Gospođa Samira Ceribašić je obrazovana, susretljiva, veoma aktivna i uspješna Bosanka u Minhenu. U mnogo čemu primjerna ambasadorica svoje domovine u ovom dijelu svijeta.
BOSNA, BERLIN, SARAJEVO, MINHEN…
– Porijeklom sam iz Bosanskog Šamca, malog grada koji leži na ušću rijeke Bosne u Savu. Tu sam odrasla i završila srednju Ekonomsku školu. Te davne 1990. godine upisujem Ekonomski fakultet u Sarajevu, a 1993. godine nakon boravaka na različitim destinacijama u ratnom vihoru, počevši od Bosne preko Slovenije do Njemačke, završavam svoje izbjeglištvo u Berlinu. Upisom ekonomskog studija 1996. godine u Berlinu prelazim iz izbjegličkog na studentski status. 1997. godine ostvarujem svoj najvažniji životni status, status mame. Krajem 1998. godine ulazim u svijet poslovnih iskustava. Moj prvi poslodavac je bio Siemens, a pred kraj fakulteta dobijam kao apsolventica radno mjesto u produkt menadžmentu u Mercedesu gdje 2001. godine zaključujem svoj diplomski rad i ostajem u neograničenom radnom odnosu.
VEĆ 30 GODINA ŽIVITE I RADITE U NJEMAČKOJ, A OD TOGA POSLJEDNJIH 20 U MINHENU. KAKO BISTE NAJKRAĆE PREDSTAVILI GLAVNI GRAD BAVARSKE U KOME ŽIVI I VIŠE OD 30.000 GRAĐANKI I GRAĐANA IZ BIH I ONIH PORIJEKLOM IZ NAŠE DOMOVINE?
– Iako je moj muž nakon završenog studija mašinstva 2001. godine dobio posao u automobilskoj industriji u Minhenu, ja sam u Minhen došla krajem 2003. godine. Tada je spajanje porodice za strance nosilo sa sobom najmanje pet godina zabrane rada za drugog bračnog partnera u novonaseljenoj pokrajini. Odlučili smo se da je, administrativno gledano, za mene najbolje rješenje ostati i raditi neko vrijeme u Berlinu dok ne steknem uslove za poslovni transfer u okviru Mercedesa. To je bio jedan, možda i najveći izazov iz tog doba za našu porodicu. I kako to biva, ono što te ne slomi, učini te još jačim i stabilnijim za buduće izazove.
Minhen je mnogo manja “čaršija” od Berlina. Uprkos činjenici da u Minhenu živi 190 nacija, doživljavam ga kao prilično homogenu sredinu, bez mnogo iznenađenja i odstupanja od zlatne sredine. U Berlinu je anonimnost neminovna, a u Minhenu se moraš potruditi ukoliko želiš ostati anoniman. Rekla bih da u Minhenu vladaju idealni uslovi za zdravi razvoj djece i familijarnog života za naš južnjački mentalitet. Minhen mnogi nazivaju najsjevernijim italijanskim gradom. To je vjerovatno i jedan od razloga zbog kojeg se i Balkanci dobro osjećaju u njemu. A moram priznati i jedan od razloga koji je utjecao na naš izbor mjesta za život nakon Berlina. Moj muž je nakon fakulteta imao ponude za rad u Kelnu, Stuttgartu i Minhenu. Odluka za Minhen je bila jednoglasna. Južnjački gradski fler, blizina automobilskoj industriji i interesantne poslovne mogućnosti, geografska blizina Bosni i Hercegovini, sportski i zdrav život, uz to, početkom 2000-ih posebno važno za našeg sina, blizina fudbalskom timu Bayern München su bile i ostale iz naše porodične perspektive najvažnije karakteristike grada Minhena.
S MUŽEM JENSOM IMATE PORODIČNU FIRMU. ČIME SE BAVI VAŠA FIRMA I JESTE LI ZADOVOLJNI BIZNISOM KOJIM SE BAVITE?
– Da, blizina Bosni i Hercegovini i česti odlasci u Sarajevo, a naposljetku i intenzivno razmišljanje o povratku u domovinu nas je podržalo u ideji da započnemo i prijavimo 2011. godine porodični biznis u Sarajevu, kojim se i danas bavimo zajedno sa sestrom i zetom koji žive i rade u Sarajevu. Mi volimo naglasiti da smo jedna od rijetkih firmi u Minhenu koja je nastala kao sarajevska podružnica. Ponajviše iz administrativnih razloga smo minhnesku podružnicu preobrazili 2016. godine u njemačku pravnu formu GmbH. To je bila godina kada sam i ja iz Mercedesa oficijelno prešla u naš porodični biznis i preuzela ulogu rukovoditeljice ekonomsko-pravnih poslova. Do tada se moje učešće u firmi ogledalo u finansijskoj savjetničkoj podršci i biznis konsaltingu.
S obzirom na dugogodišnje iskustvo u automobilskoj industriji, osnovna djelatnost naše firme u Minhenu je vezana za razvoj i konstrukciju automobilskih dijelova. Vremenom smo se razvili u eksperte za interijer za sve mogućnosti u svijetu mobilityja. Lista naših referenci obuhvata sva zvučna imena automobilske industrije. Gotovo da je u svakom aktuelnom BMW modelu ugrađeno barem jedno idejno rješenje CORE i CORE MUC inžinjera. To nas čini jako sretnim i ponosnim na sarajevsko-minhenski zajednički rad. Pored mašinskog, odnosno konstruktivnog ogranka biznisa, razvili smo u Sarajevu i informatičko-softverski ogranak sa fokusom na implementaciju softverskih rješenja na bazi Oracle sistema kako u javnoj upravi tako i u realnom sektoru u Bosni i Hercegovini i globalno.
DOMOVINA JE U NAŠIM SRCIMA
OSIM UČEŠĆA U VOĐENJU PORODIČNE FIRME, GODINAMA STE AKTIVNI I U MINHENSKOJ BH. ZAJEDNICI?
– Pa, nekako mojim prelaskom u porodični biznis, započinje i moja vidljivija aktivnost u minhenskoj bh. zajednici. Osnivanjem dva odjeljenja Bosanske škole u Minhenu krajem 2016. godine i upisom našeg drugog sina, rođenog u Minhenu 2009. godine, u istu, započinje i moj redovan i aktivan rad na promociji i očuvanju naše bosanskohercegovačke kulture i maternjeg jezika. Uz roditeljsku inicijativu i podršku Saveza bosanskih škola iz Stuttgarta, 2020. godine smo institucionalizirali rad odjeljenja i prijavili udruženje Bosanskohercegovačka škola Minhen sa ciljem organizovanja konzularne dopunske nastave na maternjem jeziku u Minhenu i pokrajini Bavarskoj. Velika mi je čast i zadovoljstvo obnašati funkciju predsjednice Udruženja i raditi na njegovoj međunarodnoj promociji.
KAKO SU GRAĐANI/KE BIH U MINHENU ORGANIZOVANI/E I KOLIKO SU JOŠ UVIJEK VEZANI/E ZA DOMOVINU?
– Što se tiče organizovanosti bh. građana/ki u Minhenu pohvalila bih organizovani rad kulturno-umjetničkih društava i udruženja sa bh. prefiksom. U okviru naše školske završne manifestacije redovno kontaktiramo različita bh. udruženja i pozivamo na saradnju. Izdvojila bih iz redova sportske kulture saradnju sa udruženjem Fudbalski klub BiH u Minhenu, iz redova književne kulture saradnju sa Udruženjem Musa Ćazim Ćatić, a iz redova udruženja za promociju BH kulture i umjetnosti saradnju sa Cultusom BH. U budućnosti planiramo i nešto intenzivniju saradnju sa kulturno-umjetničkim društvima. Smatram da je uzajamna razmjena iskustava i obostrana podrška osnova za zajednički uspjeh i zdrav rast svih nas, kako udruženja tako i pojedinaca.
Mišljenja sam da se kulturno-umjetnički život bh. zajednice u Minhenu, posebno prije korone odvijao na izuzetno zavidnom nivou. Čak smo jedno vrijeme, kvalitativno gledano, imali programski sadržajnije vikende nego i glavni grad BiH. Moje iskustvo po pitanju vezanosti građana bh. zajednice za domovinu opisala bih rečenicom: Njemačka je domovina u kojoj se osjećamo kao kod kuće, domovina u kojoj rado živimo i radimo, a Bosna i Hercegovina je domovina koju nosimo i osjećamo u srcu.
SVOJU PODUZETNIČKU PRIČU NEDAVNO STE PROŠIRILI I NA PODRUČJE OSNAŽIVANJA ŽENA U POKRETANJU BIZNISA. HOĆETE LI NAM PREDSTAVITI TAJ PROJEKAT?
– Vrlo rado, moj novi projekat stavlja u fokus osnaživanje žena pri iskoraku koji sa sobom nosi napredak u ličnom i poslovnom razvoju. Odnosi se na naše Balkanke u Njemačkoj. Iskorak može da uključuje npr. pokretanje vlastitog biznisa u smislu samozapošljavanja, razvoj postojećeg biznisa i liderstva, preusmjeravanje postojeće karijere ili osvajanje nove karijerne ljestvice u korporativnom poduzetništvu. Dakle, u pitanju su teme koje zahtijevaju prije svega rad na svojoj vlastitoj ličnosti i izvjesne promjene u načinu razmišljanja i jačanja postojećeg mindseta. Svjedoci smo sve izražajnije dinamike okruženja u kome živimo. Digitalna revolucija otvara nove prilike po pitanju biznisa i samozapošljavanja. Živimo u Njemačkoj, u zemlji mogućnosti, u kojoj prilike možemo relativno brzo pretvoriti u stvarnost. Međutim, često stojimo same sebi na putu, postavljajući pogrešna pitanja koja nam odvlače energiju u pogrešnom smjeru i tako zatvaraju vrata za nove iskorake. Relativno brzo se povučemo i kažemo da nam je dobro tu gdje jesmo. U takvim situacijama je svaki vid podrške s ciljem izlaska iz zone komfora vrlo važan. Bilo da se radi o coachingu, mentorstvu ili ženskim radionicama, moje iskustvo je da nas to jača u fokusiranju i usmjeravanju energije za otvaranje novih poslovnih vrata. Zašto ne bismo iskoristile prilike koje nam se nude i radile posao koji nas ispunjava i čini sretnim?
S KIM ŽIVITE U MINHENU I JESTE LI ZADOVOLJNA, SRETNA ŽENA?
– Moja porodica, nas četvero, muž, dva sina i ja, živimo u Minhenu. Ostatak naše šire familije je raspoređen između Berlina i Sarajeva. Međutim, to nas ne sprječava da se redovno posjećujemo. Ukoliko mi nismo u ulozi putnika praznicima i vikendom, onda smo najčešće u ulozi domaćina (moram priznati da se za ovaj intervju javljam direktno iz Sarajeva).
Jako sam zadovoljna i ispunjena našim familijarnim životom koji živimo u Minhenu i prije svega zahvalna za sve životne prilike koje su nam se u ovom gradu otvorile. Posebno sam zahvalna za zrela poznanstva i prijateljstva koja smo ostvarili u posljednjih 20 godina. Divan je osjećaj živjeti i raditi u internacionalnom okruženju, a istovremeno moći podijeliti izazove svakodnevnice sa plemenitim balkanskim dušama na maternjem jeziku.
KOJA JE VAŠA PORUKA GRAĐANKAMA I GRAĐANIMA BIH U DIJASPORI?
– Moja poruka je vrlo kratka i jasna: respektirati nešto ili nekoga ne znači živjeti u strahu, biti transparentan u svojim namjerama ne znači ogoliti se, uvažavanje različitog nije pobijanje svoga sopstvenog, otvorenost i radoznalost za novim ne znači poništavanje tradicije, biti ponosan na tradiciju ne znači biti staromodan. Evropska kultura uključuje i kulturu i tradiciju BiH. Mi, građani/ke BiH u dijaspori smo ambasadori naše bh. kulture i tradicije. Moj apel je da to nikada ne zaboravimo.
Haris Halilović
