Dan 31. maj 1992. – Dan bijelih traka na području Prijedora, je dan vrhunca velikosrpskog fašizma kada kroz formiranje zloglasnih logora smrti nagovještavaju kroz koje će sve brutalnosti prolaziti Prijedorčani – Bošnjaci, Hrvati i dr..
Od početka aprila 1992., na udaru srpsko-crnogorskog agresora našao se grad Prijedor, kao i svi gradovi u Bosni i Hercegovini u kojima su Bošnjaci činili većinu. U Prijedoru, Kozarcu i okolnim selima, do 31. maja 1992., počinjeni su brojni ratni zločini nad civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Dok na dan 31. maja 1992., dešava se kulminacija velikosrpskog fašizma kada Krizni štab okupacione i nasilne vlasti općine Prijedor javno izdaje naredbu i naređuju kompletnom nesrpskom stanovništvu da na svojim kućama i prozorima stanova istiknu bijeli čaršav, dok pripadnici bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, kao i svi oni koji se nisu uklapali u velikosrpski plan, da prilikom izlaska na javnim mjestima na nadlakticama moraju nositi bijele trake. To je bio uvod u dobro planirani i sistematski srpski genocid nad Bošnjacima i Hrvatima, njihovo potpuno istrebljenje i etničko čišćenje sa područja prijedorske regije.
Kada su srpske vlasti otvorili zloglasne koncentracione logore smrti Omarska, Trnopolje, Keraterm… u kojima su zatvarani, pljačkani, prebijani, zlostavljani, silovani pripadnici i pripadnice bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Metode brutalnog zlostavljanja i izvršavanja zločina nisu se razlikovali od nacističkih logora smrti Auschwitz, Buchewald, Dachau… Zato se naredba srpskog Kriznog štaba od 31. maja i nošenja Bijelih traka i žigosanja civila, tretira kao vrhunac velikosrpskog fašizma koji u potpunosti podsjeća na nacistički proglas iz 1939. godine, kada je poljskim Jevrejima naređeno da se kreću isključivo uz nošenje žutih traka i Davidove zvijezde oko rukava, što je bio uvod u holokaust.
U Prijedoru samo za tri mjeseca 1992., istrijebljeno je 94 posto nesrpskog stanovništva. Tokom srpske agresije ubijena je 3.173 civila, od čega 256 žena i 102 djece. Oko 31.000 osoba je zatočeno u logorima, dok ih je 53.000 protjerano.
Nakon masovnih zločina nad civilima srpske vlasti i zločinci u namjeri prikirivanja zločina, tijela žrtava pokopavali su i sakrivali u masovnim grobicama, za čijim ostacima se i danas traga. Samo na području Tomašice, u blizini Prijedora, pronađeni su ostaci oko 400 žrtava genocida, koji su bili zakopani u dubini zemlje s namjerom da se nikada ne otrkiju ostaci.
Svako memorijalno mezarje u prijedorskim naseljima i selima danas broji po nekoliko stotina nišana žrtava genocida koji su identifikovani.
To je rezultat srpskog fašizma nad civilima Prijedora za koji su osđeni samo manji broj srpskih zločinaca! Za zločine počinjene na području Prijedora, u Haškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine osuđeno je ukupno 37 osoba na 617 godina zatvora, kao i na kaznu doživotnog zatvora, koja je izrečena srpskom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.
Za zločine u Prijedoru pred Haškim tribunalom osuđeno je ukupno 18 osoba:
• Milomir Stakić: Osuđen na 40 godina zatvora za zločine u Prijedoru i to zločine protiv čovječnosti (istrebljenje, ubistvo, progoni),
• Radoslav Brđanin: pravomoćno osuđen na 30 godina za zločine protiv čovječnosti,
• Duško Tadić: Osuđen na 20 godina zatvora za zločine u Prijedoru posebno u Kozarcu i to za djela: ubistva, hotimičnog lišavanja života, mučenja i nečovječnog postupanja,
• Duško Sikirica: Osuđen na 15 godina za zločine u logoru Keraterm i to za zločine protiv čovječnosti – progoni na političkoj rasnoj ili vjerskoj osnovi,
• Biljana Plavšić: Osuđena na 11 godina za genocid i ratne zločine.
• Damir Došen: Osuđen na 5 godina zatvora za zločine u logoru Keraterm i to za zločine protiv čovječnosti – progon na političkoj rasnoj ili vjerskoj osnovi,
• Dragan Kolundžija: Osuđen na 3 godine zatvora za zločine u logoru Keraterm i to za djelo progon na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi,
• Miroslav Kvočka: Osuđen na 7 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za zločine protiv čovječnosti – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje,
• Dragoljub Prcać: Osuđen na 5 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovječnosti – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje,
• Milojica Kos: Osuđen na 6 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovječnosti – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi ubistva i mučenje,
• Mlađo Radić: Osuđen na 20 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovječnosti – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistva i mučenje,
• Zoran Žigić: Osuđen na 25 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu za zločin protiv čovječnosti – progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, mučenje i okrutno postupanje,
• Milan Kovačević umro u Haškom zatvoru,
• Darko Mrđa: Osuđen na 17 godina zatvora za zločin na Korićanskim stijenama i to za djela ubistvo i nehumana djela,
• Predrag Banović: Osuđen na 8 godina za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločin protiv čovječnosti – progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi,
• Mićo Stanišić: Osuđen na 22 godine zatvora za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine
• Stojan Župljanin: Osuđen na 22 godine zatvora za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine
• Simo Drljača: Ubijen prilikom hapšena od snaga SFOR-a.
U Sudu BiH je za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđeno 19 osoba na ukupno 341 godinu zatvora.
Tridest godina kasnije srpski fašistički režim u Prijedoru i ratni zločinci koji još uvijek nisu pohapšeni obilježavaju “30 godina odbrane grada Prijedora i 80 godina oslobađanja”.
Esad Krcić
