Pomoć nadležnih državnih institucija je zaista mala, što predstavlja veliki problem našim ljudima van Bosne i Hercegovine
Lejla Joldić, Hamburg
Izreka „Čovjek vrijedi onoliko, koliko jezika poznaje“, naravno, odnosi se i na maternji jezik, koji bi trebao uvijek da bude glavni i neizostavan, kao i to da ima posebno mjesto i značaj u našem životu. Sačuvati bosanski jezik od zaborava je moralna obaveza svakoga od nas. On je dio našeg identiteta i naš lični pečat u svijetu.
Kroz angažman u Bosanskoj dopunskoj školi, veoma često kako učenicima, tako i roditeljima skrećem pažnju na važnost svakodnevne komunikacije na bosanskom jeziku. Također, apelujem na sve roditelje da sa svojom djecom pričaju isključivo na bosanskom jeziku, bez ubacivanja riječi njemačkog ili engleskog u govor, jer se time gubi ljepota i smisao našeg jezika kao takvog, a djeluje i zbunjujuće kako djeci, tako i svakome drugom ko nas sluša.
Bosanski jezik treba da se koristi svakodnevno i da se nikad ne dozvoli da on postane „strani” jezik u našim domovima. Ukoliko se izgubi on, gube se i sve ostale veze sa našom tradicijom i našim zavičaj.
Također, jedan od ciljeva angažmana u Bosanskoj dopunskoj školi je razvijanje vještina komunikacije kroz slušanje i govor, usvajanje vokabulara, te neizostavan segment – a to je učenje gramatike bosanskog jezika. Kroz vannastavne aktivnosti, posvećuje se posebna pažnja očuvanju naše bosanske tradicije.
Učenici kroz različite sekcije kao što su folklorna, horska i druge, uz pomoć nastavnika i svih drugih koji su na bilo koji način uključeni u rad i organizaciju naše škole, svake godine pripremaju prigodne programe na bosanskom jeziku za sve građane Bosne i Hercegovine koji žive u dijaspori.
Dr. Anes Cerić, Velika Britanija
U nekim državama, npr. Švedskoj, djeca imaju mogućnost i podršku vlade da u okviru redovnog obrazovanja uče i svoj maternji jezik. U Velikoj Britaniji to nije slučaj. Dopunsko obrazovanje i učenje maternjeg jezika organizovano je isključivo zahvaljujući bh. udruženjima, mnogobrojnim volonterima, roditeljima koji pomažu rad dopunskih škola i naravno učiteljima.
Dugoročno gledano, učenje maternjeg jezika je osnova da se održi veza sa domovinom, a ujedno i da se izbjegne asimilacija. U Velikoj Britaniji već više od dvije decenije rade bh. dopunske škole. To je zaista ogroman uspjeh. Nažalost, pomoć nadležnih državnih institucija je zaista mala, da ne kažemo da je uopšte i nema. A to je i jedan od razloga što su neke škole u Velikoj Britaniji prestale sa radom. Moj lični motiv su djeca – većeg i ljepšeg motiva nema!
Muhamed Imširović, Hamburg
U Hamburgu i okolini naši prognanici uspješno su se integrisali. Dobro govore njemački jezik, školuju se i svako prema svojim mogućnostima doprinosi razvoju i napretku sredine u kojoj žive i djeluju. Ove uspješne integracije bez učenja i poznavanja bosanskog, postepeno dovode do slabljenja interesa za domovinu, porijeklo, kulturu, običaje i na kraju do asimilacije.
U suprotstavljanju tome nezamjenjiva je uloga bosanske dopunske škole. Uporedo radeći sa djecom treba raditi i na edukaciji roditelja o značaju pričanja isključivo na bosanskom jeziku u porodicama, te značaju što češćih posjeta mjestima porijekla – domovini BiH.
Kako kaže babo svom sinu u igrokazu “Amerikanac”, koji je napisala vrijedna Aida Đulić: “Ići ćeš ti meni češće u Bosnu da se malo zaraziš bosanskim virusom i bosanskim duhom, da te nijedna američka vakcina više ne izliječi.”
U očuvanju jezika, pored škole, značajnu ulogu imaju BiH IKC, KUD, SD i razne manifestacije (povodom Dana državnosti, Dana nezavisnosti, bajramskih sijela itd.).
Moj motiv angažovanja je obaveza da učestvujem sa vama u zajedničkom projektu i svojim iskustvom pomognem da spasimo ono što se spasiti da.
Ljubav prema svom pozivu i svojoj domovini stvaraju zadovoljstvo u tom radu i produžuju život. Kako napisa Ivica Trtanj, novinar Glasa komune Doboj u rubrici “Likovi prosvjetnih radnika”, pišući o meni osamdesetih godina prošlog vijeka: “Škola je njegova kuća, školski kolektiv je njegova porodica, a rad sa djecom je njegov život.”.
Nedavno smo organizovali kurs kuhanja za učenike a i drugu djecu. Posmatrao sam Anelu, Edina, Enisu, Eminu, Muniru, Refiju, Sabinu, Fahrudina, Semira … naše aktitiviste i djecu. Njihovu angažovanost i druženje. Rekao sam Aneli: “Draga Anela, mogu mirno da zatvorim oči (trošim 76. godinu života). Zahvaljujući vama, živjeće Bosna, jezik, kultura i običaji u Hamburgu jer Bosna živi u vašim srcima i tu ljubav svojim djelovanjem prenosite na djecu.”
Piše: Haris Halilović
