BOSANCI U DIJASPORI: Životna priča Mede Džafića, Kostajničanina, koji se, hodeći trbuhom za kruhom, godine 1969. skrasio u Njemačkoj, u Düsseldorfu, jednom od najljepših gradova Europe
MISTIČNOST JEDNE FOTOGRAFIJE – VEZA NJEMAČKOG OFICIRA S KOSTAJNICOM
Da li je Kurt Waldheim (21.12.1918. – 14.06.2007.), visoki austrijski političar i diplomata, za vrijeme Drugog Svjetskog rata bio u Kostajnici, kako je pisao osamdesetih godina ugledni zagrebački tjednik „Arena“, ne možemo tvrditi, ali zasigurno to možemo kazati za jednog visokog njemačkog oficira. Jedna fotografija povod je za nastanak ove priče.

Trbuhom za kruhom iz naše Kostajnice davne 1969. godine krenuo je Medo Džafić. Oni koji ga poznaju, pa makar i površno, slažu se u jednom: Dobra i široka duša! Ma, i to je malo. Prelijepa i predobra duša. Što naš narod kaže „na rane bi ga previjao“. Medo, kao i mnogi drugi u tom vaktu (rođen: 06.09.1946.) živjeli su skromno, rekli bismo sirotinjski, sanjao je svoje mladalačke snove o boljem životu. Vragolast, kao dijete bio. Čak i nesreću doživio. Na krov se kuće popeo, strujne žice spojio i za malo život izgubio. Još od ranog djetinjstva, patološki je bio vezan uz najljepšu rijeku Unu, na čijim je obalama provodio mnogo slobodnog vremena. Zaranjao u njene dubine, vadio školjke i kamenčiće, odlično igrao „ganje“, u čemu, ipak, nije nadmašio svog mlađeg brata Muharema, poznatijeg po nadimku Hero. Iako je rešeto vremena prosijalo mnoge dječačke vrline, trajno mu je ostala ona tiha blagost, urođena šarmantnost, ljepota i razboritost. Iz tih mladalačkih dana Mediće ostati zauvijek i vječno jedno prijateljstvo. Naime, u šestom razredu osnovne škole došao je novi učenik. Smjestili ga u klupu s njim. Ako je po onoj da život nikad ne daje ono što obećava, u ovom slučaju njima je dao drugarski spoj koji će prerasti u veliko i trajno prijateljstvo. On se zvao Aljoša Bakalović, a u Kostajnicu stigao sa sestrom, kako bi ostao kod nane, jer mu je otacBegzad, visoki vojni oficir, po zadatku morao na Kosovo. Dokle je to prijateljstvo stiglo, potvrda tome jeste i rođenje prvog Medinog djeteta, kojem je nadjenuo ime Nataša, kako se zvala i Aljošina sestra.
Medo je godine 1965. završio tokarski zanat i odmah se zaposlio u kostajničkoj poznatoj metalnoj fabrici, a onda otišao na dvogodišnje odsluženje vojnog roka, rod mornarica. Po izlasku iz vojske nastavlja raditi u Tvornici poljoprivrednih strojeva. Međutim, godine 1968. mladim majstorima pruža se velika mogućnost da preko sisačkog giganta – Željezare, zaposle se u Njemačku. I Medo je u grupi koja je odlučila da ide u pečalbu. Na željezničkoj stanici u Hrvatskoj Kostajnici grupa odlazi u Sisak po dokumentaciju, a Medo se predomišlja, teško mu ostaviti mater i brata same, sjeda na vlak za Bosanski Novi. Tamo je pojeo ćevape i popio pivo, toliko je imao para, i vraća se kući. Tek u ponovljenom odlasku za Sisak, naredne godine, prolazi provjere, zdravstvene i druge, dobiva kartu u jednom smjeru, za Düsseldorf, grad u kojem i danas živi. Pamti da su mu dali i 1.000 njemačkih maraka, od toga 500 promijenjenih u jugoslavenske dinare kako bi mogao podmiriti dugove, ako ih ima i da uzme potrebne stvari za put. U sjećanje mu se duboko urezao taj događaj. Prvo je otišao kod rahmetli Muje mesara da podmiri mamin dug za podizanje mesa na veresiju. Potom ide u trgovinu, Ljubica trgovac bila, i traži teku u kojoj je pisalo šta je njegova mati, koju smo svi zvali Šehabovca, (ostala rano bez supruga Šehaba, Medinog oca op.a.) dizala „špeceraj“. Radostan je došao kući obavještavajući mater da je podmirio sve njene dugove i da može mirno u tuđinu kletu. Đaba su bile majčine suze i uzdasi, Medo ovog puta odustao nije. Nakon godinu dana dolazi u zavičaj i tu odlučuje da se u Njemačku vrati sa svojom ljubavi života, Ferkijom Korajac. Vjenčali su se u Bosanskoj Kostajnici, 02. oktobra 1970. godine. Lijepa Korajkuša, čvrstog karaktera i moralnih principa, udisciplinirala je neke Medine „navike“ i osobine, tako da su postali skladan bračni par, u kojem su stekli dvoje djece Natašu i Sabinu, a sada imaju i četvero unučadi, Adis i Adnan su Natašini, a kćerke Farah i Barah su Sabinine. Ferkija je prema djeci i unučadima autoritativna, a Medo skroz popustljiv i blag.
Medo je u radnom životu bio vrhunski majstor-tokar, uz to veoma discipliniran i odgovoran. Radio je pune 44 godine, a u zasluženu mirovinu, koja nije mala, otišao je 2011. godine. Njegov životni dar i dragulj, kako kaže, osim kćerki, su unučad za koje živi i zbog kojih bi sav svijet promijenio, da bude blještav i lijep.
E, sad, vraćamo se na početak ove priče. Bračni par Džafići, Ferkija i Medo, osamdesetih godina prošlog vijeka, kada im se familija uvećala, odlučili su zamijeniti stan za veći. Ništa neobično. Mjeseci prolazili. U ljepoti moglo bi se kazati. Jedno jutro, komšija u zgradi, uglađeni gospodin sa podobro nanizanih godina, uljudno je upitao Meduda li bi mu, kada već ide u trgovinu, kupio usput novine. Medo je to prihvatio. I ta saga se nastavila svakodnevno. Došlo vrijeme godišnji odmora, Medopozvoni kod susjeda da mu kaže da više ne računa na njega da mu donosi novine, jer odlazi u rodni kraj. „Gdje je to“? – pitao ga susjed.. „U Jugoslaviji, u jedno malo mjesto, Kostajnica se zove“ Prefinjeni gospodin je izrekao nešto što je Medu iznenadilo i zbunilo. „Pa, ja sam u Kostajnici bio pune dvije godine, od 1943. do 1945.“ – kazao je. A onda nastavio priču da je svakodnevno iz Kostajnice motorom odlazio u Majur. Govorio mu je gdje je u to vrijeme bila Banka, pitao za hotel Central, mlinove na Uni, izletište Djed i za nekoliko crkava (vide se na fotografiji koju je poklonio Mediop.a.), neka prezimena… U pažnji interesovanja bile su mu lijepe Kostajničanke, poimenično navodeći ponešto o njima. Bio je to Josef Peil, saznati će Medo, visoki njemački oficir, koji je iz Grčke prekomandovan u Jugoslaviju, tačnije u Hrvatsku Kostajnicu. Njegova sličnost, kao jaje jajetu, s Kurt Waldheimom, možda rješava dileme o tome da li je bivši austrijski kancelar i generalni sekretar UN bio za vrijeme II Svjetskog rata u Hrvatskoj Kostajnicu?! Medin komšija Josef Peil – zasigurno jeste!
Ferhat Korajac