Sabiha Gokčen je rođena 1913. godine. Bila je kćerka Mustafe i Hajrije Hanim. U ranoj mladosti je ostala siroče. Tokom jedne posjete Mustafe Kemala Ataturka Bursi 1925. godine, Sabiha je zatražila dozvolu od lokalnih vlasti da razgovara sa Ataturkom što joj je dopušteno te je izrazila želju da studira u državnom internatu. Ataturk nakon što je saznao da je bez roditelja i da živi teškim siromašnim životom, odluči da je usvoji i zatraži od njezinog brata dozvolu da je odvede u predsjedničku rezidenciju Čankaja u Ankari, gdje bi Sabiha živjela sa ostalim usvojenim kćerkama Ataturka. U Ankari je završila osnovnu školu, nakon čega je upisala američku akademiju “Uskudar” u Istanbulu.
Shodno reformama Turske, Ataturk je težio da sprovede i reformu Turskog vojnog zrakoplovstva. Poslije uvođena Zakona o prezimenima, Ataturk je Sabihi 19. decembra 1934. godine dodijelio porodično ime Gokčen, što u prijevodu znaci “povezivanje sa nebom”. Međutim, tada ona još nije bila avijatičar, da bi šest mjeseci nakon toga razvila strast za letenje. Sabiha je zajedno sa Ataturkom prisustvovala na ceremoniju letačke škole “Turske ptice”, 5. maja 1934. godine. Ataturk je tu otkrio da gaji velike simpatije prema letjelicama i jedrilicama, pa ju je pitao da li želi da postane padobranac, na što je ona pristala. Ipak, daleko više je bila zainteresovana za letenje, pa je dobila pilotsku dozvolu. Zajedno sa osam pilota, među kojima je bila jedina djevojka, upućena je u Rusiju na kurs pilota jedrilica i aviona. Međutim, nedugo nakon odlaska primila je vijest da je jedna od usvojenih kćerki Mustafe Kemala Ataturka umrla nakon čega se sa narušenim moralom vratila u Tursku, izolirajući se od društvenih dešavanja.
Pošto turski zakon nije predviđao školovanje žena na Ratnom koledžu, od Ataturka je dobila personalnu uniformu te je upisana na jedanaestomjesečni program specijalnog obrazovanja u Avijacijskoj školi u Eskišehiru 1936. godine. Nakon što je dobila diplomu, obučila se da postane ratni pilot Prvog avijacijskog puka u Eskišehiru. Tu je letjela na bombarderima i avionima lovcima, te stekla veliko iskustvo prilikom vojnih vježbi u Egeju i Trakiji. Kada je 1937. godine u regiji Dersim izbila pobuna protiv vlasti, postala je zvanično prvi ženski pilot borbenog aviona i uzela učešće u gušenju pobune protiv vlasti. Prema izvještaju Glavnog štaba Turske vojske bombardovala je grupu pobunjenika i tom prilikom likvidirala njih 50. Za takvu zaslugu je dobila “takdirnamu” (pismo zahvale). Uporedo sa pismom dobila je i nagradu Turske zrakoplovne organizacije “Medalja za superirorne poduhvate u operaciji”.
Za nagradu 1938. godine poslana je na petodnevno putovanje po balkanskim zemljama u kojima je prezentovala Turske zrakoplovne snage. Iste godine imenovana je i glavnim trenerom turske škole letača, gdje je služila sve do 1954. godine. Pilotiranjem se bavila sve do 1964. godine, kada je penzionisana. Tokom svoje karijere letjela je na 22 različita aviona i zabilježila preko 8 000 sati letenja, od kojih su 32 sata aktivnih borbenih misija. Umrla je 22. marta 2001. godine u Ankari u dobi od 88 godina. Danas jedna od ukupno dvije istanbulske međunarodne zračne luke nosi ime po njoj.
