom godišnjeg odmora dođu par dana u posjetu svojima.
