OSVRT NA POEZIJU EDINA HODŽIĆA
Zenički pjesnik EDIN HODŽIĆ rođen je 1.5.1988.g. u Zenici, a odrastao u Busovači. Otac Samir, majka Amra. U dimu zeničke željezare, koja je desetinama godina bila kruh, a danas je i kruh i smrt. Osnovno obrazovanje stekao u školi “Musa Ćazim Ćatić”. U Srednjoj ugostiteljskoj stekao zanimanje kuhar, a u centru CNC promijenio u mašinstvo. Oženio se 2012. i stekao kćerku Hanu. Živjeli kao podstanari. Nakon 7 godina brak se raspao, pa se kćerkom ponovo vratio u roditeljski dom. Tokom rata morali su napustiti svoje ognjište u Busovači, koja je i njihovoj porodici uzela damak i vratiti se u Zenicu. Ljubav za poeziju rodila se u sedmom razredu OŠ, inspirisana poezijom Branka Miljkovića, koji mu je bio i ostao uzor. Okidač su bile ljubavi, često tužne i neslavno završavale, ali uvijek bile izvor inspiracije i pokretačka snaga.
NOVI POGLED U EDINOV SVIJET POEZIJE
Nakon dvije godine ponovo čitam Edinovu poeziju. Žmarci prožimaju moje tijelo. Osjećam ga. Njegov izvor poezije je nepresušan. Tečeli, teče…Njegova poezija je još zrelija, realnija, ponekad obogoćena maštom a ponekad oslobođena mašte, razgolićena do dna. Puna izazova. Da otkrije sve što skriva i podriva. Njegov poezija je i vatra koja plamti i žar što se gasi..da u pepelu vremena vrati i obnovi život.
Nepresušan izvor poezije
Njegov izvor poezije je nepresušan, teče li teče…sliva se kao rukavci u riječno korito rijeke Bosne, podiže se kao riječni valovi, zapljuskuje gradsko jezgro negdje kod zeničkog hotela Metalurg, udara i rastače obale života. Njegov svijet poezije je veliki izlog pred kojim svi zastajemo.
Njegova poezija teče kao rijeka, nekad plitka, nekad duboka. Pjesničke rime kite se kao latice ruže, nižu kao zrna gerdana, iz dana u dan iz mjeseca u mjesec,.. Sa oduševljenjem otvaram kalendarske stranice novembra, decembra 2024.g. U njegovoj bogatoj riznici poezije njegove pjesme su kao zagrljaj koji nas mami i čeka sa pjesmama: Pogled u tvoje oči, Kliše, Ponovo, Ko me traži, Dim i matriks…
Izlog pred kojim za/stajemo
Njegov svijet poezije je veliki izlog pred kojim zastajemo, ali dugo ostajemo. Naprosto ne možemo odoljeti.
Kako iz njegove bogate riznice izdvojiti ono najvrednije, kad je sve u snopu harmonije dobro poznatih tonova.
U pjesmi “Ruža i nacis” kaže – Ružama je potrebno sunce… kao što je ljudima potrebna ljubav.
U pjesmi “Sanjaj sa mnom”– Svojim usnama pomjeraš svako slovo… strofe su koraci tvoji…
Djeca su ruke kojima se držimo do neba – Edin nam kaže u pjesmi “Moja princeza” poklonjenoj 27.12.2024. kćerki Hani za rođendan. Može li se bolji poklon dati za rođendan?
Kćerka Hana
“Ništa ljepše”– U društvu pera i sveske, čekajući zoru i tebe, da ti dam vječni dar…A koliko li je samo čekanja u svakom našem čekanju?
U pjesmi – “Da si pjesma”– Moja muzo vječna u ovoj “ljubavnoj oazi” kom si srce otela u bezazlenoj krađi…
A – Bosa stopala i rosa, baš kao papir itinta, razlivena preko stola…
Moram dalje kako znam…kad san neće na oči – kaže u pjesmi “Kliše”… san na oči u samo jednoj od brojnih nesanih noći.
U pjesmio “Ponovo”– on osjeća zagrljaj kao sjaj vatre, a u pjesmi “Ko me traži”– Hoću tebe da vratim i osjetim ritam tvoga hoda.
U pjesmi “Tišina” – Pjesme nestaju, nestaje mi glas, stih po stih u gluvo doba, taman da zoru probudim..
U pjesmi Volim te– Oči tvoje gledaju me iz svake močvare koju preskačem…Usne su tvoje nebo iznad mene, a zemlja noge duuge…
Ovo je tkanje ljubavi…Prosim te slovima – poručuje u pjesmi “Jedini”
U pjesmi Noćna simfonija – Zlato si što sija, otrov što prija…a u pjesmi “Tren”– Ludice oči su ti smjernice…
“Gdje smo?” – Dođi da nestanemo i jedno postanemo.
U “Zalutaloj pjesmi” – Ljut na svijet što mi te krade, opsovao bih, a milujem te uzdahom…
U pjesmi “Kupe” – Ovaj kupe neće dalje od stanice sna, stvarnost je ionako laž, zagrli strah.. I strah liječi kad si u nesreći.
Soneti ljubavi
A u zbirci soneta ljubavi “Nešto ljubavno”, nižu se soneti nade, čežnje, ljubavi i očaja: Čekam te- čekaj me, Reci, Utjeha, Moja seljančice, Ponovo, Kao pelin, Ludak, Obala, Stranac, Gledam, Živjela, Jedina, Ana, Sanjaj sa mnom, Proklet, Lud za tobom, Smjernica, O tebi, Lagana stvar, Tvoj, Skrovište, Lagana stvar, Tajna, Ponekad sjeti se, Gluho doba…
A sve ovo je samo onoliko vode koliko se može u jednom odlasku ponijeti sa izvora i donijeti do usta. A usta žedna ljubavi uvijek čekaju. Možda i u vas?
Edin ne samo da sklada stihove i pretače u melodiju, koja vas budi iz učmalosti i pokreče, već vas inspiriše, snaži i blaži. Njegove pjesme su snaga, nemoć, razočarenje, dah i duh ovog našeg bremenitog vremena. One su odraz odraza.
Zagrljaj koji vas čeka
Poezija Edina Hodžića kroz nas protiče, ali ne otiče, ona nas traži, zove, napaja ljubavlju, unosi u nas toplinu kada mrzne, a opušta i hladi kad smo u ekstazi.
Njegove pjesme su zaista zagrljaj koji vas čeka. Ne oklijevajte. Potražite ga na FB i ako niste ljubitelj poezije naći ćete u Edinovoj poeziji mnogo toga što će vas pokrenuti, možda i uzdrmati, ali vam pomoći da otkrijete i onaj dio sebe koji do sada niste imali prilike. Edinu je to uspjelo. I vama će uspjeti. I isplatiće se.
Burlington 2.1.2025. Zijad Bećirević
