BiH dijaspora

Željko Komšić u Stuttgartu: Na Zapadu se pretvarali da ih boli genocid u Srebrenici

banner

Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, održao je govor bh. dijaspori danas u Stuttgartu, uoči godišnjice genocida u Srebrenici.

Komšićev govor prenosimo u cjelosti:

“Nijedno sjećanje na Srebrenicu ne može početi, pa tako ne počinjem ni ovo obraćanje, bez pomisli na sve one koji su bili žrtvom genocida. Nemoguće je govoriti o Srebrenici a pred očima ne imati slike maloljetnih dječaka. Tih ljudi kojima nije ni dopušteno da u životu pokušaju ostvariti svoje snove, a sigurno da su ih imali, kao što ih ima svaki normalan čovjek.

Kao što jedan naš pjesnik kaže – sad bi bili očevi, sad ih više nema.

A nema ni onih koji su bili očevi. Nema ih da vide u što su, oni koji su preživjeli bez njih, kao sirotinja, izrasla njihova djeca. A mnogi među njima izrasli su u dobre i uspješne ljude.

Ne može sjećanje na Srebrenicu proći bez slike o iznemoglim starcima koji su također na kraju svojih, najčešće teških života, lišeni istog na brutalan i ponižavajući način. Ima u takvom postupanju prema starijem nešto odvratno, nedostojanstveno, jer ako ste u stanju nasrnuti na starog i iznemoglog, a pri tome i nenaoružanog, vi niste ništa do obična kukavica, a gori i jadniji od njih su samo oni koji ih zbog toga herojem smatraju.

Šta je bio genocid u Srebrenici? Ništa drugo nego divljačko ubijanje ljudi samo zato što su muslimani, Bošnjaci, divljačko iživljavanje nad slabijim i nemoćnim. Međutim, nikada ne smijemo zaboraviti da je u tome ludilu itekako bilo sistema i reda. Institucije, današnjeg manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini, odnosno, vojska i policija, koje su formirane suprotno tadašnjem Ustavu i u toku oružane agresije Republike Srbije nad Bosnom i Hercegovinom, a koje su strukturu i komandni sastav naslijedile iz Jugoslovenske narodne armije, počile su zločin genocida. Taj zločin bio je kruna genocidne operacije koju su te institucije uz političku, obavještajnu, i paravojnu podršku susjedne Srbije, vršile u periodu od 1992. do 1995. godine. Zločini koji su po svom karakteru isti kao genocid u Srebrenici izvršeni su i prije jula 1995. u općinama Istočne Bosne, gdje je ubijeno čak i više ljudi nego u julskim danima 1995. godine. Međutim, u julu 1995. godine za samo pet dana, uslijed pada Srebrenice kao tobože zaštićene zone Ujedinjenih nacija, vojno i političko rukovodstvo bosanskih Srba uz podršku Srbije, ubilo je preko osam hiljada ljudi.

Zločin genocida dokazan je upravo zahvaljujući sistematičnosti izvršioca genocida koji su iza sebe ostavili jasne materijalne dokaze, odluke i zapise o genocidnoj namjeri, kao i dokaze o genocidnom djelovanju. Ništa u toku činjenja zločina genocida u Srebrenici nije bilo prepušteno slučaju. Međunarodni sudovi tokom dugogodišnjih suđenja, prateći dokaze, ustanovili su direktnu krivicu predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića i političkog vrha te tvorvine, kao i direktnu krivicu glavnokomandujućeg generala Ratka Mladića i drugih. Sudovi su utvrdili i krivicu direktnih izvršilaca, to jeste onih koji su izvršavali zadatake. Iz čitavog niza dokaza i niza osuđenih jasno je vidljiva zločinčka hijerahija, kao i posvećenost činu zločina od običnog vojnika i policajca do predsjednika i generala vojske Republike Srpske.

Genocid u Srebrenici je međunarodno utvrđena pravna činjenica. Međutim, to je samo činjenica. To što je utvrđena sukladno međunarodnom pravu, ne znači, i tome svjedočimo skoro svaki dan, da ta činjenica ima veze sa univerzalnim principom pravde. I nakon svega, pa čak i nakon što su u Bosni i Hercegovini od strane bivšeg Visokog predstavnika nametnute izmjene Krivičnog zakona po kojima se zabranjuje negiranje genocida, politički i ideološki nastavljači genocida, javno, u današnjim vlastima eniteta Republika Srpska i dalje nastavljaju veličati počinioce zločina genocida, te nastavljaju sa promocijom istih u nacionalne heroje. Herojima ih smatraju ne zato što misle da nisu krivi za zločine nego upravo zato što smatraju da je činjenjenje zločina genocida nad Bošnjacima izraz historijskog prava pa i herojstva srpskog naroda.

Pomenute izmjene Krivičnog zakona po kojima je negiranje genocida navodno kažnjivo, ostale su mrtvo slovo na papiru. Stranci koji su nametnuli taj zakon ne stoje iskreno iza toga nametanja, ali zato stoje iza nekih drugih nametanja, čak i onda kada se Ustav suspendira na jedan dan, što je u svijetu nezabilježen primjer pravnog nasilja. Bošnjaci, ali i svi drugi u Bosni i Hercegovini koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao jedinu svoju domovinu, a naročito direktne žrtve genocida, osjećaju se potpuno ogorčenim i prevarenim.

Osjećaju se prevarenim jer su u jednom trenutku povjerovali da će Zapad iskoristiti svoj autoritet kako bi se u Bosni i Hercegovini počiniocima genocida onemogućio da zločin genocida slave i da time nanose dodatnu bol žrtvama. To nadanje Bošnjaka i svakog dobrog čovjeka u Bosni i Hercegovini pokazalo se naivno, i sada Bošnjaci kao i svi slobodoumni ljudi bosne i Hercegovine s pravom osjećaju ogorčenost jer su od strane Zapada još jednom  prevareni i izdani.

Da stvar bude gora, vjerovali smo da će Zakon o zabrani genocida pod pritiskom Zapada konačno profunkcionisat. Međutim, desilo se nešto sasvim drugo. Uslijedio je zajednički pritisak separatističkih politika u Bosni i Hercegovini sa jedne strane, i političkih predstavnika zapadnih zemalja sa druge strane, da se učine brojne koncesije i ustupke na štetu države Bosne i Hercegovine radi tzv. mira u kući. Na žalost, a pod pritiskom Zapada, pronađene su političke strukture u BiH koje su spremne na te koncesije. Rezultat toga je sljedeći; te koncesije su učinjene, da stvar bude još gora – traže se nove i veće, država je oslabljena, njeni neprijatelji su ojačani, a Zakon o zabrani negiranja genocida uopće ne funkcioniše, jer su pravosudne institucije okupirali simpatizeri separatističkih politika upravo zahvaljujući pomenutim koncesijama koje su učinjene na insistiranje zapadnih političkih predstavnika. Naizgled, sve ovo čini se kao potpuno bizarno i neshvatljivo, ali je, na žalost tačno. Sve to proizvodi opravdane frustracije i to ne samo kod Bošnjaka nego kod svih građana Bosne i Hercegovine koji je smatraju svojom jedinom domovinom.

Ta grupa ljudi, budimo pošteni, među kojima su Bošnjaci najdominatniji, suočena je sa istim onim osjećajem izdaje sa kojim je bila suočena kada su Ujedinjene nacije u Srebrenici mirno posmatrale provođenje genocida. Onako kako su se prema Ratku Mladiću  odnosili generali holandskog bataljona, onako kako su se prema Radovanu Karadžiću odnosio tadašnji generalni sekretar UN-a, onako kako se Zapad tada sa tolerancijom odnosio prema počiniocima genocida nad Bošnjacima, tako se danas isti taj Zapad odnosi prema Miloradu Dodiku i pojedinim politikama u Srbiji, pa i prema Draganu Čoviću i predstavnicima hrvatske separatističke politike u BiH.

Povjerenje u Zapad kod Bošnjaka, kao i uostalom kod svakog normalnog čovjeka u BiH, nikada nije bilo manje, što i ne treba čuditi jer nakon preživljenog genocida, koji je Zapad mirno posmatrao, isti politički faktori, na isti način tolerišu političke i ideološke nastavljače genocida. Tako je i danas kada separatisti koji nisu odustali od razbijanja Bosne i Hercegovine. Pokušavaju je razbiti tako što udaraju na njene institucije ili infiltracijom u iste nastoje da ih paraliziraju i tako stvore legalne pretpostavke za rušenje države. Zapadni politički zvaničnici koji se zaklinju na podršku teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine pretvaraju se da ne vide šta stoji iza takvih pokušaja. Oni umjesto toga da jasno označe one koji su odgovorni za destabilizaciju, vrlo često pribjegavaju općoj relativizaciji odgovornosti, pri čemu najveću štetu trpe istina i država Bosna i Hercegovina. To je ista ona država koja je kakav takav garant egzistencijalnog opstanka naroda nad kojim je krajem 20. stoljeća, pred licem svijeta i tv kamera izvršen genocid.

Da sve to izgleda još licemjernije, danas vidimo da se često izražavanje saučešća od strane međunarodnih zvaničnika, ambasadora, ekselenicija i drugih čuda, cijele bulumente stranaca koji dolaze i prolaze kroz BiH, uz časne izuzetke, kroz priznavanje činjenice genocida vrlo ružno koristi kao neka vrsta emocionalne ucjene sa ciljem da se ishode određene političke odluke na štetu BiH, pa i štetu samih žrtava genocida.

Ako je suditi po onome što se trenutno dešava, mogao bi se izvući zaključak da su se na Zapadu, godinama, mnogi samo pretvarali, kako ih boli i dotiče pomenuta tragedija, a danas jasno vidimo da to baš i nije slučaj. Svi oni građani Bosne i Hercegovine koji jesu za Bosnu i Hercegovinu vjerujem da mogu živjeti sa tom neugodnom spoznajom.

I ne samo živjeti, nego ćemo i graditi Bosnu i Hercegovinu, samo sada bez iluzija o tome da će nam bilo ko pomoći u tome, ali sa sviješću da ono što gradimo je samo naše i da nikome nismo ništa, pa ni bilo kakvo, čak i obično objašnjenje, nismo dužni.”

Related posts

Jubileji: Bošnjački džemat u Gracu krajem novembra obilježava četvrt vijeka postojanja

Ubio šestočlanu porodicu iz Teslića: U toku ekstradicija Zorana Pantića iz Švajcarske u zatvor u Bijeljinu

Editor

Protekle godine za devet mjeseci bh. dijaspora u BiH poslala 2,7 milijardi KM

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment