Edicija: Dopunska lektira na bosanskom jeziku       

                    PRIČAM TI PRIČU  

                       Izbor tekstova  bošnjačke i svjetske usmene proze  

                                              Priredio: Dr. Enes KUJUNDIŽIĆ

               Objavljeno u povodu 140. godišnjice publikovanja djela  “Nardono  blago” 

                                Mehmed bega Kapetanovića Ljubušaka (1887.- 2027).

                                                         Sarajevo, 2026.

PREDGOVOR

Baveći se u svom istraživačkom radu i temom lektire, posebno  iz književnosti za dopunske škole u bh. dijaspori, uočio sam da je u propisanim nastavnim planovima i progamima usmeno književne građe sve manje. 

Imajući to u vidu, ali vodeći računa generalno o  čitalačkoj radoznalosti potencijalnih ljubitelja ove vrste štiva nastala je knjiga pod naslovom “Pričam ti priču: izbor tekstova iz bošnjačke i svjetske usmene proze.” 

Naime, da bi koliko toliko izašlo u susret potrebama za odgovarajućom literaturom neophodnom za izvođenje nastave u bosanskim dopunskim školama u inostranstvu,  Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine je u Sarajevu u ljeto 2005. godine izdalo publikaciju pod naslovom Kulturna i društvena historija naroda Bosne i Hercegovine: nastavni plan i program za predmete dopunske nastave u osnovnoj i srednjoj školi za djecu u inostranstvu – Bosanski jezik (Sarajevo: Ministarstvo civilnih poslova, 2005).   (www.mhrr.gov.ba): 

Publikacija je  u štampanoj formi dostupna u sve tri jezičke verzije, a u uvodnom tekstu dr.Safet Halilović, tadašnji ministar civilnih poslova  obraćajući se čitaocima je istakao:

„Pred vama je Nastavni plan i program za predmete dopunske nastave za osnovnu i srednju školu. Njegova je funkcija da bude orijentir nastavnicima i učenicima dopunskih škola za djecu, državljane Bosne i Hercegovine, koji žive diljem svijeta, privremeno ili stalno,  a žele putem dopunskog obrazovanja steći osnovne informacije o kulturnoj i društvenoj historiji svoje domovine, odnosno zemlji svoga porijekla… 

Za predmete dopunske nastave u osnovnoj školi obuhvaćeni su slijedeći segmenti: 

1.Jezici i književnosti naroda BiH,

2.Muzička kultura,

3.Likovna kultura ,

4. Poznavanje prirode i društva,

5. Historija,

6. Geografija.

U Nastavnom planu i programu za  dopunsku nastavu u srednjoj školi predviđeno je izučavanje slijedećih predmeta:

1.Jezici i književnosti naroda BiH,

2.Muzička kultura,

3.Likovna kultura,

4,Historija,

5.Geografija.

U ovom priručniku u poglavlju “Nastavni plan i program za predmete dopunske nastave u srednjim školama” (str.60) u dijelu pod naslovom “Posebno proučavanje književnosti – bošnjačka književnost” (str. 61-62), između ostalog,  predviđeno je izučavanje epske poezije, balada i romansi, narodnih priča, lirskih pjesama, sevdalinki, kratkih formi  (poslovice, zagonetke…), književnosti  na orijentalnim jezicima i alhamijado književnosti.

Godine 2017. Ministarstvo civilnih poslova objavilo je priručnik (dostupan online) pod naslovom 

Kulturna i društvena povijest/(h)istorija naroda Bosne i Hercegovine : udžbenik za dopunsku nastavu za 5, 6, 7, 8. i 9. razred u osnovnoj školi za djecu u iseljeništvu / [autorski tim Aida Kršo … [et al.]. – Sarajevo : Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, 2017. – 

Za lektiru iz predmeta “Književnost i jezici naroda BiH”, od 

književnika sa južnoslavenskih prostora zastupljeni su slijedeći prozaisti, pjesnici i pjesnikinje (većinom nisu više među živima):

Ivana Brlić Mažuranić, Nikola Šop, Vojislav Ilić, Duško Radović, Ivo Andrić, Dobriša Cesarić, Grigor Vitez, Branko Ćopić, Dinko Šimunović, Isak Samokovlija, Petar Kočić, Vesna Parun, Dragutin Tadijanović, Branislav Nušić,  Antun Gustav Matoš, Jovan Dučić, Tin Ujević, Dobriša Cesarić, Aleksa Šantić, Isidora Sekulić, Scetozar Ćorović, Veselko Koroman, Đorđo Sladoje,  Slavko Kolar.

Od književnika bosansko-jezičke provenijencije u ovom priručnuiku su svojim djelima su predstavljeni: 

Mak Dizdar (1917-1971): “Zapis o zemlji”, “Modra Rijeka”, “Gorčin”, “Kosara”

Musa Ćazim Ćatić (1878-1915): “Bosna žubori”  

Džemaludin Latić : “Djedov voćnjak”, 

Ćamil Sijarić (1913 -1989) “Hrt” (odlomak).

Šukrija Pandžo (1919- 1984): “Strah”  (pjesma),

Hamza Humo (1895-1970) “Akvarel”, (pjesma)

Zija Dizdarević (1916-1942) “Naza vetzilja” (proza)

Kemal Mahmudefendić (1942-2022): “Roman o novčiću”

Skender Kulenović (1910 -1978) „Stećak“, „Gromovo đule“ (proza).

Nedžad Ibrišimović (1940-2011): “Bosna” (poezija)

Zuko Džumhur (1920-1989): “Nekrologij jednoj čaršiji”

Ahmet Hromadžić (1923-2003): ”Vodeni cvjetovi” (proza)

Abdulah Sidran (1944-2024): “Bašeskija” (poezija)

“Kuduz” (odlomci iz filsmkog scenarija).,

Muhamed Nerkesi (Sarajevo, 1584-Gebza kod Istambula 1635) :”O peru” 

Meša Selimović (1910-1982): Zlatna ptica” (odlomak iz riomana Derviš I smrt)

Derviš Sušić (1925 -1990):”Veliki vezir” (Historijska drama u šest slika od dva dijela)

Irfan Horozović (1947-2025): “Zelena deva”.

Od djela narodne književnosti zastupljene su slijedeće natuknice:

“Titiz i Džomet”, “Majka Fatu kroz tri gore viče” 

Narodne izreke, poslovice, zagonetke, pitalice,

Narodne balade  „Hasanaginica“ i „Smrt Omera i Merime”.

Izvor: (https://dijaspora.mhrr.gov.ba/media/dokumenti//XBZBirg59REwVplmp8CcbnInPEn4neGERsyOjm31.pdf)

Ovdje se može ukazati i na jedan paradox, vrijednu spomena,  da su polaznici dopunskih škola u novoj sredini  u prilici na čitaju neke primjere ove vrste književnosti u prijevodima na jezike zemlje svoga novog boravišta, ali to nije spomenuto u tekstu ponuđenog nastavnog plana i programa. Činjenica je, također, da  u najnovijim preporukama štiva za lektiru nema djela autora koji djeluju u dijaspori, niti ima djela  kojae su pisale žene.. 

****

Objavljivanje knjige „Pričam ti priču: izbor iz bošnjhačke i svjetske usmene proze“ ima za cilj da  se koliko toliko čitaocima (ponajviše roditelji, nastavnici i učenici)  omogući uvid u širi izbor bošnjačke usmene proze i tako  barem do izvjesne mjere obogati popis  lektire preporučene za korištenje u dopunskim školama naše dijaspore, uz dodatak nekih primjera iz svjetske književnosti. 

Autor je također želio  da se na odgovarajući način  obilježi 140. godišnjica od publikovanja  monumentalnog djela „Narodno blago“ Mehmed- bega Kaptenovića  Ljubušaka. u Sarajevu 1887. godine.

              OSVRT NA USMENU PROZU BOŠNJAKA

Tvorevine usmene književnosti  postojale su, razumije se samo po sebi,  u Bosni i Hercegovini zasigurno i davno prije početaka njihovog bilježenja. To isto se može reći  i za jednu od njenih važnih sastavnica – bošnjačku usmeno-književnu prozu. Danas kada smo u prilici raspolagati znatnijim obimom ove građe i u štampanoj i u formi audiovizuelnih zapisa, nije teško utvrditi homologiju ovog usmeno-književnog materijala sa produktima tradicijske umjetnosti riječi drugih naroda, posebno  sa širih  geografskih područja bivše Jugoslavije i u jugoistočnoj Evrope. Pri tome prisutne su i određene nedoumice oko tog pitanja posebno kada je riječ o narodnim pričama tipa hikaja i latifa čiji motivi i sižejni okvir vrlo često upućuju na njihovo istočnjačko porijeklo. Ali zbog ambijenta u kojem su nastale, duhovne osnove na kojoj su utemeljene one se mogu smatrati sastavnim dijelom usmenoknjiževnog naslijeđa Bošnjaka. 

Identifikacija, sakupljanje i publikovanje usmenoknjiževnog gradiva karakteriše rad bošnjačkih kulturnih poslenika posebno intenzivno u drugoj polovini  19. i početkom 20. stoljeća. Pružajući pomoć u prikupljanju građe i  istraživačima izvan bošnjačke sredine,  oni istovremeno traže načina da svojim nastojanjima daju doprinos kulturnom razvoju svoga naroda, što svjedoči o postojanju jasne svijesti o značenju vlastite tradicije u jednom po svim svojstvima preporodnom dobu.

Osloncem na takva shvatanja temeljio je svoj rad Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak godine l887.,. vlastitim troškom, objavio je knjigu Narodno blago, koja sadrži raznovrsnu kulturološku građu, uključujući i folklornu. Nakon godinu dana  izašlo je sa dopunama i ćiriličko izdanje ovoga djela. Pored pjesama i  poslovica navedeni su i tekstovi niza pripovijedaka i to u formi širih objašnjenja za citirane poslovice. Tako, na primjer, poslije poslovice “Ja košeno ona striženo” (str. 83) Kapetanović donosi odranije poznatu varijantu priče “Zla žena”. Historijska predaja “Objahuje ko Kopčić Duvno” (str. l7l) pripada tipu predaje sa dobro poznatim motivom zauzimanja zemlje obilaženjem na konju. Lokalne zavičajne specifičnosti prisutne su u objašnjenju nastanka poslovice “Što ko čini sve sebi” (str. 32l-322). Iznošenje ovakvih objašnjenja jedan je od načina kako je Kapetanović prilazio svojoj građi i iz toga je jasno da je pri tome imao u vidu potrebe za tom vrstom objašnjenja svojih budućih čitalaca.

Među 222 teksta koji čine Rukovijet šale, zbirku nejednakog kvaliteta priloga, koju je l893. u Sarajevu objavio Edhem Mulabdić, očigledno je da ima niz narodnih umotvorina i to posebno onih u vezi sa likom Nasrudin Hodže. Knjiga je urađena bez velikih ambicija, pa joj je dokumentarna vrijednost veća od estetske. Pod naslovom Srpske narodne pripovijetke je Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak (Sarajevo, l989) objavio niz pripovijedaka što su ih u pero sakupljača kazivali Fazla i Zijad Fazlibegović iz Goruše kod Bugojna. 

Nakon osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu l888. godine počeo je izlaziti njegov Glasnik koji, pored arheološke, prirodoslovne i historiografske kontinuirano objavljuje i etnografsku građu. Priloge iz folklora i narodne književnosti uglavnom su redakciji dostavljali ljudi iz naroda, počesto seoski učitelji. Posebno učestalo ovi prilozi pojavljuju se u godištima Glasnika iz l889, l893, l895, l897, a zatim od l903. do l906. da bi kasnije priliv ove vrste građe skoro potpuno presahnuo. Dobar dio objavljenih priloga odnosi se na etiološke predaje kao, na primjer, na postanak imena pojedinih lokaliteta i iz područja narodne kulture općenito.

Godine l900. grupa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu pokreće časopis Behar, list za pouku i zabavu kako stoji u njegovu podnaslovu. Ovaj časopis je u svom plodotvornom desetogodišnjem izlaženju znatnu pažnju poklonio izdavanju priloga iz usmene narodne književnosti. Narodne pripovijetke objavljene u Beharu karakteriše uobičajena motivsko-sižejna potka, kao što je  postavljanje teškog zadatka, neprijateljsko otpravljanje u svijet, zahvalni mrtvac, djeca sa zlatnim oznakama,  zla žena, đavolski zanat i tome slično.

U listu Behar je u posebnoj rubrici pod naslovom „Male priče i dosjetke“ objavljivana mudroslovna, često humorisitčki intonirana građa.

U periodu između dva svjetska rata (l9l8-l94l.) primjetno je opadanje interesa, kako za sakupljanje tako i za publiciranje i općenito istraživanje usmeno-književne građe Bošnjaka. Opću sliku ovakvog stanja  donekle popravljaju periodična izdanja kao što su Novi behar, te kalendari Gajreta i Narodne uzdanice. U sakupljanju i publikovanju bošnjačkih narodnih pripovjedaka u 20. stoljeću, posebno mjesto pripada književniku Aliji Nametku, koji se tokom čitavog svog profesionalnog života bavio sakupljačkim radom i pri tome se, koristeći moderne tehnike bilježenja, čvrsto  držao izvornog pričanja bez stilizacija i obrada koje su inače bile karakteristrika brojnih sakupljača i istraživača usmenoknjiževne građe na Balkanskom poluostrvu. 

U najnovije vrijeme u knjizi Antologija bošnjačke usmene priče (Sarajevo, l997), Aiša Softić je naučnoj i stručnoj javnosti ponudila svoj izbor ovoga vida duhovnog stvaranja Bošnjaka, čime su se otvorile nove mogućnosti za  istraživanje i valorizaciju narodne pripovijetke. Na nešto širu osnovu se oslanja izbor Đenane i Lade Buturović naslovljen Djevojka – ptica zlatna perja: Antologija usmene priče u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: Svjetlost, l997).

Bošnjačke usmene priče se općenito, po svojim glavnim oblicima i načinu iznošenja sadržaja, uklapaju u opće tokove usmenog pripovijedanja sa južnoslavenskih prostora, ali i šire kod drugih, evropskih naroda. Pri tome je jedna, ali ne i jedina, od njihovih posebnosti nastala zahvaljujući prinosima iz istočnjačkih usmenih i pisanih tradicija. Usmena proza Bošnjaka, kako ističe Aiša Softić, oblikovana u bajke, basne, predaje, hićaje, anegdote i šaljive priče, pokazuje znatnu tematsku raznovrsnost, a što se tiče internacionalnih motiva prisutnih u njima, oni su ovdje zastupljeni  na način koji odražava duhovno biće bošnjačkog naroda.

Uzimajući u obzir samo aspekat šaljivih i mudroslovnih priča, uključujući i one iz Nasrudin-hodžinog duhovnog ambijenta nije teško uočiti da, nažalost, još uvijek izostaju komparativna istraživanja, zahvaljujući kojima bi se, putem indeksa motiva, utvrdilo porijeklo barem dijela usmene prozne humoreskne građe Bošnjaka, na čiji sadržinski korpus je islamski Istok ostavio itekako vidljivog traga.

Tradicija pričanja priča sastavni je dio bošnjačkog duhovnog habitusa i prema do sada prikupljenom obimu građe i nivou njene istraženosti, glavnu prepreku za klasifikaciju ove vrste proznih tvorevina predstavlja općepoznata činjenica da se mali broj učenjaka bavi ovim naslijeđem, a ono inače nije dio obavezne lektire u našim školama i na univerzitetima. Već sa prvim prikupljanjem i objavljivanjem  usmene prozne građe Bošnjaka do čega je znatnije došlo posebno u drugoj polovici devetnaestog i tokom prve polovice dvadesetog stoljeća, zahvaljujući nastojanjima Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i redakciji okupljenoj oko lista Behar (1900-1911), uz dodatak priloga u periodičnim publikacijama drugih tematskih  usmjerenja postavilo se  pitanje njene klasifikacije.1)

Imajući to u vidu, ali djelimično i iz pragmatičnih razloga ovdje je prihvaćena mogućnost klasifikacije bošnjačke usmene proze na način kako je to učinila naučna savjetnica Zemaljskog muzeja Aiša Softić u svojoj knjizi Antologija bošnjačke usmene priče (Sarajevo: Alef, 1997. Str. 9), pozivajući se na ustaljenu klasifikaciju ove vrste književnog materijala sadržanog u knjizi Motif-Index of Folk Literature (Copenhagen: 1955-1958. 6 sv.), čiji je autor američki folklorista Stith Thompson (1885-1976). Uz odgovarajuće manje izmjene Aiša Softić je usmenu književnu proznu tradiciju razvrstala generalno  u sedam grupa i to: 1. Basne i priče životinjama   2. bajke, 3. novele, 4. predaje i legende, 5. šaljive priče, 6. anegdote i 7. hićaje. Mi smo u ovome radu, uz manje izmjene, u načelu prihvatili ovu klasifikaciju primjera bošnjačke usmene proze pri čemu je hićajama  poklonjena malo veća pažnja i one su smještene na kraj pomenutog tipološkog niza. Dodata su i pojedina objašnjenja vezana za narodnu dramu.

BASNE I PRIČE O  ŽIVOTINJAMA I BILJKAMA

Basna je kratka priča sa moralnom poukom u kojoj se životinje javljaju kao likovi, razgovaraju i djeluju kao ljudska bića, iako zadržavaju svoje životinjske osobine. Cilj im  je iznošenje, ili ukazivanje na neku pouku i etičko ponašanje. Konzekventno basna ima dva dijela: priču koja egzemplira moral i moralnu pouku koja je često dopunjena poslovičnim zaključkom. 

Najstarija danas poznata kolekcija basni je ona koja se dovodi u vezu sa imenom Ezopa (cca. 600. p.n.e.), koji je inače bio rob u grčkoj pokrajini Juniji. Po svoj prilici bio je semitskog porijekla. Njegove basne vjerovatno su u početku kružile usmenim putem, pošto prije četvrtog stoljeća nema dokaza o njihovom postojanju u pisanoj formi. Otada su nastale brojne zbirke sa stalnim pomjeranjem u sadržaju novih basni, novi materijal je posebno doticao sa Orijenta. Najstarija  zbirka porijeklom dalje sa Istoka – iz Indije  je Pančatantra, čiji jedan dio predstavlja fazu u razvoju priče o životinjama i jednu od najranijih formi narodnog pripovijedanja. 

Basna koristi priču o životinjama, ne da bi objasnila osobine životinja ili njihovo ponašanje, nego da pruži moralnu lekciju ljudskim bićima, ili da ih izloži podsmijehu. Pa zbog toga basna nije folklorna tvorevina u doslovnom smislu te riječi,  nego je prije produkt sofisticirane kulture koja za svoje osnovne građevne elemente koristi folklorni materijal. 

U basnama se sreću brojni internacionalni motivi i to primarno zbog univerzalnog karaktera njihove poruke bazirane u znatnoj mjeri na postupku apstrahiranja.

Bošnjačke basne pored duga prema utjecajima sa Istoka, ipak imaju svoj oslonac u domaćem materijalu. Prvi ko se ozbiljnije pozabavio sakupljenjem basni među Bošnjacima, bio je Mehmed beg Kapetanović – Ljubušak. Jedan njihov broj objavljen je u bošnjačkoj periodici, a ponajviše u časopisu Behar, što je u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća izlazio u Sarajevu. 2)

Doprinos bošnjačke i bosanskohercegovačke sredine u građi basne najviše se očituje u izboru životinja karakterističnih za naše krajeve. Najčešće se tu javlja lukava i prevrtljiva lisica, nespretni i lakomi vuk, spori i proždrljivi jazavac, bojažljivi i plašljivi zec, priglupi gavran, naivna ovca, dosjetljiva koza, tvrdoglavi a simpatični magarac. Osobine ovih životinja dovode ih u vezu sa pripadnicima različitih slojeva jedne ustvari ipak ljudske  zajednice

BAJKE

Bajke su prve po brojnosti među narodnim pripovijetkama općenito pa i u bošnjačkoj usmeno-književnoj tradiciji. Sve bajke povezuje zajednički karakterističan odnos prema stvarnom svijetu, koji je izmješten u svijet mašte, nastanjen mnoštvom nestvarnih likova i fantastičnih događaja. Volšebnosti bajke doprinose i neočekivani preobražaji likova  –  čovjeka u pticu na primjer, a neke prirodne pojave mogu dobiti ljudske osobine. Negativni ljudski likovi poistovjećuju se sa zlim nadnaravnim silama – zmajevima i vješticama, a vile i vilenjaci su dobra, najčešće plemenita, za ostvarenje čovjekovih težnji, primjerena bića. Bajka, kao vrsta, u okviru svog usmenog miljea, teži ponovnom uspostavljanju ustaljenog reda stvari, nakon što je on na njenom početku bio poremećen. Glavni junak i njegovi pomagači čine i više od svoje moći da bi se ta poremećena ravnoteža povratila. 

U bajci općenito nema distance između “ovoga” i “onoga svijeta”, njezin svijet je jedno-dimenzionalan. Figure su lišene plastičnosti i individualnih crta, unutrašnji doživljaji tako karakteristični za djela pisane književnosti, pomaknuti su u ravan vanjskih zbivanja. Stvari se ne opisuju nego se imenuju.3)

Već odavno je utvrđeno da osnovni motivi bajki imaju sposobnost da prelaze iz kulture jednog naroda u kulturu drugog i da  pri tome zadržavaju internacionalnu strukturnu osnovu. Jedan od razloga za to je nepostojanje u bajci specifičnih nacionalno-historijskih i geografskih osobina. Priče po mnogo čemu analogne evropskim i azijskim bajkama nalazimo u tradiciji brojnih naroda, a značajan broj zapadnih bajki pozajmljen je iz drugih dijelova svijeta, ponajviše sa Istoka.4) 

U svome radu “Motivacija postupaka lica u srpsko-hrvatskim bajkama” Esma Smailbegović je, proučavajući l57 tekstova prikupljenih na južnoslavenskim prostorima, utvrdila da je najčešći motiv ovih bajki nanošenje štete ili povrede, i to u onim slučajevima kada su akteri ljudska bića –  obično bliska junaku – braća i sestre, otac, maćeha itd. U drugim slučajevima, preovlađujući motivi su otpravljanje glavnog junaka u svijet iz razloga siromaštva, zadavanje teškog zadatka, ili motiv kršenja stroge zabrane.5) 

NOVELE

U noveli, za razliku od bajke, život i ljudi uzimaju se onakvi kakvi jesu, ali u jednoj subjektivnoj interpretaciji pripovjedača. Sva zbivanja objašnjavaju se stvarnim uzrocima, shvatljivim svakoj razumnoj osobi. U središtu zbivanja je stvarni konkretni čovjek okružen svakidašnjim izazovima njegove egzistencijalne zbilje.  Novela nudi uvid uvijek u novi događaj iz narodnog života bez unošenja, ili učestvovanja fantastičnih predodžbi ili mitoloških bića u tokovima radnje.

U jednom broju novela u načinu pripovijedanja i komponiranja preovladavaju humor i satira. One daju priliku narodnom pripovijedaču da ismije i osudi neke negativne društvene pojave, (korumpirani političari, nadostupni kraljevi i princeze, lakomi trgovci, licemjeri svake vrste a nadasve lahkomisleni i nepromišljeni obični ljudi, čiji se postupci kao  u ogledalu zrcale u humoru i satiri narodne priče.Jedan karakterističan primjer usmene novele predstavlja priča  „Bošnjo u Stambolu“. 6)

PREDAJE I LEGENDE

Predaje, kao poseban vid usmene narodne proze, razlikuju se od pripovijedaka u užem smislu jer se zasnivaju na nekadašnjem, ili još uvijek prisutnom vjerovanju u stvarnost onoga o čemu se priča. Govore o postanku različitih pojava i stvari, o historijskim ličnostima i događajima ili sadrže još uvijek živa vjerovanja u mitološka bića. Onostrana realnost jača je od ovostrane stvarnosti. Prema ovako utvrđenoj tematici predaje se mogu podijeliti na etiološke (o postanku stvari i pojava), historijske i demonološke. 

U svom istraživačkom radu posvećenom kulturološkim fenomenima, uključujući bošnjačke predaje, posvetili  su svoju pažnju Sejid Traljić, Muhamed Hadžijahić, Vejsil Ćurčić,Alija Nametak, Vlajko Palavestra, Alija Bejtić, Đenana Buturović, Esma Smailbegović.

U najnovije vrijeme, na bazi  vlastitog terensko-istraživačkog rada uz uporedni usmenoknjiževni i folkloristički pristup građi Ajša Softić je objavila knjigu pod nsalovom Usmena predaja Bošnjaka (Sarajevo: BZK « Preporod », 2002). Dvije godine kasnije izašao je izbor tekstova iste autorice sa podužim predgovorom  naslovljen Usmena proza Bošnjaka. (Sarajevo: BZK “Preporod”, 2004)..

Proučavanje predaje o Sarajevu, pa i o drugim gradovima i naseljima Bosne i Hercegovine, pobudilo je naročit interes istraživača, između ostalog, i zbog potrebe razumijevanja njihovog odnosa prema historijskim činjenicama. Otuda se u glavnini interpretacija predaje pažnja često poklanja upravo nastojanju da se ocijeni stepen njihove podudarnosti sa historijskim činjenicama, koja se utvrđuje na bazi pouzdanih historijskih izvora, odnosno relevantne arhivske građe. Usmena predaja o zakopanom blagu neobično su bogate i raznolike, a gotovo uvijek izmaju svoju čusdesnu, dakle nadnaravnu i svoju realnu dimneziju. Neke od tih predaja vezane su za boravak Mađara i drugih stranih naroda u Bosni i njihov odlazak iz te zemlje.

Jedan značajan izvor za historiju Sarajeva iz druge polovine l8. stoljeća, koji se često koristio narodnim predajama da bi potkrijepio svoje tvrdnje je Ljetopis (l746-l804.) Mula Mustafe Bašeskije.7)

Interpretirajući događaje koje bilježi Bašeskija otkriva vjerovanja, ali i sujevjerja svoja i svojih savremenika. Ovaj autor u različitim, čak i meteorološkim fenomenima – crvenilu neba, kao i zavijanju uličnih pasa, vidi predznake budućih događaja uključujući nadolazeće epidemije ili ratne sukobe. Njegovi savremenici povremeno sreću vile i džine, pričaju o golemoj aždahi koja se pojavila u susjednoj Austrougarskoj, a on sam, prema vlastitom kazivanju, sreo je jedne noći šejtana – predodžbe koju nije mogao zaobići u svojim zapamćenjima. Susret ove vrste tipičan je primjer demonološke predaje ispričane u formi memorata. 

Prema tome, Bašeskijin Ljetopis nije samo historijski izvor zabilježen u formi hronologije zbivanja i biografskih natuknica o pojedinim ličnostioma, posebno važan za socijalnu historiju Sarajeva, nego je i depozitorij folklorističke i etnološke građe. 

Predaje o vladarima i junacima čuvaju, makar u fragmentima, sjećanje na vrijeme bosanske srednjovjekovne državnosti. Dosta cjelovito pamćenje sačuvano je na bosansku kraljicu Katarinu (l424-l478.) i na njenog oca, istaknutog bosansko-humskog vlastelina Stjepana Vukčića – Kosaču (1405-1466.). 

Historijska predanja vezana za osmansko osvajanje Bosne godine 1463. upravo su plijenili  pažnju brojnih generacija i bili rado slušana u krugovima pripadnika svih konfesija u BiH. Ličnosti sultana Mehmeda Fatiha i Gazi Husrev-bega najčešći su junaci te vrste historijskih predaja.

Zabilježena usmena predaja ukazuje jasnu tematsku povezanost usmene predaje i epske pjesme – pojava koja je nekada očigledana i u slučaju nehistorijskih demonoloških predaja, u kojima su prikazani nestvarni događaji i ličnosti (npr. mitske osobine historijskih ličnosti – junaka kao što je Đerzelez Alija). Kazivač, pri tome, epske junake – realne historijske ličnosti – opisuje kao bića natprirodnih i fantastičnih svojstava, koja mogu imati samo bića iz nerealnog svijeta.

Kada je riječ o ličnostima koje pripadeaju muslimanskom društvenom miljeu, posebno zanimljivim se čine predaje o evlijama i šehidima – od kojih neke i danas žive u usmenoj tradiciji Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i izvan nje. Sjećanje na neke od ovih ličnosti sačuvano je i podizanjem posebnih turbeta nad njihovim kaburovima.

Pričanja o evlijama ili dobrim ljudima tiču se sljedbenika islama koji se u potpunosti vladaju po vjerskim propisima. Poneki od kojih je, kao Ajvaz Dede iz Prusca, imao sposobnost činjenja nadnaravnih djela putem molitve.

 Predaje o šehidima odnose se na ličnosti poginule u borbi sa neprijateljima ili nevino pogubljene mučenike. Ove predaje najčešće sadrže dobro poznat i široko rasprostranjeni motiv junaka koji nosi svoju odsječenu glavu. Takva predaja sačuvala se u Velinu Selu ispod Majevice i drugim lokalitetima po Bosni i Hercegovini.

Najobuhvatnije istraživanje predaja o Sarajevu uradila je, prerano preminula saradnica Instituta za književnost u Sarajevu Esma Smailbegović. Rezultete svoga istraživačkog i antologičarskog rada iznijela je u knjizi Narodna predaja o Sarajevu.8). 

 ŠALJIVE PRIČE I ANEGDOTE

Priličan broj šaljivih priča u bošnjačkoj kulturi tiču se simpatičnog i neuhvatljivog duha Nasrudin Hodže. Mnogi motivi u pričama o Nasrudin Hodži došli su nam sa islamskog Istoka, ali ne treba zaboraviti da brojni motivi i događaji u pričama koje nose njegov duhovni pečat, nose boje domaćeg bosanskohercegovačkog, odnosno bošnjačkog ambijenta. Za Nasrudin Hodžu Alija Isaković kaže: ”On je i nasušni sagovornik i pobornik i prijatelj. Iz njegovog osmjeha zrači ono široko saosjećanje koje olakšava i sitan žal i beznađe i relativizira svaku udesnost. i kraljeviću i prosjaku.”9)

 Anegdote ili zgode su kratke usmenoknjiževne forme koje iznose nešto zanimljivo i često podrugljivo, a tiče se tema svakidašnjeg života (politike, ekonomskih suprotnosti, intimnog života) i predstavljaju jedan od najdinamičnijih usmeno književnih oblika s osloncem na društvene pojave. Vic je blizak anegdoti i njegovi motivi najčešće su izraz kompleksne  i stresom impregnirane društvene zbilje.

POSLOVICE 

Poslovica predstavlja kratku didaktičku izreku prisutnu u tradiciji, ili kako je neko lucidno rekao, “mudrost mnogih, a duhovitost pojedinca”. Ona je slikovit izraz koji uopštava različite oblike životnog iskustva, a karakteriše je zaokruženo općevažeće izražavanje misli, osjećanja i predodžbi.

Porijeklo poslovice je najčešće opskurno. Nastanak i prihvatanje ideje koju je neko nekada u prošlosti formulirao u vezi je sa didaktičkim pojednostavljivanjem neke tvrdnje koja je vremenom ušla u opću upotrebu. Napor da se dođe do porijekla poslovice kompliciran je time što  ista tema pa čak i ista formulacija mogu biti pripisane različitim ličnostima. Otuda je pripisivanje poslovica pojedinačnoj osobi krajnje nepouzdano. Neke atribucije mogu imati osnova u realnosti, ali brojna pripisivanja pojedinih poslovica Sulejmanu Mudrom, Sokratu, Platonu, Ciceronu, Napoleonu, ili nekoj drugoj ličnosti poznatoj po duhovitosti ili učenosti mogu prije biti izraz njihove reputacije nego poštivanja činjenica. Većina često korištenih poslovica su metafore proistekle iz svakidašnje životne prakse, ili posmatranja prirodnih fenomena. Poslovice često nastaju na bazi već postojećih primjera.  

Da bi postao poslovicom, jedan iskaz mora biti prihvaćen i asimiliran u svakidašnjoj upotrebi od strane običnih ljudi, a u momentu kada se transformiše u poslovicu njegovo porijeklo biva zaboravljeno. Iako se pouzdano može tvrditi da svaka poslovica ima porijeklo u specifičnoj osobi ili situaciji, kod većine starijih poslovica to porijeklo je često potpuno nepoznato. Otuda, umjesto autora i vremena nastanka jedne poslovice govorimo o njenom narodnom porijeklu, odnosno izvor joj je u kolektivnoj mudrosti naroda.

Usmene narodne poslovice Bošnjaka pojavljuju se u nizu zbornika i antologija kao i različitih izbora usmene književnosti. Međutim, postojanje znatnog obima poslovica literarnog porijekla u narodnoj književnosti Bošnjaka, kakve su, na primjer, one koje su našle svoje mjesto u Ljubušakovom zborniku Istočno blago, dijelom je izraz  islamskog utjecaja na duhovnu kulturu toga naroda i do sada  nije bio predmet posebne pažnje ni u krugu bošnjačkih književnih kritičara, a nije našao osobitu rezonancu ni u radovima drugih koji su se bavili njihovim duhovnim naslijeđem.10) 

NARODNA DRAMA

U dosadašnjim pregledima i antologijama usmene književnosti Bosne i Hercegovine teško će se naći spomen, niti se donosi građa o narodnoj drami kao posebnom vidu narodne književne tradicije. Naime, govori se o različitim vidovima epskog pjevanja, lirskoj poeziji, baladi i romansi te o drugim oblicima usmene književnosti, opisuju se običaji, bajke, basne, navodi narodna predaja, donose saopštenja o kraćim retoričkim formama, ali o drami skoro ništa. 

Što se tiče posebno bošnjačke tradicije narodne pozorišne igre neke indikacije donosi tekst “Narodno glumovanje”, koji je pjesnik Laza Kostić u posljednjoj deceniji l9. stoljeća,  kao poseban prilog, objavio u časopisu Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo, l893.)11)

Na osnovu jednog već ranije objavljenog članka,  čiji je autor iz Prijedora u Bosni,  Kostić  podsjeća na tradiciju izvođenja narodne drame Hadžija upravo u području tog bosanskog grada. Motiv ove narodne drame tiče se odlaska na Ćabu jednog domaćeg čovjeka, koji se nakon povratka sreće sa nizom neočekivanih zgoda koje su se u međuvremenu desile u njegovom domu.

Po našim selima su se, što se dramskog iskustva tiče, inače još ponegdje zadržali običaji impregnirani dramskim elementima, koji prate vjenčanje i odvođenje mlade iz roditeljskog doma u mladoženjinu kuću. Određene dramske elemente sadrži ispraćaj hadžija na Ćabu, kao i običaji vezani sa sunećenje. Ovdje je dramska radnja prisutna tek u naznakama i nju čine izmiješani, kako narodni običaji tako i elementi vjerskog obreda. Običaj sunećenja danas nema onaj manifestacioni karakter kakav je imao u prošlosti, obavlja se uglavnom u kliničkim uvjetima i ostaje unutar užeg kruga familije. Izvođenje mevluda kao popularne forme slavljenja rođendana Muhameda Pejgambera sadrži niz dramskiih elemenata koji zbog svog duhovnog značenja i  rustikalnosti zavrijeđuju dodatnu pažnju istraživača.

Dječije igre, o kojima imamo zabilježene podatke s kraja devetnaestog i na početku dvadesetog stoljeća, doživjele su svoju transfirmaciju, neke su potpuno iščezle iz bosanskih sokaka i avlija, a u školama skoro da i nema sjećanja na vremena u kojima je djetinjstvo bilo začinjeno brojnim igrarijama. Posebno su zanimljive  one vrste dječijih  igara u kojima djeca imitiraju starije, a u nekima ima ostataka proisteklih iz već odavno zaboravljenih obreda. 

Osim dječijih igara, zatim igara odraslih čovjeka – žene, glumca – glumice, narod poznaje i pozorište lutaka i sjenki. U teatru sjenki ispruženi prsti ili rupčić u ruci često su model za lutku u takvoj vrsti  pozorišta. Obično igrač uz svaku lutku uzme jedan rupčić pa se smjesti između lampe i zida tako da sjene rupčića padaju po zidu, a lutkar sa promjenom lika sjene mijenja glas. Sjene raznih životinja, primjerice zeca, na zidu prave se pomoću  prstiju na ruci. 

Inače, stječe se utisak da običan svijet dobro poznaje inscenaciju, dok se koreografija javlja u rudimentarnom obliku. Pri tome, dešava se da neko od učesnika takve vrste predstave čak može glumiti nepokretni predmet kao da se radi o nečemu živom.

Primjer  pozorišta sjenki u ranijoj historiji Bosne je Karađoz. Na pitanje šta je zapravo Karađoz, Emina Memija je pokušala sažeto odgovoriti na slijedeći način: “To je, kako je rečeno, igra lutke i sjene s obavezno dvojicom junaka – Karađozom i Hadživatom, koji u svakoj igri predstavljaju dva pogleda na svijet. Karakteristike ovih likova mogle bi se donekle generalizirati: Karađoz je lik čovjeka iz naroda, pronicljiv, lukav, dovitljiv, čovjek koji ne teži za bogatstvom nego se zadovoljava onim što mu donosi svaki dan. Nasuprot njemu Hadživat je kvaziučeni umišljeni dosadni efendija, koji govori puno, a riječi mu ne znače ništa, svadljiv je, često citira stihove nerazumljive publici i ponekad, vidi se, ni njemu samom, monoton je i uvijek biva izigran od snalažljivog Karađoza. Zavisno od mjesta i vremena u kome je igrao Karađoz, nailazimo na mnogo drugih likova, među njima su obavezno žene dvojice glavnih junaka, koje nam govore dosta o njima u porodičnom okruženju.”12)

Jedno rano svjedočanstvo o “Karađozu” – pozorišnoj igri sjenki u Bosni, donosi “Sarajevski cvjetnik”, od 2. novembra 1870. godine, u formi protesta, kojim se iskazuje protivljenje takvoj vrsti predstave. Po tome, ona ne samo da nije služila uveseljavanju naroda, nego je predstavljala neku vrstu javne sablazni. Uprkos ovakvih stajališta Karađoz se održao u Sarajevu sve do 30. godina 20. stoljeća. Njegova privlačnost sastojala se u promicanju duhovito sročenih komentara na ponašanje pojedinaca, ali i na društvena zbivanja koja su tražila neku vrstu  makar i umjetničkog vida  komentara i kritike. Karađoz je doživo i svoju televizijsku prezentaciju. 

Napomene

1)Pedesetih godina prošlog stoljeća je, da bi se došlo do preciznijih saznanja o tipovima narodnih pripovijedaka koji se javljaju u pojedinim dijelovima Bosne, stručna ekipa nekadašnjeg Instituta za prouučavanje foklora pri Zemaljskom muzeju u Sarajevu b oravila je 1952. i 1955. godine na terenu skupljajući folklorni materijal u Bratuncu, Osatu, Skelanima, Srebrenici i okolnim mjestima.Isti tim je 1953  proveo mjesec dana u Bihaću, Velikoj Kladuši, Pećigradu, Cazinu, Bosanskoj Krupu i Sanskom Mostu zapisujući priče neposredno iz usta nekolicine kazivača Pri tome je ekipa  došla do različitih zapisa, a u slučajevima da se radilo o zaista kvalitetnom kazivaču on je bio pozvan u Institut u Sarajevu kako bi se od njega prikupila dodatna građa bilo zapisujući “u pero” bilo snimanjem na magnetofonsku traku. 

Prikupljeni material  je inače klasificiran tako da su na prvo mjesto došle pripovijetke o životinjama, a slijede ih bajke, religiozne priče, novele (romantične), te šaljive priče i anegdote, dok su lokalne predaje činile posebnu grupu koja je podijeljena na nekoliko podgrupa. Na osnovu analize sakupljene građe israživači su došli do zaključka da se bosanske pripovijetke u osnovnim crtama podudaraju sa pripovijetkama drugih naroda u Evropi i svijetu, da su im tipovi osim u pojedinostima potpuno slični. U nekim  slučajevima bilo je moguće utvrditi porijeklo pojedinih tipova pripovijedaka jer su se različiti utjecaji kojima je naša zemlja bila izložena u prošlosti morali  osjetiti i u tim pripovijetkma. 

2) Kapetanović, Mehmed beg Ljubušak. Narodno blago. Sakupio i izdao Mehmed beg Kapetanović Ljubušak po Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima. Sarajevo: Vlastito izdanje, l887. Vidjeti u vezi s tim: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Basne i poslovice. Odabrao i priredio Munib Maglajlić, Sarajevo, Svjetlost, 1996. 136 str. kao i Nametak, Alija. Narodne pripovijesti bosanskohercegovačkih muslimana. Sarajevo: Vlastito izdanje, l975.,  l0) Softić, Aiša. Historijske usmene predaje Bošnjaka. Doktorska disertacija. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet, l999. Softić, Aiša. Usmena proza Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture “Preporod,” 2004. 393 str.,  Dervišević, Amira. Usmena proza Bošnjaka. Novi Pazar: Zavod za kulturu sandžačkih Bošnjaka u Republici Srbiji, 2022. Od izvjesne relevantnosti za naslovnu temu ovoga rada je i knjiga Josipa Kekeza Usmeno-pisani književni suodnosi: izbor rasprava i ogleda. Nikšić: Univerzitetska riječ, l987. kao i zbirka ogleda Mirsada Kunića pod naslovom Teme  iz usmene književnosti (o usmenosti pismom). Tuzla: Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsklg i prirodnog naslijeđa TK, 2017. 253. str. 

3) Bošković-Stulli, Maja. “Bajka”. Usmena književnost nekada i danas. Beograd: Prosvjeta, l983. str. l22-123.

4)Karakterističan primjer ove vrste usmene građe  su priče sadržane u knjizi  Hiljadu i jedna noć. Preveo sa  arapskog na bosanski jezik Esad Duraković. Sarajevo: NIP “Ljiljan”,  4 knj.

5) Smailbegović, Esma. “Motivacija postupaka lica u srpsko-hrvatskim bajkama.” Godišnjak Instituta za književnost, IX (l980), 229-267.

6) Pored nekih ranijih izdanja, ova novela objavljena je i u knjizi Biserju: antologija muslimanske književnosti. 2. dop. izd. Opatija: “Otokar Keršovani,” 1990. Str.108-111. Solidan odabir novelističke usmeno-književne građe nalazi se u zbirci Naska Frndića pod naslovom Narodni humor i mudrost Muslimana.  Zagreb:  Stvarnost, l972. 

7) Bašeskija, Mula Mustafa. Ljetopis (l746-l804). Preveo Mehmed Mujezinović. 3. izd. Sarajevo: “Sarajevo publishing”, l997.

8)Smailbegović, Esma. Predaje o Sarajevu. Sarajevo: Institut za književnost. l986. Vidjeti Aiša Softić. Zbornik bošnjačkih usmenih predaja. Sarajevo. Sarajevo publishing, 2005. Vidjeti također Vlajko Palavestra.“Historijska usmena predanja naroda u Bosni i Hercegovini.” Godišnjak Iinstituta za jezik i književnost, XIX (l990).

9) Nasrudin Hodža: anegdote. 2. izd. Priredio Alija Isaković. Sarajevo; “Svjetlost”, l987. str. 6. Za relevantnu literaturu o Nasrudin Hodži u nas vidi također: Mustafa Ćeman. “Nasrudin Hodža: prilozi za bibliografiju.” Značenja, VIII, l7-l8 (Doboj, l989), 2l4-27. Vidjeti, također, Vildana Pečenković.  Novelistička i šaljiva priča u bošnjačkoj usmenoj književnosti. Sarajevo: Slavistički komitet BiH, (Slovo, 2016.)

10) Zanimljiv izbor narodnih poslovica sabrao je i javnosti predočio Vehid Gunioć u svojoj knjizi Na nebu paučuina: bosanske izreke (Tuzla: “Bosnia ars,” 1999)..

11) Vidjeti “Poslovice, zagonetke, pitalice” u knjizi Narodna književnist: Bosanskohercegivačka književna hrestomatija. Knj. II. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1972. Str. 223-228. Raznovrstan izbor poslovica objavio je  Vehid Gunić u knjizi  Na nebu paučina: bosanske izreke (izbor i komentar). Tuzla: Bosnia ars, 1999. 208 str.Ovome treba dodati radove  Lamije Hadžiosmanović. “Šaljiva anegdota u Narodnom blagu.” Mehmed beg Kapetanović Ljubušak:zbornik radova. Sarajevo: Institut za književnost, l992. str.67-72., kao i Ahmeda Kasumovića “Paremiološki oblici u djelima Mahmed bega Kapetanovića Ljubušaka.” Ibid., str. l87-l98.

11) Kostić, Laza. “Narodno glumovanje”. Glasnik Zemaljskog muzeja, V (Sarajevo, 1893), str. 357-368. O ovoj temi pogledati rad Nikole Bonifačića, “O narodnoj drami.” Usmena književnost, Zagreb: “Školska knjiga”, l97l. 30l-3ll.

12) Memija, Emina. “Karađoz u Sarajevu”  Baština, I (Sarajevo, l990). l5l-l55.

                                   BASNE  I PRIČE

                         O ŽIVOTINJAMA  I  BILJKAMA

1.  ČOVJEK I LAV

Kažu kako je rekao čovjek lavu: “Što se toliko hvališ i ponosiš svojim junaštvom? Kazuješ da nema od vas lavova niko jači i slobodniji, a eno vidi kod moje kuće stoji jedna slika, na kojoj je naslikano da je jedan čovjek ubio deset lavova.”

Na to mu lav ovako odgovori: “E moj dragi čovječe da imade i od naše pasmine slikara koji umije slike graditi, naslikali bismo i mi da je jedan lav sto ljudi ubio.”

Na to čovjek ušuti i pogleda preda se.

2.  VUK, GAZELA  I  LAV

Kažu kako je potjerao vuk jednu gazelu. Ova sirota uteče u jednu pećinu da se sakrije, kad tamo – imaš šta vidjeti – ugleda jednoga lava gdje u pećini leži. Vuk za njom, lav skoči na noge, te u isti tren gazela reče ova četiri stiha:

Mili Bože, ti se smiluj na me,

Ne znam, šta ću od života svoga,

Bježeć’ od zla u klisure tvrde,

Bježeć’ od zla, još me gore snađe.

3.  JASTREB I KOKOŠ

Kažu kako je u nekoga lovca bio jastrijeb kojeg bi vazda na ruci nosio, te bi njime razne ptice lovio.

Jednoga dana držeći jastrijeba pred kućom na ruci, prođe tuda nekoliko kokoši i pred njima jedan horoz.

Jastrijeb zovne horoza pa ga upita: “Što vi kokoši vazda bježite od ljudi i tamo se nekud po trnju krijete, a ja sam se u šumi izlego pa od ljudi ne bježim, već vazda s njima općim.”

Na to odvrati horoz: “E, moj brajane, da si i ti više puta vidio svoga oca, djeda i pradjeda na ražnju, gdje ga ljudi peku, kao što smo vidjeli mi, i ti bi bježao od ljudi bez traga.”

4.  PATKA I LISICA

Kažu kako su patka i patak negdje pokraj vode savili gnijezdo i tude stanovali. Tu u blizini bila je jedna lisica koja je veoma ostarjela, pa nije mogla veće ništa uloviti. 

Tuda prolazeći jedan tvorić slučajno vidi lisicu, te joj kaže da tu u blizini stanuju dvije patke, pa ako izjede od patke glavu, da će brzo sasvim ozdraviti.

Lisica bona i jadna stade misliti kako bi ulovila i uhvatila patku, koja na krilima leti, pak sama u sebi reče: “Što je ne bih nekako prevarila, nije je moguće drukčije uhvatiti.”

Lija sjutra dan odvuče se tamo gdje se je nalazilo pačije gnijezdo. Ugleda samu patku, gdje pliva po vodi, a kod nje patka nema. Pristupi obali bliže, te joj reče: “Ej, moja draga seko, da ti znaš šta ja znam, ne bi tako besposlena tuda se vozala i plivala, već bi se svojom glavom brinula i svojoj nevolji način tražila”

Patka se nađe u čudu, pa reče: “Moja mila teto, molim te i ljubim ti oči, kaži mi šta je to, pa ću i ja tebi makar kad u pomoći biti.”

Reče lija: “E, moja pato! Ti ne znaš da se tvoj gospodin patak po vas dan s drugim patkama nešto dogovara i s njima se veseli. Kako čujem, hoće da uzme neku bjelokrilku, koja se nije prvo udavala, a tebe hoće sve o sve da baci.”

Kad to čuje patka, tako se smete i zabuni, ne zna od sebe i od svoga života šta da učini.

Lisica opazi gdje se je patka izgubila, pa joj dalje počne govoriti. “Moja pato! Nemoj se za to ništa brinuti ni gubiti, svakoj druzi može to na glavu doći. Toliko bude muških koji ostave svoju drugu, a isto tako bude i ženskih koje ostave svoga druga. Ne treba se odmah za to u veliku brigu mećati, već treba čas prije tome lijeka tražiti.”

Patka, tako zabrinuta, kada ču šta joj dalje lisica kaza, primaknu se lisici, pa joj kroz plač reče: “Draga moja teto, da li ti znadeš za to ikakav lijek?”

Lija reče. “Znadem, i evo baš kod sebe imam neku travu; evo ću ti dati, pa podaj mužu makar malo neka izjede, pa mu niko drugi osim tebe neće nikad na um pasti, voljet će tebe nego svoju dušu.” Na to odgovori patka: “Lijepa ti hvala, moja draga teto! Pravo su kazali, ni u tikvi suda, ni u mužu druga.” Primakne se još bliže da joj dade tu travu, a lija skoči, spandža patku za vrat, pa je lijepo izjede.

(Tako stara varalica prevari jadnu patku. Zato su rekli mudri ljudi: “U žene je duga kosa, a kratka pamet”; a ovdje bi se moglo reći: “U patke su golema krila, a malehan um.”)

5.  LAV, LISICA I VUK

Kažu kako su jednoć lav, lisica i vuk zajedno otišli u lov. Taj dan ulove jednu srnu, zeca i patku.

Kad je bilo uvečer na konaku, reče arslan vuku: “Deder nam to lova podijeli.”

Reče vuk: “Ako ćeš pravo, evo tebi srna, meni zec a lisici patka.”

Na to se arslan zdrne, ražljuti, pa udari šapom vuka po glavi. Vuk odmah mrtav pane po zemlji i opruži repinu.

Iza tog ne prođe mnogo, arslan opet podigne glavu, pa reče lisici: “Deder ti, mudra glavo, to lova podijeli.”

Lisica odmah skoči na noge, pa zaviče: “Vaša visosti! ovo je sama narav već davno podijelila. – Evo ti srna za večere, zec nek ti bude za ručka, a patku ćemo ponijeti sjutra u lov sa sobom, pa hodajući po lovu ako ti se prohtije, moreš poranije malo ptičijeg mesa pojesti.”

Na to pogleda arslan i ozbiljno reče lisici: “Deder, kaži mi pravo, od koga ti tu pamet nauči?”Reče lisica: “Od onoga, što no mrtav opružio repinu po zemlji.”(Ovome slično reče naš narod: “Sila za razlog ne pita.”)

6.  SAMARDŽIJA I MAGARCI

Kažu kako su čuli magarci da je samardžija umr’o, te se veoma obraduju i obesele, tobož što im neće imati ko krojiti samara. Između njih reče im jedan stari magarac: “Mila braćo, nemojte se tome ništa radovati, jer pokojni samardžija sviju nas je lično poznavao, pa nam je prama leđima samare krojio. A ovi novi, što će doći na njegovo mjesto, ni jednog nas ne poznaje, pa bog zna kako će nam samare krojiti. U nekog može biti tijesan, a u nekog širok, pa će nam taki samari u mnogoga sadno na leđima otvoriti.”

7.  SELJAK I LISICA

Kažu kako su lovci jednoć tjerali lisicu. Bježeći liha pred vižladi, naleti pokraj kuće jednog seljaka. Ugleda lisica seljaka gdje cijepa drva i zamoli ga da se gdje sakrije. Seljak joj pokaže tudije jednu kolibicu gdje se je lisica i sakrila. U tomu naiđu lovci i zapitaju seljaka je li vidio gdje lisicu. Seljak upre prstom na kolibicu gdje se je lisica sakrila, a glasno reče lovcima: “Ovud nije prošla.” to lisica opazi, te brže bolje otolen izleti i sakrije se na drugo mjesto. Lovci traže po kolibici, ne mogu ništa naći i odu dalje. Kada su podalje odmakli, lisica se podigne i pođe svojim putem ne rekavši seljaku ni “s Bogom”.

Seljak zaviče i reče joj: “Nu, kako si ti nezahvalna, a malo sam ti prije glavu spasao.”

Reče mu lija: “Bila bih ja tebi veoma zahvalna i blagodarna da ti kazuje prst, kao što ti kazuje jezik.”

(Zato su rekli stari ljudi:

“Ne vjeruj mu sto put da ti kaže.

Kad se srce s jezikom ne slaže.”)

8.  MAČAK HOĆE DA IDE NA ĆABU

Kažu kako je pošao mačak na Ćabu, pa sazove sve miše, da se s njima halali i oprosti. Dođu miši, iskupe se i poredaju svi oko njega. Iziđe mačak, sjede na jednu klupu, te počne govoriti i sa družinom se opraštati; a jedan stari miho reče: “Gledajući na njegove brkove, ja bih rekao, nema tu hadžije, već ko je moj, blizu rupe stoj.”

To stari miho istom izreče, a mačak juriši na miše, te ih nekoličnu za jedan čas spandža i udavi.

(Ovome slično lijepo naš narod reče: “Što maca koti, sve miše lovi.”)

9.  PAUK I SVILENA BUBA

Kažu kako se rugao pauk svilenoj bubi: “Ti dok naviješ malo svile prođe nekoliko mjeseci, a ja što počnem u večer, to do zore svršim, i to lijepo, ugodno i srazmjerno, sve u svome redu.”

“Istina je”, reče buba, “ali ja što učinim – to traje nekoliko mjeseci, a ti što načiniš za jednu noć, to i ne traje više nego jedan dan.”

10.  VUK I LISICA

Kažu kako su se jednom zavadili vuk i lisica.Vuk kao jači zgrabi lisicu, te joj istrgne rep.

Na to se lisica pokori i zada vuku riječ da neće nikad protiv njega ići, već da će mu vazda biti vjerna i odana kao prava posestrima. Vuk to primi i oprosti joj život.

Iza tog prođe mnogo vremena, da jedno drugo nijesu sreli ni vidjeli. Jednoć lisica idući kroz šumu slučajno opet sretne vuka. Kad je vuk vidi, reče joj: “Dobro jutro, liho, moja draga posestrimo! Kako si? Jesi li me se uželjela?”

Na to odgovori lisica: “Vala, da ti pravo kažem: uželjela te se nijesam, a kad god pogledam u rep, vazda mi na um paneš.”

(1-10: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak: Basne i poslovice, 2. izd. Sarajevo: „Svjetlost“ 1996.) 

 1.  KAKO JE PAS PRAVIO SEBI KUĆICU

Ležao pas u zimsko doba pred kućom gospodarevom, sastavio njuhalo i puhalo, skupio se što je mogao više i, u svojoj pasjoj pameti, kontao kakvu će kuću načiniti: “Evo, ovlišna mi kuća treba!” I mjerio je očima koliko mu ima od glave do nogu. Smislio je da će mu otići malo građe, jer se smotao kao klufko.

Došlo ljeto, osvojila kera vrućina, zabacio glavu, prednje noge opružio naprijed, stražnje opružio nazad, zabacio repinu, pa kad se pogledom izmjerio, odlučio: “Ih, ko bi napravio ovoliku kuću! Vidi gdje mi je glava, gdje su noge, rep! Kolika bi to kuća bila! Ko bi napravio toliku kuću! A i vrućina je, može se i bez kuće.”

 2.  KAKO JE SVRAKA SAVJETOVALA SVRAČIĆE

Svraka je savjetovala svoje svračiće kako će se čuvati od čovjeka, najvećeg njihova dušmanina. 

Rekla im je:

“Čim vidite čovjeka da se saginje zemlji, znajte da hoće da uzme kamen da vas gađa.”

“A zar, majko, ne može čovjek nositi kamen za pasom?” upita najmlađe švrače.

“E, tebe ne treba svjetovati. Ti ćeš se znati vazda čuvati od čovjeka”, odgovori mu mati.

(1-2: Nametak, A. Narodne pripovijesti bosanskohercegovačkih Muslimana. Sarajevo, 1975., str. 221).

1.  ZUMBUL I KARANFIL

Pobratime se Zumbul i Karanfil u proljeće. Pri ljubavi i dugu razgovoru počnu jedan drugoga pitati:

– Jesi li se oženio?

Odgovoriće Karanfil Zumbulu:

– Ja nijesam još, ama mislim, akobogda, dojduće jeseni.

– A gdje si isprosio djevojku?

– Nije daleko, na dan hoda. Čuo sam, kazivali su mi da raste jedna đuzel pitoma Ružica od mene viša i rumenija, taman će za mene uisati.

– Sretno ti bilo! – reče Zumbul. – Ali se bojim, pobratime, da se ne pokaješ jer Ružicu ne vidje, ćud joj ne znaš. Lijepa je, ali je iz tuđega perivoja, a svaka ruža puna je drača; uberi je, bode te; pomiriši je, ubode te; ne miriši je, ljuti se; batališ li je, uvehnu ti! Ele presađenica nikad kao usađenica! Ja – dalje veli Zumbul – odabrao sam Kadificu s kojom se svake godine gledam; zajedno usađeni, a zajedno podrasli. Poznao ja njezinu ćud, a ona moju, te ašikujemo pa se i ja mislim, akobogda, o jeseni ženiti.

Promisli Karanfil pa reče:

– Istina ti je, pobratime, sve što govoriš, ali bolan, gdje je ljepota i miris rumene Ružice, gdje li smrdljive kadifice?

– Ehe, moj pobratime, ja se vladam po pameti starijih ljudi, a ti po novoj pameti.

– Kako to?

– Ljepota djevojačka za malo traje, a dobrota za uvijek.

2.  PIJEVAC I LISICA

Neka lisica zateče na jednom brežuljku više sela pijevca, gdje se popeo na neko drvo i pjeva.

– Šta tu radiš?  – upita ga lisica.

– Evo okujišem, – odgovori joj pijevac.

– Deder časak okujiši, – reče mu lisica, – pa siđi dolje, da džematile klanjamo.

Pijevac se dosjeti, da ga hoće lisica da prevari, te joj poviče:

– Evo dok ja okujišem, utom će se još  džemata skupiti, pa ćemo svi zajedno klanjati.

– A tko bi imao još doći? – upita ga lisica.

– Eno pogledaj, – reče joj pijevac, – i pokaza joj prstom prema selu. Lisica pogleda onamo i opazi lovca s dvoje kerčadi, gdje se penju uza stranu.

Kad lisica opazi pse, prepadne se i poviče pijevcu:

– Klanjajte vi, sada ću se ja vratiti, jer izgubih abdest – i podbrusi pete.

3.  JAZAVAC I LISICA

Hodali po gori jazavac i lisica, i pogode se što koji od njih dvoje prvo nađe za jelo da dijele. Lisica je znala za jedna zapeta gvožđa i u njima dobar komad mesa, pa navede jazavca, i pokaže mu: – Vidiš li, brajo, kako je tebe tvoja seja navela da jutros dobro ručamo? Nego ti si vještiji od mene, hajde ti polako, digni meso tvojom vještinom, a ja ću čuvati stražu, da ne bi došao iz sela oni te je zapeo gvožđa. – Jazavac od prve pristane i poče da meso s čengele i gvožđa vadi, a u to gvožđa šklap! I njega za obje noge. Zapomaga jazavac. – Aman, sejo, pogiboh! -A ona dotrči da otpuča gvožđa i poče ono meso jesti, govoreći: – Pritrpi se malo dok ovo tuđe muke pojedem, dok nije ko iz sela došao, pa ću ti onda noge kutarisati. Viđe jazavac da ga je lisica prevarila, te on nju zubima za vrat, a u to dotrči seljak, pa zaviče jazavcu: – Drž, – jazo sokole! Vjera ti je moja, sigurna ti je glava. – Ubije lisicu i odere joj kožu, a jazavcu reče: – Tebe puštavam, jer tvoja koža ne vrijedi više od dva groša, a lisičja šest, i halalimo se.

4.  LISIČJI SUD

Neki čovjek idući kroz šumu čuje, kako na jednom stablu cvrče mali ptići u svom gnijezdu. Misleći da ih nije napala koja proždrljivka gurne štapom u gnijezdo, da ih izbavi. Tada iz gnijezda iziđe zmija, spuzi niz onaj štap te omotavši se čovjeku oko vrata reče: – Sad ću tebe ujesti! – On se prestraši, ali predomislivši se malo, zamoli zmiju da ga poštedi, dok bar koga upitaju, bi li bilo pravo, da ga ona ujede. Zmija na to pristane. Utome naiđe jedan čovjek, koji bojeći se svojoj glavi osudi, da zmija ujede onoga čovjeka, koji ju je uznemirio. Osuđeni opet zamoli zmiju da čekaju još koga. Sad dođe lisica. Ona rekne, da ne može tako na niskom mjestu suditi, nego neka idu za njom do obližnjeg panja, gdje će se ona popeti. Kad se je popela na panj, reče zmiji, neka i ona stane na zemlju usporedo sa svojim protivnikom.

Kad su se tako smjestili, reče lisica čovjeku: – Eto, moja budalo, štap ti u ruci, a pamet u glavi: udri dušmana po glavi!

5.  VUK I KOZA

Uhvati vuk kozu, koja je bila legla na kraju osim ostalijeh koza, pa pođe da je izjede, a ona mu se stane moliti govoreći da je sad mršava, nego da je ostavi do jeseni, dok utije, pa onda neka dođe i neka je izjede. Pristavši kurjak na to, zapita kozu kako će je naći kad drugi put dođe, a ona mu odgovori: Meni je ime Patila, tako kad dođeš, ako me ne nađeš na ovome mjestu, a ti me zovni po imenu, pa ću ti ja izići. – Potom kurjak otide, ali koza više nigda ne legne na kraju, nego sve usred srijede drugijeh koza. Kad jedno veče kurjak, misleći da je koza već debela, dođe i ne našavši je na onome mjestu stane je zvati: – O Patila! O Patila – ona mu iz srijede odgovori: – Da nijesam patila, ne bih se u srijedu spratila.

6.  ŠILJALI VUKA NA ĆABU

U nekakvom turskom selu ufatili živa vuka, pa ga za nekoliko dana hranili eda bi se pripitomio, i ne bi li pogazio na so i na hljeb, pa poslije ne klao ovce. Jedan dan kad su izašli Turci iz džamije, dogovore se da skupe u selu vuku harač i da ga pošalju s ostalim hadžijama na ćabu, pa tobož kad se s ćabe vrati naučiće i druge vukove da zlo seljanima ne rade. Opreme vuka, i on se vrati hadžijom, pa reče seljanima: – He, moja braćo! ja više nijesam kurjak, nego hadži-Vujo, pak mi sad treba da pođem u planinu i da naučim svu zvjerad da ovce ne kolju i insanu zlo da ne rade. – Kad dođe u planinu, zaurliče i sva mu životinja četveronožna dođu na poklon i na hošđeldiju, ali lisice ne dođoše, osim samo jedna stara, koja poizdaleka gledaše što zvjerad i drugo četveronožno činjahu i govorahu vuku.  Vuk se tome poslu začudi, pa upita onu staru lisicu: – Što je to, lijo, od tebe i od tvojih drugarica? – Bogme, efendi-Vujo, svaka o svom poslu radi da po jednu kokoš ufati i da tebi na peškeš donese, da nam ne bi po čem od glada skuisao pošto si se odrekao da nećeš više klati ovce; a ja ne mogah od starosti otići, nego me k tebi na poklon poslaše. – A što će reći da ti ne pristupaš k meni, nego podalje stojiš? – Pravo ti reći, čudnovato mi se čini vidjeti hadžiju s četiri noge, a rep i zubove kao u vuka. 

(1-6: Nasko Frndić. Narodni humor i mudrost Muslimana. Zagreb – Stvarnost, 1972. str. 292.

1.  UDRUŽILA SE LISICA I MEDVJED

Udružili se lisica i medvjed da zajedno beru vinograd, pa tako idući naiđu na vinograd ograđen zidom i samo na jednom mjestu nađoše rupu kroz koju se provuku u vinograd. Kad ih je ugledao vlasnik vinograda, lisica koja je bila na oprezi odmah šmugne kroz rupu, a medvjed koji je bio nemaran i nije vodio brigu o izlasku, ne nađe rupe i tako ga vlasnik uhvati.

Zato se prije ulaska brini o izlasku.

2.  OVOME ME JE PODUČILA LISICA

Jednom se lisica uhvatila u gvožđa, pa je pokušavala lijevo, desno, naprijed, nazad, da se izbavi, ali se nikako nije mogla osloboditi, pa naposlijetku vidje da joj valja mrijeti, i reče:

– Da ja umrem prije smrti – opruživši se, načini se da je mrtva.

Kada je došao lovac, pogledavši je reče:

– Međer je lisica mrtva – odapne gvožđa, a lisica pobježe i tako lovac ostade bez ulova.

Poslije toga uhvati se u gvožđa neka divlja ptica, pa se i ona napravi mrtvom, ali ovoga puta kada lovac dođe ščepa najprije životinju u ruke, pa onda odapne gvožđa i reče:

– Ovome me je podučila lisica.

3.  KUSASTI MIŠ I BAKALOV ZEJTIN

Jedan bakal je držao u magazi među ostalim ćupovima jedan ćup zejtina. Na ćupu nije bilo poklopca, pa se po njemu peli miševi i pili zejtin. Među miševima bio jedan kusast, koji je, kao i drugi, pio zejtin. Miševi su se tako gostili dok god su mogli s ruba ćupa dokučiti ustima zejtin. Ali kad zejtin osegnu, kad već nisu mogli dohvatiti ga jezikom, miševi se dosjete i počeše umakati repove u zejtin pa ga onda svaki sa svoga repa lizati. Kusasti miš koji je dotle s drugim miševima zajedno srkao zejtin, a sad ga nije mogao dohvatiti jer nije imao repa, poče prekoravati miševe:

– Kako vas nije stid krasti tuđi zejtin?! Zar ne znate da je to grjehota!?

4.  KONJ I VUK

Nekome vuku dodijalo proganjanje od ljudi, te se odreče svih grijeha i pođe na Ćabu.

Idući tako putem, susretne ovna.

“A kamo si ti nakanio, dragi prijane?” upita ga vuk.

“Ah, bježim od svoga gospodara, jer sam čuo da me hoće sutra zaklati.”

“Pa pođi sa mnom”, reče mu vuk, “i meni je dodijalo proganjanje od ljudi, te sam se odrekao svih grijeha i pošao na Ćabu.”

Tako oba zadovoljna nastaviše putovanje. Nisu dugo išli, susretoše lisicu.

“A šta se to s tobom zbilo, da si pošla na putovanje?”, upita je vuk.

“Dodijalo mi ljudsko proganjanje što im napadam na kokoši i pošla sam da tražim bolju sreću.”

“Hajde s nama na Ćabu!”, reče joj vuk.

Lisici se to svidje i pođe s njima. Tako pođu njih sve troje zajedno i susretnu stara konja.

“Kakva je tebe bijeda stigla”, reče mu vuk, “te si pošao na putovanje?”

“Ah, prođi me se ako Boga znaš. U svog gospodara sam služio više godina, išao u šumu po drva, nosio teške vreće žita u mlin i natrag kući. A sad, kad sam ostario i oslabio, naumi gospodar da me utuče, da još tako barem od moje kože izvuče kakvu korist, pa evo sada bježim da se spasem od smrti. Ne znam ni kud ni kamo.”

On sada upita njih kud su se zaputili i kakva je njih bijeda stigla. Oni mu ispričaju svako svoju bijedu i rekoše mu da su pošli na Ćabu, te i njega pozovu neka imaju više društva. Konj na to dragovoljno pristane i pođe.

Išli su tako, dok vuk ne reče da otpočinu. Pošto su malo otpočinuli, oćuti vuk da je ogladnio i reče svojoj družini: “Bogme, ja sam ogladnio. Nego, ja neću moći nikako ovaki daleki put izdurati dok štogod ne pojedem. Nego vi sada meni kažite koje ću ja od vas sada pojesti!”

Ovan mu reče: “Ja sam, vidiš, mlad. Grjehota ti je da me pojedeš.” Lisica reče: “Ja sam malešna, ne bi se ni od mene najeo. Nego, eno ti konja, ostario i jest, dosta je živio, a i ti ćeš se imati šta najesti, pa da i meni ostane.”

Konj se na to razljuti na lisicu što je rekla vuku da njega pojede, te je zapita zna li čitati. Lisica mu reče da ne zna, nego mu kaže da zna vuk. Konj tada zamoli vuka da mu kaže prije nego što će umrijeti šta li mu je gospodar urezao na ploči zadnje desne noge. Vuk ga posluša ne sluteći nikakva zla, a konj mu podigne desnu stražnju nogu i tek što je vuk počeo čitati urezana slova na ploči, udari ga ovaj svojom kopitom u glavu tako snažno da se vuk odmah prostrije i poče trzati nogama.  Kad to vidje lisica, skoči i počne igrati oko vuka. Oni se onda raziđu, a vuk plati glavom svoju podmuklost.

5.  BOLJE JE KORISNIJE OD LJEPŠEG

Radio težak na njivi, a pčela dođe i zazvrča mu na uho:

– Je li de, da za ljude nema korisnije životinje od mene?

Čovjek joj na tu njezinu oholost odvrati:

– Za nas je ovca korisnija. Od njezina mlijeka pravimo sir, kajmak i maslo a od njezine vune pravimo sebi odijelo. Tvoj je med, istina sladak, ali je za nas bolje ono, što nam je korisnije. Pčela se zastiđe i ode.

(1-5: Softić, Aiša. Antologija bošnjačke usmene priče. Sarajevo: „Alef“, 1997,                

1.DETE KUD STE NAVALILI 

Jednog seljaka stasao sin za ženidbu, pa on jednom u njegovu prisustvu reče ženi, pokrećući prvi put to pitanje: “Valjalo bi ovog našeg Aliju oženiti”. A sin (koji, stideći se pred roditeljima, nije smio da im o tome govori) sav srećan što oni o tom počinju, upade mu u riječ: Dete, vala, kad ste navalili.        

 2.NA,  STARA, I TI SE ZAKITI

Putovala neka habzburška priceza kroz Mostar pa je Mujaga Komadina kao predsjednik opštine obaviješten da izađe i da je dočeka. Nabavio Mujaga buket cvijeća i izašao na stanicu. Kad se voz zaustavio, izašle su dvije gospođe. Jedna stara, to je bila princeza, a druga mlada i lijepa, to je bila dvorska dama.  Mujaga pristupi  i pruži buket mladoj, a otkinuvši jedan cvijet, dade ga princezi  sa riječima: Na, stara, i ti se zakiti..

3.UDOVČEVA ŽENIDBA

Namjeravao jedan hudovac, trgovac iz Gacka, da se ženi  pa kad je čuo da u Nevesinju ima jedna bogata hudovica, riješi se da otputuje tamo. Kako je bio siromašan, pošalje sinove po komšiluku da mu pozajme za put razne komade odijela:od nekog čakšire, od nekog anteriju, džemadan, ćurak, trobolos. Kad je pošao, te ga sinovi pratili, upućivao je on kako treba da mu pišu, na nevesinjsku kiraethanu, da je došao jedan vagon goveda i da oni ne smiju što da počnu.Taj njihov dogovor je slučajno čuo opštinski ćatib pa, znajući da su nepismeni i da će doći d im on napiše pismo, naumi da napravi šalu. 

Poslije dva-tri dana dođu stvarno sinovi hudovčevi ćatibu, pa mu kažu da im je otac otišao u prosidbu u Nevesinje, a da je stigao vagon goveda pa mu moraju javiti. Kako je Gacko malo mjesto, ćatib je znao da to nije istina i kao što je  znao pod kakvim je okolnostima njihov otac namaknuo odijelo za put. On sjedne, napiše pismo i adresuje na njihov zahtjev, na nevesinjsku kiraethanu, a oni ga predaju na poštu. 

Kad je sutra nevečer hudovac,koji se predstavio kao vrlo imućan trgovac, došao u kiraethanu, uruče mu pismo od sinova. Kako je bio nepismen, pruži pismo jednom hodži da mu pročita i sjedne čekajući da vidi kakav će utisak  na prisutne ostaviti poruka njegovih sinova. 

Hodža poče: 

Dragi, babo, kako si ti, kako si putovao ? Mi smo dobro i zdravo, ali voljeli bismo da ti požuriš s povratkom, jer Mujaga ište svoje čakšire, Imset-aga svoj ćurak, Ibraga svoju anteriju, Alaga svoj džemadan, a Husaga svoj trabolos.

Jadni hudovac nije znao kako je izašao iz kiraethane..     

 4. NIJE ZIMA

Došao hadžija zimi iz čaršije, sav ukočen  od hladnoće pa se potužio hadžinici, koju je zatekao  kako sjedi u toploj sobi, kako mu je hladno.

Na to hadžinica otvori prozor, proturi prst napolje, i brzo ga povukavši natrag  zatvori prozor s riječima. « Baš nije zima !».

 5. HRABROST

Razgovarale dvije komšinice o svojim muževima. Reći će jedna. « Vala me je onaj moj jutros naljutio pa sam mu svašta izgovorila, ne bi pas s maslom izio. » « Kako si smjela bona ne bila ?  Pa on je već bio sišo niz Kovače ».

(1-5: Rabija Nuri Hadžić (Mostar). “Poslovice o uzrečice iz Bosne i Hercegovine”.  Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj. 42 (Zagreb, 1964), str. 217-280

                                           BAJKE

HALAL-PARA

Priča se, kako je neki čovjek išao svako jutro, u sabah u džamiju. A kad bi se vratio iz džamije, uzeo bi sjekiru i otišao u šumu. U šumi bi nasjekao drva i odnio u grad, te ih prodao, a za one novce kupio bi što mu treba kući. Jednu večer kad on zaspi, dođe mu na snu jedan čovjek i reče: “Sjutra kad dođeš u džamiju i počneš abdest na šadrvanu uzimati, vidjećeš na onoj ploči kesu dukata, uzmi ih sebi.” On ga upita: “Jesu l’ sa halalom ?” On mu odgovori: “Nijesu”. U tom ga žena vikne, govoreći: “Ustaj, eno sabah okujiše!” On ustane i odmah kaže ženi svoj san, zatim ode u džamiju. Kad na šadrvan da abdest uzima opazi onu kesu dukata. On nije uzeo ni jednog, nego uzme abdest i ode u džamiju. Pošto klanja, ode opet u šumu, kao što je uvijek radio. Opet kad je drugu večer zaspao, dođe onaj isti čovjek i reče mu: “Sjutra kad uzuzimaš abdest vidjećeš na onoj ploči u kesi dvije hiljade dukata, uzmi ih.” On ga opet upita: “Jesu li sa halalom?” On mu odgovori: “Nijesu”. U tom ga žena vikne, on ustane i stade joj pripovijedati svoj san. Žena mu reče: “Nemoj uzimati, kad nijesu sa halalom!” On opet pođe u džamiju i kad stade abdest uzimati, vidje na onom mjestu hrpu dukata. On nije uzeo ni jednog već ode da klanja. Pošto klanja, ode opet za svojim poslom, kao što je uvijek radio. Opet kad zaspi dođe mu onaj isti čovjek i reče mu onako isto, ali da će sad naći tri hiljade dukata, i opet reče da nijesu sa halalom. Kad je došao u džamiju i stao abdest uzimati na onoj česmi, vidje na onom istom mjestu hrpu dukata. On nije uzeo ni jednog, već ode u džamiju da klanja. Pošto se klanjanje svrši, on ode za svojim poslom. Četvrtu večer opet mu dođe onaj isti čovjek i reče: “Sjutra kad uzmeš abdest, vidjećeš jednu paru i uzmi je.” On ga upita, je li sa halalom? On mu odgovori: “Jest”. U tom ga žena probudi i on ustane, te stade ženi kazivati ovaj san, pa upita žene. “Hoću li uzeti onu paru?” Žena mu odgovori: “Zašto nećeš, uhar ti je i ona para kad je sa halalom.” On pođe u džamiju i vidje na šadrvanu kad je abdest uzimao onu paru i uzme je. Ode u džamiju i pošto se klanjanje svrši, pođe kući. Idući kući vidje nekoliko djece, gdje se igraju na sokaku, a jedno samo stoji, pa gleda kako se oni igraju. On ga upita: “Što se ti ne igraš ?” Dijete mu odgovori: “Nemam para.” Čovjek se maši za džep i dadne mu onu paru, što je našao na šadrvanu. 

Sad se ono dijete započe igrati i sve izigra od onih i reče onome čovjeku: “De da mi ovo raspolovimo.” Čovjek mu odgovori: “Neću, ti si se igrao.” Sad oni dječak uzme jedan kamen sa zemlje i dadne ga onome čovjeku. Onaj čovjek uzme oni kamen, te ga odnese kući i baci na tavan. Njegova kuća bila je prema hanu. Jedan trgovac dođe u oni grad, te se zanoći u onom hanu. Iza večere ugleda oni trgovac onu kuću prema hanu gdje se sjaji. Zovne onoga handžiju i upita ga: “Čija je ona kuća?” Handžija mu odgovori: “Ona je kuća jednog siromaha.” Trgovac mu reče: “Hajde mi zovni toga čovjeka, da se s njime malo razgovorim.” Handžija ode i zovne ga. Kad dođe onome trgovcu, nazove mu selam, te ga upita zašto ga je zvao. Trgovac mu reče: “Pošto ćeš mi prodati ono, što imaš na tavanu?” Siromah mu odgovori: “U mene nema ništa ni u kući, a kamo li na tavanu.” Trgovac mu opet reče: “Pošto ćeš mi prodati, što ima na tavanu, pa tebi nije brige, našao ja šta ili ne našao.” On mu odgovori: “Hajdemo mojoj kući, pa šta nađeš na tavanu, uzmi džaba.” Kad dođu kući, ne nađu ništa, do oni kamen i trgovac ga uzme, te potegne kesu i dade mu hiljadu dukata, za oni kamen. Siromah reče onome trgovcu: “Maj ti ove pare natrag, ja ih ne smijem uzeti jer more svijet promisliti da sam ih ja ukrao.” Eh kad ne smiješ, a ti hajde zovni imama, muhtara i još nekoliko ljudi, pa da ti ih pred njima dadem, a kazaću im da si mi ti brat. On ode te sabere one ljude, pa ih odvede trgovcu u han. Trgovac im reče: “Dobri ljudi, ja sam vas pozvao zato da vam kažem da je ovo moj brat i evo mu dajem hiljadu dukata, neka malo kuću popravi i sjede u kakav posao, neka ste vi svjedoci.” Trgovac izbroji pred njima hiljadu dukata i dade ih onome siromahu, te ode svaki svojoj kući. Onaj siromah sjede u dućan i stane raditi. Posao mu je išao sve na bolje, da je od one hiljade dukata kroz neko vrijeme stekao još jednu hiljadu. Car u toj zemlji zatraži u koga ima najveći dragi kamen. Onaj trgovac što je kupio od onoga čovjeka oni kamen odnese ga caru jer je bio dragi kamen i uzme za nj dvadeset hiljada dukata. Sad ode onome čovjeku te stane pripovijedati njemu, kako je on odnio oni kamen caru, i uzeo za njega dvadeset hiljada dukata i reče čovjeku, da to podijele. On mu odgovori da neće, jer ima para dosta. Ali se trgovac tu razboli pa umre. One sve pare poklonio je onome čovjeku, te onaj postane veliki bogataš. (Behar, V, 4. (Sarajevo, 1904. str. 58-59.)

 PRAVDA I KRIVDA 

Ono ti je bio jednoč jedan čovjek vrlo zgodan, i imao tri sina. Pošto u tom gradu nije bilo dobre vode, on sagradi dobru česmu sa dvanaest fiskija i dovede vodu iz dva dana hoda. Na samoj je česmi sagradio jednu kulu i na njoj dvanaest prozora, a na sredini golemo kube. Kad je to sve bilo gotovo i česme protekle, počeo dolaziti svijet, da gleda taj veliki hajr, što je on sagradio. Dolazio svijet i čudio se, a i zafaljivao hajr-sahibiji. Na pošljitku dođe jedan dedo i pošto sve razgleda rekne onom čovjeku, još da mu je bulbul-tica, da tu u kuli pjeva, sve bi onda bilo k’o što treba. Hajr-sahibija bio dobar čovjek, i htio baš da u sve bude pod tamam, pa nije druge već naredi sinovima svojim, da idu po svijetu, i da nađu bulbul-ticu. U mlađega pogovora nema i oni sva tri zapute se u svijet, da traže bulbul-ticu. Išli su dugo jednim putem, kad na jedan put dođu do jednog raskršća. Sad se tu razdijele i svaki krene jednim putem, a prije nego se rastanu, usadi svaki na svom putu po jedan jablan. Kad se povrate, ako koji bude umro, jablan će njegov usahnuti. I tako se rastanu.

Ali starijem bratu brzo dojadi hodanje, pa čim dođe u prvu kasabu, odmah se tu najmi u jednog trgovca. Srednji isto tako nije dugo tražio bulbul-tice, već se i on negdje u nekakva bega pribije i tu ostane konje timareći. Najmlađi išao svojim putem dugo i na pošljetku nabasa na nekakvu golu goricu. Kako bijaše umoran, tu pade da se odmori, pa reče sam sebi: “Ah, kako je lijepa ova šuma!” I čim je to on izgovorio, božijim hićmetom ona gora prolista. Iza toga nastavi put i dođe do neke vode, koja bijaše gorka. On opet rekne: “Ah, kako je slatka ova voda!” A voda odmah bude slatka i on se napije. Sad ga put nanese na neku kulu, koja bijaše debelim i visokim zidom ograđena. Kad dođe pred kapiju, rekne: “Ah što se ova vrata lahko otvaraju!” – a vrata se sama otvore. Kad u avliju, nabasa na veliko čudo: na jednoj strani arslan, a na drugoj konj. Pred konjem bijahu kosti, a pred arslanom sijeno. On ne bud’ lijen uzme sijeno pa metne pred konja, a kosti pred arslana, pa onda uđe u kulu. Kad u prvu sobu, a tu djevojka, lijepa k’o vila, a na ruci joj bulbul-tica. On odmah uzme djevojku za ruku i povede je sa sobom, a ponese i bulbul-ticu. Djevojka mu u tom dadne nekakvu kutijicu i rekne, neka to ponese, da bi mu mogla valjati u nevolji, pa onda pobjegnu. Brzo iza toga probudi se gore na kuli div, što je njegova kula i ona djevojka s bulbul-ticom, pa kad vidi, da mu nema djevojke, odmah skoči u potjeru za njom. Stigne ih u avliji, pa vikne na arslana. “Drži arslane, ne daj mi djevojke ?” – a arslan ni da se makne. Onda vikne konja: “Ha ti konju, ne daj im da pobjegnu !” – ali uzalud. “Ha, vrata, zatvorite se; rijeko potopi ga, goro, ne daj mu!” – Ali ništa se ne miče sa svoga mjesta. Onda div ostane jadikujući, a momak odvede djevojku i odnese bulbul-ticu sa sobom.

Kad dođe na ono raskršće i vidi da ni jedan jablan nije usahnuo, on krenu sa djevojkom, da traži braću svoju. Došavši u prvu kasabu, nađe najstarijeg brata i povede ga sa sobom. Onda odu drugim putem i nađu i srednjeg brata, pa i njeg povedu i tako sva tri zajedno krenu kući. Ali u putu starijem i srednjem bratu bude muka, što je mlađi brat našao bulbul-ticu i onaku djevojku, te se oni dogovore i bace najmlađeg brata u jednu jamu, pa pođu s djevojkom kući. Ali nijesu dugo išli, pa se i njih dva posvade za djevojku, te stariji srednjeg ubije i sam odvede djevojku. Kad dođe kući kaže ocu, kako je našao djevojku i bulbul-ticu, a da su mu braća u putu umrla. Otac žalio sinove, pa na pošljetku i prebolio, a bulbul-ticu metne u kulu na česmi. Ali vidi čuda. Tica nikako neće da pjeva, a i djevojka opet neće s njim da govori.

Najmlađi brat u jami htio da se kako god iskopa iz jame, ali nikako ne može. Na pošljetku na um pane mu ona kutijica, što mu je djevojka dala. Uzme je i otvori, al iz nje izleti arap, i upita ga, šta želi. On mu rekne, da ga odvede njegovoj kući. Arap ga odmah izvede iz one jame i uputi kući. Kad dođe u svoju kasabu, on ne htjedne svojoj kući, već se opkonači u jednoj kahvi. Sjutra dan pođe da vidi babinu česmu; kad tamo, puno svijeta, i sam car došao da osejri česmu i kulu i bulbul-ticu u njoj. Svakom bilo za čudo, što tica neće da pjeva. Ali vidi čuda: čim on unide u kulu, tica odmah zapjeva. Svakom to bude za čudo, a i caru, te on odmah pozove najmlađeg brata k sebi, a on mu sve kaže po redu. Kad to i ona djevojka potvrdi, onda car naredi, da se stariji brat baci u tamnicu, a mlađi da se oženi sa djevojkom. Tako i bi. Ako su živi i danas im je dobro.(Behar, 7, Sarajevo, 1900. Str. 110-111)

 OD SMRTI SE NE MOŽE POBJEĆI 

U nekom mjestu živio jedan čovjek, imao četvero djece, a bio vrlo siromašan. Nije mogao toliko zaraditi, što bi moglo biti njemu i djeci, te pošto se ispatio dotuži mu živiti, pa odluči da se usmrti. Smisli otići na neku klisuru, te se s vrha otisnut niz nju, pa dok dolje padne, u tom će i umrijeti. Spremi se te pođe ne kazajući djeci, kuda će. Kad izađe na vrh klisure, zaveže sebi oči, pa kad se obazrije, opazi čovjeka u zelenim haljinama. Ovaj ga čovjek upita, šta to radi, a on reče: “Hoću evo da umrem, ne mogu dalje trpiti svoje bijede i nevolje.” – “Kako ćeš umrijeti preko volje božje?” – upita ga onaj: “Ja šta ću, – veli on, – u mene tolika djeca, a nigdje ni pare da ih prehranim.” “A znaš li ti pisati?” opet će ovaj. “Nešto malo znam”. “E, kad znaš, a ti uzmi knjige i kalem, pa kada se ko razboli, zapiši  mu, možda će ozdraviti s božjom pomoću, pa će ti se onda platiti i imaćeš onda čim prehranjivati i sebe i svoju djecu.” “Ali ne imam ni toliko para, da kupim knjige i kalem.” “A ti uzmi kupusni list i ugljen, te napiši: euzu-bismilu.” Iza toga nestane onog čovjeka odatle, a siromah se malo zamisli i krene svojoj kući. 

Sutra dan uzme nekoliko kupusnih listova te pođe prvom svomu komšiji, koji već dvije godine boluje i daje pola svog dobra, ko ga izliječi. Kada tamo dođe, upita ga, kako mu je, pa rekne, da će mu on zapisati. Odmah izvadi jedan list od kupusa i zapiše ugljenom na njemu euzu-bismile, te reče bolesnku, neka to s vodom popije, da će mu s božjom pomoću odmah bolje biti. Kad je prošlo nekolio dana iza toga, dođe po njeg jedan sin bolesnikov, te mu reče, da ga zove njegov otac. Kad je tamo došao, začudi se, kad vidi, gdje je njegov komšija ustao, pa sjedi. Bio je posve ozdravio. On odmah rekne svojim sinovima, da idu razdijeliti cijelo imanje sa siromahom, jer da je on ozdravio njegovom pomoći. To bude siromahu vrlo drago, gdje sada na jedan put postade zgodan čovjek.

Dan po dan začuje se za njeg na daleko, kako on dobro liječi, te ga je svako pozivao na liječenje. U tom se i u ondašnjega cara kći razboli, te je car tražio ljekare po svim krajevima, dok mu kazaše za ovog siromaha, te ga car pozove, ne bi l’ je on mogao izliječiti. On se zaputi caru, kad ga na putu sretne onaj isti čovjek u zelenim haljinama, te mu reče: kad izliječi carevu kćer, onda će ga upitati šta će mu dati za to a on neka ništa drugo ne ište, nego njegova konja, koji je vrlo brz i koji će mu trebati.

On tako i učini. Kad je izliječio carevu kćer, upita ga car, šta će mu dati, a on reče, samo konja. Car mu je davao i veće darove samo da ne ište konja, ali on nije htio ništa drugo, te car i pristane i da mu tog konja.

Jednoga dana, kada je on sjedio u svojoj kući, poviče ga neko ispred kuće njegove i upita može li unići. On odgovori da može, ali ga u isti tren obuzme nekakva zima i poče mu se dlaka ježiti. Kad čovjek uniđe u sobu, upozna u njem onoga istog čovjeka u zelenim haljinama: “Ma šta mi je ovo, nekakva me zima obuze, kad me ti povika ispred kuće?” upita on. “E, moj prijatelju, ono ti htjede prije, da nazor umreš, a vidi, nije ti onda bio čas došao, nego je istom sada došao red na te, da umreš.”, reče onaj čovjek. On siromah vidi da nije druge, nego valja umrijeti, kad bi najvolio da živi pa reče: “E pa dobro, kad nije druge, a ja ću te bar moliti, da me pričekaš dok uzmem abdest i samo malo moga konja zagrlim.” Pošto mu on to dopusti, otiđe, ali ne uze abdesta, već uzjaše na konja, te put pod noge, udari bježati što god bolje može. Dok je tako nekoliko sahata letio, izađe na jedno polje umoran i žedan, pa opazi na sredini polja četvericu ljudi, gdje kopaju neki grob. On se približi do njih, te ih zamoli za malo vode, dok će mu jedan između njih: “Molim te, ako ti nije mrsko sađi s konja, da o tebi izmjerimo ovaj mezar, jer nam se čini, da je baš tolike rasti onaj čovjek, što je umro tamo u jednom selu, pa nam je daleko do njeg.” On sađe s konja, napije se vode i htjedoše o njemu izmjeriti mezar, kad se pred njim iznenada stvori onaj čovjek u zelenim hajinama i reče mu: “E, prijatelju, ti si htio pobjeći od smrti, ali ne možeš. I bolje je, što si pobjego, jer tebi je suđeno, da ovdje legneš u ovaj mezar, a koliko bi ljudi vidjeli muke dok bi te ovdje donijeli.” I tako on tudi umre – jer se ne može smrti pobjeći.

(Behar,  23. Sarajevo, 1904. Str. 368.)

 IGMAN ALIJA

Doskora je živio postar i koštunjav čovjek, seljak, i često slazio u Sarajevo. Bijaše mu kuća pod samom Igman-planinom, pa mu i ne bješe drugog imena već Igman-Alija. U koga je zimi sijelo, ko će najbolje društvo zabaviti, već Igman-Alija. Najviše strahote, bojeve s divovima i mnogo koješta priča Igman-Alija, a svugdje je on bio i to  baš ponajbolji junak. Evo jedne njegove, gdje opet sam  o sebi pripovijeda.

“Ono ti ja, pobro moj, u mladosti svojoj imadijah jednog vremena dosta para. Šta ću, kud ću, ne znam. Da mi je, što no vele, da se proveselim, da vidim svijeta, kad ću trošiti, da bar imam za što, da ne žalim, ha ? Je li Boga ti ! Dok mi najednoč na um pade. Čuo sam da u Stambolu šta ti srce more zaiskati, pa onda, golem je to šeher, da ga heftu na konju ne bi mogo obić, a svijeta ! Tu se je, vele, sleglo sedamdeset milleta. I ja ti se bogme spremim, oženjen nijesam bio, a mater i sestru namirim, pa put pod noge. Zaboravih ti reći, obuko sam se, ama znaš, ko da u svatove idem. Hele bogme, što ću ti duljiti dugo sam iš’o, ne znam ni ja, pravo da ti kažem, eto čini mi se odavle sam pošo baš negdje po kasumu, a onamo sam stig’o, a trešnje istom izašle, pa ti sad hesabi.

Kad dođem opkonačim u najboljem hanu. 

Sutra rano izađem iz hana i pođem jednim sokakom. Nijesam puno iš’o, kad evo ti preda me neke nene: “Hoš-geldum, kako si, jesi l’Bošnjak ?” zapita me: “Jesam”, velim joj ja. Poče me odmah zvati svojoj kući, svejedno ko da me je sedamdeset sedam puta rodila. Otimao sam se i šta nijesam radio, al sve uzalud, ona doli, gori oko mene ko šejtan i odvede me svojoj kući. Kad tamo, to ti sve uređeno ko u našeg valije, sve lijepo prostrto.

Istom eto ti jedne djevojke i unese kahvu. Ona mi nena naišareti na nju i upita me begenišem li ? Šutio sam, nijesam ništa odgovorio. Nena me uputa bil’ ja uzeo curu pod svoj nićah. Ja odgovorim da ne bih, nijesam doš’o da se ženim, već samo da osejrim Stambol. Opet ona oko mene i reče mi da idem u najbližu kahvu, pa da upitam u kojem su oni halu, te ako begenišem dobro, a ako ne begenišem, nije ništa to bilo.  Brate bogme cura mi se je svidjela, nema fajde, ali mislio sam se šta ja znam, kako se može desiti  pa da čovjek nagraiše.  Hele odem u najbližu kahvu i raspitam njihov hal. Kad mi kazaše da je to lijepo mjesto, bogme ja ukabulim I oženim se. Svadba I sve ostalo svrši se za heftu dana. Nije prošlo puno vakta, dođem ja jednom iz čaršije kući. Kad al’ me žena nešto naljuti , pa pođem da je udarim, a punica na me oči iskolač, te mi veli: “Znaš, ako je udariš, nećeš više biti insan, ko što si bio, već nešto drugo.” Ja se još više ražljutim I skočim da ih obje istučem, ali punica uze nekakvu šipku i  udari me njom, pa reče: “Do sad si bio insan, a od sad magarac.”   

Kad se obazrijeh, al ja magarac, baš pravi magarac, pa eto ! Počnem da što govorim i da molim, al’ ja revem. One uzeše dvije toljage i istjeraju me iz kuće. Kad sam bio u avliji, počnem rikati, ne bi li mi se smilovale, al sve uzalud. U tom se skupi sav komšiluk I njih stane ružiti, što će im magarac, pa da ne mogu kod svojih kuća mirno sjediti. One odgovoriše, da je nečiji tuđi onako uniš’o u avliju. Komšije uzmu toljage te me izlemaju i otjeraju daleko izvan grada. Ja jadan i kukavan šta ću ? Hodao nekoliko dana po merajama, djeca me ganjala, jahala, turala mi slamke u uho, a ja sve trpio.  

Jednog dana odem opet kući, ne bi li se punica smilovala, pa me opet kako u čovjeka povratila. Kad eto ti nje nosi onu sihirbasku šipku. “Ah evo našeg magarca, opet doš’o”, reče ona i zovne mi ženu. Počnem se ja umiljavati, ne bi li me kutarsala toga belaja, al ona udari šipkom po meni i reče: “Do sad bio magarac, a od sad mali ćuko.” I ja se pretvorim u psa: počnem da govorim, al ja lajem. Te laj, pa laj, dok se opet komšiluk skupi i s njima zajedno istjeraju  me iz avlije. Dva tri dana sam se vuc’o po sokacima, te odem na more, na obalu. Uniđem kradom u jednu đemiju, pa se ušutim, misleći da me preveze na onu stranu, pa ću okrenuti kući. 

Kad sam prešo, pođem jednim sentom, za koji sam mislio da vodi u Bosnu. Dugo sam putovo, kad al ja izbijem u nekakvu tuđu zemlju. Gladan ko gladan, dođerm u aščinicu, pa počnem mahati repom, ne bi l’ dobio šta da jedem. Istom jedan čovjek dođe k meni, pa zaviče: “Gdje si mali, hodi meni, hodi,” I dade mi komadić hljeba. Iza toga povede me sobom kući. Kad smo došli kući, upita ga žena, što će mu štene. A on joj odgovori da treba, jer svakako nejmaju nikoga ko će im zabavljati jedinče. Bogme ti ja tude ostanem.Pazili su me tako da sam jeo s njima, i spav’o zajedno sa djetetom u bešici koja je bila k’o salandžak odignuta od zemlje. Jedne noći nešto se probudim. Kad pogledam, dijete spava. Već se počela zora ukazivati. Nu vidi ti čuda, nekakva golema zmija pošla uz bešiku djetetu. Ja brže bolje skočim, šćepam je zubima za glavu i počnem se s njom hrvati i lajati. Al eto ti moga sahibije i žene mu. Kad to vide, viknu: “Stoga naša djeca umiru, eto nam hvala Bogu to ostade živo.”

Od te doba počnu me bolje paziti i nagledati. Načine mi jedno šilte od perja i kupe mi struku dukata, te metnu na vrat. To je bio moj amanet. Kad bi ja izaš’o sa svojim sahibijom u čaršiju, oni bi se drugi ljudi rugali, što mi je metno dukate na vrat, a on bi im se pohvalio, kako sam mu ja učuvao dijete od zmije. Plaho mi je bilo tude lijepo, ne mogu ti kazati. Hele meni na um pane punica, pa pomislim, kad bi ja sad sa strukom otiš’o, može biti da bi me povratila, k’o što sam bio insan.

Mislio sam i mislio, pa se ukradem od svoga sahibije i okrenem stambolskim sentom, okle sam i doš’o. Krio sam dobro onu struku.

Da mi je kogod ne vidi. Kad sam došao na more, ušuljam se u jednu đemiju i prevezem se u Stambol. Trčao sam kroz sokake i prispio puničinoj kući sa strukom oko vrata. Zalajem u avliji, kad evo ti moje žene, te poviče svoju majku da vidi u mene struku oko vrata. Na to me odnesu u sobu i skinu mi struku. Ja pomislim da će me već oprostiti onoga gazapa, a ona uze šipku iza grede i opet me udari, pa me pretvori u goluba. Onda mi otvore pendžer i istjeraju iz sobe na krov. Tude sam guk’o i plako svojim plačem, ali svejedno. Smislim se, te prhnem i odletim za 2-3 sahata u Bosnu. Dođem kući nekako oko ićindije. Bio sam plaho gladan. Po mojoj sreći razvijala mi sestra burek, pa iznosila juhke, da ih suši. Ja sletim s kuće, gdje sam se bio zaustavio, te počnem čupkati juhke. Sestra istrči s oklagijom i htjede me udariti, ali ja utečem na krov. “Vidi majko doš’o nekakav golub, pa mi sve juhke iščupa,” povika ona. “Neka ga ćerko, neka., ko hajvan, gladan, nek se najede,” odgovori joj mati. Pošto sam se najeo, sluš’o sam kako mi se majka i seka razgovaraju. U tom i akšam prispije.

Ja se popnem na lipu koja je bila blizu kuće i tu se opkonačim. Kad je zamračilo, eto ti doletješe na lipu dvije sove i počnu gledati oko sebe. Istom me jedna ugleda pa upita drugu: “Kakva je ono tica ondje ?” A ona joj odgovori; “Zar ne vidiš da je golub.” “Pa znaš da golub neće nikad na drvo,” reče prva. “E, moja draga, ono nije pravi golub, nego je ono Igman-Alija, pa je iš’o u Stambol i ono je punica njegova od njeg učinila. Već da zna sad siromah, pa da opet ode onamo i da uzme onu šipku u kljun kradom, pa da udari punicu i rekne ovim našim jezikom: što bilo neka postane, onda bi posto insan, a ona ono što on rekne.”

Čim je svanulo, odletim ja u Stambol, te uniđem kroz pendžer na divhanu i nađem onu šipku. Kad eto ti punice. Ja brže bolje ispustim iz kljuna na nj u šipku i rečem: “Dosad bila moja punica, a odsad mazga.” Čim sam to učinio, ona postane mazga, a ja insan kao i prije.  Onda odem u u drugu sobu i  nađem ženu te i nju pretvorim u mazgu. Sada odem u čaršiju i istelalim kuću i sve što sam imo, pa poćeram mazge kući. I eno znate, da sam dugo gonio drva na njima, dok jednu naklaše vuci, a ja onda i drugu prodadoh, šta će mi…”

(Zabilježio Enver Muftić, gmnazijalac:  Behar, (3. safer 1318/1. juni 1900. Str. 

                                PREDAJE I LEGENDE 

KAKO SU POSTALI STEĆCI

Ono su ti bila dva kralja pa se žestoko zarate. Najprije se pozovu na junački  mejdan, da se samo sobom ogledaju. No tu im sreća ne pokaza, ko je od njih dvaju jači i moćniji. Cijeli jedan dan gonjali su se po polju, ali sve uzalud. Uvijek bi jedan drugoga u isto vrijeme i na istom mjestu ranio. Recimo, ako bi prvi protivnik ranio drugoga u lijevu ruku, to bi ovaj isto tako ranio onog prvog u lijevu ruku i to baš u isti mah i na istom mjestu. Napokon uvidješe da tako ne mogu nikako izići na kraj. Stoga stanu spremati silne i žestoke vojske i ureku vrijeme i mjesto, gdje će se ogledati.

Jedan od njih imao je nešto manje vojske, ali baš prije nego će se pobiti, na jedan put se namiri jednako broj i na jednoj i na drugoj strani. Pa kad prebroje vojsku, sami se začudiše. Nijesu znali nikako kako se to dogodilo, a znali su da je jedan od njih imao manji broj vojske. Biva, džanum, meleći se pretvorili u insanski suret (lik), pa prešli na onu stranu, gdje je bilo manje vojnika. Hele šta ću ti duljiti: napokon dođe vrijeme da se ogledaju. Obje vojske junački su se borile, ali nuto čuda ! Gdje bi jedan vojnik drugog pogodio i ranio, to bi onaj drugi onog prvog isto tako ranio u isti mah i na istom mjestu. Ama baš i kod vojske se je tamam onako događalo, kao i kod kraljeva. Stoga je i na jednoj i na drugoj strani padao jednak broj vojnika. Kraljevi sami vide kako im nemilice gine vojska. Žao im je, ali jedan drugome nikako neće da popusti. Najposlije ugovore, da se nekolicina boljih momaka izabere s obje strane, pa koji od njih nadjača, neka bude mejdan (pobjeda) u onoga kralja i one vojske. Kako smisle, tako i učine. No i ovo im ništa nije prudilo. I ovdje se je isto, kao i prije zbivalo. Momci su i na jednoj i na drugoj strani jednako padali.

Poslije ovoga ureku opet njih dvojica, da se biju, ali im je bilo isto onako kao i prije. Zatim iznova pokušaju sreću s vojskom, a najposlije izabirahu uvijek po nekoliko momaka s obje strane, da oni bar jedared odluče mejdan, ali sve utaman. I tako su oni neprestance, sad jedno, sad drugo mijenjali, te su ratovali bez prestanka sve u havaje (uzalud) punijeh deset godina. Jadni narod vas im se bio u crno zavio. Kako neće, kad tolika sila izgibe. Svak  je želio mir, ali njih dvojica ni za dlaku jedan drugom da popusti.

Najedanput im dođe misao, kako će se jedan drugom osvetiti. Obojica jedno isto zamisle, a to je, da jedan drugome kućnu kraljevsku grobnicu – mi reknemo mezar – razore i da sve insanske kosti iznutra izbace. A to je u nas veliki gjunah (grijeh). Nema ti većega i težega gjunaha, nego kad staneš na mrtvu insansku kost. Hele što ću ti duljiti: njih dvojica prije svega odrede da svaki na svoju grobnicu metne jedan velik kamen, biva stećak, tako da ga ne može ni hampa (množina) ljudi odmaknuti. Iza ovog ustanove vrijeme, kad će onaj stećak metnuti na svoju grobnicu i razoriti grobnicu onog drugoga. Oni nijesu znali da obojica jedno isto kane učiniti. I taman jedne snosne tavne noći, kad su to htjeli učiniti, susretnu se na putu. U prvi se mah zapanje, al’ najednoć jedan drugom priskoče i poljube  se. To isto učine njihovi pratioci, koji su im pomogli dovaljati stećke, a sjutradan i sva vojska.

Vas narod veselio se i radovao tome događaju, te je dovu činio Bogu. A kao spomen ovoga događaja počne narod i jednog i drugog kralja mećati stećke na svoje mezare, biva grobove. Od tada, kažu, falan, da su postali stećci.“

(Narodna predaja zabilježena od Avde Rudana iz Mostara, Glasnik Zemaljskog muzeja, I, 3, Sarajevo, 1889.)

Napomena: Stećak

“Ove spomenike srednjevjekovne Bosne, kojih na 2612 lokaliteta u našoj zemlji ima oko 58.000, a prisutni su u manjem broju i u susjednim zemljama, narod  u zapadnim krajevima Hercegovine, zapadne Bosne i dijelu Dalmacije najčešće naziva imenom  mašet. Pored toga u upotrebi su i nazivi grčka groblja, rimačka groblja kao i mramori i mramorje. U natpisima na tim spomenicima koji put se za njih kaže biljeg ili kam. Najpoznatija nekropola stećaka nalazi se u Radimlji kod Stoca. U narodu se lokaliteti sa stećcima često zovu i svatovska groblja.  Tako je sačuvana zanimljiva varijanta priče koja se odnosi na Svatovsko groblje na Morinama kod Nevesinja. Naime, Umihanu bega Čengića iz Zagorja (okolina Kalinovika) zaprosio je beg Ljubović iz Odžaka kod Nevesinja. Ali, Umihana je voljela Mostarliju Muju, koji zbog novonastale zgode pozove bega Ljubovića na  megdan. Poštujući majčinu zakletvu da ne ide, beg Ljubović nije izašao na megdan, po djevojku je otišao pomenuti Mostarlija Mujo i to s konjem i slugom koje je dobio od  Ljubovića kao zamjenu za neizlazak na megdan. Mujo ipak odlučuje djevojku prepustiti begu Ljuboviću. Svatovsku povorku je  na Morinama zadesila nezapamćena mećava praćena snijegom i studenim vjetrom tako da su se svi svatovi na smrt pomrzli, osim mlade koju je konj ipak donio do Ljubovića dvora. O tome postoji sačuvana poznata narodna pjesma “Svatovsko groblje na Morinama.”

U narodnoj tradiciji stećcima se je u nekim slučajevima  pripisvila moć ljekovitosti ne samo za ljude nego i za životinje. Bilo je primjera da mještani poneki stećak okreče, čineći to u uvjerenju da će tako spriječiti štete od nevremena. “

(Bešlagić, Šefik. Stećci i njihova umjetnost. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1971. str. 20-22).      

KAKO  SU TURCI IZGUBUILI BUDIM

Bio jedan beg u Solunu. Imao je četiri sina. Sinovi se među sobom nisu slagali u živovanju. Otac ufronti (!) ih preda se svu četvoricu. “Šta vam je, sinovi, te se ne slažete; zar nemate o čem raditi i živjeti ? Zašto se bunite ?” – A tri mlađa oborili na starijega, četvrtog, krivicu da on s njima nije složan.

Otac im reče: Slažete li se vas trojica ? – Slažemo se. – Hajte, radite ! I odoše na njegovo imanje da rade. Četvrtom sinu otac reče: Ej, sine, da sam noćas umro, a ti da imaš s onom trojicom da podijeliš moje imanje, reci: šta bi tvoje četvrto hise na zlato vređelo ? – Sin reče: Vređelo bi jednu oku zlata. Otac izmjeri mu odmah jednu oku zlata i reče: Eto, sine, ja umrijeh i ti svoj dio uze. Eto ti tri konja u podrumu; izaberi sebi jednog koga hoćeš, uzmi zlato i otidni; nemoj više pitati za mene niti ću ja za tebe pitati.

Po svijetu je išao, u Budim sišao. Tamo uze jednu sobu pod kiriju. Sjedio je u ovoj sobi. Išao stalno u džamiju na svih pet namaza. Tako ga zamilovao hodža i džemat i rekoše da je ovaj čovjek dobar i pobožan. Pitali su ga: Ej ti, jabandžija, spada li ti se ovđe u Budimu? Bi li mogao stanovati vijeka tvoga? – A on reče: Vrlo mi se spada ovđe stanovanje. – Pitali ga ovi ljudi: Imaš li porodicu ili si bećar? – On reče: Nemam ni žene ni đece. – A oni, hodža i mujezin, rekoše: Ima ovđe jedna đevojka. Ona ima veliko imanje. Da ti je damo, i njenu kuću i njeno imanje, da ti priđeš. – I on dođe u ovu kuću i oženi đevojku i tu je stan načinio vijeka svoga.

Dvanaest godina je živovao u Budimu. Kad je navršio dvanaest godina, razgovarao je se sa svojom ženom: “Spadam li ti se kroz ovih dvanaest godina, ja sam čovjek jabandžija iz daljnjeg mjesta. Da li si mi kakvu mahanu pronašla? Da ti nisam valjao za vreme ovih dvanaest godina? – Ona reče: Sve je dobro kroz dvanaest godina našeg zajedničkog živovanja. Ništa ti nisam promatrala niti kakve tvoje nevaljalštine proumila. Samo sam se za jednu stvar učudila: Evo dvanaest godina što si ovđe živovao. Za ovih dvanaest godina nisi nikog od sebe spomenuo, ni živog ni mrtvog. Nisi pao s neba, nisi nikao iz zemlje. Neko mora da te je rodio. Ti za dvanaest godina nikog nisi spomenuo. Nisi kome živu pismo spremio od roda, nisi opomenuo mrtva koji ti je imao pa umro. Samo to se čudim na tebi. On posle reče njoj kako su ga otac i braća isturili među se i rekli da se ne javi.

Ona reče: Nemoj tako. Pravi pismo, spremi ocu i bratstvu. Vidi da li su živi, kao što si ih ostavio. – On napravi pismo i spremi ga svome ocu i braći; javi da sjedi u Budimu. Od oca i braće došlo je pismo da su zdravo i dobro isto onako kao što ih je ostavio. – Ona mu reče, pošto mu je došlo pismo: Prodaj ovo moje imanje. Hajdemo tamo kod tvoga oca i tvoje braće. – On reče: Ne volim tamo siđeti gđe sam rođen. Volim ovđe gđe s tobom živujem. – Ona mu reče: Dobro dobro. Otsele neće biti dobro kao što je bilo. Zato prodaj da idemo. – On je upita šta s time misli. – Ona reče: Iskvario se narod. Ova zemlja hoće da mijeni gospodara. – On reče: Što neću viđeti lično tu promjenu, ja neću prodati ovoga stana. – Ona mu reče: Ne mogu dalje da ti govorim osim hajde u džamiju na jaciju, tamo ćeš se sakriti u jedan budžak i tamo zanoćiti. Ujutru kad dan osvane ti ćeš doći. Što vidiš kazaćeš mi.

I on ode u džamiju na jaciju, sakrio se u džamiji i zanoćio. Kad je bilo ispred svanuća na jedno dva sata, uljeglo je u džamiju sedam ljudi, kao nepoznati, kao neki šeihovi. I tu su bogomoljstvo vršili. Dok je zakucala halka na vratima džamijski, starješina pred onom sedmoricom viknu: Vidite ko je na vratima. Jedan se podiže i ode na vrata. Kad na vratima džamije na primjer dvanaest kaluđera.

Zaviču ono dvanaest kaluđera onome dervišu: Pomozi Bog, muhamedanska gospodo. – Odgovori im šeih koji je otvorio: Bog vi pomogao, isuska gospodo! – Šta ima novo ? pitao je šeih kaluđere. – Oni rekoše: Ima novog. Mi smo došli da vas pitamo: je li vreme da nam date Budim ? – Derviš im reče: dok vidimo sa našijem društvom hoće li vreme biti da vam damo Budim. Postajali malo. A derviš se vrati i reče onoj šestorici ko je na vratima i šta tražu. Onaj starješina ispred šestorice reče: sutra u veče u ovo vreme vi ćete doći i primićete odgovor, dok vidimo da li je vreme. – Šeihovi su među sobom govorili. Najstariji među šeihovima reče jednom: Hajde, cijeli budimski vilajet vidi po sudovima svijem da li sude pravo jali po zlatu, jali po hataru ljudi. Poslao ga je da to vidi. Otišao je (ovaj) da traži. Drugome reče: Hajde vidi književnike vladaju li se kako sveta knjiga zapovijeda. Da se nisu izrimili, da se nisu otstranili svoje vjerske prave. – I ovaj ode.

Trećem reče: Hajde, ima li pravije domaćina traži ! Da mu je milo ko mu dođe bio siromah bio zgodan.

Četvrtog je spremio da vidi kako siromasi živu, da li se mnogo žale na nemanje.

Petog  je odaslao: Traži u zajam para !

Svi su se razišli.

Onaj koji se bio sakrio ode kući. Ispriča svojoj ženi sve što je vidio. I žena reče svome čovjeku: Prodaj da idemo! To se ništa u Budimu naći neće. – On reče: Ja neću prodavati, dok ne vidim šta će sutra uveče odgovoriti ljudi koje sam tamo vidio.I on ode u noć opet u džamiju; sakri se isto tako. I opet su došli sedam ljudi da vrše bogomoljstvo. Isto tako dođoše kaluđeri na vrata da ištu odgovor za Budim. Oni rekoše: Čekajte malo da se razgovaramo. Tada reče najstariji ostalim šeihovima i upita prvog koji je otišao da traži prave sude: Bolan ti, jesi li uhodio sve sudove budimskog vilajeta? – On reče: Nigđe ništa pravo nema. Sve se sudi po milosti ljudi i ko više činovnicima doda para. Oni rekoše: Izgubismo.

Drugog je pitao: Jesi li tražio sveštenike? Kako se oni ponašaju? Ponašaju li se po pravilima vjerskijeh knjiga jali su se i oni ištetili? – I on im reče: Sve sam pretražio. Nigđe nisam našao poštenog sveštenika koji se drži sveštenijeh knjiga. – Oni rekoše: Pa i tu smo stradali. Pitao je trećeg koga je poslao: Ima li dobrijeh domaćina? – On reče: Nema. Ja sam se u siromaskom odijelu proturio i tražio sam da me neko primi da jedem i da pijem. I niko me nije prifatio te sam noćio kod jednog guvna kod jednijeh slama. – Oni rekoše: i tuna sreću izgubismo. Pitao je četvrtog: Jesi li našao pravije siromaha? Da se Bogu molu i da se vesele na nemanju kao i oni na imanju. – On reče: Ni to nema. Ima još mjesec dana šta da jede, on kuka danas šta će gladan. – A oni rekoše. I tuna izgubismo. Petog je pitao: Jesi li našao u zajam para ? – On reče: Svu sam varoš muslimansku uhodio i muslimane prepitao da li bi mi ko dao trista groša para da se liječim od mojije mučevnije rana. Od muslimana niko mi nije dao ni pet para. Naišao sam na srpsku čaršiju. Ni u koga ništa iskao nisam. Tri dućana sam razminuo. Kad sam četvrtome naišao, jedan me je gazda k sebi prizvao i pitao me: Otkad si te muke dopao i tije rana? – (On reče): Odavno sam ove muke dopao i ovije rana. – Tada reče gazda njemu: Jesi li se liječio? – On reče: ja bi se liječio, ali nemam para. – On mu reče: Koliko ti treba para? – Jedno trista groša moglo bi me izliječiti. Ako bih se izliječio pa bi mi Bog dao te bi imao, ja bih mu vratio ko bi mi dao. – Onaj gazda otvori kasu i dade mu trista groša. On upita gazdu: Za dokad mi daješ trista groša da ti vratim? – On mu reče: Dajem ti trista groša da se liječiš tije rana. Ako se ne izliječiš nego umriješ, oprošćavam ti to para i ne tražim ti ništa. Ako se izliječiš i bideš dobro i zdravo i imadneš dosta para, onda ćeš ti meni vratiti to para. – Ja sam u njega uzeo to trista groša para. Izmakao sam se tri koraka od njegova dućana i viknuo: Čujte, narode, ode Budim za trista groša. Za trista godina. I otale sam se zagubio i došao ovamo u džamiju.

Tada mu reče starješina: Idi i kaži kaluđerima: Dobili ste Budim za trista groša. Vaš će biti trista godina.

I oni su se pozdravili i zahvalili i rastali.

Čovjek dođe kući svojoj ženi i kaza šta je vidio i čuo od ljudi. A žena reče: Idi sad i prodaj da idemo. Jer potlje nećeš imati kome prodati ovo naše imanje. I oni su prodali ovo svoje imanje vrlo dobro i otale se iselili.

Otišli su na njegovo rođeno stanovište njegovom ocu i njegovoj braći.

Ne prođe malo vremena opkoli mađarska vojska Budim. I pismo donesoše budimskom vladaru: “Budimska starješino, jali ćeš izići da se bijemo jali ćeš se predavati sa svim time? – Budimski vladar reče knjigonoši mladom: Reci tvome vojnom starješini: Čekaj mene tri bijela dana, dok javim caru od Stambola grada. – Čekali su ga tri dana dok javi caru od Stambola grada. – Od cara dođe Alibegu: Neka kupi vojsku nek te brani. Alibeg skupio je vojsku i uputio na Budima grada. Ali on nije htio ići ispred vojske. I vojska sva se razbježala. Od tog rata ništa nemalo, već je Mađar u Budim ušao. Jali ratovanje ne ide na silu, nego na božje pomoćništvo.

(Prilozi proučavanju narodne poezije, 5 .Beograd, 1938. Str. 131-136.)

ĐUL- FATIMA

Đul-Fatima je bila žena jednog islamskog vojskovođe. Kad se god njen muž borio s neprijateljima, ona se molila Alahu za njegovu sreću: da se živ i zdrav vrati iz rata. Jednom joj on ispriča o teškoj borbi koja mu predstoji, strahujući da će u njoj poginuti. Tada mu ona reče: ako mu dođe do kakve velike nevolje da tri puta izgovori njeno ime i puhne u ispruženu šaku. Tako je i bilo. Kad ih dušmanin satjera na neku veliku vodu, na kojoj nije bilo ni mosta ni broda, svi se nađoše na velikoj nevolji, šta će i kako će. Tada se vojskovođa sjeti riječi svoje vjerne žene Đul-Fatime i uradi onako kako mu je savjetovala. I gle čuda: pred njima se stvori velika i tvrda ćuprija, kojom lako i bez gubitka prođoše na drugu stranu. Kad posljednji njegovi ratnici prođoše preko ćuprije, ona se pretvori u prah i neprijatelj ostade zapanjen od čuda, ne vjerujući svojim očima to što su svi lijepo viđeli da se dogodilo.

Kad se vojskovođa živ i zdrav vrati kući, jedva je čekao da se sastane sa svojom ženom Đul-Fatimom i da je pita šta je i kako učinila te se u najsudbonosnijem času stvorila pred njima ćuprija, kojom su prošli i spasili se od zlih dušmana. Videći je kako se raduje što se zdravo i dobro povratio doma, on ne sačeka ni da sjedne, ni da se odmori, već je upita: kakvu to čaroliju zna i kako je načinila ćupriju pred njima, baš u času kad je tri put izgovorio njeno ime i kad je puhnuo preko ispružene šake. Ona se izgovarala da to ne smije nikome reći, započinjala je druge priče, raspitivala se i onome što nikad prije nije pitala, ali on ju je uporno vraćao da mu odgovori kako je načinila ćupriju pred njima i kakvu čarobnu moć posjeduje. Ni kad mu reče da će istoga časa umrijeti ako mu kaže, on nije prestajo da traži odgovor.

Kad Đul-Fatima na svo toliko njegovo navaljivanje nije htjela odgovoriti, on stade da je bije i zlostavlja, tražeći još upornije da mu kaže, ponavljajući jednomanice: “Sram te bilo, mužu svome nećeš da kažeš, je li? E, moraš, ako si mi vjerna ljuba!”

Kad Đul-Fatima viđe da joj nema druge, skide sa sebe ruho i ostade kao od majke rođena. Tad njen muž spazi po njenom tijelu tragove konjskih kopita i stopala ratničkih nogu. Toga trenutka ona je izdisala, a njen muž se nađe u čudu, žaleći mnogo što je svojom krivicom izgubio takvu ženu.

Nešto kasnije, misleći o Đul-Fatimi, i sve je više žaleći, ne mogavši da oprosti sebi što ju je potjerao u grob, muž plati neimarima da joj podignu turbe, kraj džamije u Peći, gdje i danas počiva plemenita i dobra Đul-Fatima.

(Bašić, Husein. San i pola života: tradicionalna i usmena književnost Muslimana – Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije. Priredio Husein Bašić. Novi Pazar: INA “DAMAD”, 1996.)

VJEROVANJE O MJESECU, SUNCU, DUGI I VJETRU

Kad je užba (pun mjesec), valja se dobro zagledati u misec. Vidi se di “sidi Mujo za trnovim panjem”, tako su stari ljudi govorili dici. Kad pane zvizda, zaviču i kažu: “Eno umro neko, ode mu zvizda ! Zvizda ode počivati. Minu se zvizda”. Kad je pomrčenje sunca, di si – sidi na zemlju, nemoj ići. Tako su stari govorili, to je božje davanje. To aždaha jede sunce kad je pomračenje.

BIO DEDO AJVAZ, DOBRI ČOVJEK

Bio dedo Ajvaz, dobri čovik. I u Pruscu, nije tu vode bilo. I on nastavi dovu činiti četeres` dana. I njemu je Božijim emerom pukla planina četeresti dana, i otalen je voda nahrlila. I dušo moja, i on je odma` vefad bio, odma` je umro, svit promijenio. I tu se iđe na Ajvatovcu, i kroz taj kamen, kad bi bilo na jedan frtalj dolaska, svaki čovik pozeleni i na njemu odilo i dlaka mu pozeleni. I u konja kopita pozeleni. A kroz taj kamen, kad se ide, pa da bi čo`jeka ošinulo kol`ko zrno riže štogod, bio bi šehit. I otada su se vode razvele po Pruscu. 

(Djevojka – ptica zlatna perja: Antologija usmene priče u Bosni i Hercegovini. Priredile Đ.Buturović; L.Buturović. Sarajevo: Svjetlost, 1997.)

OSVAJANJE GRADA U GRIVNU

Udarala turska vojska na grad u Grivinu i nije ga mogla za dugo dana osvojiti. Eno gore u strani i dandanas materizi, đe se vojska sklanjala od topova iz grada, a još više toga je zaravanak, s kojeg su na grad pucali trešnjevi topovi, pa se to mjesto po tome zove Trešnjevik.

Turci grad napadali, a branila ga vladarica đevojka. Ona je i živila u tome gradu. Njezini preci, koji su vladali tim istim gradom, pokopani su u Grivinu pod onim velikim mramorovima, eno onamo iznad strane Lohđe. A eno jednog mramora, sama samcata i kraj samog grada. Tu groba nije, mramor nije ni postavljen na tome mjestu, nego je bio daleko gore u strani, iznad grada, usjekla ga vladarica đevojka sebi još za života svoga, ali joj nije bilo suđeno da pod njega legne. Do mnogo godina kasnije dovaljao ga je na ono mjesto kraj samoga grada Ahmed-alajbeg Lika, koji je dočekao Omer-pašu u Bosni, da bude zaklon iza kojeg će se moći braniti od hajduka skela na Limu, što je bila ispod samoga grada i toga mramora.

Da se vratimo gradu i vladarici đevojci. Kad se turska vojska poprikučila gradu, onamo s gornje strane, vladarica đevojka je vojsku sve okom razabirala pa je jednom rekla: “Eno ondi su najviše turske zmije!”, i otada se ono mjesto, eno ga iznad groblja, po tome prozvalo Zmijača. Kad je na kraju krajeva vladarica vidjela, da se grad mora predati, otvorila kapiju jednom viđenom momku junaku, a sve u takvoj namjeri, da je onaj junak uzme sebi za ljubu, da joj spasi život. A momak junak kako zakoračio u grad, tako i posjekao kapidžiju na kapiji i upustio vojsku u grad. Nastala trka i metež, ni momak junak, ni vojska nisu se ni obazirali na vladaricu. A u tom metežu vladarica đevojka, kad je vidjela da joj onaj momak junak ni mukajet nije, iskrade se iz grada, izađe sama samcata, niko je ni dodirnuo nije. Uzela samo torbicu s dukatima sa zlatna stana, prosipala dukate putem, da se vojska zabavi dukatima i da je ne stigne, i okrenula putem uz Lim. Kad je bila, na priliku, jedno hiljadu koračaja daleko od grada, nešto se obazre, kad li za njom u trku Ciganin, što je kalajisavo kazane u turskoj vojsci, sa golom sabljom u ruci. Vladarica je tu klonula i zakukala: “Kuku meni, ljuto ti mi dođe!” I Ciganin joj je tu život dokrajčio. Pokopana je na onom istom mjestu ispod puta, grob joj se i danas zna, velik je, ima santrač, ali nema grobnih kamenova. Po onome kukanju mjesto, đe je vladarica pala, zove se i danas Kukavac, a selo više toga mjesta prozvalo se Ljutova. 

(Bejtić, Alija. Legende iz Polimlja.  Sarajevo, 1971. str. 6-7.)

PREDAJA O GAZI HUSREV-BEGU

Kad je sultan imao bitku s narodom, koji je živio u Basarabiji, i Gazi Husrev beg je s Bošnjacima bio u toj bitci. Jednoga dana zametnu se velika bitka, u kojoj Turke sa sviju strana opkoliše. Gazi Husrev beg kao glasoviti junak, borio se sa svojim neprijateljem junački, jahao je na svojem atu, držeći u ruci golu sablju i sve obarajući i sijekući, što god mu pod ruku dođe: tako je miješao po gustom neprijateljskom taboru. Bivši gazi Husrev beg vrlo dobro posustao a neprijatelji ga opkolili, već se i sam bijaše odredio za žrtvu. Najednom opazi gazija jednog junaka na doratastu konju, koji pod njim letijaše kao munja. Momak dotrča do gazije i za nekoliko časova rastrijebi neprijatelja oko njega. Gazija se stade diviti njegovu junaštvu i lijepo mu zahvali, što ga je oslobodio od tolike neprilike. Gazija se bijaše lako obranio u desnu ruku, a Alija, jer to je bio taj junak, poteže čevrmu, te Gazinu ruku zamota. Onda se nepoznati junak i dalje prihvati posla i na svojem doratu jurnu među neprijatelja. Neko vrijeme letijaše na bijesnu doratu po logoru neprijateljevu, i ne bijaše žive duše, da bi mu na mejdanu stanuo; kud god bi udario, stvarao bi sokak da dvoja kola mogu proći. Svi su Turci u njega gledali i divili se njegovu junaštvu. Za malo vrijeme neprijatelj okrenu pleća, ali junak na doratu za jedan hip iščezne ispred očiju svima, koji su ga gledali i željno očekivali, da se bitka svrši, da ga upoznaju, ko je i odaklen je. Uzalud je Gazija pitao i mlađe otpremao da ga traže, sve to zabadava, jer je junak ispred očiju tolikog svijeta isčezao.

Gazija se povrati u Bosnu i dođe u Sarajevo svojoj kući; njegova gospođa zapita ga o bitci, kako je bilo i kako je u njojzi prošao, a on odgovori, da je dobro bilo, i kaza joj, da ga je nekakav nepoznat junak u najvećoj bitci od dušmana spasao, pa da njega nije bilo, da bi za cijelo sva turska vojska izginula i on da bi sam poginuo. Kad Gazija lijepo opisa nepoznatog junaka, reče joj: “Kada sam se u toj bitci ranio, on mi je svojom čevrmom ruku zavio i eno je u bisagama, gdje je čuvam kao uspomenu”. Gospođa skoči i otvori bisage, te izvadi čevrmu svu krvavu i pogleda je, obrnu je tamo amo i reče: “Gospodaru, ja znadem čija je ova čevrma, ali ne znam kako je u tvoje ruke došla”. U velikom čudu upita je gazija: “Čija ? Kazuj bolje !” Ona mu reče da je onu čevrmu dala njihovu slugi Aliji. Gazija je upita, gdje je Alija ovog i onoga dana bio, a ona mu reče, da dva dana kod kuće nije bio, da je uzjahao na konja i oboružao se, pa je nekud otišao, a u koja je doba otišao, to ne zna.

Gazija pozove svojeg slugu Aliju, skoči na noge i reče mu: “Dragi Alija. Koliko si godina kod mene služio, da ti platim pa hajde od mene, jer ti nijesi više za mene, niti sam ja dostojan da mi budeš slugom”. Alija zaplače i zamoli gospodara, da i nadalje kod njega u službi ostane. Sva mu molba bude uzalud. Lijepo se oproste i rastanu.

(Spomenica Gazi Husrevbegove četiristo-godišnjice. Sarajevo: Islamska dionička štamparija, 1932. str. 24-25).

ČUDAN POKLON SULTANA GAZI HUSREV-BEGU

Poslije Sarajeva nijedan kraj Bosne nije očuvao tako svježe sjećanje na velikog našeg dobrotvora Gazi Husrevbega kao područje planine Krnjina i okolica. Rijetki su u tom kraju ljudi, bez obzira na vjeru, koji nijesu čuli ime “Husrevbega”, “Hrustanbega” i (u kršćana) “Usrenbega”, koje spominju sa osobitim poštovanjem. Da je ovaj svijet kroz četiri stoljeća sačuvao uspomenu na neumrlog Gaziju uzrok je to, što je on ostavio u ovom kraju velike šume, kojima se okolina od davnina koristi. (“Ovo je nama ostavio Gazi Usrenbeg” – vele tamošnji kršćani). U tom kraju kola predaja kako je Gazi Husrevbeg došao do vlasništva tih šuma. Nakon duljeg traganja namjerio sam se na jednog čovjeka, koji potanko poznaje ovu priču. Taj čovjek je Huso Kruško, težak pedesetih godina iz sela Miljenovaca (kotar dobojski). Njegovo je pričanje – uzgred rečeno – tako uvjerljivo da nas sili, da mu bezuvjetno vjerujemo, a glasi:

“Sultan obeća Gazi Husrevbegu, da će mu, gdje god on želi u Bosni, dati toliko zemlje, što god može za dan obići na konju. Zbog dobre šume Husrevbeg odabere Krnjin i okolicu. Uzevši lijep dan, krene u izlazak sunca iz Tešnja preko sela Raduše, Mamene Jelike, odavde pobrdaljem iznad Planja i Mrkotića i spustivši se na Vrela, tu pregazi Usoru. Odavle pripriječi na Osivicu, pa preko Čečave na Kulaše i Ukrinu, za tim niz Ukrinu na Brestovo, Drijen i Detlak, onda na Pojeznu, pa između Velike i Male Sočanice na Mišince i Logove i Katolički Prnjavor, a potom na Razbijenjak (predjel između Omanske, Prisada, Makljenovca i Ularica). Odavle ukomi preko današnjih Alibegovaca i, negdje kod utoka Tešanjke u Usoru, prebaci se preko Usore na Žabljak i preko Novog Sela, opet u Tešanj prije zahoda sunca.

Na tom ogromnom putu crkla su pod njim dva konja, jedan u Pojeznoj, a jedan kod Razbijenjaka. 

Za taj dan obišao je šume Krnjin i Dubravu i još mnogo sela (“četrdeset manje jedno”), koja su davala Husrevbegu, a poslije njegovu vakufu, desetinu. U Miljenovcima su do skoro postojale vakufske zgrade, jedan hambar i jedan koš (“Đabijin koš“)*, koji je, kako izgleda, bio obično iz tog sela. Posljednji je subaša bio Hasan Kruško, koji je živio preko 100 godina, a umro je iza 1890. Još prije njegove smrti oduzeto je ovo pravo Miljenovcima, a dato je Tešnju.

(Novi Behar, X, 4-5 (Sarajevo, 1936), str. 55-56).

RAZLIČITE PREDAJE 

1.O gradnji Begove džamije narod koješta pripovijeda, kao na primjer da je s Trebevića niz oluke teklo mlijeko i da se kreč zakuhavao s bjelancetom od jaja itd. Jedan mi je starac kazivao da je direk na kome vise kandilji iz velikog kubeta usječen nad Kovačima.

Abdulah ef. Kantamirija, koji je živio u početku prošloga stoljeća, u svojoj “Medžmui” (bilježnici) piše: “Pod Ozrenom imade češma, a više nje nalazi se majdan iz koga je Gazi Husrev-beg vadio mramor i za džamiju i za hamam (banju). To mi je kazao jedan stari rob Kalauz-zade”. O velikim mramornim stupovima narod pripovijeda da ih je vuklo niz Lukavicu po sto jarmova volova i da su se seljaci natjecali koji će ih vući, jer kome bi se skrhao vo, Husrev beg bi mu dao dvadeset para. To se pripovijeda da se zna kako je negda u Sarajevu velika jeftinoća bila, ali to opet dokazuje da su stupovi vučeni niz Lukavicu

* * *

2.Merhum Salih ef. Muvekit veli u svom tarihu da do 940 (1533) godine hrišćanski narod u Sarajevu nije imao za se bogomolje, pa je zato zamolio tadašnjeg bosanskog sandžakbega Gazi Husrev-bega da im dozvoli da naprave za se bogomolju u Sarajevu. Pomenuti Gazi Husrev-beg dao im je dozvolu da je naprave u blizini njegove džamije, koju je bio dovršio prije sedam godina. I tako je nastala prva hrišćanska crkva u Sarajevu, skromna zgrada, načinjena od plota (šepera), koja je postojala do 1140 (1727) godine.

* * *

3.Bio jedan buzadžija, koji bi svako jutro podranio otišavši s buzom pred banju da štogod zaradi. Jedne večeri se probudi i kako bijaše mjesečina, pomisli da je zora, te pođe u banju s buzom, a ženu nije budio. Kad tamo stigne, ugleda nekakve djevojke gdje kolo igraju. To bijahu vile (po drugom predanju džini). One mu popiše svu buzu i nasuše u prazan sud i džepove cimene od bijelog luka (po drugoj verziji ugljenica, ili kuma, ili tikvenog tropa). Buzadžija pođe neveseo kući, sipajući iz džepova cimenu. Kad je stigao doma, probudi ženu koja je još spavala. Ispriča joj sve šta je doživio. Pošto žena otvori sud, veoma se začudi kad vidje mjesto cimene – dukate. Buzandžija se tome obradova pa obeća sagraditi džamiju i ženi srezati feredžu, što i učini. Pošto je dogradio džamiju, pozove ženu da mu vidi hajrat. Ženi se džamija dopade, ali prigovori hajirsahibiji (dobročiniocu), što nije podigao česmu. On joj reče, da nema više novaca, stoga žena proda feredžu i napravi česmu.

* * * 

4.Hadži Mehmed ef. Handžić je čuo priču da je Terzibašin mesdžid sagradio terzija. Pri gradnji ove džamije prodao je sav svoj imutak i dotjerao do makasa i aršina. Kasnije je nastavio rad, ali je opet prodao imutak i napokon, poslije trećeg pokušaja, dogotovio je ovu džamiju.

* * * 

5.Eh, evo munare koje se sjećam. Zvala se Pribjegnuta munara. Džamija je bila potpuno sad đe je škola ona. Poslije je na istim zidovima džamijskim sagrađena bila ženska medresa. I dok je ženska medresa radila, bila je poslije u školu proširena ona, a munara je ovde bila. Vrlo jedna ukusna munara, odmaknuta, more bit, jedno dvajest-trijest metara od džamije. Jer da je munara napravljena pored džamije, bila bi u jednoj doli, pa se ne bi mogla sa ulice vidjeti. Ali munara je napravljena na brijegu do ulice, a džamija dole, pa se zvalo Pribjegnuta, kao da je pobjegla munara od džamije, a nije to. Eto to su to tako što su malo neistinite stvari bile kazivane. Oni koji je gradio munaru, on je da munara bude blizu ulice i da bude na odignutom mjestu, a džamija mu nije mogla doć tu, i on je džamiju načinio niže, a svijet učinio: “Ouh, pobjegla munara od džamije”. Pa, vako je bilo ovih stvari puno netačnih, i onda, poslje, ne more se to dokazati ljudima, nije tako, to govora nema.

(1-5: Smailbegović, Esma. Narodna predaja o Sarajevu. Sarajevo: Institut za jezik i književnost, 1986.)

KUDRET VODA

U brdu Paklenica ima Kudret-voda. Dva puta je poplavila Tešanj a i treći put će najgore, ama se ne zna baš kada će. Kad navre sve odnese pred sobom. Jedini spas je pobjeći na Gradinu. Zadnji put kad je naletjela nije se primirila dok ne odnese jednu djevojku. Sve uteče na Gradini, samo ta djevojka osta na meraji pokraj Sahat-kule. Zanijela se u vez, pa nit je što čula, nit vidjela, te je voda odnese, k`o da je nikad nije bilo. Osta samo pjesma:

“Kudret-voda Tešanj poplavila,

isplavila Fatu na tabutu”.

Kad se voda primirila i povukla onda svijet poče u onaj izvor Paklenicu bacat` bakreno posuđe i djevojačke darove, jer kažu onda plavit` više neće.

(Brkić, Ramiz., Adil Alić. Tešanj grad kome se rado vraćam. Tešanj: Planjax, s.a., str. 88.

1.LASTVICA U NARODNOJ TRADICIJI

„Bilo je vrijeme kad je Bog odlučio vas dunjaluk potopom uništiti, osim jednog Nou (Nuh) Pejgambera.

Ovomu dakle Bog zapovijedi da sagradi đemiju toliku kako će u nju moći od svake životinje po dvoje uzeti, da se životinjsko sjeme ne zametne. Što je Bog zapovijedio to pejgamber Božiji i načinio, a Bog onda navalio potopom od kojega niko živ osto nije. 

Kad je bilo negdje usred vode, provrtio miš đemiju te ona počne tonuti i bila bi utonula, da se nije zmija u klupko savila i rupu začepila. Jer je zmija tako vas svijet spasila, stavi joj Bog na volju, kakvom se god hranom želi hraniti da joj i bude.

Odabravši zmija čovječije i pritičije meso ode Bogu da mu kaže svoj izbor, ali je na putu stigne lastavica te je upita: kod će i za što će k Bogu.

Čuvši lastavica zmijin izbor reče joj : „Ej moja draga! Neka si odabrala ptičije meso, ali se čudim, kud si odabrala čovječije meso ! Misliš li ti, da je lako čovječje meso jesti ? K tome treba moja draga, imati dobar jezik za prevrćanje ! De, da ti vidim jezik !“

Zmija se prevari te ispruži jezik da ga pokaže, a lastavica nju kljunom cvok  pa u jezik, te joj ga tako propara ko što je i dan danas, pa onda odleti.

Zmija nastavi svoj put k Bogu, te došavši pred lice Božije, htjede da mu svoj izbor kaže i da mu se ujedno na lastavicu potuži. Ali kako joj je bio proparan jezik, ne mogaše čisto izgovarati, nego je samo jezikom nešto drobila i mrsila, a Bog će joj na to: „Kad si takva, neka su ti hranom žabe!“

Vraćajući se zmija natrag, sretne putem opet lastavicu, koja ju je bila tako prevarila, te joj u svojoj ljutini rekne: „Ti si mene prevarila, ali zato nećeš moćo od mene evlada podgojiti, a lastavica će joj na to: „A ja ću se privit uz čovjeka, pa ću evlad odhraniti.“

Kako je lastavica kazala, tako je i učinila, te od ono doba vije lastavica gnijezdo samo po kućama.

2.LIPA

O poštivanju drveta lipe u bošnjačkoj narodnoj tradiciji, Muhamed Hadžijahić je zapisao:

 “Iz staroslavenske biljne i životinjske mitologije u Bosanskih Muslimana – koliko sam u stanju tvrditi – najizrazitije se održao kult lipe, donekle vrbe kao i kult kućne zmije. Lipa je sve do u najskorije doba bila posebno štovana u Bosanskih Muslimana. Uočljivo je da se naročito sadila pokraj džamije i drugih vjerskih objekata.  Postoji već iz 1628 – 1629. godine jedno pismo, svjedočanstvo o tome kako se Bosanski Muslimani (“Turci”) zajedno sa kršćanima sakupljaju kod neke lipe i tom prilikom donose zavjetne darove, svijeće i slično. (E. Fermendžin. Acta Bosnae. Zagreb, 1892. Str. 391). 

Učitelj Ibrahim Sarajlić zabilježio je 1897.godine i kao etnografsku građu poslao  Zemaljskom muzeju u Sarajevu podatke o jednoj lipi “za koju narod pripovijeda da joj ima 500 godina” . “Još u stara vremena – veli Sarajlić – pod nju su dolazili Muslimani na Bajram ujutro čim bi izišli iz džamije te bi pod njom malo sjeli i zijaret je učinili.” 

(1-2: Hadžijahić, Muhamed. Predislamski elementi u kulturi Bosanskih Muslimana: Istraživački projekat (skripta). Sarajevo: Fakultet političkih nauka, 1973. Str. 63-64.)                  

KAZIVANJE O  ZAKOPANOM BLAGU

Bio je kamen jedan gore u Islamovcu kraj puta, držali su šokci njivu pa je bio jedan dulum, možda dulum i po, pa mi goveda čuvali. Al je pećina jedna dovučena, ovolikačka pećina…i mi tu goveda pustimo, šljive imaju, al nije zatvoreno, otvoreno nako, pa mi čuvamo goveda. I vam meraja, vrhli oni, ko malo u brdu pa ne mere guvna napraviti, ono znaš nageto, već u ravno dol na meraji  vamo preko vode…Jedno veče mi smo čuvali goveda, gor viš Gurbeta otišli i iđemo predvečer, sunce je vako ponisko. Dvoja kola stoje, nikad mi nismo vidili nakije konja, konji golemi su to konji i šarage ona kola. I ljudi sjeli jedu, u zemljanom loncu , voliki lonac, grah, al toliko je gust grah i samun volikački.

– Hote vam djeco!

 Mi anamo, oni nama osjekoše po krišku samuna onoga i onoga graha metnuše. Grah trešnjo, al ja vjerujem da je to zeljko bio oni grah. Namazaše nama kriške. Mi jedemo i ostadoše oni onde. A mi na tom kamenu svaki dan, popnemo se na oni kamen, to je kamen more bit ima tonu i po, dvije. Ja ne znam kako je onde došo. Mi sutri dan gor, uj kamen prevrnut, i volikačko vako, uzeo kako je izvađen kao kazan, kao nješto i čađe na onim kamenicama, sitni kamen bijeli pometano oko onoga. Poslije mi pričamo ljudima, kažu ljudi to je bilo kaže zlato ukopano, kae ljudi su znali kaže ovi koji su došli. I s konjima vidise, konji zagrebali, s konjima prevrnuli su kamen.

Kazivanje o Svatovskom greblju

Glavni put je bio, tamam od Bijele, Prijedora preko Maoče, glavni put je bio tudam, i ovdale i u Štrepce, iz Štrepaca Vražići, Šatorovići, Čelić, to je bio put glavni. I po priči svega, a ja sam našo na kamenu, čito, a je l tako ?! Oni su tu malo okrčili, taj kamen nesto, znam ja đe je otprilike bio kamen, kamen vako volikački bio bijeli i vako širok. I bili su i nišani. Na njekijem ima krst a na njekijem nema, e to su muslimani. 

Tu su naišli svatovi, otale su  naišli, od Skakave vam il su ovdale vam, i sudarili se. Nije skreno niko nikom. I oni su se tu pobili izginuli i na kamenu onome bijelome ja sam čito pisalo je:

– Fala Bogu Gospodinu kad nas puno ne poginu

Od četeres četiri ostalo samo četiri.

E tako je pisalo. Na kamenu. Datum nijesam, pisalo je, al nisam upamtio. Jer mene interesovalo ono, mi odemo čuvamo goveda i tako kroz onu šumu. Tu je bilo kolko hoćeš nišana, još je dole okrčeno, počupano jedan dio…A jedan ima tamam gore kod takiše, takiša onde ima herlava, Karamujića je jako ono, i niže nje jadan ima odvojen, on je bio potpuno čist, on je vako izvirivo, al postepeno propada u zemlju i tako…Tu je ploča nanešena i vako metnuta ukoso. I onde je ukopan njeko, ko je ne znam. 

Tu su svatovi izginuli između sebe, svatovi nisu šćeli skrenut jedni drugijem, i pobili se…

Oni su tude njekada, pazili se mi tude, zajedno sve bili, radili,  njive nam zajedno, pa ja sam i naćo kod Luke Tunjića gore i čuvo goveda svoja i njegova sa curcama gore u šumi u jabučicama, i kad je sušna godina oni iziđu ondale ono kuća što je bilo, sedam osam kuća bilo onde, oni iziđu pred večer pa se mole Bogu za kišu e onde na onome groblju i oni viču: Ovo je groblje, kaže, izginulo. Mi vičemo šehiti, a oni viču Ovo je sveto groblje, kaže tu su izginuli ljudi…

Kazivanje o Hamidovićima i Hivzi-begu Đumišiću

Moj je djed, on je iz Novog Pazara, i on je služio Hivzi-bega, i kad je Hivzi-beg pogino na Rači, on je bio u Bijeljeni, imo imetak i živio. I on kad je ovde došo doveo je tri bratića sa sobom, Sulejmana, ovoga Ifetovog djeda, on bio na Hamidovićki onde đe je kuća bila Hašimova, to je bila njegova kuća, i doveo je još dvojicu. Ota dvojica su otišla u Čelić na Brdo gor, nisu šćeli ovde otišli tamo, kupjen je tamo imetak i tam su ostali, ta dva bratića. I on je bio tude, djed, ondar otac moj, otac kaže, otac je bio golem, on kae zatvara, ja kae vučem granje se kreše, ko zatvarano za goveda i tako…zatvara, istor on skine gunj, baci, zanijeti, dva rekeata klanja i kae opet nastavi radit. Ne prođe kaže po sata sat istor on opet da klanja i tako…On je kazivo ocu, kazivo je on onoj starijoj valda braći, kaže kad su pošli tamo na Raču, kaže na Rači na Drinjači baba je izišla pred njega a njega je zvao u Srbiju kaže Salih-paša, a baba je izišla kaže pred Hivzi-bega i rekla njemu:

– Hivzi-beže luda glavo, kaže,  Ne zove se, kaže, Salih-paša, već se ono zove Savo-paša.

Tebe čeka pet bujuka, pet zasjeda. 

A on kaže njoj odgovorio kaže evo tebi dukat babo, volim muški poginuti nego ženski paša biti.

I oni su prešli preko mosta tamo, ovi su dočekali, i on je prešo jedan oni bujuk, drugi, treći i onda su ga kaže posjekli. Vojska nije dala ostavit ga tam, vratila ga vam. I tada se je vojska rasula. Onda je djed, haman nješto mu zasmrdilo, osjetio, on je prodo imetak u Bijeljini i došo ovde.

Kazivanje o šehidskim mezarima 

E onde na Klanac kad hoćeš ima mezar, njeko ga je opet popravio. Pričali su tako, uz hrast je bio mezar, hrast je bio gore ovolikački, na samom brijegu. Nišan je bio i turbe, i svijeće su umazale ozgor, stalno je svijeća gorila, paljena. Vjetar bio, kiša bila, nikad nije ugašena. Svijeća gori. Ko god naiđe svijeću je meto. Eh govorili su da je to bio Trokić ovdale iz Rahića. Kad je austrougarska vojska naišla, on je kaže od mosta tuko se sa njima, tuko, tuko, tuko, tuko i donle došo. I njeka žena vikne- Nemojte ga tuć, kae, njega ne mere, samo jalman more ubit ! Ne mere ga zrno. 

I , kae, oni su njega jalmanom, kundacima ubili i on je ondak umro. 

A jedan je bio znaš đe je Šemsina, Šemso Pekić  đe ima ono skladište svoje u Brci. Eh na desnoj strani je bio han, viš hana na jedno pedeset metara šehidski mezar je bio.  I sad je hafiz u ratu kad je bilo, hafiz (hafiz Kavazović) je sa mimbera reko, kaže,  kad su se naši ukopali onde, kaže, ondale maknut dalje ne mogu, onde kaže šehit ima. 

Kazivanja hadžije Senahida Hamidovića iz Gornjeg Rahića kod Brčkog

(Zabilježio  5.januara 2023. Edin Jašarević, professor bosanskoga jezika i književnosti)

                          PRIČA O ZMAJU IZ UMOLJANA: 

                            DOVA KOJA JE SPASILA SELJANE

Na 1275 metru nadmorske visine smjestilo se selo Umoljani, uz koje se vežu i interesantne legende. Legenda kazuje kako je nekada davno, u vrijeme zmajeva, vila i čarobnjaka, stanovnike Umoljana htio pojesti zmaj. Došao je iz kanjona Rakitnice. Imao je oblik zmije. Vijugajući iz kanjona prema Umoljanima iza sebe je ostavljao trag kojim danas teče Studeni potok i koji uistinu podsjeća na kretanje zmije.

Prema narodnoj predaji kazivanju, tadašnji seljani bili su okupljeni na tradicionalnom teferiču. Kada su ugledali ovog zmaja, pobjegli su na obližnje brdo Pošiljak. U strahu, zajedno s hodžom, molili su se Bogu da ih spasi ove nemani.

Bog im je uslišao molbe i skamenio zmaja čiji se obrisi i danas jasno mogu vidjeti u stijeni brda Pošiljak. Kada se pogleda kanjon Rakitnice, izvijugani Studeni potok teško se može ostati ravnodušan i otrgnuti od utiska legende. Prema nekim navodima, upravo zbog legende o zmaju i molitvama, Umoljani su i dobili ime koje danas ponosno nose.

U Umoljanima se mogu vidjeti i autentične pastirske kolibe, katuni, u kojima se boravi ljeti dok je stoka na ispaši. Na oko 200 metara od ulaza u selo nalazi se nekropola stećaka.

Nadgrobni spomenici, stećci, njih oko 20, ugrađeno je i u temelje jedinstvene džamije u Umoljanima koja ima limenu munaru i koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne I Hercegovine. Vjeruje se da je i čuvena jevrejska knjiga „Sarajevska Hagada“, tokom Drugog svjetskog rata, čuvana upravo u temeljima ove džamije.

(Izvor: www.Sarajevskasehara.com)

                                DRUGI DIO
                                               

HIKAJE 

Definicija pojma hikaja

U usmenoj tradiciji Bošnjaka postoji jedna skupina usmenih priča, većinom predaja, čija tematika je vezana za život Posljednjeg Božijeg Poslanika,članove njegove porodice i prvih sljedbenika Islama kao i za poslanike prije Muhameda a.s.(Isa pejgamber, Musa pejgamber, Nuh pejgamber, hazreti Hava) itd. Ova predanja, osim činjenice da nesumnjivo posjeduju elemente iz univerzalnog islamskog učenja, čuvaju i ona svojstva koja ih određuju dijelom usmene književne tradicije Bošnjaka. Ona u prvom redu predstavljaju neku vrstu proto historije religijskog poimanja svijeta čiji korijeni vuku svoje porijeklo iz kanonskih tekstova, ali njihovo uobličenje, prenošenje i trajanje su se gradili na način karakterističan za usmeno-književne forme. 

Važnu ulogu u prenošenju ove vrste tradicijske književnosti imali su, kako pripadnici učene uleme, koji su se školovali na visokim školama na istoku, tako i domaće hadžije i trgovci koji su na svojim dalekim putovanjima pokupili neke od tih priča, a onda ih  prenosili i dalje širili u Bosni. 

Usmena forma prenošenja ove tradicije bila je posebno popularna među ženama u postupcima vezanim za odgoj djece, osloncem na lijepe primjere, koji se mogu naći u svijetu čarobne priče. Naročito omiljene hićaje među bošnjačkim ženama su one koje govore o liku Hazreti Fatime.U hikajma nalazimo i sadržaje sa lokalnim osanskohercegovačkim motivima u kojima prominentno figuriraju događaji, ličnosti i lokaliteti sa prepoznatljvim karakteristikama domaćeg koloirita i ambijenta. 

Što se tiče riječi halvat  (riječ arapskog porijekla), ona prema digitalnom rječniku Sandžakpedija (www.rječnik.sandzak.com) označava „veliku prostranu sobu u prizemlju starinskih kuća koja se smatrala intimnim porodičnim prostorom, osiguranim od bilo kakvog uznemiravanja sa strane“.  Latifa je šaljiva druželjubiva (priča)

Teme i motivi narodnih priča u  knjizi „Hikaja iz naših halvata“ 

Kada se  čitalac suoči sa obiljem kulturološke i mudroslovne građe koja se nudi u knjizi Hikaje iz naših halvata (Visoko: Medžlis Islamske zajednice, 2023. 315 str.) Mesuda Puške, neizbježno se uočava  potreba da se upitamo  kakva je to vrsta duhovnog stvaranja, koje su njegove sastavnice i kakva je poruka sadržana u njima.

U prvoj po redu od tih objavljenih priča u ovoj knjizi pod naslovom“Tri dukata“ (str. 19-22) prisutan je motiv odlaska glavnog junaka u svijet. Tokom putovanja ovaj lik sreće mudrog straca koji mu za tri dukata da tri savjeta: 

„Mladiću nikad nemoj gaziti vodu kojoj ne znaš gaza“, drugi savjet je bio: „Nakad nemoj zanoćiti u kući u kojoj je sahibija star, a hanuma mu mlada“ i treći savjet: „ Uvijek dvaput mjeri,, a jednom odreži, dobro promisli prije nego nešto uradiš.“  Pouka priče je da se glavni junak, zahvaljujući svome poštenju i slušanju savjeta jednog mudrog starca, na kraju svoga puta vraća kući i sve u svemu priča ima stretan završetak.Posebnu zanimljivost u ovoj priči predstavlja člinjenica da glavni junak kuca uz saz što je jedna novina u odnosu na neke druge usmene pripovijetke sličnog sadržaja. 

U narednoj priči pod nazivom „Tri jabuke“ (str.23-28) srećemo motiv usmene pripovijetke o zahvalnom mrtvacu što je također jedna od karakteristika ove usmeno-književne vrste. 

U pripovijeci pod naslovom „Hamalov brzi konj“ (34-35) srećemo varijantu bajke poznate pod nazivom „Od smrti se ne može pobjeći“ koja je prvi put objavljena u listu Behar (br. 23, 1904.).

U hićaji odnosno noveli “Jabuka”(str.42-45) koja j najvjerovatnije literarnog porijekla čitava radnja se fokusira na to da se afirmiše pojam halala tj. onoga što je dozvoljeno činiti. A u zaključku se priča razvija tako da ćudoredna i poštena osoba za svoje poštenje biva nagrađena. Priča je u cjelini edukativno-odgojnog karaktera.Kroz tok radnje u noveli kao ključne riječi šetaju pojmovi halal, halaliti, hefta, Ahiret, zahmet, sahibija, kadija, haram i slično. Zaniljivo je da se u zaključku ističe kako su glavni likovi u ovoj priči srodnici, ustvari roditelji,  istaknutog šerijatskog stručnjaka Imami Azama Abu Hanife (Kufa 699 – Bagdad, 767) utemeljitelja Hanefisjkog mezheba.

U priči „Hazreti Hidr i drvene kašike“(32-33), po prvi put se srećemo sa Hazreti Hidrom tajanstvenim ličnošću koja, iako se u Kur’anu ne spomenje direktno,  spomenuta je u brojnim vjerodostojnim Poslanikovim  hadisima. Premda je uglavnom  skriven od očiju javnosti ovaj dugovječni evlija se ipak povremeno pojavljuje da bi  činio dobra djela i pomagao ljudima.

 U nekoliko priča kao jednog od likova srećemo džina koji je ustvari nevidljivo duhovno biće svoreno od plamena – ima ih dobnrih i zlih. U priči „Softa i djeca od džinskog cara“  (52-55),radnja je smještena u Carigrad dok u drugom slučaju u priči pod naslovom Softa i džin (56-58) radnja se odvija u egipatskoj prijestonici Kairu.  

Neophodnost afirmacije solidarnosti među ljudima, koji se nađu u nevolji na širem planu potcrtana je u tekstu pod naslovom „Nuhova đemija“(113-117). U prilično razvijenoj fabuli ove priče čitaoc se podsjeća na neke od apokaliptičnih događanja iz davne prošlosti što nije bez rezonance  na  zebnju i strahovanja koji proizlaze iz nekih globalnih zbivanja u savremeno doba. 

Priča o korisnom i nekorisnom znanju je sažeto ispričana u hićaji pod naslovom „Priča o gramatičaru i lađaru“ (str. 211).gdje je naglasak na prednosti pragmatičnih  znanja u odnosu na teorijska znanja protkana filozofskim sadržajima.

Ukratko džaba ti knjiško znanje ako nemaš praktičnog umijeća, a to je upavo razlika između lađara koji zna i učenjaka koji ne zna plivati, u slučaju kada na uzburkanim morskim talasima lađa počne tonuti.

U priči „Musa a.s. i Hazreti Hidr“ (str. 226-228) dolazi do neke vrste takmičenja u mudrosti između ove dvije ličnosti jer mu je (Musau) „Uzvišeni Allah objavio da ima jedan  rob Božiji znaniji od njega i ako želi da se susretne s njime da provjeri svoje i njegovo znanje da ga potraži, a naći će ga na mjestu gdje se dva mora sastaju“.

Hazreti Hidr se pojavljuje još u jednoj priči „Siromah prodaje Hidra u ropstvo“ (str. 249-250) – ovaj put kao osoba ispunjena darežljivošću i spremnošću da pomogne onima u nevolji. Naime u ovoj priči Hazreti Hidr sretne siromaha koji mu zatraži neku paru da kupi hljeba. Nemajući  mu šta dati ponudi mu da ga ovaj proda kao roba na pijaci. To se i desi. U novog gospodara Hidr pokaže svoja nadnaravna svojstva  a to je: uspio je za kratko vrijeme gomilu kamenja iz jednog kraja avlije premjestiti u drugi ćošak, zatim je u najkraćem roku (mimo ljudskih mogućnosti) gazdi sagradio novu kuću čime je od dobroćudnog gazde iskupio svoju slobodu.

U priči Najveće čudo koje je vidio Hazreti Hidr (str.249-250) srećemo ovoga evliju kako živi kroz vijekove pamteći dolazak i odlazak spomenika ljudskog postojanja – gradova koji su bili pa nisu više, predjele potpuno izmijenjene topografije i krajolika – nekada što su bili predjeli prepuni zelenila sada je preuzela pustinja. Pouka ove priče je u tome da se svijet oko nas u kontinuitetu mijenja i da, ambijent u kome živimo,  ne treba uzimati zdravo za gotovo.

U usmenim pripovijetkama knjige o hikajama, Hidru se pridružuje Lukman Mudri u priči „Lukman i bolesnik„ (str. 128- 130) u kojoj se ova znamenita ličnost iz usmenih predanja prošlosti pojavljuje kao iscjelitelj.    

Pojavu Lukmana Mudrog nalazimo i u Istočnom blagu Mehmed bega Kapetanovića Ljubušaka.Proverbijalna mudrost, koju je u Istočnom blagu odabrao i prezentirao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, većinom je literarnog porijekla i spada, kako je već rečeno, u dosta širok okvir onoga što u okrilju arapsko-islamske civilizacije nazivamo edebom.

Da hikma u doslovnom značenju “mudrost”, nije samo usputno spomenuta kod Ljubušaka dokaz je 89 poslovica citiranih u poglavlju naslovljenom “O pameti i mudrosti”. Neke od njih donesene su i u originalnom jeziku i pismu. Posebno su indikativne one koje kažu: “Bez pameti posao ne ide, kao ni kola bez osovine”, “Bistra pamet najbolji provodadžija”, “Cijela je mudrost u deset stvari: devet je šutnja, a deseta je mnogo ne govoriti”.

Pitanje pameti i mudrosti posebno je naglašeno u vezi sa ličnošču Lokman Mudrog. Navešćemo nekoliko primjera: 

Pitali Hećimi – Lokmana: “Ko je najpametniji na svijetu?” Reče: “Ko se sa svakim lijepo vlada i ko uzalud vrijeme ne propušta.”

Pitali Lokmani – Hećima: “Koje je najpametniji?” Odgovori: “Kad se dešava veliki prevrat, ko se najbolje vlada.”

Pitali Hećimi Lokmana: “Ali ima više velikih brda, ali malih ?” Reče: “Više malih, jer kad se iziđe na veliko brdo, pa se pogleda, svako se čini malo.” Pitali Lokmani Hećima” “Koju bolest ni najveći liječnik izliječiti ne može?” Reče: “Glupost.”

Pojava Lokmana Mudrog u usmenoj baštini autora pojedinih kratkih priča izreka, posebno onih na temu mudrosti postavlja pred nas pitanje njihovog izvora. Treba podsjetiti da je Lokman legendarna ličnost perioda arapskog paganizma, koji je kasnije našao svoje mjesto i u Kur`anu, ali i u folklornoj književnosti.

Iako starija arapska književnost ne poznaje puno predanja o Lokmanu, ono priča što je o njemu sačuvano pokazuje tri faze u  prisjećanju  na ovog legendarnoh lika.

1.Pred-kur`anski Lokman: Lokman al-Mu`ammari, dugovječni mudrac doba Džahilijeta (predislamskog doba),

2. Kur`anski Lokman: mudri kazivač poslovica,

3. Post-kur`anski Lokman: Lokman autor basni.

Šaljive priče

U knjizi Hikaje iz naših halvata pojavljuje se u nekoliko slučajeva koji se odnose na život i dogodovštine Nasrudin hodže. Zastupljene priče u knjizi Mesuda Puške su: “Nasrudin Hodža na iftaru kod bogataša” i „Kad bi tikve rasle na drvetu“. 

U jednoepizodnoj šaljivoj priči „Kad bi tikve rasle na drvetu“(str.303)  glavni junak je Nasrudin Hodža kome se jednom pridrijemalo na povratku kući pa se sklonio pod jedan orah. Vidjevši u blizini velike plodove tikave upita se Hodža zar ne bi bilo bolje da tikve rastu na drvetu, a orasi na zemlji. Međutim, kada mu je orah sa grane pao na glavu s razlogom je promijenio mišljenje kazavši: „Oprosti Allahu. Ti najbolje znaš zašto je šta. Da je umjesto oraha na moju glavu pala velika tikva, ovdje bi Hodži bio vakti sahat.“ 

Inače, od dosad objavljenih, najobimniju zbirku priča o Nasrudin Hodži sadrži knjiga Nasrudin Hodža: anegdote. Drugo izdanje. Priredio Alija Isaković (Sarajevo: Svjetlost, 1987. 239. Sadrži 384 zastupljene priče.

Priče koje nose boje lokalnog bosanskog ambijenta i kolorita i koje su možda i najprivlačnije  štivo za čitanje, zastupljeno u knjzi su:

“Sarajlija Mujo i Ruskinja Mara”, “Travnički vezuir i njegov slon”, “Ihamija i njegov vaz u Krušćici”, “Kako je Gazi Husrev-beg zaradio Džennet”, “Mejli i ženidba”, “Žena koja je polovila sevap od gradnje džamije”.

Imena i lični profile stvarnih i legendarnih likova zastupljenih u knjizi su:

Muhammed Resulullah, Ibrahim Alejhiselam, Musa Alejhiselam, Nuh pejgamber, Isa Pejgamber, Lukman Mudri, Ebu Zerr, Ibrahim alejhiselam, Hazreti Hidr, Hazreti Omer, Behluli Dana, Harun er-Rešid, Nasrudin Hodža.,  

Mudri Behluli Dana je, također važan lik u nekoliko priča zastupljenih u Puškinoj knjizi. Ova ličnost, koja se u jednoj hićaji dovodi u vezu sa čuvenim abasidskim halifom  Harun  er-Rešidom (vladao 786-809) kao njegov brat, inače je akter brojnih epizoda u zborniku istočnjačkih priča “Hiljadu i jedna noć”. Behlul je lik prisutan u slijedećim pričama: “Behlul i beduin”, “Behlul tuca orahe za vrijeme namaza,”, “Behlulova mudrost” i “Harun er-Rešid i Behlulova mudrost.”         

IZBOR HIKAJA: 

TRI  DUKATA 

Bio jedan mladić izuzetnog edeba a uz to jako čestit. Živio je siromašnim životom jer nije imao roditelje. Roditelji su mu umrli dok je bio dijete. O njemu  se, dok je odrastao, brinuo njegov dedo, koji ga je silno  volio jer osim njega nikog više nije imao. Dok su druga djeca svoje djetinjstvo provodila u igri, on je sa svojim dedom naporno radio da zaradi sebi za život. Jednog  dana i dedo mu preseli na Ahiret tako da je ostao sam u  kući, prepušten svojoj sudbini. I dalje je naporno radio  pokušavajući zaraditi bar nešto para kako bi se jednog  dana mogao oženiti. Kad je skupio nešto para, odluči da  se oženi. Već je neko vrijeme ašikovao sa jednom djevojkom , koja je bila jako moralna i čestita, ali siromašna kao  što je i sam bio. Često je s njom provodio vrijeme kucaju ći u saz, koji je mnogo volio. Odluče da se vjenčaju i pred  kadijom potvrde svoj brak. Tako i bi.  

Kad je došao dan svadbe, pozvao je svoje jarane i s  njima otišao po mladu da je dovede u svoj skromni dom.  Heftu dana su mu dolazili ahbabi i komšije na mubareć,  a on ih sa svojom ženom uz osmijeh dočekivao i častio  ih onim što je imao. Kad je nastupila druga hefta, poslije 

ranog sabaha, mladenci su sjeli na sećiju blizu peći, u  kojoj je pucketala vatra, i započeli razgovor o svojoj budućnosti. U neko doba mladić reče svojoj ženi da će poći  u svijet da zaradi nešto para, a ona da ostane kod kuće  i da se brine o ono malo imetka što su imali. Žena mu  dade pristanak, a on, oprostivši se s njom, krenu u svijet  nadajući se boljoj zaradi.

Nekoliko hefti je putovao dok nije došao u jedan šeher, koji mu se na prvi pogled svidio. Okolo šehera bilo  je puno livada na kojima su pasla stada ovaca i goveda.  Odmah se počeo raspitivati ima li kod koga posla i treba li kome radnik. Uputili su ga do jednog bega, kome je  trebao dobar radnik. S njim se odmah dogovorio o poslu  i plati. Radit će kod njega, a za njegov rad beg će ga isplatiti kad se htjedne vratiti u svoju domovinu. 

Bog dragi  dadne da, radeći iz dana u dan, zaboravi i na ženu i na  svoj zavičaj. U radnim obavezama prolazili su mu dani,  hefte, mjeseci i godine. Jednog dana odmarajući se od  napornog rada, naumpadne mu žena i njegov zavičaj.  Najednom ga je obuzela velika čežnja za rodnim krajem  i ženom, čiji je lik bio gotovo zaboravio. Tog momenta  donese odluku da se vrati svojoj kući. Odmah se uputio  begovoj kući s namjerom da ga isplati za te godine rada.  Kad ih je sabrao, bilo ih je dvadeset. Idući begovoj kući,  nije se mogao načuditi da je već dvadeset godina radio  za bega. Kad je begu iznio svoju želju da ide kući i da je  došao dan isplate, on ga je pozvao da s njim siđe u magazu.

Kad su ušli u magazu, mladić je ostao začuđen jer je  pred sobom ugledao veliku kamaru dukata, a malo dalje  od nje i još jednu malu kamaru s malim brojem dukata.  Beg mu reče: “Biraj s koje kamare da te isplatim. S ove  velike mogu ti dati dukata koliko hoćeš jer to su dukati  koji baš nisu stečeni s halalom. Vidiš onu malu kamaru,  s nje ti mogu dati samo tri dukata jer su oni stečeni s halalom ! Pa ti sad biraj !” 

Mladić je gledao čas u jednu, čas u drugu kamaru.  Ubrzo se počne preznojavati jer nije mogao donijeti odluku s koje kamare da uzme dukate. Pomisli u sebi: “Gdje ću dvadeset godina rada dati za tri dukata, a opet – dukati s haramom mogu samo izazvati nesreću u životu.” 

U sebi je vodio borbu s koje kamare da naplati svoj  rad. Na kraju se odluči da uzme tri dukata koji su s halalom stečeni. Oprosti se s begom i krene put svog zavičaja, s malim zavežljajem na leđima i tri dukata u džepu. Danima je putovao dok ga u neko doba nije sustigla  kiša, koja ga je prisilila da svrati u jedan han u kom je već  bilo mnogo svijeta, koji se sklonio baš kao i on od kiše.  Gledajući gdje će sjesti, ugleda jednog dedu sijede brade kako sam sjedi. Priđe mu i sjedne kod njega. Domalo  dedo počne s njim razgovarati, mada njemu nije bilo do  razgovora jer je bio kaharan i iz glave mu nikako nisu  izlazila ona tri dukata i dvadeset godina rada za njih. On  je dedu slušao kao u magli dok mu do svijesti nisu došle  dedine riječi: “Bogati, mladiću, bi l’ mi dao jedan dukat  da ti kažem jednu mes’elu ?” 

On ga je začuđeno pogledao misleći u sebi kakva je  to mes’ela vrijedna jednog dukata: “Još sam radio tolike  godine za tri dukata, još mi i ovaj dedo za mes’elu traži  dukat. Ma daću mu ga, ionako ih imam samo tri.” 

I dadne mu dukat, jer ga je znatiželja tjerala da čuje  mes’elu za jedan dukat. Dedo mu rekne: “Mladiću, ni kad nemoj gaziti vodu kojoj gaza ne znaš !” Kad je to rekao, dedo je ušutio oborivši glavu preda se. Mladić je u  čudu gledao u njega ne vjerujući da mu je dukat otišao  za tih nekoliko riječi. 

Domalo opet mu se dedo obrati: “Daj mi još jedan  dukat pa da ti kažem još jednu mes’elu.” Mladić ga je s  nevjericom gledao misleći u sebi: “Pa i prvi sam ti dukat badava dao jer mi za njega ništa nisi rekao. “No, nešto  mu je kod dede bilo neobjašnjivo, što je ulijevalo povjerenje u njega. Prista da mu da i drugi dukat za još jednu  mes’elu. Dedo mu rekne: “Nikad nemoj zanoćiti u kući  gdje je sahibija star, a hanuma mu mlada !”  

“Vela havle” – pomisli mladić, “kakva mu je ovo  mes’ela”. “Za što mi ode i drugi dukat ?” Iz nevjerice ga  prenu dedo s riječima: “Mladiću, daj mi još jedan dukat,  pa da ti kažem još jednu mes’elu.” Mladić razočarano  odmahne rukom te izvadi i treći dukat i reče dedi: “Kad  su otišla ona dva, nek ide i ovaj treći !”  

Dedo mu s blagim smiješkom reče: “Uvijek dvaput  mjeri, a jednom odreži, dobro promisli prije nego što  nešto uradiš !” 

Mladić pokrije oči rukama zbog nevjerice da mu odoše tri dukata teško zarađena, za savjete koji i nisu Bog  zna šta. Kad je ponovo pogledao prema dedi, nije ga bilo  na mjestu gdje je sjedio. Razgledao je po hanu na sve  strane, ali se dedo gajb učinio. S uzburkanim mislima  mladić je dočekao jutro pa kad je klanjao rani sabah,  nastavio je putovanje prema svom zavičaju. Koračao je  blatnjavim putem pritisnut brigom kako će doći kući  bez pare u džepu. Razjedan crnim mislima, došao je do  rijeke, koja je od sinošnje kiše poplavila kuće na obali  te odnijela most preko koga je narod prelazio na drugu stranu. U blizini rijeke se već skupilo dosta naroda  čekajući da se voda smiri kako bi mogli prijeći na drugu stranu.

Mladića iz zamišljenosti trže konjanik na bjesnu atu, koji pored njega natjera konja u nabujalu rijeku. Okupljeni narod ga je vikom pokušavao upozoriti da ne ulazi u vodu, ali džaba – on je već konja gonio  prema sredini rijeke. Kad je dopao do sredine rijeke,  snažna bujica je konja ponijela te su ubrzo i konj i konjanik potonuli u mutnu vodu, iz koje se više nije pomaljao. 

Gledajući šta bi s konjanikom, mladiću naum padne dedina mes’ela da ne gazi vodu kojoj gaza ne zna.  Shvatio je da nije uludo potrošio prvi dukat. Kad se voda  smirila, nesmetano je prešao na drugu stranu i nastavio  put dalje. Pred kraj dana stigao je u dolinu koja se prostirala duž riječnog korita. Opazio je u daljini konja kako  na jednom proplanku mirno pase. Kad mu je prišao, poznao je da je to konj onog age, što ga je rijeka odnijela.  Pretraživao je duž obale ne bi li negdje ugledao agu, ali  od njega nije bilo traga. Prišao je konju, na kom je ugle dao bisage pune dukata. Pošto nikog nije bilo u blizini,  on uzjaše konja i na njemu nastavi put prema svojoj kući.  Kad se akšam počeo spuštati, dojaše u jedno mjesto u  kojem mu niko nije htio dozvoliti da konači. Kad je već  izgubio nadu da će ga iko pustiti da prenoći, pokucao je  na vrata posljednje kuće u mahali. Pred njega je izašla  mlada žena, koju je on upitao može li kod njih prespavati. Odgovorila mu je da mora prvo upitati muža. Brzo  se vratila te mu je rekla da je njen muž dozvolio da može  ostati na konaku. On uđe za njom u kuću. Kad je ušao,  u vrhu sobe ugleda starijeg muškarca, koji je bio muž  ove žene. Tog istog momenta mu naumpadne onaj dedo  koji mu je rekao da ne konači u kući u kojoj je domaćin  star, a žena mlada. Pošto je već bilo kasno, ipak odluči tu  konačiti. Svu noć je nemirno spavao od nekog šišinluka,  koji mu se uvukao u misli. 

U gluho doba noći oćuti tihe  glasove, koji su dolazili iz hodnika. Ustane sa dušeka i  kroz odškrinuta vrata ugleda novo džube kako visi na čivijaluku. Tihim korakom dođe do njega i sa unutrašnje strane svojim nožićem otkine komad tkanine i stavi u  svoj džep i opet se vrati u dušek. Škripa poda i žamor  glasova probude domaćina. Kad je to čuo, onaj nepozna ti muškarac iz hodnika brzo zgrabi džube i pobjegne iz  kuće. Ona žena da bi zavarala trag, počne naglas vikati kako joj je musafir pokušao udariti na obraz. Brzo su  došle u kuću komšije, a za njima i zaptije koji su odmah  mladića odveli u haps. Sutradan ga dovedu pred kadiju,  koji je pred okupljenim svijetom počeo suditi mladiću. 

Mladić mu rekne da je žena na njega bacila iftiru, a  kao dokaz da je neko drugi bio kod žene on izvadi komad džubeta: “Čestiti kadijo, kojem džubetu ovaj komad  bude odgovarao, taj je bio kod žene. A ti provjeri sve one  što nose džubeta.” 

Kadija naredi da svi muškarci prođu pored njega i da  svaki zavrati džube. Kad su se svi izredali, ni kod jednog  nije falio komad tkanine. 

”Eto, mladiću” – rekne kadija – “sam vidiš da krivca  nema te ostaješ samo ti.” “Ali, kadijo, nisu svi muškarci  sa džubetima prošli ovuda” – rekne mladić. “Kako nisu ?  Jesu !” – odgovori kadija. 

“Nisi ti!” – uzvrati mladić. “Šta nisam ja ?” – srdito skoči kadija, a okupljeni ljudi počnu galamiti na kadiju da i on svoje džube zavrati. Kad je vidio da nema  kud, on zavrati svoje džube, na čijem je dnu falio komad.  Kad je mladić prinio kadijinom džubetu odsječeni komad, potpuno je pristajao tu. Svjetina krene put kadije, a mladić nabrzinu uzjaše svoga konja i napusti to mjesto. Putujući, stalno mu je bio na umu onaj dedo i njegovi savjeti. Nakon mnogo dana provedenih u putovanju, negdje pred sami akšam ugleda svoje mjesto rođenja.  Suze mu same počnu teći od radosti što se vratio u svoj  zavičaj. Kad se približio svojoj kući, već je akšam pao na  krovove kuća i bašče pune voća. Prišao je svojoj kući u  kojoj je već bila upaljena lampa. Kad je pogledao kroz  prozor, imao je šta vidjeti: žena mu je sjedila na sećiji, a  u krilu joj je ležao mladić, čiju je glavu nježno milovala.  Krv mu je jurnula u obraze i odmah je posegnuo za puškom i kroz prozor naciljao da ih oboje ubije. 

U momentu kad je htio povući okidač, pred oči mu je došla slika  dede kako mu govori: “Dva puta mjeri, a jednom odreži!”. Odmah je spustio pušku i krenuo u seosku kahvanu.  Kad je u nju ušao, nazvao je selam i sjeo za hastal te od  kahvedžije naručio kahvu. Svi su ga gledali sa znatiželjom, jer ga nisu prepoznali. Prisutni su ga počeli pitati  štošta, a on im je odgovarao jedva čekajući da on njih  pita za svoju ženu. Domalo, on njih priupita o kući na  kraju sela, čija je i ko u njoj živi. Prisutni mu reknu da je  to kuća žene čiji je čovjek prije dvadeset godina otišao u  svijet i da od tada o njemu nema ni traga ni glasa. Poslije  njegovog odlaska žena je rodila sina, kojeg je čestito odgojila tako da u selu nema boljeg mladića. Kad je to čuo,  ustao je kao da ga je neko polio vrelom vodom i uputio  se svojoj kući. Idući do kuće, stalno je ponavljao u sebi:  “Dedo, halal ti bilo ona tri dukata za koja sam radio dvadeset godina. Da nije bilo tvojih nasihata, ja bih i ženu  i sina večeras ubio.” Kad je došao do ulaznih vrata svoje  kuće, pokucao je na njih. Iz kuće je čuo ženin glas kako  pita: “Ko je ?” 

“Ja sam” – rekne on. “Ko si ti?” – upita ga ona. “Ja, tvoj  čovjek.”

“Kakav moj čovjek ?!” – rekne žena. “On je nestao ima  dvadeset godina.” 

Na njegovo uporno  navaljivanje da je on njen čovjek,  ona mu rekne: “Ako si zaista moj čovjek, evo ti saz u koji  je on kucao, pa ako budeš kucao kao on, onda istinu govoriš.” 

Kad mu je kroz odškrinuta vrata dala saz, on ga uzme  u ruke, i kad ga je naštimovao, počne kucati onako kako  je i kao mladić kucao. Žena je odmah po tom kucanju  znala da joj se muž vratio te je skupa sa sinom pohrlila  u njegov zagrljaj.

( Hikaje iz naših halvata. Visoko: MIZ Visoko, 2023. Str.15-22).

TRI JABUKE 

Bio jedan mladić koji je imao veliku želju da ode u svijet, da vidi nove krajeve i da upozna druge ljude i  običaje. Jednog dana je došao svome babi sa molbom da  mu da izun da otputuje od kuće. U početku ga je babo  odgovarao od toga, ali kad je vidio da ne odustaje od svoje 

namjere, dadne mu svoj izun da može ići. Mladić se  spremi za daleka puta. Prije nego je krenuo, otac mu poželi sreću i dadne mu tri jabuke. Dajući mu ih, zamoli ga  da, kada bude sa nekim putovao, od njega zatraži da jednu jabuku popolovi. Onaj koji bude popolovio jabuku  tako da ni sebi ni tebi ne odreže više, može biti tvoj drug  na putovanju. I mladić krenu na put.  

Prvi dan je putovao sam jer nikog nije sustigao na  putu. Negdje pred podne dođe do jednog izvora na kome  uzme abdest da klanja podne i da se odmori u hladu drveta, koje je raslo iznad izvora. Odmarajući se poslije namaza, jedan čovjek dođe da se i on tu odmori. Mladić se  obraduje njegovom dolasku jer mu je već bilo dojadilo  da sam putuje. Kad su se odmorili i prije nego su krenu li dalje putovati, mladić izvadi jednu jabuku i dadne je  ovom putniku da je  popolovi. Ovaj to i uradi, samo  što je sebi odrezao malo više, a njemu malo manje. Kad  je to vidio mladić, na jednoj raskrsnici rekne svom saputniku, koji je krenuo desno, da će on ići lijevo, te se  tu rastanu. Drugi dan, dok je putovao, u neko doba su sretne drugog čovjeka s kojim nastavi putovanje. Kad su  se poslije namaza odmarali u hladovini, i ovom dadne  drugu jabuku da je popolovi te tako vidi da li će i dalje  s njim putovati. Ovaj uzme nož i sebi odreže manje, a njemu više. Mladić odmah odluči da i s njim neće putovati jer mu je babo rekao da može putovati samo s onim  koji tačno popolovi jabuku. Treći dan je putovao kroz  krajeve koji su njemu bili nepoznati diveći se ljepoti polja i proplanaka. U daljini ispred sebe ugleda greblje i  neke ljude u njemu. Kad se primakao, vidio je dvojicu  ljudi kako toljagama udaraju po svježem mezaru. Stao je  u čudu i gledao šta rade. Nešto ga je steglo oko srca jer je  vidio prvi put da neko tako bihuzuri umrlog. “Šta to za Boga miloga radite ?” – upitao ih je. “Šta  vam je on kriv pa po njegovome mezaru udarate ?” 

“Kriv nam je jer nam je ostao dužan pare koje ne možemo nikako naplatiti te hoćemo bar ovako da ga bihuzur činimo.” On ih onda upita koliko im je ostao dužan i kad su mu rekli, on im je ponudio da za njega plati dug samo da prestanu udarati po njegovome mezaru.  

Ovi jedva dočekali i čim im je on dao pare, oni su bacili toljage i otišli svojim kućama. Mladić nastavi put da lje u sebi stalno ponavljajući “Vela havle vela kuvvete  illa billahil alijjil azim” – čudeći se postupku one dvojce. Samo što je odmakao od greblja, na jednoj raskrsnici ugleda jednog mlađeg čovjeka kako sjedi pored puta.  Kad mu je prišao, poselamio se s njim te nastaviše putovati zajedno. Mladić sa strahom izvadi onu treću jabuku te je dadne ovom da je popolovi. Kad je popolovio,  vidio je da je tačno popolovljena osim patljaca, koji je  na jednoj strani bio viši. Mladić u sebi rekne: “Dobro je,  sa ovim ću putovati.” Kad ga je upitao da zajedno putuju, ovaj mu rekne da može, ali pod jednim uvjetom:  “Ako pristaneš da na ovom putovanju, što god steknemo,  popolovimo na pola, onda sa mnom možeš putovati.”  

Mladić se sjeti babe i njegovih riječi da mu saputnik  može biti samo onaj koji tačno popolovi jabuku te bez  razmišljanja pristane na njegov uvjet. Dugo su vremena putovali dok nisu došli u jedan grad na čijem se trgu  okupila masa mladića ispred sultanove palače. I oni se  umiješaše među njih. S prozora palate jedna djevojka,  lijepa k’o arapska noć, gledala je po onim mladićima. Na  licima mladića kao da se osjećao neki strah, što je njima  dvojici bilo čudno. Jednog mladića do sebe upitaše šta  se to ovdje dešava. Odgovorio im je da to sultanija bira  sebi muža. Svi mladići iz grada moraju tu doći kako bi  ona izabrala sebi muža. Ali dosad, koga god je izabrala,  kad navečer s njom u sobu legne, ujutro osvane mrtav.  Sultanija je lijepa, ali je nijema i zato svako sa strahom  čeka na koga će baciti svoj jagluk. Dok su to govorili, jagluk padne na mladića. Dok se u čudu okrenuo, dvoji ca stražara dođoše do njega i povedoše ga u sultanske  dvore. Za njim krene i njegov drug. Sa gradskih zidina,  po naredbi sultana, počeli su pucati topovi u znak slavlja što mu je kći sebi odabrala muža. Sultan u dvorskim  odajama priredi veliko slavlje na kome su stanovnici grada dugo jeli i veselili se. Kad je pala noć i došlo vrijeme  da mlada i mladoženja krenu u đerdek, s njima u sobu  krenu i njegov drug. Mladić ga začuđeno pogleda te mu  reče: “Pa nećeš valjda s nama skupa u sobu ući ?” On mu  odgovori: “Dogovor je dogovor.” “Zar nismo rekli da sve  dijelimo popola ?” 

Mladić pognu glavu i pomiri se s tim, a sultanija je s  nevjericom posmatrala šta se dešava. Drug mu reče da  sa svojom ženom legne u postelju, a da će on u ćošku  za vratima prespavati. Brzo su mlada i mladoženja od  umora utonuli u san, dok je njegov drug otvorenih očiju odmarao naslonjen na zid. U gluho doba noći iz jednog  ćoška se pomoli zmija, koja krene put mladića. Njegov  drug je hitro skočio i nožem, koji je imao za pasom,  odsjekao joj je glavu, te je stavio sebi u džep. Domalo iz drugog ćoška se pomoli druga zmija, te i njoj odsiječe glavu,  koju je stavio sebi u džep. Za nekoliko minuta i iz trećeg ćoška se pomoli treća zmija, koja krene put mladića. I njoj njegov drug nabrzinu odsiječe glavu te je stavi  sa one dvije. Kad je bilo vrijeme sabaha, sultan je sav  usplahiren stajao pred vratima svoje kćerke i sa strahom  iščekivao šta će biti sa njenim mužem. Kad su se iz sobe  pomolili mlada i mladoženja, veseli i zdravi, njegovoj  sreći nije bilo kraja. Odmah je naredio da se veselje proglasi u čitavoj carevini zato što mu je zet ostao živ. Onaj  njegov drug ništa nije govorio o tome šta je te noći uradio, ali nije više ni išao skupa s njim i njegovom ženom  da spava. 

Prolazili su dani ispunjeni mirom i srećom, koja se  osjećala kod svih stanovnika carevine. Nakon nekoliko  godina provedenih u carevini mladić je sve češće mislio  o svome babi, svojoj majci i zavičaju, koji mu je toliko nedostajao. Zbog tuge koju je osjećao u srcu za svojom poro- dicom iz dana u dan bivao je sve zamišljeniji. Sultan,  koji je bio jako mudar, počeo je primjećivati kod svoga  zeta tu promjenu. Jedno jutro ga pozove sebi na razgovor. Nakon upornog navaljivanja da mu kaže razlog njegove zamišljenosti, mladić mu rekne da se zaželio svojih  roditelja, koje dugo nije vidio i o kojima ništa nije znao.  

Poslije kraćeg razmišljanja sultan ga je pitao da li bi želio poći u svoj zavičaj, na što je mladić sav radostan potvrdno odgovorio. Sultan ga pozva da s njim ode u carske hazne s blagom te mu rekne da sebi puni sanduke s dukatima, natovari na konje, te da sa svojom ženom i  drugom krene put svoga zavičaja. 

Kad su krenuli, sultan se suznih očiju oprosti od svoje  kćerke i zeta, kojeg je zavolio kao svoga sina. Tokom tog  putovanja mladićev drug je stalno bio uz njega. Jednog  dana stigoše do raspuća gdje su se prvi put sreli. Drug  rekne mladiću: “Ovdje se rastajemo. Ti idi svojim, a ja  ću svojim putem. Prije nego se rastanemo, po našem dogovoru, moramo sve podijeliti popola.” Mladić odmah  krene da polovi dukate, no on ga zaustavi rekavši mu da  će to kasnije. 

“Počet ćemo sve dijeliti, ali od žene.” 

“Kakve žene ?” – rekne mladić. – “Ona je moja jer je  za mene vjenčana ! Rekli smo, sve što steknemo, da ćemo  poloviti, ali tu ne spada žena ! Gdje ćemo nju poloviti ?!”  – objasni mladić. 

“Od nje ćemo početi” – opet će njemu drug. “Ti je  uzmi za jednu ruku, a ja ću za jednu, sabljom ću je po poloviti, tebi pola, meni pola.” 

Sve je to jadna sultanija gledala i slušala razrogačenih očiju, ne vjerujući da će je sabljom poloviti. Kad je  mladić vidio da nema druge, uzme ženu za jednu ruku,  a njegov drug za drugu ruku. Drug mu podigne sablju  iznad njene glave, a ona, kad je vidjela da se ne šali već  da će je sabljom udariti, od silnog straha strašan vrisak  joj se oteo iz grla, a s vriskom iz njenih usta izašla je zmija napolje. Njegov drug odmah prileti i nožem zmiji odsiječe glavu. Sultanija u tom trenutku progovori: “Bože,  šta to sa mnom bi ?! 

Drug mu iz džepa izvadi one tri zmijske glave, stavljajući ih pored četvrte. “Vidiš”, rekne mu, “ove zmije  su bile sestre.” Mladić nastavi dalje: “Kad su bile male,  jedna je ušla sultaniji u usta dok je ona spavala u bašči. One bi po noći dolazile do sultanije da se druže sa  svojom sestrom. Mladići su osvanjivali mrtvi poslije prve  bračne noći jer su ih one ujedale. Kad je bila tvoja prva  braćna noć, ja sam njih ubio te ti tako spasio život. Tako  sam ti vratio dug za tvoju dobrotu koju si pokazao prema  meni. Ja sam onaj po čijem su mezaru udarala ona dvo jica zbog duga kojeg sam imao prema njima. Ti si njima  vratio moj dug, a ja sam se tebi odužio tako što sam ti  spasio život. Ovdje se rastajemo, ti idi svojim, a ja ću svo jim putem.”

( Hikaje iz naših halvata. Visoko: MIZ Visoko, 2023. Str. 23-28)

SOFTA I DJECA OD DŽINSKOG CARA

Jedan dječak usnije san da mu je sunce ušlo u desni rukav, a mjesec u lijevi, a da mu je zvijezda ušla u njedra. Kad je ujutro ustao, ode do matere da joj kaže san.  No, ona mu ne okrene na hajr i ne htjedne joj reći san. Ni  otac mu ne rekne: “Hajr inša Allah”, pa i njemu ne htjedne kazati san. Poslije ode u medresu do svog muderrisa  da mu kaže san. Ni on mu ne okrene na hajr te mu on ne  htjedne kazati šta je usnio. Muderris je insistirao da mu  kaže san, no on je to odbio. Onda se muderris naljuti te  ga istjera iz medrese. 

Dječak se nakon toga uputi prema Carigradu. Kad je  došao u Stambol, policija ga uhapsi na ulici te ga odvede u zatvor. On je njih molio da ga puste. Rekao im je da  on nije nikakav špijun, već da je došao da tu stiče znanje  u medresi. Molio ih je da ga upute u jednu od medresa.  Oni to i učine. Kad je došao do muderrisa, zamolio ga je  da ga primi da kod njega stiče znanje. No, ovaj mu od govori da bi ga rado primio, ali nema smještaj za njega. 

“Istina, imam jednu slobodnu sobu, no ko god u njoj  zanoći, ujutro osvane mrtav.” Dječak je navaljivao da ga  primi u medresu makar spavao u toj sobi. I poslije njegovog silnog navaljivanja, muderris ga preko volje pri mi. Taj je dan učio kod muderrisa, a navečer je otišao  u sobu koja je imala samo gole podove. Odmah je sjeo  i počeo pamtiti svoj sabah. Kada je bilo pola noći, pukne duvar i iz njega izađe jedan mladić i djevojka. Čim  su izašli, došli su do njega i sjeli mu u krilo. On je šutio i  svoj ders pamtio. Ono dvoje počeli su ga škakljiti i dirati.  U jednom momentu on se naljuti i udari im po šamar. 

Onaj momak i djevojka jauknuše i pobjegoše kroz duvar  svom babi. 

A bila su to džinska djeca, džinskoga cara. Odmah car  pošalje po njega svoje zaptije da ga pred njega dovedu.  Kad su ga doveli, džinski ga car upita: “Zašto si ti udario  moju djecu ?” 

“Nisu ono tvoja djeca” – rekne mu mladić. “Da su ono  tvoja djeca, bila bi bolje odgojena i ne bi mene uznemiravala u mom poslu, jer ja sam učio, a oni su mene štipali  i škakljili.” 

Onda mu car rekne: “E, kad je tako, onda ja dajem  svoju djecu tebi da ih ti učiš. Ja godinama tražim nekog  kao ti da mi djecu uči. Od mene će ti ići sva idara (hrana)  i još ću ti do sebe sobu prostrijeti. Ali, upamti, moja će ti  djeca dolaziti u jedan sahat noću. I, ovo nikome nemoj  kazivati.” 

Mladić prihvati uvjete džinskog cara. Do jutra, car na mjesti sobu sa najskupocjenijim stvarima. Ujutro, kada  se probudio, čuo je klepet kazana. Kad je otvorio vrata,  pred njima je zatekao svog muderrisa koji ga upita: “Zar  si živ ?”  

“A što ne bi’ bio ?” – rekne mu mladić. 

“Jesi li sinoć išta vidio ili čuo ?” – upita ga muderris. “Nisam ništa” – odgovori mu mladić. 

Muderris, gonjen znatiželjom, proviri u softinu sobu  i osta iznenađen kad je u njoj ugledao skupocjen namještaj. 

“Otkud ti ove skupe stvari ?” – upita ga. 

“To su moje stvari koje su mi sinoć stigle te sam s njima namjestio sobu.” 

Mladić je po danu učio pred muderrisom, a po noći  djecu džinskog cara podučavao onome što je taj dan naučio. Tako su mu prolazili dani ispunjeni učenjem u medresi, a noći podučavajući djecu. 

U Stambolu je običaj da softe tokom ramazana zovu  jedni druge na iftar. Tako su i mladića zvali njegovi ahbabi sebi na iftar. Kada je na njega došla reda da zove ostale  sebi na iftar, on se zabrinu jer nema ništa osim idare što  mu je džinski car davao. Tu noć, dok je učio djecu, bio je  tužan i plačan jer nije znao kako će dočekati ostale softe.  To djeca primijete te odu ocu i reknu mu u kakvom je halu  mladić. Otac ih pošalje nazad da ga pitaju zašto je tužan.  Kad su ga upitali, on im je odgovorio da je njegova reda da  spremi iftar, a on nejma nigdje ništa. Kad su to rekli babi,  on im rekne neka se ništa ne brine, neka on njih zovne na  iftar, a on će se pobrinuti o idari i o drugom što je potrebno. On je taj dan pozvao sve softe na iftar. Kad je bilo pred  iftar, počele su softe dolaziti u njegovu sobu. Kad su ušli,  počeli su između sebe zagledati, jer nigdje vatre i sahana  za večeru. Mladić im je pričao i pričom odvraćao pažnju  od sofre. U jednom duvaru imao je dulaf na koji mu je  hrana dolazila. Domalo klepnu dulaf te on skoči i uze legen od zlata i ibrik koji je bio od zlata i maštrafa sva od  zlata. On svim softama polije na ruke. Kad je puko top,  onda je opet klepn’o dulaf i došla je sofra puna takvih jela  što ih softe nikad nisu jele. Takvih jela nije bilo ni u sultana. Kad su iftarili, opet klepne dulaf te mladić ustane i doese mangalu sa kahvom i fildžanima od zlata koje ni sultan nije imao. 

Tada jedan od softi begeniše jedan fildžan za bajramluka da odnese sultanu pošto su bili pozvani da  ga za Bajram zijarete. Softa nije znao za onoga kradljivca  da je ukrao jedan fildžan te mangalu i fildžane odnese u  dulaf. Pošto je sutradan bio Bajram, sve softe odu sultanu  na selamluk i da s njim bajramuju. Onaj softa što je ukr’o  fildžan dođe do sultana i pokloni mu ga. Kad je sultan vidio fildžan, iznenadi se, jer tako lijepog i skupocjenog fildžana nikad nije vidio. Upita onog softu odakle mu ovaj  fildžan. On odgovori da ga je kupio. Sultan rekne da u njegovoj carevini nejma ovakve vrijednosti te da kaže odakle  mu. Softa moradne reći odakle ga je uzeo. Sultan pošalje  ferman da mladić mora sutra doći pred njega na odgovornost. Kad je dobio ferman, mladić se zabrine i uznemiri.  Tu noć, kad su došla djeca da uče, vidjela su da je neveseo  te odu ocu i to kažu. Džinski ga car pozove sebi da  čuje razlog njegove brige. On mu rekne da se tako i tako  desilo i da ga sultan zove na odgovornost. 

“Ti se ništa ne brini”, rekne mu, “evo tebi pismo pa ga  ponesi svome sultanu i reci mu da sutra navečer sa svojom pratnjom i sa svojom muzikom dođe tu i tu na jednu  ćupriju.” 

Ovaj mladić sutra ode caru i preda mu taj ferman.  Kad je to car vidio, začudio se odakle u njegovoj carevini još jedan car. Kad je bilo gluho doba noći, car je sa  svojom pratnjom i muzikom došao na most, gdje je džinski car bio sa svojom pratnjom. Sjeli su da razgovaraju o  tom mladiću i o njegovoj pameti. Onda naš car rekne da  nejma pametnijeg u svom carstvu od njega i da ga imenuje za svoga velikog muftiju. I džinski car rekne da i u  njegovom carstvu nejma pametnijeg od njega i da ga i on  imenuje za svoga muftiju.

(Hikaje iz naših halvata. Visoko: MIZ ViIsoko, 2023. Str.52-55.)      

JABUKA 

Bio jedna mladić koji je jednog lijepog sunčanog dana  šetao pored rijeke diveći se ljepoti jeseni i rijeci koja je proticala kroz mirisne bašče. Gledajući u vodu,  ugleda kako nekoliko rumenih jabuka pliva po površini.  Dođe mu ah na jabuku te jednu dohvati iz vode i zagrize  je. Kad je progutao zalogaj, naumpadne mu da je jabuka tuđa i da nije pitao za halal. Krenu uz rijeku noseći  jabuku u ruci, gledajući s koje je grane spala. Ugleda  jednu granu od jabuke koja se nadvila nad rijeku i sa  koje zrele jabuke padaju u vodu. Nekog čovjeka upita  da li zna čija je to bašča. Ovaj mu rekne ime sahibije  pokazujući mu kuću gdje živi. Kad je došao do njego ve kuće, ugleda mnogo ljudi kako vrhu žito na gumnu  ispred kuće. Upita jednog radnika gdje je vlasnik, a ovaj  ga uputi do čovjeka koji je slagao snoplje žita. Kad mu je  nazvao selam, ovaj mu uljudno odgovori. “Hajrullah ?”-  upita ga domaćin. 

Mladić izvadi iz džepa nagriženu jabuku i ispriča mu  kako je uzeo iz vode i zagrizao, a nije pitao za halal. Zato  je došao do njega, da traži halala za zalogaj koji je pojeo.  Domaćin je gledao uz njega, niz njega, ne vjerujući da je  neko došao da traži halala za jednu jabuku. Odgovorio  mu je da ne može odmah da mu halali, već, ako hoće da  mu on halali, onda taj halal treba zaraditi. Pokaže mu na  snoplje žita i rekne mu da ga naslaže na gumno kako bi  se moglo ovrijeći. Kad to uradi, on će mu halaliti. Mladić  je vidio da nema kud. Ako hoće da mu halali, mora i raditi. Odmah počne na gumno slagati snoplje kako mu je  domaćin i rekao. Dok je radio, ovaj ga je stalno pogledao ne vjerujući da neko za zalogaj jabuke može biti spreman raditi ovako teške poslove. 

Poslije akšama, mladić zatraži od domaćina halal i  izun da ide kući. On mu predloži da ostane na konaku,  pa će mu ujutro poslije sabaha halaliti. Mladiću nije bilo  druge već da tako i uradi. Sutradan, poslije ranog sabaha, domaćin se obrati mladiću riječima kako je on svu  noć razmišljao o halalu i da mu on, tek tako, ne može  halaliti, već ako je spreman da jednu heftu kod njega  radi, pa će mu onda halaliti. Mladić se silno iznenadi  na ove riječi ne vjerujući da neko za jedan zalogaj jabuke od njega traži toliki zahmet. Razmišljao je da odmah  odatle krene svojoj kući, ali mu naumpadne šta znači  nositi tuđi hak na duši i tuđu lokmu jesti i ne dao Bog  tako umrijeti i pod dugom otići na Ahiret. Na kraju odluči ostati tu još jednu heftu kako bi zaradio halal. Kad je  pristao, domaćin mu odmah naredi šta će tu heftu raditi.  On se svojski prihvati posla, a domaćin ga je stalno posmatrao kako marljivo radi ne vjerujući da još ima tako  moralnih mladića koji su spremni za jedan halal toliko  znoja proliti. Kad je prošla hefta dana dođe kod sahibije,  da se s njim halali. 

“E, moj madiću” – rekne mu vlasnik jabuke – “Ja ti još  ne mogu halaliti ! Ima još jedan uvjet da ispuniš, pa ako  ga prihvatiš, onda ću ti zaista halaliti. Ja imam kćerku  koja je i gluhonijema i ćorava i sakata. Ja za nju odavno  tražim muža, a koliko vidim, ti bi za nju bio najbolji. Pa  ako ćeš se oženiti s njom, ja ti onda od srca halalim. Ne  moraš mi odgovoriti prije jutra. Ujutro, ako pristaneš, ja  ću zovnuti kadiju da vas vjenča.”

Kad mu je to rekao, otišao je od njega ostavljajući ga  široko razrogačenih očiju, ne vjerujući sam sebi šta ga  je zbog jedne jabuke snašlo. Svu noć nije oka sklopio.  Hodao je iz ćoška u ćošak, sam sa sobom razgovarajući:  “Ma gdje ću to prihvatiti ?! Ja u najboljoj mladosti da se  oženim s djevojkom sa takvim mahanama i da s njom živim ostatak života. Ne mogu ja to prihvatiti, pa makar mi  nikad ne halalio. Vidi šta mi uradi jedan zalogaj jabuke.  Dragi Allahu, kakav me musibet snađe.”  

Pred sabah mu dođe lik njegovog hodže, koji je na  jednom vazu govorio kako će mnogi za tuđi mal i tuđi  hak goriti u Džehennemu ako im se to ne halali. Bolje  mi je i s njom se oženiti već džehennemsku vatru kušati.  U takvom halu dočeka i sabah, poslije kojeg je otišao do  sahibije da mu saopći svoj pristanak. Brzo pozvaše kadi ju i komšiluk koji sa svih strana počne pristizati na svadbeno veselje. 

“Mladiću !” – rekne mu domaćin. “Obaveza je mladoženje da prije nićaha vidi mladu. Hajde u kuću da je vidiš.” 

Mladić, jedva dižući nogu za nogom, za njim uđe u  kuću. Kad je ušao, u jednom ćošku ugleda šćućurenu  djevojku, koja je bila sva prekrivena duvakom. Kad je došao do nje, ona ustane i skine duvak s lica. Mladić je zanijemio od prizora kojeg je ugledao: pred njim je stajala  najljepša djevojka koju je ikad vidio. Gledala ga je svojim crnim očima, a na licu joj je bio najzanosniji osmijeh  na dunjaluku. Kad je progovorila svojim glasom, bio je  ljepši od slavujevog poja. 

Njegovo čuđenje je prekinuo njen otac: “Vidiš, mladiću, kad si došao do mene da tražiš halal za jabuku, mislio sam da se šališ sa mnom. Nisam mogao vjerovati da ima  još neko ko se čuva tuđeg hakka. No kad si bio za halal  spreman da radiš tolike dane, uvidio sam da si iskren i  da nećeš odustati od bilo kojeg mog zahtjeva. Kad sam  ti ponudio brak sa mojom kćerkom i rekao ti da je i gluhonijema i ćorava i sakata i kad si ti i to prihvatio, shvatio  sam da si ti pravi muž za moju kćerku. Rekao sam ti da  je moja kćerka – gluha jer nikada nije slušala fuhuš besjede; rekao sam ti da je nijema – jer preko njenih usta  nikad nije prešla psovka i prostota; rekao sam ti da je ćorava – jer nikad nije gledala u haram; a sakata – jer svo jim nogama nikad nije išla za haramom.” 

Iz braka tog mladića i djevojke rodio se Imami Azam,  Ebu Hanife, jedan od najvećih učenjaka Šerijata.

(Hikaje iz naših halvata. Visoko: MIZ Visoko, 2023. Str. 42-45)

HAZRETI HIDR I DRVENE KAŠIKE

Jedan čovjek imao četiri sina. Od malih nogu ih je podučavao islamskom ahlaku nastojeći da kod njih razvije osjećaj džometluka, jer je i sam bio džomet. Ko god  bi od putnika namjernika dođi u to mjesto, konačište i  jemek su nalazili kod njega. 

Musafiri su od njega odlazili zadovoljni i gotovo svi  mu upućivali hajir-dovu za ono što je on njima hizmetio.  

Godinama je on dočekivao musafire ne gledajući da li  je neko bogat ili siromah. On je sa svojim sinovima ziratio zemlju puneći plodovima svoje hambare, iz kojih je  hranio svoju porodicu, a i mnoge musafire. Kako su sino vi odrastali i opasavali se snagom, sve su više poprijeko  gledali na to što im babo dočekuje tolike musafire, trošeći ono što su oni teškom mukom stekli. Jednog dana,  najstariji sin skupi hrabrosti te se obrati babi iznoseći  nezadovoljstvo svoje braće i svoje zbog njegovog dočekivanja musafira. Otvoreno su mu rekli da oni neće više  za druge raditi već samo za sebe. Kad su mu to rekli, on  je sa tugom u očima oborio glavu preda se i dugo u tom  položaju šutio. 

“Sinovi moji,” – rekao im je – “volio sam da mi to niste  rekli, jer sam vas odgajao da budete džometi i da sa radošću dočekujete musafire. Ali, kad ste tako odlučili, ja  to poštujem. Ali bi’ vas molio da mi dozvolite da još jednu godinu dana nastavim sa svojim adetom. Za to vrijeme svaki musafir da jede novom kašikom. A sve te kašike  ostavljajte na tavan.”

Sinovi prihvatiše babin prijedlog te su godinu dana  radili kako im je rekao. Kad se navršila godina dana, po zove babo sinove te im naredi da sve kašike skinu s tavana i ispred kuće stave na jednu gomilu. Gomila je bila  velika jer su te godine musafiri dolazili u velikom broju.  Jednom od sinova naredi da potpali vatru ispod kašika.  Suhe drvene kašike odmah su počele goriti. Kada se stišala vatra, naredi jednom sinu da razgrne žeru na tlima.  Ovaj, kad je razgrnuo, četiri kašike nisu izgorile, mada  su bile drvene kao i druge. Sinovi su sa čuđenjem gledali  u neizgorene kašike ne vjerujući da nisu izgorile. “E, sinovi moji”, rekne im babo, “vidite li ove četiri kašike koje  su čitave ? U toku ove godine za našom sofrom je četiri  puta jeo hazreti Hidr. Njegov dolazak je povećavao bereket u našoj kući. A vi sad radite što vam je volja.” 

Sinovi oborenih glava obratiše se babi tražeći od njega halala i moleći ga da i dalje nastavi sa svojim adetom,  a oni će ga u tome slijediti.

(Hikaje iz naših halvata. Visoko: MIZ Visoko, 2023. Str.32-33).

KNJIGE U KOJIMA U VEĆOJ, ILI MANJOJ MJERI 

ZASTUPLJENE HIKAJE 

Među  autorima čiji je rad karakterisalo zanimanje za teme koje su predmet interesa u ovom radu, pored Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, ističu se: Mula Mustafa Bašeskija, Edhem Mulabdić,Safvet-beg Bašagić, Hamdija Mulić, Abdurahman Nametak, Abdulah Budimlija, Hajdar Hulusija i drugi.

Mula Mustafa Bašeskija (Sarajevo, 1731- Sarajevo, 18.08.1808) ljetopisac, pjesnik (Ševki), kaligraf i sakupljač narodnog  blaga

Bašeskija je rođen je u Sarajevu 1731 ili 1732, godine u Mimar Sinanovoj mahali. O njemu znamo onoliko koliko je sam zapisao u svom ”Ljetopisu”. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. Pripadao je sarajevskoj ulemi, bez nekog većeg društvenog utjecaja, bavio se različitim intelektualnim zanimanjima unutar Islamske zajednice. Jedno vrijeme je bio profesionalni  pisar i imao dućan u blizini Begove džamije. Na turskom jeziku je vodio ljetopis (1746-1804) jednu vrstu dnevnika u kojem ja zapisao kako biografije umrlih osoba tako i opis događaja različire vrste. Izvod iz njegovog ljetipisa objavljen je u “Glasniku Zemaljskog muzeja” (1913-1919). Kao posebnu knjigu prijevod ljetiopisa sa popratnim bilješkama, objavio je Mehmed Mujezinović u Sarajevu 1968. godine.

Značajan segment Bašeskijinog Ljetopisa čine djela književnosti, narodne pjesme i autorske strofe, te prozna djela iz riznice narodnog stvaralaštva, uključujući određen broj usmenih priča, odnosno hićaja, kako ih sam Bašeskija imenuje.

Pod pojmom hićaja, Bašeskija donosi bogat korpus narodnih priča, predaja, bajki, basni, zagonetki, šaljivih priča… Narodne priče, autor je sakupljao iz više izvora, neke koje žive u narodnom pamćenju i prenose se usmeno i sam je zapisao. Većina priča koje je zabilježio vode porijeklo sa islamskog istoka. Neke su zabilježio po slušanju a neke je prepisao – u jednom slučaju kaže da je priču preuzeo iz knjige “Život životinja” inače klasičnog djela arapske književnosti (vjerovatno je riječ o djelu Hajat-ul.hajvan arapskog autora ad-Damirija).Univerzalna poruka ovih priča najčešće s razlogom zamagljuje njihovo literarno porijeklo.

U Bašeskijinom Ljetopisu srećemo kako legendarne isto tako i stvarne historijske ličnosti prisutne i u drugim sličnim zbirkama hikaja kao što su: Sulejman pejgamber, Lokman Mudri i Nasrudin Hodža, 

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (19.07.1839 – Sarajevo, 29.07.1902)

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, pored društvenih poslova,  bavio se i književnim radom, sakupljao je narodne poslovice, predaje, priče,narodnne pjesme, etnološku građu različite vrste.Napisao je i nekoliko originalnih priča za djecu.  U svakom istraživanju bošnjačkog nematerijalnog kulturnog naslijeđa nezaobilazne su dvije Ljubaušakove knjige: Narodno blago  (Sarajevo: vlastito izdanje, 1887.460 str.) i Istočno blago (Dževahir-ul-šarqije)  (Sarajevo, 1897) Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka u kojima su, pored druge raznolike usmeno-književne građe nalaze i primjeri narodnih pripovijedaka – tipa hikaje.

Edhem Mulabdić (27.12.1862- 29.01.1954)

Među 222 teksta koji čine Rukovijet šale (1893), zbirku nejednakog kvaliteta priloga, koju je l893. u Sarajevu objavio Edhem Mulabdić, očigledno je da ima niz narodnih umotvorina i to posebno onih u vezi sa likom Nasrudin Hodže. Knjiga je urađena bez velikih ambicija, pa joj je dokumentarna vrijednost veća od kulturološke. 

Omer beg Sulejmanpašić Skopljak (Odžak, 1870- Odžak, 1918)

Pod naslovom Srpske narodne pripovijetke je Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak (Sarajevo, l889) objavio niz pripovijedaka što su ih u pero sakupljača kazivali Fazla i Zijad Fazlibegović iz Goruše kod Bugojna. 

Safvet-beg Bašagić (1870-1934)

U okviru izdavačke djelatnosti „Beblioteke Braće Bašagić“ 1907 godine je objavljena knjiga pod naslovom Uzgredne bilješke – pričice i dosjetke (Sarajevo, 1907) u kojoj je zastupljen određen broj priča – usmenih pripovijedaka čiji je tematski fokus usmjeren na ličnosti i događaje iz Is islamskog Istoka. 

Među likovima koji su spomenuti su i oni koji se mogu smatrati kandidatima  za prigode i sadržaje drugih knjiga sa sadržajem hićaja i latifa kao što su: Harun er- Rešid, Melikšah Seldžučki, mudri kadija, pjesnik Imr-ul-Kajs, arapski medicinar i alkemičar Muhamed Zekerija ar-Razi, perzijski car Nuširvan, Ibn Hadi kadija iz Aleksandrije, halifa Omer Ibn Abd-ul-Aziz, dinastija Abasida,  Aleksandar Makedonski, Hazreti Alija, Hazreti Omer, Behluli Dana, Abdul-Melik ibn Mervan, Sulejman pejgamber, kralj Filip Makedonski i drugi. 

Hamdija Mulić (Konjic, 1881-Sarajevo, 1944)

U širokoj lepezi pedagoškog i književnog rada Hamdije Mulića,pored drugih prilloga folklornog karaktera, našle su se i „Istočne priče“. Pod ovim naslovom u knjizi Hamdija Mulić, pedagog, prosvjetitelj, reformator i književnik (Sarajevo: Tugra, 2008. 2 sv.) koju je priredio Ifet Mustafić objavljene su: „Zlatni divit,“, „Tri košnice“ i „Berićet“(str.199-206).

Abdurahman Nametak (1908-1982)

U knjizi pod naslovom Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti (Sarajevo: Svjetlost, 1981) Abdurahmana Nametka objavljena je „Hićaja : priča o Musa pejgamberu“ u kojoj se na indirektan način ukazuje na važnost namaza u svakodnevnom životu čovjeka i promovišu etičke vrijednoasti putem dosljednog pridržavanja vjrskih propisa i uputa. 

Abdulah Budimlija (Foča, 1922- Tuzla, 2009)

U predgovoru knjige Hafizove latife: Bošnjaci u pričama, dosjetkama i šalama (Tuzla: Harfograf, 1997. 78 str.) njen priređivač hafiz Abdulah Budimlija Fočak kaže:”Moja odluka da napišem ovu knjižicu u kojoj su sabrane priče i šale došla je od nagovora mojih dugogodišnjih prijatelja. U ovom vremenu nije mi do smijeha i šale. Mnogi će me osuđivati i kritikovati s obzirom na moje zvanje, a da bih se donekle opravdao, pozivam se na postupak Reulullah a.s koji se ponekad znao našaliti , poručujući vjernicima da su lijepa i umjesna šala i iskren osmijeh najkraći put do ljudskih srca i da i to zbližava ljude. Umijeće priče i šale su dobro došle  i potrebne u ovom našem briga punom vremenu. 

Na kraju je dodao: “Nadam se da će ove hićaje i dosjetke poslužiti kao pouka i opomena.” Ovim iskazom Hafiz Budimlija, kao da se snebiva i  kao da osjeća neku nelagodu, što njegove priče imaju naglašeno humoresknu notu na što upućuje i ključna riječ iz naslova njegeove zbirke latifa koja u najkraćem označava nešto radosno, vedro, ugodno. 

Narodne  pripovijetke iz Bosne i Sandžaka (1977)

Sadržaj knjige Narodne pripovijetke iz Bosne i Sandžaka čini skupina priča koju je svojevremeno sakupila grupa učenika četvrtog razreda Gazi Husrevbegove medrese.

Knjiga je prvi put objavljena u Sarajevo, 1977. Drugi put je izašla u Wuppertalu u izdanju “Bosanske riječi” 1994. godine. Knjiga sadrži 38 narodnih pripovijedaka sa naglašenim lokalnim karakteristikama, od kojih neke korespondiraju po sadržaju sa onim navedenim u knjizi Hikaje iz naših halvata. Ovdje je posebno dojmljiva bajkovita priča sa lokalnim obilježjima koja nosi naslov “Đerzelez Alija i aždaha”.Radnja ove bajke dešava se u blizini sela Baćica koje se nalazi u opštini Tutin, na krajnjem jugozapadu Sandžaka  u Srbiji.

Hajdar Hulusija  (1930-2001) 

Hajdar Hulusija, književnik iz Zenice, je u svojoj knjizi Legende (Zenica: Društvo pisaca BiH, podružnica Zenica, 1998) literarno uobličio brojne legende i predanja koje se odnose na grad Zenicu i njegovu okolinu.U Hulusijinoj knjizi se nalazi jedna legenda o Zelenom čovjeku.  

Priča u fokusu ima ogroman kamen u koritu rijeke Bosne, zvanom Zelenjak ispod kojeg navodno boravi Zeleni čovjek: “Vjeruje se, kaže Hulusija,  da ispod Zelenjaka bivkuje strašni buljooki čovuljak, zelene boje u narodu prozvan Zeleni čovjek.Dok se djeca u sparnim danima kupaju u Bosni on preža na usamljene kupače, skriven u šipražju obale, ili ispod riječne površine. Čim upreža usamljenog  kupača, ustremi se prema njemu, obenđija ga, pa odvuče kroz najdublje virove u svoje čarobne odaje.”(Str. 86).

POSLOVICE I ZAGONETKE

Ako hoćeš da si dobar, ne čini drugom što tebi nije drago.

Ako je hitnja mrijeti, nije kopati.

Ako nijesu čeljad bijesna, kuća nije tijesna.

Ako vuk promijeni dlaku, neće ćudi nikada.

Bez halata nije ni zanata.

Bogat je ko nije dužan, a mlad ko je zdrav.

Bolje je ne počet, nego ne dočet.

Cijena zanata veća je od zlata.

Crna kapa zla prilika.

Ćoravu svijeća ne treba.

Čija busija, onoga i mejdan.

Čovjek bez slobode, kao riba bez vode.

Čuvaj zdravlje za starost, a ljetinu za zimnicu.

Da ih je za njivom koliko za sinijom, lahko bi se obradilo.

Da je pravim putem išo, davno bi kući došo.

Dva pehlivana na jednom užetu ne mogu.

Fali čovjeka, gdje ne čuje, a ruži ga gdje čuje.

Gdje je mâla tu je i zijana.

Gdje je vatre, tu je i dima.

Gluhu šaptat, slijepu namigivat, ne koristi.

Hrsuzu ključ ne treba.

Iglom se bunar ne kopa.

Ispeci pa izreci.

Jedna lastavica proljeća ne čini.

Jezik veže ljude, uže konje i volove.

Kad smo ljudi, budimo i uljudni,

Koga je zmija klala i guštera se boji.

Lahko je tuđim perjem letjeti.

Lijepe kolo vode, a ružne kuću kuće.

Ljudi se vežu za jezik, a volovi za rogove.

Malehno je zrno biserovo, al’ ga nose gospođe na vratu.

Na gotova konja lahko je uzjahati.

Nauka je jedna muka, a oduka dvije.

Ne budi svakoj peći ožeg.

Ne budi tuđi, ako moreš biti svoj.

Ne hvali konja, kog jašio nijesi.

Nejma sela bez adeta.

Nijesu svačija usta kutija.

Obraz i novac ujedno se čuvat ne mogu.

Oči su svjedok a ne uši.

Oči svašta vide, a sebe ne vide.

Od dobre volje, ništa nije bolje

Od gladne mačke bjež u kraj, a sita se lava ne boj.

Od gotovine veresije ne gradi.

Od hrđava ždrebeta mnogo puta dobar konj iziđe.

Od jednog kamena duvar bit ne može.

Od kantara boljeg kadije nejma.

Od kućnog mira, bolje stvari nejma.

Od kuge za brdo, od puške za drvo.

Od Kulina bana i dobrijeh dana.

Od mira glava ne boli, a od nemira i srce i glava.

Od mira boljeg, a od rata goreg vremena nejma.

Od nezrela voća trnu zubi.

Od nevješta i gora plače.

Od noža rana zaraste, a od jezika nikad.

Od sama brašna ne može se hljeb ispeći.

Od sile puca, a od hrđe krepaje.

Od starog prijatelja ne bježi, a za novim se ne zanosi.

Od svake se ptice ne jede meso.

Od svoje kese boljeg prijatelja nejma.

Od šta bi se kajat mogo, nemoj onog nikad činiti.

Od šta skuti od toga i rukavi.

Od šta vreća od toga i uzica.

Od takovog mliva ne biva pogača.

Od te kajde, nejma fajde.

Od tog bora, ne otpada smola.

Od tuđe se svijeće meni ne vidi.

Od viška glava ne boli.

Od zla dužnika i koza bez mlijeka.

Od znanja boli glava, od neznanja i srce i glava.

Od znana zelja glava ne boli.

Odaklen softi groš, kad ni džepa nejma.

On je svakog žita mlin.

Opuren pas i kiše se boji.

Ostario a pameti ne stekao.

Ostavio je niz djece kao lonaca.

Ostao kao na Drini ćuprija.

Otišao je kao Said u Kladanj.

O vjetru se neda živjeti.

Pametan misli što govori, a lud govori ono što misli.

Pametnije je jutro od večeri.

Para paru stiče.

Pas kasom, a kola valom, pa opet zajedno kući dođu.

Pasju lavu vjetar nosi.

Paze se kao so i oko.

Pedalj brade lakat čove.

Penjući drugome mreže, on se uhitio.

Perje pticu rijesi.

Pijan ni čovjek ni junak.

Pijana glava ne nosi barjaka,

Plače gora za majstorom.

Plati dug, pa ćeš znati što imaš.

Platiće kao kurjak kožom.

Pleti kotac kao ti i otac.

Pliva kao tikva po vodi.

Plug i brana, i carska je hrana.

Pobijelio a još pameti nije stekao.

Pobile se zebe za tuđe proso.

Sijede vlasi za smrt kažu, kano cvijeće za proljeće.

S koje su mazge topovi pucali, od pušaka se ne plaši.

Svaki se poso svog majstora boji.

Svakom zlu smrt je kraj.

Što Bog da podnosit se ima.

Što god ide brzo dođe.

Što je namjera, nije zamjera.

Što je slatko, to je kratko,

Što je blago, to je drago.

Što ko čini sve sebi.

(Priča se kako je bila neka stara žena u Foči, koja je mnogo govorila pri svakom slučaju “Što ko čini sve sebi!”, zato je bila i prozvata imenom: ”Sveseba”. U istom mjestu bio je jedan beg koji je imao ženu i dva sina. Ova stara Sveseba, mal da ne bi svaki dan došla do te begovice, da joj što udijeli, neprestano govoreći rečenu izreku; za to bila je veoma dodijala begovici. Begovica je jedan dan sama u sebi smisli i odredi: vala ću se ja jedanput kurtarisati te Svesebe, i kazati ću joj da to nije istina što uvijek govori. Begovica uzme sičana, pomieša u mlivo i skuha jednu malu pogaču. Obično sutra dan dođe Sveseba, te joj da begovica tu pogaču. Sveseba reče, što ko čini, sve sebi, i ode kući koju je imala na kraj grada. Sutra dan begovi sinovi, vrativši se po kasno iz lova, kad su bili pokraj Svesebine kuće, reče jedan: daj, da se svratimo malo kod naše Svesebe, ne će li imati malo hljeba da nam dade i vode da se napijemo. Tako svrate se obojica. 

Čim ih ugleda stara Sveseba odma zaviče: hodite moji bezi dragi, jeste li se umorili i sustali? Sjete da malo otpočinete. Sveseba dade im po jedan komadić od one iste pogače koju je prvo na dan njihova mater njojzi dala. Bezi sjedu malo, pojedu hljeba napiju se vode i pođu kući. Kada su bili taman na domak kuće, obojicu zaboli srce, počnu plakati, previjati se, te kroz nekoliko minuta oba na sred puta umru. Zato čuje otac i dotrči odma, pošlje dođe i kadija te vide, gdje su djeca naglo umrla, kao da su otrovana. Pitaju sluge, koji je šnjima bio u lovu, gdje su bili i jesu li što jeli? Sluga kaže, kako su se svraćali kod Svesebe, i da su ondje jeli hljeba. Na to pozovu Svesebu upitaju je, i ona sve kaže kako je bilo, da im je dala od iste pogače, koju je njojzi prvo na dan njihova mater dala. Onda beg ženu žđapi za vrat, kazuj ženo, šta je o stvari? Žena mu kaže sve kako je i što je hotjela učiniti, eto tako pošto je izgubila dva sina onda prizna za živu istinu, “što ko čini, da je baš sve sebi.”)

Što nije lijepo gledati, nije ni glodati.

Što voda odnese, mučno da donese.

Šuti djevom, šuti nevom, ja kada ću govoriti ?

(Obično reče se u Bosni djevojci: ti šuti, jer ne valja djevojka da govori, a također se reče i nevjesti koja se jako dovede, pak valjda se je nekojoj nevjesti dosadilo dugotrajno šutjeti, te može biti da je za to rekla: šuti djevom, šuti nevom, ja kada ću govoriti ?).

Teška zima, težak snop.

Teško Bosni dok je zulumćara.

Teško loncu iz sela začinu čekajući.

Teško onome koji neprijatelja na kućnom pragu čeka.

Teško onom koga vode, a još teže koga nose. 

Teško onom koji traži hljeba nad pogačom.

Teže hrđav drug, nego dug put.

Teži hatur nego sila.

Treba umijeti, pa imati.

Treba zasut, pa samljet.

Treba rodit pa ime nadjet.

U kakvom si kolu, onako i igraj.

Upala mu sjekira u med.

Za čisto se zlato rđa ne hvaća.

Za jedan dobar dan mnogo se zlijeh pretrpi.

Zaludu je grad za dinar, kad dinara nejma.

Zaludu je gluhu šaptati, a slijepu namigivati.

Zaludu je kula i pendžeri, kada nije ništa u tendžeri.

Zaludu mi je car rođak, kad sam ja prosjak.

Zaludu je razlog, kada nije pravde.

Zaludu je u šupalj mijeh puhati.

Zaludu je začina, kada nije načina.

Za magarca nije sedlo, nego samar.

(Narodno blago. Sakupio i izdao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.Sarajevo: Na Kurban-Bajram, 1304 (1887). str. 171-189.

 *****

Ko se čuva i Bog ga čuva.

Ko se je rodio, da je svijetu ugodio?

Ko se ljudi ne stidi, ni Boga se ne boji.

Ko se uduši u bure, ne treba mu more.

Ko se u more topi, i za guju se hvaća.

Ko se u noge ne uzda, nek se u kolo ne hvaća.

Ko se vrebaca boji, nek prohe ne sije.

Ko brzo sudi, lahko se vara.

Ko dobro radi, dobro mu Bog i daje.

Koga je moliti, nije ga srditi.

Koga poplav odnese, tišina ga ne donese.

Koga su guje klale i guštera se boji.

Ko je dužan i na Bajram je tužan.

Ko laže, sam sebe kaže.

Ko ljeti hladuje, zimi gladuje.

Ko ludo govori, brzo sebe obori.

Ko mačem siječe, od mača gine.

Ko me je lani bio, nije mi ni sad mio.

Ko mi je brat, ko mi je dobru rad.

Ko mnogo obećaje, malo daje.

Ko mnogo pije, svaka ga hrđa bije.

Ko na pošljedak gleda, hrđi se ne da.

Ko neće tarhane, nije ni za hrane.

Ko ne čini ništa, čini zlo.

Ko nema pameti, nemoj ga kleti.

Ko ne ponavlja, taj zaboravlja.

Ko ne zna na orahu, ne zna ni na tovaru.

Ko nije za se, nije ni za drugoga.

Ko nosi, ne prosi.

Ko o medu radi, i prste liže.

Ko pametno iđe, brzo cilju dođe.

Ko pita, s puta ne zalazi.

Ko pod drugim jamu kopa, on u nju pada.

Ko preda, prevarit’ se ne da.

Ko puno govori, mnogo se vara.

Ko rano rani, dvije sreće grabi.

Ko sam večera, sam sofru diže.

Ko s vragom tikve sadi, o glavu mu pucaju.

Ko tekiju čuva, i čorbu kusa.

(Istočno blago. Sabrao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Sv. I. Sarajevo: Tisak i naklada Spindler i Loschner, 1896).

*****

Aga ja, aga ti, ko će na vodu ?

Ako mi ne moreš pomoći, ne moj ni odmagati.

Ako ne posiješ, ne’š ni požeti.

Ako on laže, ja za nj polagivam.

Ako sam i ulazio u pojatu, nijesam slamu grizo.

Bogat je ko nije potreban drugom osim Bogu.

Bolest na kola ulazi, a na dlaku izlazi.

Bolje je vjerovati nego ići pa pitati.

Bože učuvaj pravoga, a krivom se i zna, šta je.

Ćerku kara, nevi svite dava.

Gdje je niko, tu se i obiko.

Huka i vika, a na srijedi ništa.

I caru je hedija ili pešćeš mio.

Koliko vilajeta, toliko i adeta.

Ko nema pameti, ima dobre noge.

Kud će kruška, već pod krušku.

(Narodne poslovice. Behar, 18 (1904) str. 289. Narodne poslovice).

 ZAGONETKE

1. Divi, divi, diviteri, slovima prepleteni, riječima zatvoreni ? (Knjiga)

 2. Dva lončića, četiri zaklopčića ? (Oči).

 3. Guče ko guska, a guska nije, ima perje i kljun ko guska, a guska nije ? (Gusak).

 4. Glavom u brdu, repom u moru ? (Rijeka).

 5. Golub guče na sred kuće, plete gaće putovat će ? (Dim).

 6. Gospa u dvoru, a kosa joj na dvoru ? (Repa).

 7. Jedna glava voska cijelom svijetu dosta ? (Mjesec).

 8. Kad se vidi ne vidi me niko, a kad se ne vidi vidi me svako ? (Pomrčina).

 9. Ni šušnu ni pršnu, pred kuću ti dođe ? (Mrak).

10. Šta je veće ako oduzmeš, a manje ako pridodaš ? (Jama).

11. U gorici na jednoj nožici ? (Gljiva).

(Bosanskohercegovačka književna hrestomatija: Narodna književnost. Sarajevo : Zavod za izdavanje udžbenika, 1972. str. 225-226).

RAZLIČITE IZREKE 

Ako se navakat pođe, ništa nije daleko.

Ako hoćeš da te čuju govori tiho.

Ako želiš druga upoznati, treba s njime putovati.

Bliža je smrt nego jaka za vratom.

Bog sreću dijeli, aščija čorbu.

Bolje su pare bez kese, nego kesa bez para.

Budala živi tamo gdje je naviko, a pametan gdje mu je bolje.

Čega se mudar stidi, time se budala poNosi.

Da vjetra nije i na nebu bi se uhvatila paučina.

Dok je leđa, bit će i samara.

Drži se zubima za vjetar.

Dva pehlivana ne mogu igrati na jednom tenefu.

Gdje mito uniđe – pravda iziđe.

Iglom se bunar ne kopa.

Il’  kupi halat il’ ostavi zanat. 

Jedna lasta ne čini proljeća.

Kaži mi koju kajdu pjevaš da znam s kim imam posla.

Ko mi dođe i sebi me zove.

Lemeš što više ore sve je svjetliji. 

Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijer trag pokaže.

Ne kupuje se kurban na Bajram.

Ničija nije do sabaha gorjela.

Pametnom je i išaret dovoljan.

Zna se ko kosi, a ko vodu nosi.

(Izvor: Vehid Gunić. Na nebu paučina: bosanske izreke. Tuzla: Bosnia ars, 1999. 208 str.)

                        IZ RIZNICE SVJETSKE USMENE PROZE

GAVRAN I ZMIJA

Bio jedan gavran koji je sa svojom ženkom sretno živio na drvetu dok nije došlo vrijeme da izlegu ptiće. Kako je vladala vrućina, zmija izađe iz rupe, pa pođe prema tom drvetu i uspe se uz grane dok ne stiže do gavranovog gnijezda. Leže u gnijezdo i ostade u njemu nekoliko ljetnih dana istjeravši gavrana koji nije imao nikakvih izgleda, niti je imao gdje prileći. 

Kada minuše vreli dani. Zmija ode na svoje mjesto, a gavran reče ženki:

“Zahvalimo se uzvišenom Allahu što nam je podario spasenje i zdravlje. Nema nam  druge nego da se na Njega oslonimo. Ako Allah htjedne i poživi nas iduće godine, On će nam gubitak nadoknaditi.

Kada dođe vrijeme da se izlegu mladunci, zmija izađe iz svog skrovišta i pođe prema drvetu. Dok je ona puzala s grane na granu upitivši se, po običaju, gavranovom gnijezdu, na nju se iznenada ustremi jastreb koji je kljucnu  u glavu i razbi joj je. Zmija, bez znaka života, padne na zemlju, te  na nju naiđoše mravi i pojedoše je.Tako gavran i njegova ženka ostaduše zdravi i sigurni, te izlegoše brojno potomstvo zahvaljujući Allahu na tome što su živi izdravi i što imaju potomke.   

(Izvor: 1001 noć: knjiga četvrta. S arapskog jezika preveo Esad Duraković. Sarajevo: NIP “Ljiljan”, 1999. Str. 294).

VILE

Bila jednom jedna hudovica koja je imala dvije kćeri, starija je i po naravi i po liku bila sasvim slična majci. I majka i kći su bile tako hrđave da ih niko nije podnosio. Mlađa kći je bila prava slika svoga preminulog oca i po dobroti i po ljupkosti, a osim toga je bila jedna od najljepših djevojaka koje je ikad iko vidio. Kao što to obično biva da se slične prirode vole, i ova majka silno je voljela svoju stariju kćer, a mlađu je neizmjerno mrzila. Njoj je davala da jede samo u kuhinji i stalno je tjerala da nešto radi.

Pored ostalog , ona je morala dvaput dnevno da ide na jedna studenac, udaljen od kuće više od dvije milje, i da nosi veliki bardak pun vode. Kad je jednog dana zahvatila vodu na studencu priđe joj neka sirota žena i zamoli malo vode da se napije. 

“Drage volje, majko, reče joj ova lijepa djevojka, i pošto dobro ispere bardak, zahvati vode na najbistirjem mjestu i pruži joj bardak, stalno ga pridržavajući, kako bi žena mogla da se napije. Dobra žena, pošto ugasi žeđ reče:

“Vidim, djevojko, da si lijepa, dobra i poštena, i zato hoću  nečim da te darujem.

Jer to je bila vila koja se preobukla u sirotu seljanku da bi provjerila kakva je ona djevojka. 

“Dajem ti na dar, reče vila, da ti, sa svakom riječi koju izgovoriš, izađe iz usta jedan lijep cvijet, ili dragi kamen.

Kad ova lijepa djevojka dođe kući, majka je stade ružiti što se tako dugo zadržala na studencu.

-Molim vas majko da mi oprostite što sam se toliko zadržala – reče jadna djevojka.

I kad izgovori ove riječi, iz usta joj se pojaviše dvije ruže, dva zrna bisera i dva krupna dijamanta. 

-Šta to vidim – povika majka zaprepašteno. Kao da ti iz usta izlaze biseri i dijamanti  Otkud to kćeri moja ?” Prvi put je tada nazva svojom kćerkom.

Jadno dijete ispriča bezazleno šta joj se desilo na studencu, a iz usta joj neprekidno ispadahu dijamanti.

-Zaista – reče majka –  sad ću poslati tamo i svoju stariju kćer: “Vidiš li, Franšon, šta izlazi iz usta tvojoj sestri kad govori. Zar ne želiš da i tebi ispadaju biseri i dijamanti iz usta ? Treba samo da odeš na studenac, da zahvatiš vode I kad ti jedna sirota žena zatraži da pije ti je lijepo napoji.

-Još bi mi i to trebalo – odgovori ova grubijanka – da idem tako daleko po vodu.

-Moraš ići – reče majka – i to odmah !

Ona ode, neprekidno gunđajući. Uze najljepši srebreni ibrik koji su imali u kući. Tek što ode na studenac, iz šume izađe jedna divno odjevena gospođa, uputi se prema njoj i zatraži malo vode da se napije. To je bila ista ona vila koja je izašla i pred njenu sestru, ali se sada pretvorila u princezu da bi iskušala ovu  djevojku i uvjerila se koliko je ona hrđava. 

-Zar sam ja čak ovamo došla – reče vili ova ohola i gruba djevojka – da vama dajem vode ? Baš sam  posebno donijela ovaj lijepi srebreni ibrik da vas napojim ! Nego, eto vam studenac, pa pijte koliko hoćete ?! 

-Ti si zločesta djevojka – reče joj vila mirrno. I pošto si tako neljubazna, neka ti sa svakom tvojom riječi ispadne iz usta jedna zmija, ili žaba !

Čim je majka opazi da se vraća kući,  povika:

-Šta je bilo, dijete moje ?

-Nije ništa – odgovori joj ova grubijanka i ispovraća iz usta dvije zmije i dvije žabe.

-Teško meni, povika majka, kakvo je to čudo ? Za to je kriva tvoja sestra, ali platiće mi to ona ! I odmah potrča da tuče mlađu kćer. Jadno dijete uteče i skloni se u obližnju šumu.  Kraljev sin, koji se vraćao iz lova, nađe je u šumi i videći je onako lijepu, zapita je šta tu radi i zašto plače.

-Majka me otjerala od kuće – reče. Kad Kraljević vidje da joj iz usta izađe pet – šest bisera i isto toliko dijamanata, zapita je otkud joj taj dar, a ona mu sve ispriča. Kraljević se već bijaše zagledao u nju i kad još procijeni  da taj njezin dar vrijedi mnogo više nego miraz neke druge djevojke, odvede je u svoj dvor i uzme je za ženu.

Što se tiče njene sestre, nju omrznu  njena rođena majka i otjera je od kuće. Nesretna djevojka, pošto je svuda lutala, a niko ne htjede da je primi u službu, umrije u zabiti jedne šume. 

(Izvor:  Šarl Pero. Bajke starih vremena. Sarajevo: “Svjetlost”, 2000. Str. 36-38)                      

DOKTOR SVEZNADAR 

Bio nekad davno siromašan seljak po imenu Rak. Jednog dana dovezao on u grad kola drva pa ih za dva talira prodao nekom doktoru, advokatu. Pošto je seljaku isplatio tovar, sjede doktor za stol, jer upravo bijaše pri ručku. Kad je seljak vidio kako se doktor lijepo gosti i časti jelom i pilom, srce mu zaigra i ponese ga silna želja da i on bude advokat i doktor. Pošto je tako još časak ondje stajao, naposljetku upita domaćina: – A bih li se kako i ja mogao zadoktoriti? – Bi, zašto ne bi – odgovori doktor. – To je čas posla. – A šta treba da uradim? – priupita seljak. – Najprije kupi sebi početnicu, onakvu što sprijeda ima pijetla – uze ga doktor upućivati. – Drugo, prodaj i u novac pretvori svoja dva vola i kola, pa kupi odjeću i ostalo što je potrebno za doktoriju. Treće, naruči ploču s natpisom: Doktor Sveznadar. Kad dobiješ takvu ploču ili tablu, pribij je nad svoja kućna vrata. 

Seljak posluša i učini sve kako mu je rečeno. Neko se vrijeme, ne baš mnogo, bavio svojom doktorijom, a onda se dogodi tc neki veliki gospodin i bogatun bude okraden – ukrali mu novac. Saznao bogatun kako u tom i tom selu posluje Doktor Sveznadar – taj će zacijelo znati kako je ispario novac. Bogatun naredi da mu upregnu konja u laka kola, pa se odveze u ono selo. Ondje se raspita, te kad pogodi na prava vrata, upita čovjeka: – Jeste li vi Doktor Sveznadar? – Da, ja sam – potvrdi onaj. Bogatun mu pripovjedi što je posrijedi, pa ga pozva da krene s njime: – Hajte onda sa mnom, da otkrijete kradljivca i pronađete ukradeni novac. – Dobro je – prihvati Sveznadar – ali treba da sa mnom ide i Greta, moja žena. – U redu – pristade bogatun. I pusti ih oboje da se smjeste na njegovim lakim kolima, i tako se njih troje odveze. Kad su prispjeli u gospodski dvor, sto ondje već stajao prostrt. Doktor Sveznadar bio pozvan da najprije ručaju, a s njime i Greta, njegova žena. Lijepo oni sjeli za sto u trpezariju  a kad se pojavi prvi sluga i donese zdjelu punu ukusna jela, seljak malko laktom gurnu svoju ženu i reče: – Greta, evo prvoga ! 

Mislio je i htio da kaže kako je to prvi sluga i kako donosi prvo jelo, a sluga pomislio nešto drugo: uzeo on da se  riječi odnose na njega kao prvog kradljivca. Kako je to i bio, uplaši se, pa čim se nađe vani, odmah upozori drugove: – Zlo nam se piše ! Doktor sve zna ! Rekao je da sam ja prvi ! Drugi se sluga nije usudio ući, ali mu ne bijaše ni kud ni kamo, morađe u trpezariju. Kad je taj ušao sa svojom zdjelom, seljak i opet gurnu svoju ženu i reče: – Greta, evo drugoga ! I toga slugu uhvati strah, pa on brže– bolje izmaknu iz dvorane Ni treći se sluga nije bolje proveo, jer je seljak i tada gurnuo ženu i rekao: – Greta, ovo je treći ! Četvrti sluga donese poklopljenu zdjelu, a domaćin, da malo iskuša Doktora, reče mu neka pokaže svoje umijeće i neka pogodi što je u zdjeli. A,bili u njoj rakovi. Seljak dobro promotri pokrivenu zdjelu, ali nije znao što da kaže. Zavrnuo se u tijesnu, pa u neprilici teško uzdahnu i promrsi: – Ah, jadna li mene, Raka ! Kad je gospodar to čuo, zadovoljan uzviknu: – Doktor eto zna, pa će zacijelo znati i to u koga je ukradeni novac. Slugu spopao golem strah, pa on žmirnu Doktoru dajući mu znak da načas izađe. Kad je izišao, vani mu sva četvorica priznaše da su ukrali novac. Rekoše da će mu ga rado predati, i još mu obećaše lijepu nagradu samo da ih ne oda, jer bi se inače loše proveli. Ujedno mu pokazaše gdje je novac sakriven. Doktoru bijaše to dovoljno. Vrati se on u dvoranu, sjede opet za sto te će domaćinu: – Gospodine, sada ću u ovoj svojoj knjizi potražiti gdje je novac skriven. Peti se pak sluga zavukao u peć da čuje zna li Doktor još više. A Doktor sjedio i prevrtao svoju početnicu, listao po njoj tamo-amo, tražeći pijetla. Kako ga nije mogao odmah naći, promrsi ljutito: – Znam da si unutra, moraš van ! Sluga skriven u peći pomisli da to Doktor njega spominje, pa uplašen skoči van i povika: – Taj čovjek sve zna ! 

Doktor Sveznadar tada pokaza gospodaru gdje je skriven novac, a nije odao ko je kradljivac. I od gospodara i od sluga dobio je u nagradu mnogo novaca i postao čuven..

(Izvor: Braća Grimm.Bajke. Prijevod Azra Hodžić-Čavkić. Novi Pazar:Narodna biblioteka “Dositej Obradović”, 2018. Str. 232-235.

PRINCEZA LEJLA I PRINC IZ ČAROBNOG OGLEDALA

Nekada davno živjela je princeza Lejla u starom dvoru na vrhu planine. Pošto je bio nepristupačan put do dvora, jedino se na konjima i kočijama moglo doći do dvora. Sa najvišeg prozora u dvoru mogao se vidjeti najbliži grad Lejlinog kraljevstva. koji bio tako daleko da su u krovovi bili tek crvene i ljubačaste tačkice.

Lejla je željela otići u grad i kralj je obećao da će joj ispuniti želju kad bude punoljetna. Gosti u dvoru bili su rijetki, uglavnom na zabavama u čast rođendana princeze Lejle priređivanim od strane uglednih iz grada najbližeg dvoru. Ponekad se u dvoru pojavljivao neki nenajavljeni gost iz drugog kraljevstva i pričao o mjestima kroz koja je prošao i životu ljudi u njima.Lejla je svakog gosta zainteresovano slušala i uvijek bi poželjela da i sama upozna sva ta mjesta i ljude u njima. Najviše je željela da se uda za princa iz nekog dalekog kraljevstva.

Dan uoči Ljelinog punoljetsva  u dvoru se pojavi jedan gost i ispriča da se na pijaci grada najbližeg dvoru pojavio jedan trgovac sa drugog kraja svijeta i da prodaje ogledala, među kojima je bilo i čarobno ogledalo koje je imalo moć da vlasniku ispuni svaku želju. Ogledalo je bilo toliko skupo da ga niko nije mogao kupitti. Lejlu je zaintresovala priča o ogledalu  pa je zamolila kralja da joj dozvoli da ode na pijacu i kupi čarobno ogledalo. Kako je sutradan bio njen osamnaesti rođendan, kralj joj je dozvolio da ode. Naredio je da se pripreme kočije i odredio pratnju.

Stigavši na pijacu, princeza Lejla je odmah krenula da tražći trgovca sa ogledalima. Prolazila je ne obraćajući pažnju na druge trgovce i njihovu robu donesenu iz cijelog svijeta: haljine, platna, šešire, cipele, igračke, začine, hranu…

Našla je trgovca sa ogledalima. Dok je trgovac glasno dozivao mušterije, ona je razgledala ogledala. Bila su to okrugla i elipsasta ogledala ukrašena srebrenim i zlatnim okvirima. Neka od njih sui mala duguljaste drške ukrašene kristačlnim kamenčićima raznih boja. Bila su različite veličine, a neka su se mogla postaviti na zid.

Lejlin pogled se zaustavio na naizgled sasvim običnom ovalnom ogledalu sa ramom i drškom od ružinog drveta u kojoj su bili crveni kamenčići. Neki glas, koji je samo ona čula, rekao joj je da je baš to čarobno ogledalo. Kada je pružila ruku prema tom ogledalu preduhitrio ju je jedan momak, uzeo ogledalo i upitao za cijenu. 

Lejla ga je pogledala, bio je visok, duge crne kose, a na glavi je imao šešir, bio je bosonog, obučen u pantalone duge do ispod koljena i dugu raskopčanu košulju. Lejli se učinio odnekud poznat. Kada je prodavač rekao cijenu, momak je platio i pružio Lejli ogledalo rekavši:  “Ovo je poklon od mene. Umrijet ću ako ga ne primite.” Lejla je prihvatila poklon i zahvalila se ljubaznim riječima.

Sretno se vratila u dvorac. Kad je došla u svoju sobu, pogledala se u ogledalu i umjesto svoga lica vidjela je prekrasan pupoljak crvene ruže, na koji se spuštala svjetlost sunca koja je dolazili kroz  prozor. Pupoljak se rascvjeta u ružu i iz nje izađe momak koji joj je poklonio ogledalo, obučen kao princ. Lejla u njemu prepozna gosta koji je u dvor donio priču o trgovcu i čarobnom ogledalu.   

Ispričao je Lejli da je on princ iz kraljevstva na drugom kraju svijeta i da je do njega došao glas o njenoj ljepoti pa je pošao da je traži. Trgovac ogledalima je njegov otac, kralj i ujedno najveći čarobnjak bez čije magične moći ne bi došao u njenu sobu, a jedino u njoj se mogao pojaviti u liku princa.Lejla se zaljubi u princa čim ga je ugledala. Sretni, sa rukom u ruci,otišli su pred kralja i kraljicu od kojih princ zatraži Lejlinu ruku.

Pripremljeno je veliko i raskošno vjenčanje poslije kojeg su se njih dvoje, zahvaljujući čarobnjačkom moći prinčevog oca, u trenu našli u njegovom dvoru.

Princ ju je vodio u sve posjete prijateljskim kraljevstvima i tako se ispunila Lejlina želja da se uda za princa iz dalekog kraljevstva i da upozna svijet izvan dvora u kojem je živjela.

(Izvor: Mahić, Edhija. Princeza Una i kobajagi zmaj. “Daorson”, Švedska, 2020. Str. 21.-24)

PRIRUČNI POPIS LITERATURE

Aarne, Antti., Stith Thompson. The Types of the Folktale: A Classification and Bibliography.  Antti Aarne’s Verzeichnis der Marchentypen (FF Communications No. 3). Translated and enlarged by Stith Thompson. Second revision. FF Communications l84. Helsinki, l96l.

Afanasjev, A.N. Ruske narodne bajke. Rijeka. “Otokar Keršovani.” 1978.

Andersen, H.C. Priče: izbor. Zagreb: “Mladost.” 1957.

Antologija bošnjačke priče: izbor, predgovor i metodički tekst Aiša Softić. Sarajevo: „Sarajevo publishing, 1997“. 121 str.

Bašagić, Safvet-beg. Uzgredne bilješke: pričice i dosjetke. Pribrao M. Safvet (Safvet-beg Bašagić). Sarajevo: “Biblioteka Braće Bašagića”, 1907.

Bašeskije, Mula Mustafa Ševki. Ljetopis (1746-1804). Prijevod s turskog, uvod u komentar, Mehmed ef. Mujezinović 3 izdanje Sarajevo, Sarajevo Publishing, 1997. 472 str.

Bibliografija radova o narodnoj književnosti. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti, 1972.- l98l. 6 knj.

Bosanske narodne propovjetke. Svezak I. Sakupio i na svjetlo izdao Zbor redovničke omladine bosanske. U Đakovu, Sisak, 1870.

Bošković-Stulli, Maja. Priče i pričanje: stoljeće usmene hrvatske proze. Zagreb: Matica hrvatska, 1997.  223 str.

Buturović, Đ., L.Buturović. Antologija usmene priče BiH (novi izbor). Sarajevo: Svjetlost 1997.  275 str.

Dervišević, Amira. Novelističke i šaljive priče u bošnjačkoj usmneoj prozi.Sarajevo. Slavistički komitet, Fondacija “Novi vidici”, 2016.

Duraković, Enes. Obzori bošnjačke književnosti. Sarajevo: „Dobra knjiga.“ 2012.406 str.

Frndić, Nasko. Narodni humor i mudrost muslimana Bosne i Hercegovine. Zagreb: Stvarnost, 1972.

Funk and Wagnalls Standard Dictionary of Folklore, Muthology, and Legend. Reissue of the 1949-50 ed. with minor corrections. New York: Funk and Wagnalls Publishing co., 1972.

Grimm, Jokob. Bajke.  5 izd. Sarajevo, Sarajevo Publishing, 1996. 75 str.

Gunić, Vehid: Na nebu paučina: bosanske izreke. Tuizla: Bosnia ars, 1999. 206 str..

Hadžiosmanović, Lamija. “Šaljive anegdote u Narodnom blagu.” Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku. Sarajevo: Institut za književnost, l992. 67-72.

“Hikaya” The Encyclophedia of Islam. New edition. vol. III, Leiden: E.J. Brill; London: Luzac and co., str. 367-377.

Hiljadu i jedna noć. Preveo s arapskog Esad Duraković; Ilustracije Dževad Hozo. Sarajevo: “Ljiljan”, 1999.  4 knj.

Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka. 2. izd. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, l998. 635 str.

Isaković, Alija. Biserje: Antologija muslimanske književnosti.  2. dop.iIzd. Opatija: “Otokar Krešovani,” 1990.

Isaković, Alija.Nasrudin hodža: anegdote. 2 izdanje, Priredio Alija Isaković, Sarajevo: „ Svjetlost“, 1987. 239. str.

Isaković, Alija. Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku. Drugo izdanje. Sarajevo: Svjetlost, /1994/,  497 str.

Kapetanović, Mehmed-beg. Narodno blago. Sakupio i izdao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, sv. I u Sarajevu, Zemaljska štamparija, 1887. 

Ibid., Istočno blago. Sabrao i preveo: Mehmed beg Kapetanović Ljubušak Sv. II. priče, bajke, pitalice, pojedini stihovi etc., u Sarajevu, Tisak i naklada Spindler i Löschner, 1987.

Kapetanović, Mehmed-beg Ljubušak. Basne (izbor). Odabrao i priredio Munib Maglajlić. Sarajevo: Svjetlost, 1996. 139 str.

Kasumović, Ahmet. “Paremiološki oblici u djelima Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka.” U:Zbornik radova o Mehmed – begu Kapetanoviću Ljubušaku.  Sarajevo: Institut za književnost, 1992.  187-198.

Kodrić Pašić, M., V. Pečenković. Etička kritika i književnosti za djecu.Tuzla, Sarajevo: Pedagoški fakultet…, Lijepa riječ, 2020.

Kujundžić, Enes. Narodna književnost Bošnjaka: uvod i izbor tekstova. Zenica: “Dom štampe”, 2001.

Kujundžić, Enes. “Hikma u “Istočnom blagu” Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka.” Zbornik radova o Muhamed-begu Kapetanoviću Ljubušaku. Sarajevo: Institut za književnost, 1992. 

Maglajlić, Munib. “Skica za pregled bošnjačke književnosti.”Znakovi vremena, (zima/proljeće, 2000), l80-200l.  

Memija, Emina. “Karađoz u Sarajevu.” Baština, 1 (l990), l5l-l55.

Mulabdić, Edhem: Rukovijet šale. Svezak I, Sarajevo, 1893.

Nametak, Alija: Narodne pripovijesti bosansko-hercegovačkih Muslimana. Sabrao, predgovor, biografiju kazivača i riječnik turcizama napisao A. Nametak, Sarajevo, vlastita naklada, 1975.

Nametak, Alija. Bibliografija folklorne građe u deset godišta “Behar” s indeksom motiva. Sarajevo: Izdanje Instituta za proučavanje folklora, 1957.  41 str.

Narodna književnost: Izbor kritika. Priredili Đenana Buturović, Vlajko Palavestra. Sarajevo: “Svjetlost,” 1974.  286 str.

Narodne pripovijetke u Bosni i Sandžaku. Sarajevo, 1977.  140 str.

Narodne pripovijetke iz Bosne i Hercegovine. Izbor i redakcija Hamid Dizdar. Sarajevo: Seljačka knjiga, 1952.  256 str.

Narodni humor i mudrost muslimana. Odabrao i priredio Nasko Frndić, Zagreb; „Stvarnost“, 1972. 

Nezirović, Muhamed. Jevrejsko-španjolska književnost.  Sarajevo: Insitut za književnost., Svjetlost, 1992.

Palavesta, Vlajko. “Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice”, Glasnik Zemaljskog muzeja, 37 (4982). str. 165-68.

Palavestra, Vl., R.Fabijanić: “Narodne pripovijetke iz Bosne”. Glasnik Zemaljskog muzeja, (1958). 155-181.

Palavestra, Vl. „Narodne pripovijetke i predanja iz Žepe“. Glasnik Zemaljskog muzeja (Etnologija), (Sarajevo, 1964). str. 145-168.

Palavestra, Vl. „Narodne pripovjetke s Kupreškog polja i 5 područja jajačkog sreza“. Bilten Instituta za proučavanje folklora, 2 (Sarajevo, 1953). str. 279-292.

Palavestra, Vl. Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine.Sarajevo: Buybook, 2004.579 str.

Priče orijenta. Priredio Alija Bejtić, Sarajevo, 1962

Prop V.J. Historijski korijeni bajke. Sarajevo, Svjetlost, 1990. 548 str.

Puška, Mesud. Hikaje iz naših halvata. Visoko: Medžlis Islamske zajednice Visoko,2023. 316 str. 

Rizvić, Muhsin. Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918. 2. izd. Sarajevo: El-Kalem, 1990. 581 str.

Rukovijet šale. Sabrao i izdao Edhem Mulabdić, Sarajevo, 1893.

San i pola života: Tradicionalna usmena književnost Muslimana – Bošnjaka iz Crne Gore i Sandžaka. Odabrao i priredio Husein Bašić. Novi Pazar: INA “Damad,” 1996.  365 str.

Sandžačke hićaje. Odabrala i priredila Fahrija Hodžić, Sarajevo, 1992.

Smailbegović, Esma: Pregled sakupljanje i izdavanja narodnih pripovjedaka u BiH, Godišnjak IJK, (1977). str. 139-176.

Smailbegović, Esma. Narodne predaje o Sarajevu. Sarajevo: Institut za jezik i književnost, 1986.  240 str.

Softić, Aiša: Antologija bošnjačke usmene priče. Sarajevo: Alef, 1997.  314 str.

Softić, Aiša. “Razvoj bošnjačke nauke o usmjenoj književnosti.”   Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knj. 6: Novija  književnost – Kritika. Sarajevo: Alef; 1998.  5l-7l.

Softić, Aiša. Usmena proza Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture,„Preporod,“ 2004.393 str.

Stulli-Bošković, Maja: Usmene pripovjetke i predaje. Zagreb: Matica Hrvatska, 1997. 502 str.

Škaljić, Abdulah. Turcizmi u SH/HS jeziku. 5. izdanje.  Sarajevo: Svjetlost, 1985.

Thompson, Stith. Motif – Index of Folk- Literature. Revised and enlarged edition. Bloomington: Indiana University Press, 1955-1958. 6 vols.

Zbornik alhamijado književnosti. Odbarao i priredio Muhamed Hković. Sarajevo: Preporod, 1997.275 str.